REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

PR-2506/2025-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji Petri Hertelendi Lovrić, u pravnoj stvari tužiteljice ĐG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marko Križanec, odvjetnik u Odvjetničkom društvu KRIŽANEC, CAR-PAVLIC & POPARIĆ j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika Dom za starije osobe Peščenica, Zagreb, Donje Svetice 89, OIB: 46432791617, kojega zastupa punomoćnik Nikola Stipaničev, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 08. srpnja 2026., u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Marka Križanca, odvjetnika, zakonske zastupnice tuženika RG i punomoćnika tuženika Nikole Stipaničeva, odvjetnika, dana 25. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici bruto iznos od 1.361,75 EUR, sa zateznim kamatama, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se do 31. prosinca 2022. godine određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku kako slijedi:

- na iznos od 60,17 EUR, od 16. siječnja 2022. do isplate,

- na iznos od 60,17 EUR, od 16. veljače 2022. do isplate,

- na iznos od 60,17 EUR, od 16. ožujka 2022. do isplate,

- na iznos od 60,17 EUR, od 16. travnja 2022. do isplate,

- na iznos od 60,17 EUR, od 16. svibnja 2022. do isplate,

- na iznos od 62,57 EUR, od 16. lipnja 2022. do isplate,

- na iznos od 62,57 EUR, od 16. srpnja 2022. do isplate,

- na iznos od 62,57 EUR, od 16. kolovoza 2022. do isplate,

- na iznos od 62,57 EUR, od 16. rujna 2022. do isplate,

- na iznos od 62,57 EUR, od 16. listopada 2022. do isplate,

- na iznos od 66,33 EUR, od 16. studenog 2022. do isplate,

- na iznos od 66,33 EUR, od 16. prosinca 2022. do isplate,

- na iznos od 66,33 EUR, od 16. siječnja 2023. do isplate,

- na iznos od 66,33 EUR, od 16. veljače 2023. do isplate,

- na iznos od 66,33 EUR, od 16. ožujka 2023. do isplate,

- na iznos od 66,33 EUR, od 16. travnja 2023. do isplate,

- na iznos od 67,66 EUR, od 16. svibnja 2023. do isplate,

- na iznos od 67,66 EUR, od 16. lipnja 2023. do isplate,

- na iznos od 67,66 EUR, od 16. srpnja 2023. do isplate,

- na iznos od 67,66 EUR, od 16. kolovoza 2023. do isplate,

- na iznos od 67,66 EUR, od 16. rujna 2023. do isplate,

- na iznos od 11,77 EUR, od 16. listopada 2023. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka, sa zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku na ime parničnog troška iznos od 800,00 eura u roku od 15 dana dok se odbija zahtjev tuženika za naknadom troška u preostalom iznosu od 100,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužiteljica ĐG u tužbi navodi da je od 13. prosinca 2021. do 4. rujna 2023. bila zaposlena kod tuženika Dom za starije osobe Peščenica na radnom mjestu njegovateljice. Poziva se na Odluku Vlade RH o posebnoj nagradi radnicima u sustavu socijalne skrbi (NN 136/2020), kojom je radnicima koji obavljaju poslove vezane uz brigu o zdravlju i njegu korisnika oboljelih od COVID-19 priznato pravo na posebnu nagradu u visini 10 % osnovne plaće za vrijeme rada u jedinicama za skrb o oboljelima od COVID-19. Odluka je bila na snazi do 24. kolovoza 2024. Tvrdi da je tijekom utuženog razdoblja kod tuženika obavljala navedene poslove, ali joj posebna nagrada nije isplaćena, zbog čega potražuje njezinu isplatu u visini 10 % osnovne plaće, sa zateznim kamatama. Podneskom od 20. travnja 2026. tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u izreci ove presude.

2. Tuženik Dom za starije osobe Peščenica u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ne spori da je tužiteljica u razdoblju od 13. prosinca 2021. do 4. rujna 2023. kod njega bila zaposlena na radnom mjestu njegovateljice. Ističe da Odluka Vlade RH (NN 136/2020) ne predstavlja propis niti izvor radnog prava na temelju kojeg bi se moglo utvrditi pravo tužiteljice na posebnu nagradu, pozivajući se na odluke Ustavnog suda RH. Navodi i da pravo na COVID dodatak nije ugovoreno ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom niti drugim izvorom radnog prava te da je osnivač tuženika Grad Zagreb, a ne Republika Hrvatska. Podredno ističe da se posebna nagrada prema Odluci isplaćuje samo za vrijeme u kojem je radnik, prema rasporedu rada, stvarno obavljao poslove u jedinicama za skrb o oboljelima od COVID- 19, zbog čega je na tužiteljici teret dokazivanja takvog rada. Navodi da u pojedinim mjesecima nije bilo korisnika oboljelih od COVID-19 te da tužiteljica za ta razdoblja nije mogla obavljati predmetne poslove. Ne osporava izračun posebne nagrade u visini 10 % osnovne plaće, ali osporava pravnu osnovu zahtjeva i ističe prigovor zastare te predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. U tijeku postupka sud je proveo dokaz uvidom u svu dokumentaciju koju su stranke dostavile u spis, te je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice, zz tuženika RG i svjedokinje EG.

4. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu posebne nagrade u visini 10 % osnovne plaće, tzv. COVID dodatka, na temelju Odluke Vlade RH („Narodne novine“ broj 136/20) za razdoblje rada kod tuženika, sa zateznim kamatama.

6. Među strankama nije sporno da je tužiteljica kod tuženika od 13. prosinca 2021. do 4. rujna 2023. bila zaposlena na radnom mjestu njegovateljice, kao ni visina posebne nagrade od 10 % osnovne plaće.

7. Sporno je pripada li tužiteljici pravo na navedenu posebnu nagradu, odnosno predstavlja li Odluka Vlade RH pravnu osnovu za njezinu isplatu i primjenjuje li se na tuženika s obzirom na to da je njegov osnivač Grad Zagreb te je li dio potraživanja u zastari.

8. Tužiteljica ĐG iskazala je da je kod tuženika radila kao njegovateljica te da je za vrijeme pandemije njegovala i korisnike oboljele od COVID-19. U početku su oboljeli korisnici bili smještani u zasebnu sobu, a nakon njezina popunjavanja ostajali su u svojim sobama, dok su teže oboljeli upućivani u bolnicu. Pri njezi COVID pozitivnih korisnika obavljala je uobičajene poslove njege, uz korištenje zaštitne opreme i povremeno mjerenje temperature. Navela je da je rad s takvim korisnicima bio kontinuiran tijekom smjene te da ih je obilazila češće od ostalih korisnika. Istodobno je potvrdila da je u utuženom razdoblju njegovala i korisnike koji nisu bili oboljeli od COVID-19 te da tuženik nije vodio evidenciju o broju sati koje je pojedini radnik proveo radeći s COVID pozitivnim korisnicima. Ne sjeća se je li nakon svibnja 2023. kod tuženika još bilo COVID pozitivnih korisnika.

9. Zakonska zastupnica tuženika RG iskazala je da je osnivač tuženika Grad Zagreb te da se Dom pretežito financira iz sredstava korisnika i Grada Zagreba, dok oko 3 % sredstava prima od Republike Hrvatske. Za vrijeme pandemije vodila se evidencija COVID pozitivnih korisnika putem aplikacije DOGMA i dnevnih izvještaja. Njegovatelji i medicinske sestre radili su sa svim korisnicima jer rad nije bilo moguće drugačije organizirati. Tuženik nije dobio nalog za formiranje posebnog COVID odjela niti za vođenje evidencije sati rada s COVID pozitivnim korisnicima. Potvrdila je da su, u razdobljima kada je kod tuženika bilo oboljelih, njegovatelji, pa tako i tužiteljica, radili i s COVID pozitivnim korisnicima, ali ne tijekom čitavog utuženog razdoblja.

10. Svjedokinja EG, ravnateljica tuženika do 31. prosinca 2024., iskazala je da su se COVID pozitivni korisnici u početku grupirali u zasebne sobe, a s povećanjem njihova broja ostajali su u svojim sobama. Njegovatelji i medicinske sestre radili su podjednako s oboljelim i ostalim korisnicima, uz korištenje propisane zaštitne opreme, jer zbog nedovoljnog broja zaposlenih rad nije bilo moguće drugačije organizirati. Navela je da je osnivač i glavni financijer tuženika Grad Zagreb te da tuženiku nisu bila osigurana posebna sredstva za isplatu COVID dodatka niti od države niti Grada Zagreba. Svjedokinja je potvrdila da je tužiteljica, kada je u njezinim smjenama bilo COVID pozitivnih korisnika, pružala njegu i tim korisnicima, jer su se svi njegovatelji rotirali po smjenama i svi su radili s oboljelima. Nije se vodila evidencija sati rada pojedinog njegovatelja s COVID pozitivnim korisnicima, već samo redovna evidencija rada i evidencija o oboljelim korisnicima. Svjedokinja se također nije mogla sjetiti je li nakon travnja odnosno svibnja 2023. u Domu još bilo COVID pozitivnih korisnika.

11. Tužiteljica svoje potraživanje temelji na Odluci Vlade Republike Hrvatske o posebnoj nagradi radnicima u sustavu socijalne skrbi koji obavljaju poslove vezane za brigu o zdravlju i njegu korisnika usluge smještaja ili organiziranog stanovanja oboljelima od bolesti COVID-19 („Narodne novine“ broj 136/20; dalje: Odluka).

12. Točkom I. Odluke utvrđena je posebna nagrada radnicima u sustavu socijalne skrbi koji obavljaju poslove vezane uz brigu o zdravlju i njegu korisnika oboljelih od bolesti COVID-19, u iznosu od 10 % osnovne plaće radnika. Međutim, točkom II. Odluke izričito je propisano da se posebna nagrada isplaćuje radniku za vrijeme koje je, sukladno rasporedu rada, poslove obavljao u jedinicama za skrb oboljelima od bolesti COVID-19.

13. Iz navedene odredbe proizlazi da samo svojstvo radnika u sustavu socijalne skrbi, kao ni sama mogućnost odnosno činjenica kontakta i rada s korisnicima oboljelima od COVID-19, ne daje pravo na posebnu nagradu u visini 10 % osnovne plaće za cjelokupno radno vrijeme tijekom važenja Odluke. Pravo na nagradu vezano je uz konkretno vrijeme rada u uvjetima određenima točkom II. Odluke.

14. Takvo tumačenje odgovara pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi broj Rev-338/2026-2 od 14. travnja 2026. Vrhovni sud je, odlučujući upravo o načinu primjene sadržajno odgovarajuće Odluke o posebnoj nagradi radnicima u sustavu zdravstva, zauzeo pravno shvaćanje da se posebna nagrada obračunava samo za vrijeme stvarno provedeno u pružanju skrbi oboljelima od COVID-19 te da se pravo priznaje radnicima koji su bili raspoređeni na poslove u ustrojstvenim jedinicama odnosno djelatnostima koje su takvu skrb pružale.

15. Iako se navedena odluka Vrhovnog suda odnosi na radnike u sustavu zdravstva, sud smatra da je izraženo pravno shvaćanje primjenjivo i u ovom predmetu, jer obje odluke Vlade pravo na posebnu nagradu ne vežu uz samo trajanje epidemije niti uz činjenicu zaposlenja u sustavu zdravstva odnosno socijalne skrbi, već uz vrijeme stvarnog obavljanja poslova skrbi za oboljele od COVID-19 prema rasporedu rada. Upravo je pitanje je li dovoljno da je radnik tijekom epidemije mogao doći ili dolazio u kontakt s oboljelima, ili je potrebno utvrditi konkretno vrijeme takvog rada, bilo predmetom dopuštene revizije, a Vrhovni sud prihvatio je potonje tumačenje.

16. U konkretnom slučaju sud prihvaća iskaze tužiteljice, zakonske zastupnice tuženika RG i svjedokinje EG u dijelu u kojem su suglasno iskazale da je tužiteljica, kao njegovateljica, u razdobljima u kojima je kod tuženika bilo korisnika oboljelih od COVID-19, pružala njegu i tim korisnicima. Tu okolnost u bitnome ne osporava niti tuženik. Zakonska zastupnica potvrdila je da su svi njegovatelji radili sa svim korisnicima, pa i COVID pozitivnima, dok je svjedokinja EG navela da su se njegovatelji rotirali po smjenama te da su, dok je bilo oboljelih korisnika, svi njegovatelji u smjeni radili i s njima.

17. Međutim, iz istih dokaza proizlazi da kod tuženika nije bila ustrojena posebna COVID jedinica niti su pojedini njegovatelji bili raspoređeni isključivo na rad s COVID pozitivnim korisnicima. Naprotiv, njegovatelji su tijekom iste smjene pružali njegu i oboljelim i ostalim korisnicima. Sama tužiteljica izričito je potvrdila da je u utuženom razdoblju brinula kako o COVID pozitivnim tako i o korisnicima koji nisu imali COVID- 19.

18. Nadalje, niti tužiteljica niti ostali saslušani nisu mogli iskazati koliko je konkretno radnog vremena tužiteljica u pojedinoj smjeni odnosno pojedinom mjesecu provela pružajući njegu COVID pozitivnim korisnicima. Tuženik takvu evidenciju nije vodio, već je vodio evidencije o COVID pozitivnim korisnicima putem aplikacije DOGMA i redovite evidencije rada. Svjedokinja EG također je potvrdila da se evidencija sati rada pojedinog njegovatelja s COVID pozitivnim korisnicima nije vodila.

19. Osim toga, iz provedenih dokaza ne proizlazi ni da je tijekom čitavog utuženog razdoblja kod tuženika bilo korisnika oboljelih od COVID-19. Zakonska zastupnica tuženika izričito je navela da COVID pozitivnih korisnika nije bilo tijekom cijelog razdoblja, dok se ni ona, ni tužiteljica ni svjedokinja EG nisu mogle sa sigurnošću izjasniti je li takvih korisnika bilo nakon travnja odnosno svibnja 2023.

20. Stoga sud ne prihvaća pravno shvaćanje tužiteljice prema kojem joj pripada posebna nagrada u iznosu od 10 % osnovne plaće za svaki pojedini mjesec utuženog razdoblja samo zato što je kao njegovateljica tijekom epidemije, uz ostale korisnike, pružala njegu i COVID pozitivnim korisnicima. Takvo bi tumačenje sadržajno značilo priznavanje paušalnog dodatka na plaću za cijelo razdoblje zaposlenja odnosno važenja Odluke, neovisno o stvarnom vremenu provedenom u obavljanju poslova zbog kojih je posebna nagrada ustanovljena, što je protivno tekstu točke II. Odluke i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iz odluke Rev-338/2026-2.

21. Pri tome okolnost da tuženik nije ustrojio posebnu COVID jedinicu niti vodio posebnu satnu evidenciju rada s COVID pozitivnim korisnicima ne može sama po sebi dovesti do zaključka da tužiteljici zbog toga pripada 10 % osnovne plaće za cjelokupno radno vrijeme. Upravo je takav pristup Vrhovni sud odbacio u predmetu Rev-338/2026- 2, u kojem su nižestupanjski sudovi prihvatili zahtjev polazeći od toga da je poslodavac propustio organizirati rad u skladu s Odlukom. Vrhovni sud ocijenio je takvu primjenu materijalnog prava pogrešnom.

22. Na tužiteljici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih izvodi svoje pravo, dakle ne samo da je tijekom pojedinih smjena njegovala korisnike oboljele od COVID-19, što je u postupku i utvrđeno, već i činjenica potrebnih za utvrđenje za koje joj konkretno vrijeme, sukladno kriteriju iz točke II. Odluke, pripada posebna nagrada. Činjenica da tuženik nije vodio posebnu evidenciju takvih sati ne opravdava dosuđenje nagrade za puno radno vrijeme svakog mjeseca, jer bi se time tužiteljici priznalo pravo u opsegu za koji nije utvrđeno da su ispunjene pretpostavke propisane Odlukom.

23. Stoga je sud utvrdio da je tužiteljica u pojedinim razdobljima stvarno pružala njegu COVID pozitivnim korisnicima, ali ne i da je u opsegu za koji potražuje posebnu nagradu, odnosno tijekom cjelokupnog radnog vremena svakog pojedinog mjeseca utuženog razdoblja, ispunjavala pretpostavke iz točke II. Odluke, prema kojoj se posebna nagrada isplaćuje samo za vrijeme koje je radnik, sukladno rasporedu rada, proveo obavljajući poslove u jedinicama za skrb o oboljelima od COVID-19. Budući da tužiteljica zahtijeva posebnu nagradu u visini 10 % osnovne plaće za cjelokupno utuženo razdoblje, a provedenim dokazima nije utvrđeno da joj u takvom opsegu pripada pravo na posebnu nagradu, sud je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

24. Sud je pri ocjeni dosega i primjenjivosti Odluke uzeo u obzir i način na koji je sam donositelj uredio osiguravanje sredstava za njezinu provedbu. Naime, točkom IV. Odluke izričito je propisano da se sredstva za njezinu provedbu za ustanove socijalne skrbi čiji je osnivač Republika Hrvatska osiguravaju u državnom proračunu, dok je nesporno da je osnivač tuženika Grad Zagreb.

S tim u vezi, svjedokinja EG, ravnateljica tuženika u relevantnom razdoblju, iskazala je da tuženiku od Republike Hrvatske nisu bila doznačena sredstva za isplatu predmetne posebne nagrade. Ta okolnost, prema ocjeni suda, nije samo pitanje tehničkog načina financiranja, već je relevantna i za tumačenje dosega obveze ustanovljene Odlukom.

Naime, obveza poslodavca na isplatu određenog materijalnog prava radnicima mora imati jasnu pravnu osnovu, pa se Odluka Vlade ne može ekstenzivno tumačiti na način da se ustanovi čiji osnivač nije Republika Hrvatska nameće obveza financiranja posebne nagrade iz vlastitih sredstava, ako takva obveza iz same Odluke jasno ne proizlazi. To osobito imajući u vidu da je Vlada, uređujući financiranje provedbe Odluke, izričito predvidjela osiguravanje sredstava u državnom proračunu samo za ustanove čiji je osnivač Republika Hrvatska, dok za ustanove drugih osnivača nije propisala da su dužne potrebna sredstva osigurati iz vlastitih izvora.

Drukčije tumačenje značilo bi da Republika Hrvatska svojom Odlukom ustanovi materijalno pravo radnika i trošak njegove isplate prenese na ustanovu drugog osnivača, iako toj ustanovi za tu namjenu nije osigurala sredstva niti je Odlukom jasno propisala da je takav trošak dužna snositi iz vlastitih sredstava. Takav zaključak, prema ocjeni ovog suda, ne može se izvoditi proširujućim tumačenjem Odluke.

25. Prigovor zastare tuženika sud je ocijenio neosnovanim. Tužbom od 15. prosinca 2025. tužiteljica potražuje mjesečna novčana prava počevši od prosinca 2021., pri čemu najstarije utuženo potraživanje dospijeva u siječnju 2022. Kako potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju u roku od pet godina od dospijeća (čl. 139. ZR), do podnošenja tužbe zastarni rok nije istekao ni za najstarije utuženo potraživanje, pa time niti za kasnije dospjele mjesečne iznose.

26. Sud je odbio preostale dokazne prijedloge tužiteljice za saslušanje daljnjih svjedoka, pribavu primopredajnih knjiga te provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja kao suvišne za donošenje odluke. Tužiteljica je saslušanje predloženih svjedoka predlagala na okolnost njezina rada s COVID pozitivnim korisnicima, a ta je činjenica već utvrđena na temelju provedenih dokaza te je tuženik u bitnome niti ne osporava. Iz suglasnih iskaza tužiteljice, zakonske zastupnice tuženika i svjedokinje EG proizlazi da je tužiteljica u razdobljima u kojima je kod tuženika bilo COVID pozitivnih korisnika pružala njegu i tim korisnicima.

Pribava primopredajnih knjiga također nije bila potrebna jer se njihovim pribavljanjem ne bi mogla utvrditi odlučna činjenica a to je konkretno vrijeme tijekom kojeg je tužiteljica u pojedinoj smjeni obavljala upravo poslove njege COVID pozitivnih korisnika, pa izvođenje tog dokaza ne bi moglo dovesti do drukčije odluke o zahtjevu postavljenom u punom mjesečnom iznosu od 10 % osnovne plaće.

Sud je odbio i dokazni prijedlog za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja kao suvišan, budući da visina tužbenog zahtjeva u matematičkom smislu među strankama nije sporna, dok je odluka o osnovanosti zahtjeva ovisila o pravnoj ocjeni ispunjenja pretpostavki za ostvarivanje prava na posebnu nagradu.

27. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP- a. Kako je tužiteljica u cijelosti izgubila parnicu, odbijen je njezin zahtjev za naknadu troškova postupka te su troškovi u cijelosti dosuđeni tuženiku sukladno Tbr. 52. st. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023) prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva od 1.361,75 eura (100 bodova za punu radnju).

28. Tuženiku su priznati troškovi:

- sastava odgovora na tužbu od 200,00 eura (Tbr. 8/1),

- zastupanja na ročištu 30.3.2026. od 200,00 eura (Tbr. 9/1),

- zastupanja na ročištu 11.5.2026. od 200,00 eura (Tbr. 9/1),

- zastupanja na ročištu 8.7.2026. od 200,00 eura (Tbr. 9/1),

a što sve ukupno iznosi 800,00 eura. Nema pravo na trošak zastupanja na ročištu za objavu presude od 100,00 eura jer na isto nije pristupio.

29. Na temelju odredbe čl. 11. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18) tužiteljica je oslobođena obveze plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari.

U Zagrebu 25. kolovoza 2026.

Sutkinja:

Petra Hertelendi Lovrić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi e-komunikacijom ili pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku