Posl.br. P-229/2022-34

Republika Hrvatska

Repubblica di Croazia

Općinski sud u Puli-Pola

Tribunale comunale di Pula-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Sezione distaccata di Rovinj-Rovigno

52210 Rovinj-Rovigno, Obala Pina Budicina 4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N JE

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sucu Robertu Uggeriju, u parničnom postupku tužitelja MS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Leana Modrušan, odvjetnica u Puli, protiv tuženice Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 23. srpnja 2026., u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužitelja te punomoćnice tuženice, dana 25. kolovoza 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor tuženice o mjesnoj nenadležnosti ovoga suda. i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u Ugovoru o kreditu broj 3210677889, kreditna partija broj: 7103790584 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili dana 30. kolovoza 2007., a koje glase: u odredbi čl.2.1. « … temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d... »; te u odredbi čl.6.2. « … u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora … »; pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 3210677889, kreditna partija broj: 7103790584 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili dana 30.kolovoza 2007., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to: u odredbi čl.1. koja glasi: « Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu ... »; u odredbi čl.2.1. koja glasi: « … po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. »; te u odredbi čl.6.1. koja glasi: « … po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. »; pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.2.3. Ugovora o kreditu broj 3210677889, kreditna partija broj: 7103790584 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 30. kolovoza 2007., a koja glasi: « Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge Kreditora. »; pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

IV. Nalaže se tuženici da tužitelju u roku od 15 dana, s osnova preplaćene kamate, isplati iznos od 1.101,96 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 6,29 eura od 1. studenoga 2007. do isplate;

na iznos od 6,29 eura od 1. prosinca 2007. do isplate;

na iznos od 6,29 eura od 1. siječnja 2008. do isplate;

na iznos od 6,29 eura od 1. veljače 2008. do isplate;

na iznos od 9,33 eura od 1. ožujka 2008. do isplate;

na iznos od 9,33 eura od 1. travnja 2008. do isplate;

na iznos od 9,33 eura od 1. svibnja 2008. do isplate;

na iznos od 9,33 eura od 1. lipnja 2008. do isplate;

na iznos od 9,33 eura od 1. srpnja 2008. do isplate;

na iznos od 9,33 eura od 1. kolovoza 2008. do isplate;

na iznos od 9,33 eura od 1. rujna 2008. do isplate;

na iznos od 9,33 eura od 1. listopada 2008. do isplate;

na iznos od 9,33 eura od 1. studenoga 2008. do isplate;

na iznos od 9,33 eura od 1. prosinca 2008. do isplate;

na iznos od 9,33 eura od 1. siječnja 2009. do isplate;

na iznos od 9,33 eura od 1. veljače 2009. do isplate;

na iznos od 9,33 eura od 1. ožujka 2009. do isplate;

na iznos od 9,33 eura od 1. travnja 2009. do isplate;

na iznos od 9,33 eura od 1. svibnja 2009. do isplate;

na iznos od 9,33 eura od 1. lipnja 2009. do isplate;

na iznos od 9,33 eura od 1. srpnja 2009. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 1. kolovoza 2009. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 1. rujna 2009. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 1. listopada 2009. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 1. studenoga 2009. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 1. prosinca 2009. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 1. siječnja 2010. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 1. veljače 2010. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 1. ožujka 2010. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 1. travnja 2010. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 1. svibnja 2010. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 7. lipnja 2010. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 8. srpnja 2010. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 1. kolovoza 2010. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 29. rujna 2010. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 26. listopada 2010. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 10. studenoga 2010. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 10. prosinca 2010. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 31. siječnja 2011. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 23. ožujka 2011. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 23. ožujka 2011. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 19. travnja 2011. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 10. svibnja 2011. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 10. lipnja 2011. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 18. srpnja 2011. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 12. kolovoza 2011. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 15. rujna 2011. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 15. listopada 2011. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 18. studenoga 2011. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 19. prosinca 2011. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 31. siječnja 2012. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 20. veljače 2012. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 10. ožujka 2012. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 16. travnja 2012. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 10. svibnja 2012. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 14. lipnja 2012. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 16. srpnja 2012. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 14. kolovoza 2012. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 14. rujna 2012. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 15. listopada 2012. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 14. studenoga 2012. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 13. prosinca 2012. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 14. siječnja 2013. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 14. veljače 2013. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 14. ožujka 2013. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 15. travnja 2013. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 15. svibnja 2013. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 13. lipnja 2013. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 12. srpnja 2013. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 14. kolovoza 2013. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 13. rujna 2013. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 14. listopada 2013. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 14. studenoga 2013. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 16. prosinca 2013. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 16. siječnja 2014. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 14. veljače 2014. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 17. ožujka 2014. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 15. travnja 2014. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 10. svibnja 2014. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 16. lipnja 2014. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 14. srpnja 2014. do isplate;

na iznos od 14,81 eura od 14. kolovoza 2014. do isplate;

na iznos od 14,78 eura od 15. rujna 2014. do isplate;

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007. (NN 72/02), za period od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženici da tužitelju u roku od 15 dana, s osnova preplaćenog tečaja CHF valute, isplati iznos od 4.824,34 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 2,65 eura od 1. veljače 2008. do isplate;

na iznos od 6,10 eura od 1. ožujka 2008. do isplate;

na iznos od 9,17 eura od 1. travnja 2008. do isplate;

na iznos od 2,48 eura od 1. svibnja 2008. do isplate;

na iznos od 0,25 eura od 1. lipnja 2008. do isplate;

na iznos od 3,27 eura od 1. srpnja 2008. do isplate;

na iznos od 2,42 eura od 1. listopada 2008. do isplate;

na iznos od 21,60 eura od 1. studenoga 2008. do isplate;

na iznos od 7,52 eura od 1. prosinca 2008. do isplate;

na iznos od 23,15 eura od 1. siječnja 2009. do isplate;

na iznos od 25,28 eura od 1. veljače 2009. do isplate;

na iznos od 26,35 eura od 1. ožujka 2009. do isplate;

na iznos od 23,81 eura od 1. travnja 2009. do isplate;

na iznos od 23,44 eura od 1. svibnja 2009. do isplate;

na iznos od 19,45 eura od 1. lipnja 2009. do isplate;

na iznos od 15,95 eura od 1. srpnja 2009. do isplate;

na iznos od 17,60 eura od 1. kolovoza 2009. do isplate;

na iznos od 20,27 eura od 1. rujna 2009. do isplate;

na iznos od 18,75 eura od 1. listopada 2009. do isplate;

na iznos od 17,27 eura od 1. studenoga 2009. do isplate;

na iznos od 20,32 eura od 1. prosinca 2009. do isplate;

na iznos od 4,33 eura od 1. siječnja 2010. do isplate;

na iznos od 19,52 eura od 7. siječnja 2010. do isplate;

na iznos od 27,27 eura od 1. veljače 2010. do isplate;

na iznos od 4,18 eura od 1. ožujka 2010. do isplate;

na iznos od 22,19 eura od 4. ožujka 2010. do isplate;

na iznos od 32,09 eura od 1. travnja 2010. do isplate;

na iznos od 30,73 eura od 5. svibnja 2010. do isplate;

na iznos od 35,86 eura od 7. lipnja 2010. do isplate;

na iznos od 48,37 eura od 8. srpnja 2010. do isplate;

na iznos od 45,96 eura od 1. kolovoza 2010. do isplate;

na iznos od 60,47 eura od 29. rujna 2010. do isplate;

na iznos od 54,68 eura od 26. listopada 2010. do isplate;

na iznos od 52,97 eura od 10. studenoga 2010. do isplate;

na iznos od 61,17 eura od 10. prosinca 2010. do isplate;

na iznos od 71,85 eura od 31. siječnja 2011. do isplate;

na iznos od 150,36 eura od 23. ožujka 2011. do isplate;

na iznos od 70,55 eura od 19. travnja 2011. do isplate;

na iznos od 70,67 eura od 10. svibnja 2011. do isplate;

na iznos od 81,65 eura od 10. lipnja 2011. do isplate;

na iznos od 98,10 eura od 18. srpnja 2011. do isplate;

na iznos od 133,70 eura od 12. kolovoza 2011. do isplate;

na iznos od 89,97 eura od 15. rujna 2011. do isplate;

na iznos od 80,83 eura od 15. listopada 2011. do isplate;

na iznos od 85,15 eura od 18. studenoga 2011. do isplate;

na iznos od 93,48 eura od 19. prosinca 2011. do isplate;

na iznos od 106,43 eura od 31. siječnja 2012. do isplate;

na iznos od 98,06 eura od 20. veljače 2012. do isplate;

na iznos od 94,12 eura od 10. ožujka 2012. do isplate;

na iznos od 91,27 eura od 16. travnja 2012. do isplate;

na iznos od 155,52 eura od 14. lipnja 2012. do isplate;

na iznos od 1,28 eura od 17. lipnja 2012. do isplate;

na iznos od 133,37 eura od 16. srpnja 2012. do isplate;

na iznos od 90,78 eura od 14. kolovoza 2012. do isplate;

na iznos od 0,70 eura od 16. kolovoza 2012. do isplate;

na iznos od 84,79 eura od 14. rujna 2012. do isplate;

na iznos od 88,99 eura od 15. listopada 2012. do isplate;

na iznos od 91,61 eura od 14. studenoga 2012. do isplate;

na iznos od 89,37 eura od 13. prosinca 2012. do isplate;

na iznos od 90,20 eura od 14. siječnja 2013. do isplate;

na iznos od 85,13 eura od 14. veljače 2013. do isplate;

na iznos od 86,68 eura od 14. ožujka 2013. do isplate;

na iznos od 91,68 eura od 15. travnja 2013. do isplate;

na iznos od 83,52 eura od 15. svibnja 2013. do isplate;

na iznos od 83,51 eura od 13. lipnja 2013. do isplate;

na iznos od 82,32 eura od 12. srpnja 2013. do isplate;

na iznos od 83,21 eura od 14. kolovoza 2013. do isplate;

na iznos od 85,20 eura od 13. rujna 2013. do isplate;

na iznos od 87,69 eura od 14. listopada 2013. do isplate;

na iznos od 88,11 eura od 14. studenoga 2013. do isplate;

na iznos od 91,36 eura od 16. prosinca 2013. do isplate;

na iznos od 88,11 eura od 16. siječnja 2014. do isplate;

na iznos od 92,31 eura od 14.veljače 2014. do isplate;

na iznos od 94,23 eura od 17. ožujka 2014. do isplate;

na iznos od 92,39 eura od 15. travnja 2014. do isplate;

na iznos od 89,80 eura od 15. svibnja 2014. do isplate;

na iznos od 90,35 eura od 16. lipnja 2014. do isplate;

na iznos od 92,04 eura od 14. srpnja 2014. do isplate;

na iznos od 93,56 eura od 14. kolovoza 2014. do isplate;

na iznos od 93,45 eura od 15. rujna 2014. do isplate;

po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05) za period do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženici da tužitelju u roku od 15 dana, isplati iznos od 222,59 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 07.rujna 2007., po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007. (NN 72/02), za period od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.014,52 eura, u roku od 15 dana, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st .2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj svojom tužbom od dana 28. ožujka 2022. tvrdi: da je, kao korisnik kredita s tuženicom kao kreditorom, dana 31. kolovoza 2007. zaključio Ugovor o kreditu broj 3210677889, kreditna partija broj: 7103790584; da mu je navedenim ugovorom tuženica odobrila kredit, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.131,28 CHF-a, za kupnju osobnog obiteljskog vozila. Da Ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci banke-tuženice; da u vrijeme zaključenja ugovora on i tuženica nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi; te da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate; da je navedena odredba dio standardiziranog (tipskog) ugovora o kreditu koji je sastavljen za veći broj klijenata i o kojim odredbama se nije pregovaralo u trenutku zaključenja ugovora o kreditu; da je on nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženicu kao banku kao u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja; da je isto dovelo do toga da je on pristao na odredbe sastavljene unaprijed, od strane tuženice bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba; da je opisana odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi protivna kogentnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača); da se od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta; da predmetni ugovor o kreditu ne sadrži nikakav kriterij ili parametar promjenjivosti kamatne stope; dakle, da ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope na temelju kojih bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice, koje iz tog pravnog posla proizlaze; da Ugovor o kreditu sadrži odredbu, da se kamatna stopa mijenja u skladu s odlukom Banke, no time da nije definirano u kojem trenutku, pod kojim uvjetima, niti na koji način se kamatna stopa ima mijenjati; dakle, da je, obzirom da sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženice ništetna kao neodrediva; da je kamata cijena, a da je cijena bitan sastojak ugovora o kreditu i kao takva mora biti određena ili barem odrediva; no, da u konkretnom slučaju visina kamatne stope nije određena niti odrediva, obzirom je ugovorena kao promjenjiva , na temelju odluke tuženice, dakle, jedne ugovorne strane; da je "činidba određena ako se u vrijeme sklapanja ugovora unaprijed točno zna na što je dužnik obvezan u vjerovnikovu korist u vrijeme ispunjenja"; a da "odredivost činidbe mora se utvrditi iz sadržaja ugovora" (str.379. Komentara ZOO-a, M 2005.); da je odredba o redovnoj kamatnoj stopi jedna od temeljnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu, jer je kamata cijena koju korisnik kredita plaća kreditoru za korištenje novčanog iznosa pozajmljenog od kreditora; dakle, da se kamatom određuje visina i predmet obveze (činidba) kreditnog dužnika, te stoga da predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu (odredba čl. 1021. i čl. 1022. ZOO NN 35/05); da je odredbom čl. 269. ZOO NN 35/05 propisano, da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva; nadalje, da se u odredbi čl. 272. st.1. ZOO, daje definicija odredivog predmeta obveze (činidbe), koja glasi: "Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi."; da iz navedenog proizlazi da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, s obzirom da nije odrediv niti prema elementima sadržanima u ugovoru, a niti ovisi o volji treće strane, nego naprotiv, visina obveze dužnika isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane, vjerovnika (banke); da temeljem gore navedenih odredbi Zakona o obveznim odnosima, te Zakona o zaštiti potrošača, odredba o promjeni kamatne stope temeljem jednostrane odluke banke, da je ništetna sa učinkom "ex tunc", te da su bez pravnog učinka i sve odluke tužene banke o promjeni kamatne stope, donesene tijekom trajanja kredita, sa istim pravnim učinkom.

1.1. Da je temeljem ugovora o kreditu banka odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.131,28 CHF-a prema srednjem tečaju Kreditora važećem na dan korištenja kredita; da je Ugovorom ugovoreno, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan plaćanja, a sve prema otplatnom planu ; da je prema početnom otplatnom planu mjesečni anuitet tužitelja trebao iznositi oko 340,85 CHF; da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženica propustila tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana; da se od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja; da su odredbe ugovora o CHF valutnoj klauzuli u suprotnosti s kogentnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača); da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne; dakle, da je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno, da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka; da je navedena odluka potvrđena i od strane Vrhovnog suda broj Rev-2221/2018; da obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a da on kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula , kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, da je tužitelj predlagao, da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu , kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka.

1.2. Da odredba čl. 2.3. predmetnog Ugovora propisuje da je korisnik kredita obvezan platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge Kreditora; da predmetna odredba ugovora ne precizira na koje se konkretne usluge ili troškove ova naknada odnosi, niti koje vrste usluga i troškova ona pokriva; da mu je sukladno čl. 2.3. tužena banka dana 7. rujna 2007. zaračunala, naplatila i ustegnula, naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. "ulaznu naknadu" u iznosu od 1.677,09 kuna; da u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženica nisu pojedinačno pregovarali o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, te da je visina tzv. "ulazne naknade" jednostrano određena od strane tuženice; da se, unatoč tome što je visina naknade za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku koji iznosi 0,50%, od iznosa odobrenog kredita, radi o iznosu koji predstavlja netransparentan trošak; dakle, da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne sadrži nikakve ekonomske kriterije , iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak) ugovorena; da je takva odredba nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su njemu, u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženica kao kreditor učinila dostupnim; da je Ugovor o kreditu formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika; te da on nije mogao niti prigovoriti, a niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe; da je on ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo; da i Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi cit. "...da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it")…"; dakle, da pozicija tužitelja i tuženice u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka, a niti ravnopravna; da je Direktivom Vijeća 93/13, koja je implementirana u hrvatski pravni sustav, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca; da je pravna posljedica ovakvih odredbi njihova nepoštenost i ništetnost. Nadalje, da navedena Direktiva propisuje i da procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što da u predmetnoj stvari nije slučaj; da se spornom odredbom ne predviđa niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju; te da uopće nije razvidan razlog njihove naplate, odnosno da su iste suviše općenite da on može samo nagađati što sve one obuhvaćaju; da o spornoj odredbi on i tuženica nisu pojedinačno pregovarali u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, zbog čega da ista stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog (tipskog) ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika; te da tužitelj nije mogao niti prigovoriti, a niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe; da, obzirom iz same odredbe nije jasno na što se naknada (trošak) odnosi, da takva odredba predstavlja netransparentan trošak, te da sve navedeno čini spornu odredbu nepoštenom, te u konačnici i ništetnom.

1.3. Da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila; da se, prema mišljenju tužitelja, u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te početni srednji tečaj švicarskog franka, obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora; da, obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, on drži da je predmetni kredit preplatio; da na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate.

1.4. Obzirom se radi o složenom kamatnom računu, o čemu on da nema niti može imati stručna znanja, da zadržava pravo po primitku izračuna financijskog vještaka urediti tužbeni zahtjev, u pogledu konačne visine svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa, te tijeka zakonskih zateznih kamata. Obzirom da je ništetna ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva kredita, da mu je tuženica dužna vratiti iznos od 1.677,09 kuna, sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 7. rujna 2007., pa do isplate. Da je ništetna ugovorena odredba o mjesnoj nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

2. Svojim odgovorom na tužbu tuženica osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja; predlaže sudu tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti, jer je neosnovan; tuženica ističe prigovor mjesne nenadležnosti i prigovor zastare potraživanja tužitelja.

3. U dokaznom je postupku izveden dokaz čitanjem: tužbe s prilozima; odgovora na tužbu tuženice s prilozima; svih podnesaka tužitelja s prilozima; svih podnesaka tuženice s prilozima; sadržaja svih zapisnika; nalaza i mišljenja sudskog vještaka Dinka Brajnovića; podneska tužitelja s usklađenim tužbenim zahtjevom sukladno nalazu i mišljenju vještaka; na kraju dokaznog postupka izveden je dokaz saslušanjem tužitelja i sudskog vještaka Dinka Brajnovića.

4. Iz iskaza saslušanog tužitelja (po struci tehnolog) proizlazi: da je ugovor zaključio sa tuženicom, jer da je trebao kredit za kupnju osobnog obiteljskog automobila; da je Ugovorom o kreditu ostvario iznos od 25.100,00 CHF-a, u protuvrijednosti kuna; da se, kod Zagrebačke banke poslovnice u [adresa], raspitivao o uvjetima kredita; da je razgovarao s jednom djelatnicom banke, u sjedištu banke; te joj rekao, da traži kredit za kupnju osobnog vozila; i da mu je ona jasno rekla, da su najbolji uvjeti kredita oni zaključeni u valuti CHF-a, jer da je to sigurna i stabilna valuta, i jer da su kamate niske; nakon zaključenja ugovora, da je trebao preuzeti vozilo kod Autokuće Cerin; da je s tom gospođom razgovarao možda pola sata; i da mu je ona jasno dala do znanja, da su to najbolji uvjeti za njega; da je zato odlučio uzeti kredit u valuti CHF; prije toga, da nije znao u kojoj će valuti zaključiti ugovor; da je ugovor mogao biti u kunama ili eurima; ali da mu je djelatnica tuženice odmah dala do znanja, da je najbolji kredit u valuti CHF; da je prema riječima djelatnice banke, trebao plaćati mjesečnu ratu u visini iznosa od oko 1.000,00 do 1.500,00 kuna; da je onda imao plaću u iznosu, od oko 5.500,00 kuna. Da je u drugom navratu, predao dokumente istoj djelatnici tuženice, u svezi obrade istih; da je nakon toga još jednom došao kod te djelatnice, koja mu je ukratko rekla da zadovoljava uvjete za kredit, koji je kasnije i zaključio; da mu je jasno rekla, da je to kredit "uzmi ako hoćeš, a ako nećeš ne moraš"; da nije imao mogućnost pregovarati oko odredbi ugovora, niti o klauzulama ugovora; da mu je rekla da će mu odobriti kredit, u zatraženom iznosu, za kupnju vozila; da mu rekla kolika će biti kamata i koliko će plaćati mjesečnu ratu; i da ako prihvati te uvjete, da će morati potpisati ugovor kod javnog bilježnika; da nije pregovarao o klauzulama ugovora s bankaricom; da ga je ona stavila pred gotov čin; nakon toga, da je otišao kod javnog bilježnika, potpisati ugovor; da je to sve riješeno u vremenskom intervalu od oko 30 dana; da je kod javnog bilježnika potpisao ugovor; i nakon toga je taj novac dostavljen prodavaču vozila; i da je vozilo preuzeo kod Autokuće Cerin; da je to sve to uslijedilo 2007.; da je kredit trebao vratiti u roku 7 godina i da ga je isplatio do kraja; da je na početku otplaćivao ratu kredita onako kako je banka odredila, jer je valuta bila stabilna; ali da je nakon nekog vremena, mjesečne rate plaćao u sve većim iznosima; ds je čak mjesečno plaćao i do 2.500,00 kuna; da je ugovorena kamata bila 5,20 %; da je preplatio taj kredit daleko više od onoga što je bilo planirano i dogovoreno; da se raspitivao kod banke u svezi toga što plaća mjesečne rate u sve većim iznosima; ali da su mu bankari jasno rekli, da ako mu to ne odgovara, da može otplatiti glavnicu u cijelosti; da nije imao takvu ekonomsku mogućnost (za otplatiti odmah glavnicu) s obzirom na njegove skromne prihode; da mu je djelatnica tuženice, prije potpisivanja ugovora, dala uvjete kredita s navedenom glavnicom i kamatama kao i sve ostalo što je na kraju i potpisao; da je razumio čitajući taj ugovor, koji će iznos ostvariti kod banke; da je vidio kolika je kamata; da je vidio koliko će mjesečno otplaćivati kredit; da je banka znala zašto plaća sve veće iznose kredita; ali da on to nije znao; da je to bilo tako i gotovo; da on nije ekonomist a niti bankar, jer da je on tehnolog; da mu itko nije rekao da valuta CHF, nije zaštićena od strane Hrvatske narodne banke; da to jednostavno nije znao; da ne pamti točno koliko je osnovom ugovora dobio novaca u kunama, jer da taj novac nije ni vidio, obzirom je dostavljen neposredno Autokući Cerin; da mu je istovremeno banka ustegnula neki iznos, na ime plaćanja naknade za obradu kredita; da su mu tada ustegnuli iznos od 1.600,00, ili 1.700,00 kuna; da su mu tada u svezi toga jednostavno rekli, da je to politika banke; da mu bankarica nije ništa objasnila u svezi troškova banke, glede zaključenja tog ugovora; da odgovara istini, da ga je bankarica pitala je li ima primanja izvan firme; da joj je on jasno rekao da ne; a da je to bilo i vidljivo, nakon što joj je predočio sve dokumente; da onda nije imao nikakav obrt, kao niti sada; da još uvijek posjeduje isto obiteljsko vozilo; da je u nekim trenucima rata kredita, bila viša za 60% od planiranog.

5. Dakle, da je ugovorom o kreditu, banka odobrila korisniku kredita (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.131,28 CHF-a, obračunato prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, uz valutnu klauzulu i kamatnu stopu; odredbom ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti tečaja kreditora za CHF, na dan dospijeća sa pripadajućom kamatnom stopom, sve i uz ustegnutu i uplaćenu tzv. "ulaznu naknadu".

5.1. Od početka otplate kredita pa nadalje da se tečaj švicarskog franka stalno mijenjao na način da se je povećavao, što je imalo za posljedicu značajno povećanje mjesečnih iznosa anuiteta kredita tužitelju u odnosu na početni. Da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženica propustila da ga u cijelosti informira o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

5.2. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., da je pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne.

5.3. Dakle, da je navedenom presudom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka.

5.4. Da se naprijed označena pravomoćna presuda, donesena u kolektivnom sporu, ima primijeniti na predmetni slučaj proizlazi iz činjenice: da se ista odnosi na ugovore o kreditu sklopljene u razdoblju od 1. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008.g, od strane sedam banaka, između ostalih i ove banke, a kojima su povrijeđeni interesi i prava potrošača korisnika kredita. Budući da je predmetni ugovor o kreditu zaključen 2007., a sadrži sporne odredbe, u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak koje odredbe su proglašene ništetnima, time da presuda donesena u kolektivnom sporu ima se primijeniti na konkretan slučaj.

5.5. Obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita i kamata veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku zaključenja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu primjenom odredbi pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, utvrde ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita, vežu za tečaj valute švicarskog franka. Naime, ništetnost dijela odredbe, ovog ugovora o kreditu riješena je kao prethodno pitanje u citiranim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH i presudom VSRH, koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača u kojima je utvrđena; ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope; ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka. Da su ti pravni stavovi obvezujući u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Dodatno tužitelj tvrdi: da su sve opisane odredbe ugovora o valutnoj klauzuli protivne kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača).

5.6. Nadalje, da odredbe čl.502.c. ZPP-a i čl.118. ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, kao što je i predmetni postupak, pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st.1. ZPP-a.

5.7 Vrhovni sud RH je u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19.ožujka 2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđivanja ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP-a a isto tako i čl.118 ZZP vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106.st.1.ZZP a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu; da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

5.8. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila.

5.9. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez pravne osnove iz čl.1111.ZOO; da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica proglašenja dijela odredbi Ugovora o kreditu, ništetnim. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju švicarskog franka na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta; a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

5.10. Budući da je predmetni kredit preplaćen, tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka zaključenja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Za utuženi period potrebno je utvrditi novčanu razliku izraženu po mjesecima koju je tužitelj po osnovi promjene tečaja švicarskog franka stvarno isplatio tuženiku u odnosu na onu koju je trebao isplatiti prema inicijalno ugovorenom anuitetu preračunatom u domaću valutu prema tečaju CHF važećeg na dan isplate kredita.

5.11. U konkretnom slučaju da je tuženik nepošten stjecatelj pa je kao takav na primljene iznose stečene bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa do konačne isplate (čl.1115.ZOO).

5.12. Slijedom svega navedenog tužitelj traži povrat preplaćenih iznosa koje je tužena neosnovano stekla po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, i to u visini koju je tužitelj uskladio nakon provedenog vještačenja, podneskom, u iznosu kao u izreci, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki dospjeli iznos kako je specificirano u tužbenom zahtjevu, uz naknadu parničnog troška. Dakle, tužitelj je konačno specificirao tužbeni zahtjev podneskom, kao u izreci ove presude; sve na osnovu nalaza vještaka financijske struke.

6. Tuženica odgovorom na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, uz isticanje prigovora mjesne nenadležnosti suda i prigovora zastare na utužene iznose (kao u izreci ove odluke); te predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, jer je neosnovan; kao i naložiti tužitelju, da tuženici naknadi trošak ovog postupka, u cijelosti; ista ne osporava pasivnu legitimaciju; niti, matematički izračun vještaka.

7. Ovaj je sud tijekom glavne rasprave proveo dokazni postupak; te je u dokaznom postupku, nakon pribavljene suglasnosti stranaka, izveden dokaz: čitanjem svih priloga uz tužbu; Ugovora; odgovora na tužbu sa prilozima; svih podnesaka stranaka; nalaza i mišljenja vještaka financijske struke; te podneska tužitelja, kojim je konačno specificirao svoj tužbeni zahtjev; te je tijekom ročišta za glavnu raspravu izveden dokaz neposrednim saslušanjem stalnog sudskog vještaka financijske struke Dinka Brajnovića, dipl. oec.; te je izveden dokaz, saslušanjem tužitelja.

8. Iz iskaza saslušanog tužitelja (po struci tehnolog ) proizlazi: da je s tuženicom zaključio predmetni Ugovor u valuti CHF, u poslovnici u [adresa]; da mu je odobren kredit u prije gore navedenom iznosu u švicarskim francima (u protuvrijednosti kuna); da mu je po zaključenju Ugovora, na početku bilo sve to vrlo povoljno, no nakon nekog vremena, da je kamata počela stalno rasti; prilikom zaključenja Ugovora, da mu djelatnici tuženice nisu obrazložili točke Ugovora, niti mu predočili koji će realni troškovi nastati u svezi kamata, nakon zaključenja istog. Djelatnici tužene banke, da mu nisu detaljno objasnili odredbe Ugovora a niti kamatne stope; da sa službenicima banke nije nikada razgovarao o uvjetima samog Ugovora; da su mu samo nudili i predočili taj "tipski" Ugovor u CHF-u i objasnili mu: da ako ne prihvati sve uvjete kredita, da jednostavno neće kredit ostvariti; da nije znao ništa o kretanju CHF valute; da je želio sa iznosom kredita kupiti osobno obiteljsko vozilo; zato, da je Ugovor potpisao, jer u suprotnom ne bi ostvario kredit; da nije znao što znači "varijabilnost tečaja", niti znao značaj "valutne klauzule vezane za valutu CHF-a", a niti način računanja tečaja, niti kamata, a niti značaj tzv. "ulazne naknade"; da je kredit isplatio u cijelosti 15. rujna 2014.

9. Na temelju uvida u sam ugovor o kreditu koji prileži spisu, utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 - u daljnjem tekstu ZOO), važećim u vrijeme zaključenja konkretnog Ugovora o kreditu propisano je: da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku zaključenja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru.

9.1. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je: da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju; a st. 2. propisano je: da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva; dok je u čl. 270. ZOO-a, propisano da: kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

9.2. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama (Narodne novine broj 96/2003 – u daljnjem tekstu ZZP, kao lex specialis), koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da: se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. propisano da: smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da: činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca; dok je u stavku 4. propisano da: ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9.3. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

9.4. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

9.5. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi: da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom, tj. tipskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne potpisati.

9.6. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora.

9.7. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kada logično i uvjerljivo navodi da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženice, kao i da u trenutku zaključenja ugovora sa tuženicom nije pojedinačno pregovarao o nikakvoj odredbi kredita; niti da mu je objašnjeno koliko bi kamata iznosila; a niti da je bio upoznat o ekonomskom značaju i o ekonomskim posljedicama valutne klauzule, kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a niti o varijabilnost tečaja; da nije bio upoznat o posljedicama odredbe Ugovora i Odluke o kamatnim stopama tuženice (vezano za valutu CHF-a).

9.8. Iskaz tužitelja je sud prihvatio u potpunosti, jer je životan, logičan, neposredno uvjerljiv, bez ikakvih proturječnosti i podudaran s ostalim izvedenim dokazima tijekom postupka. S druge strane, tuženica nikakvim dokazima nije osporila takve navode tužitelja (tuženica je bila dužna dokazati protivno s obzirom da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru).

9.9. Valja istaknuti kako pravilno tužitelj interpretira navedeni ugovor po principu «uzmi ili ostavi», jer je imajući u vidu prethodno navedeno, tužitelj mogao samo isti prihvatiti ili ne.

9.10. Navodi tuženice da je ugovor prilagođen potrebama tužitelja je samo djelomično točna, jer je navedeni ugovor prilagođen samo u dijelovima koji se tiču iznosa, roka otplate, namjene i slično, no te ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu, kojem se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o situaciji, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni elementi na kojima tuženica kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio zaključen.

9.11. U odnosu na navode tuženice da se radi o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive, valja navesti da je tužitelj u smislu odredbe čl. 3. ZZP -a potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da tužitelj (potrošač) nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva (inače je tužitelj zidar što dodatno ukazuje sudu da nema pravnog, niti ekonomskog znanja) i to sve za razliku od tuženice, koja je zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, pristupila u okviru svoje djelatnosti.

9.12. Odredba o kamatnoj stopi je uočljiva, obzirom da se ista nalazi na vidljivom mjestu. No ova odredba nikako nije jasna, ni razumljiva, a niti konkretizirana. Ovdje ne govorimo o gramatičkoj razumljivosti odredbe, već isključivo o razumijevanju ekonomskih čimbenika koji utječu na određivanje takve naknade. Potrošač mora na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Obzirom da banka, kao financijska institucija, nije prenijela potrošaču sve bitne informacije, a o spornoj odredbi se nije pregovaralo, pa navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, tj. ovdje tužitelja; dodatno, predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog (tipskog) ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj nije mogao prigovoriti, a niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe; takva odredba predstavlja netransparentan trošak, što sve navedeno čini spornu odredbu nepoštenom, te u konačnici ništetnom.

9.13. S obzirom da je tužitelj temeljem navedenih odredbi Ugovora platio tuženici kamate, u visini kako je to gore navedeno, očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja; iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a; jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP -a.

9.14. Nadalje, budući da odredba Ugovora o kreditu kojom je određeno, da je visina kamate, isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu te naknade, čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom, te dovodi korisnika kredita, ovdje tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, ovdje tuženicu iz razloga što on ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade, već je upravo tuženica ta koja sama o navedenoj visini odlučuje, a korisnik nema potom pravo pregovarati o visini o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku. Primjenom citiranih propisa, poglavito odredbe čl. 270. ZOO-a, predmetne ugovorne odredbe, gore navedenih točaka Ugovora, utvrđene su ništetnim.

9.15. U pogledu navedenog, ugovor mora na transparentan način sadržavati razloge i pojedinosti mehanizma otplate kredita, a sve kako bi potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice, koje iz toga za njega proizlaze; a banka nije u trenutku zaključenja ugovora pojasnila tužitelju, što sve takva naknada obuhvaća, zašto se ona naplaćuje, da bi se ona imala primijeniti; ta odredbe nisu određene, niti su odredive, već je odluka o visini otplate kredita donijeta od strane tuženice, kao jače ugovorne strane, te tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecat na sadržaj tih ugovornih odredbi; zato su te ugovorne odredbe nepoštene, jer se o njima nije posebno unaprijed pregovaralo; dodatno iste odredbe nisu jasne, jer ne ukazuju koji će se akti i koji će se uvjeti kreditora primjenjivati; što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu dakle, potrošača, tj. tužitelja, pa je kao takva odredba ništetna.

10. Tuženica je, kao financijska institucija, trebala uvažavati interese potrošača, ali se nije ponijela kao savjestan gospodarstvenik, nego je svojim postupanjem povrijedila: načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje; načelo jednake vrijednosti činidba sa zabranom zloupotrebe prava; te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani; koja su temeljna načela obveznog prava. Profesionalna djelatnost banaka jeste zaključivati ugovore o kreditu. Dužnost je banaka, da potrošačima prije zaključenja pravnog posla daju sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, da pojasne bitne značajke i rizike predloženog proizvoda te njegove moguće učinke, a sve kako bi potrošač raspolagao svim podacima koje mu omogućavaju donošenje odluke, te kako bi mogao razumjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći po predmetnom ugovoru. U ovom konkretnom slučaju, Ugovor o kreditu je formularni, tipski ugovor unaprijed pripremljen od strane banke za veći broj korisnika; dakle, tužitelj je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti; a da se tužitelj nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog zaključenja ne bi niti došlo; stoga ovaj sud drži: da pozicija tužitelja i tuženice u ovakvom ugovornom odnosu nije jednaka, niti ravnopravna; stoga, da banka nije postupila, u konkretnom slučaju, pošteno prema potrošaču, tj. tužitelju.

11. I odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12. U ovom postupku tužitelj ima status potrošača, jer to proizlazi iz samog navedenog ugovora koji je tužitelj kao korisnik kredita i fizička osoba zaključio s tuženicom, kao davateljicom kredita i to radi, radi kupnje obiteljskog vozila. Prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je: svaka fizička osoba, koja zaključuje pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili zaključuje pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti. U čl. 2. Direktive 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom i li privatnom vlasništvu. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik (u konkretnom slučaju tužitelj) u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položa ju u odnosu na prodavatelja, pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor zaključio kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe, da je sredstva od banke zatražio radi, kupnje obiteljskog vozila, on ima svojstvo potrošača. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo za ugovorenu namjenu bio je na tuženici, koja suprotno od toga, nije dokazala tijekom postupka; dakle, nije dokazala da predmetni kreditni iznos tužitelj nije iskoristio u ugovorenu svrhu.

13. Nakon svih izvedenih dokaza ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza u njihovoj ukupnosti ovaj je sud zaključio i drži dokazanim: da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

14. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno: da su stranke u postupku zaključile predmetni Ugovor namjenskom kreditu (solemniziranog kod Javnog bilježnika) u svrhu kupnje obiteljskog vozila, za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.131,28 CHF-a, s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 5,20% godišnje; zatim, da se kamatna stopa stalno mijenjala od početno ugovorene godišnje (što proizlazi i iz nalaza vještaka).

15. Odlukom Visokog trgovačkog suda RH pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženika podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj, sama činjenica što je tužena sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi, uz sadržaj navedenih presuda kojima je odlučeno o ništetnosti promjenjive kamatne stope za ugovore o kreditu koje je i tuženik, zaključivao sa svojim klijentima u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, u kojem razdoblju je i tužitelj zaključio predmetni ugovor o namjenskom kreditu dovoljni su razlozi, da se zaključi o osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva tužitelja.

16. Dakle, ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope upravo je utvrđena navedenim presudama. Naime, presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva sukladno čemu sud smatra da je takva odredba nepoštena temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. te čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine. Nadalje, Vrhovni sud utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva nije bila određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05 što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.

17. Ugovor o namjenskom kreditu između stranaka je zaključen, pa se na sadržaj toga Ugovora, a vezano uz primjenu materijalno pravnog propisa, glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužitelj u tužbi iznosio kao i vezano za utvrđenja, da li tužitelj ima status potrošača, imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ovoga Ugovora.

18. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito, ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

19. U predmetnom Ugovoru o namjenskom kreditu, zapravo ni nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti, jer se zapravo promjenjivost kamatne stope vezuje za promjenu tržišnih uvjeta i Odluku o kamatnim stopama banke, a da se pri tome ne navode ni minimalni kriteriji ili parametri o čemu bi ta promjena ovisila. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što očito nije uslijedilo.

20. Dakle u tužbenoj osnovi tužbe tužitelj tvrdi: da je sa tuženicom zaključio predmetni Ugovor o kreditu, te da mu je temeljem predmetnog ugovora o kreditu banka odobrila kao korisniku (tužitelju) kredit u CHF-u, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita; da je ugovoreno da se kredit u iznosu CHF-a i kamata iz Ugovora otplaćuju, u jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće, na dan dospijeća tj. plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora; da je na primjenu navedenih odredba tužitelj pristao budući da se radi o standardiziranom i po tuženoj unaprijed sastavljenom ugovoru, o čijim pojedinačnim odredbama tužitelj kao potrošač nije mogao pregovarati, niti na iste utjecati, te da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tužena propustila tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana; da je na dan korištenja kredita iz predmetnog ugovora srednji tečaj CHF-a utvrđen prema tečajnoj listi tuženice, a da se od početka otplate kredita, pa nadalje tečaj CHF-a stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja; da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pravomoćno utvrđeno: da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne; da je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, s obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, pa da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a tužitelj kao potrošač u trenutku zaključenja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF. Shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu, kao prethodno pitanje, odnosno deklaratorni preambul, utvrde ništetnim u dijelu, odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute CHF; da je iz svega navedenog razvidno da Ugovor sadrži nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, koje su protivne Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, te osnovnim načelima obveznog prava propisanima Zakonom o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, dalje: ZOO) u članku 3. (načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu), članku 4. (načelo savjesnosti i poštenja), članku 6. (načelo zabrane zlouporabe prava), članku 7. (načelo jednake vrijednosti davanja), članku 8. (načelo zabrane uzrokovanja štete) i članku 10.4. (ponašanje u ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava), te načelima prava zaštite potrošača, uslijed čega su takve odredbe Ugovora ne proizvode pravni učinak; da su odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli, protivne kogentnim odredbama članka 81. 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP), s time da je posljedica nepoštenosti ugovornih odredaba njihova ništetnost; dok da je u odredbi čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli; da je odredbom čl. 323. ZOO-a, propisano: da ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila; to da tužitelj drži: da se u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti tečaj švicarskog franka koji je na dan korištenja predmetnog ugovora bio važeći, prema tečajnoj listi HN banke.

21. Tužitelj od tužene potražuje povrat svih koristi i iznosa koje je tužena neosnovano stekla primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, i to preciziranim tužbenim zahtjevom a odnosi na neosnovano stečene tečajne razlike iskazane kroz anuitete i kamate do dana otplate kredita, sve to pozivom na odredbe čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom, od dana svakog pojedinog stjecanja (tuženice); onako, kako je specificirano podneskom tužitelja, odnosno kao u izreci ove presude.

22. Dakle, predmet je ovog postupka isplata razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe, odnosno dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu zaključen između stranaka u postupku, kojim ugovornim odredbama je ugovorena valutna klauzula, uz koju je vezana glavnica CHF i kamata, te i tzv. "ulazna naknada".

23. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno: da su stranke u postupku sklopile predmetni Ugovor o kreditu, kao namjenski kredit, u kunskoj protuvrijednosti CHF-a s ugovorenim rokom otplate i s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke o kreditiranju građana i koja je na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 5,20% godišnje, a obračunava se u CHF-u (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana u Anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima; da su stranke Ugovora o kreditu ugovorile, da se odobreni kreditni iznos i kamata Ugovora, otplaćuje u ugovorenom roku i u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju, banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici banke, koja je sastavni dio ugovora, a u slučaju promjene kamatne stope da korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete; da je korisnik kredita, ovdje tužitelju, banka ustegnula tzv. "ulaznu naknadu" dana 7. rujna 2007.; da je izvršio konačnu otplatu kredita, dana 15. rujna 2014.

24. Između stranaka je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, te se ističe i prigovor zastare.

25. Ugovor o kreditu između stranaka je zaključen 31. kolovoza 2007., pa se na sadržaj toga Ugovora, a vezano uz primjenu materijalno pravnog propisa, glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužitelj u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme, neposredno prije zaključenja predmetnog Ugovora, kada je tužitelj odlučio zaključiti ugovor sa tuženicom , a Zakon o zaštiti potrošača NN 79/07, je stupio na snagu dana 7. kolovoza 2007. U svezi navedenoga u nastavku, se navode odredbe navedenih zakona, glede predmetnog prijepora.

26. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl. 99. ZZP/07) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 85. ZZP/03 (čl. 100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl. 102. ZZP/07) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

26.1. Sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu upućuje na zaključak, da se radi o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model ugovora kojim banka odobrava namjenske kredite kod kojih je u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjana sadržaja ugovora. Da bi neka odredba ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno da li se radi o tipskom ili individualnom ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj ugovora.

26.2. Ocjenjujući dijelove ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da su dijelom te odredbe za tužitelja kao prosječnog klijenta nepoštene i nerazumljive, jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takvih ugovornih odredbi kao potrošaču, što isti potvrđuje, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja Kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na Kune nije pod kontrolom HNB- a, da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF -u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

27. Tužitelj se (osnovano) poziva na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine donesenu u postupku i protiv ovdje tužene, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana; a da je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

28. Nadalje, iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/2014- 2 od 09. travnja 2015. godine kojom je odbio revizije tužene, između ostalog i ovdje tuženice, kao neosnovane, te presudom istog suda posl.br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. godine, zauzeto je stajalište o ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u slučajevima, kao što je konkretni; s time da je prethodila parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama članka 31. do članka 141.b ZZP/07, koja je pokrenuta u skladu sa odredbom članka 140. ZPP/07, kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem članka 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u članku 131. toga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

28.1. S obzirom da predmetnu parnicu tužitelj pokreće kao pojedini potrošač u smislu navedene odredbe članka 140. ZZP/07 i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, tada u skladu s izloženim razlozima tužitelj je ovlašten temeljem odredbe članka 502.c ZPP-a, pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača, iako to ne znači automatsku primjenu odluka iz tog spora u predmetnoj parnici.

28.2. Ovaj sud drži dakle, da je više nego očito da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer je istu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njegov sadržaj poglavito jer je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

28.3. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor, nema nikakvog utjecaja jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu, niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđ ivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja, već je javni bilježnik prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio: da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok im nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti HRK u razdoblju otplate kredita.

29. Ovaj sud, uvažavajući sve gore navedeno, je u ovom postupku primijenio odredbe kako slijedi: članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca; članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva; članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, to ovaj sud drži: da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njima nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom zaključenja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne (djelomično), tj. u ovom slučaju, u d ijelu kao u izreci.

30. Tužitelj se u predmetnoj parnici (osnovano) poziva na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom zaključenja ugovora pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženica primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 7.st.1 i 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije dokazala.

30.1. U ovom predmetu nije izveden dokaz saslušanjem bankara tužene, (obzirom tuženica navedeno nije predložila); a inače ovaj sud drži: da taj dokaz nije relevantan, kraj činjeničnih utvrđenja, na kojim se temelje pravna utvrđenja iz presude donesene u tzv. kolektivnom sporu, kako je u prethodnim točkama, ove presude obrazloženo.

31. Prigovor zastare potraživanja koji je podnijela tužena nije osnovan, s obzirom da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO - a, te je podnošenjem kolektivne tužbe (kolektivne tužbe korisnika kredita vezanih za valutnu klauzulu uz valutu CHF s istim ugovornim odredbama), nastupio prekid zastare do donošenja presude Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, odnosno pravomoćnosti prvostupanjske presude od 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o tzv. "valutnoj klauzuli", a tužba je podnesena u ovom parničnom predmetu 28. ožujka 2022., prije isteka općeg zastarnog roka od 5 godina.

31.1. U svezi prigovora zastare tuženice, valja naglasiti da je: na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost; stoga je prigovor zastare tuženice neosnovan. U ovom parničnom postupku petit tužbenog zahtjeva sastoji se od dva dijela, deklaratornog kojim se sudu predlaže donošenje deklaratorne presude radi utvrđenja ništetnim spornih ugovornih odredbi; i kondemnatornog zahtjeva kojim se zahtjeva isplata preplaćenih novčanih iznosa nastalih kao posljedica ništetnih ugovornih odredbi. Stoga, u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastara u konkretnom slučaju nije nastupila; obzirom da zastarni rok počinje teći tek kada sud pravomoćno utvrdi ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe.

32. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Dinku Brajnoviću, dipl. oec. iz [adresa] koji je dostavio pisani nalaz i mišljenje u kojemu je na temelju dokumentacije iz spisa konstatirao odlučne činjenice za izradu svoga nalaza prema naloženom zadatku suda, a koje su zapravo i nesporne. Naime, vještaku je naloženo kao zadatak da u tvrdi novčane razlike između stvarno isplaćenih anuiteta iz spornog Ugovor o kreditu u razdoblju od zaključenja Ugovora do konačne otplate predmetnog kredita i mjesečnog anuiteta koje bi tužitelj platio tuženoj da se nije mijenjao početni tečaj CHF-a; odnosno: da se je cijelo vrijeme primjenjivao tečaj CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita tužitelju (a kojeg je sud prihvatio jer logičan, uvjerljiv sastavljen na osnovu zakona i bez ikakvih proturječnosti), s time da se u obračunu posebno iskaže posljednjeg uvećanog anuiteta kod konačne otplate kredita.

32.1. U tablicama vještak je prikazao simulirani plan otplate kredita u valuti HRK, u kojemu je utvrdio anuitete korištenjem ugovorene kamatne stope i srednjeg tečaja za CHF kreditora na dan važećeg na dan isplate kredita. Tako utvrđenim obvezama sučeljavaju se uplate tužitelja tijekom otplate kredita i konačno konstatira razlika koja nastaje kod svake pojedinačne mjesečne obveze i uplate korisnika kredita tužitelja. Inicijalni mjesečni anuitet utvrđen je na temelju parametra izračuna koji su strankama bili poznati u trenutku zaključenja ugovora. Iako se tužiteljev zahtjev ovdje ne odnosi i na preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope, promjena kamatne stope tijekom otplate kredita ima za posljedicu utvrđenje novih vrijednosti anuiteta, svih u valuti HRK budući je glavnica kredita preračunata primjenom ugovorenog tečaja. U tablicama je prikazana djelomična otplata kredita, nadalje i konačna otplata kredita. Ukupne obveze tužitelja prema otplatnom planu sačinjenom na temelju parametra koji su bili poznati u trenutku odobrenja kredita do konačne otplate kredita. Usporedbom mjesečnih anuiteta utvrđenih u tablicama i stvarnih uplata korisnika kredita koje su preuzete iz dokumentacije tužene, dobiva se obračun novčanih razlika svakog pojedinačnog anuiteta. Novčane razlike po svakom pojedinačnom anuitetu, po dinamici otplatnog plana, vještak je prikazao u tablicama, kao neto preplate u korist tužitelja. Prikazani su pojedinačni iznosi negativne razlike koje su nastale kod zatvaranja onih anuiteta kod kojih je stvarna uplata tužitelja manja od iznosa anuiteta utvrđenog u nalazu vještaka. Metoda izračuna ovoga vještaka u kontekstu negativnih razlika sastoji se u tome, što isti manje plaćene iznose po pojedinom anuitetu (anuiteti kod kojih je tečaj CHF bio manji od tečaja na dan korištenja kredita) pokriva pozitivnim razlikama, a tek nakon takvog prebijanja pozitivne razlike anuiteta prikazuje kao neto preplatu (u tablicama).

33. Podneskom je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka; u bitnome prihvaćajući utvrđene preplate, po vještaku financijske struke; a tuženica nema prigovara na matematički izračun vještaka.

33.1. Na ročištu sudski je vještak ostao u potpunosti kod svog pisanog nalaza: a stranke u postupku, nisu imale primjedbi na nalaz vještaka; stoga je tužitelj prihvaćajući nalaz u cijelosti, ostao u potpunosti kod svoje tražbine, a u iznosu, kao u izreci ove presude.

33.2. Sud je prihvatio pisani nalaz vještaka u cijelosti, prihvaćajući njegovu metodu obračuna kao ispravnu, slijedom čega je tužbeni zahtjev isplate usvojen u cijelosti, onako kako je istoga tužitelj postavio prema prihvaćenom iznosu neto pretplate; sadržaja kao u izreci ove presude; uz pripadajuće zakonske zatezne kamate na pojedini preplaćeni iznos, a sve pozivom na odredbu čl. 323 st. 2. ZOO/05.

34. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužitelja za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

34.1. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema promijenjenom tečaju CHF tužene na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

35. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je kako je naprijed navedeno regulirano Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

36. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o "ex tunc" učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka zaključenja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka zaključenja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

37. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženika.

38. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u koja se tijekom otplate mijenjala prema odluci tuženice nepoštena, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužena sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tužena nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. čl.1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima mora platiti i zateznu kamatu na svaki iznos preplate anuiteta od dana stjecanja odnosno, od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta u kojem je sadržan iznos preplate kad je tužitelju zapravo i nastala šteta sukladno čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima.

39. Slijedom prednjih navoda, predlaže se sudu utvrditi ništetnost ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u odnosu na odredbe o deviznoj klauzuli u CHF-u, te da naloži tuženoj da tužitelju u roku 15 dana plati iznos utvrđene preplate koju visinu je tužitelj precizirao nakon provedenog dokaza knjigovodstveno, financijskog vještačenja, uz pripadajuće zakonske zatezne kamate na svaki pojedini iznos preplate, a koja kamata teče na pojedine iznose kako je precizirano u podnesku tužitelja u kojemu je uskladio tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja, a sve uz naknadu parničnog troška.

40. Ovaj sud dodatno drži: da predmetni Ugovor o kreditu zapravo nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti; štoviše, sadržaj napadnute odredbe, je po motrištu suda konfuzan, kako se promjena visine kamatne stope vezuje za Odluku banke o kreditiranju građana, jer zasigurno ne pojašnjava nikakve kriterije i parametre o čemu bi ta promjena ovisila. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali i o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže za valutu CHF-a.

40.1. U ovoj pravnoj stvari predmet raspravljanja su ništetne odredbe odnosno, dijelovi odredbi o valutnoj klauzuli, s obzirom je tužitelj ustao zasebnom tužbom radi utvrđenja ništetnosti i isplate glede promjenjive kamatne stope. Isto vrijedi i za odredbe Ugovora o kreditu u koje je vezana glavnica-švicarski franak, a o kojima se također tužena nije pobrinula da pojedinačno o njima korisnika kredita dovoljno informira kao o rizičnoj valuti odnosno, da su odredbe tužitelju bile ne dovoljno protumačene a time, nerazumljive i nejasne.

41. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda iz odluke posl.br. Rev -2221/18 kojom je u cijelosti prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17-10 od 14. lipanja 2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule o ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu CHF. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi: da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na Ugovor o kreditu koji se sklapaju u valuti CHF,: da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe.

42. Ocjenjujući dijelove ugovornih odredbi u kojima se glavnica veže za valutu CHF- a i ugovara obračun kamate u CHF-u sud zaključuje: da su dijelom te odredbe za tužitelja kao prosječnog klijenta banke također nepoštene i nerazumljive jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu; da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja Kune prema EUR -u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB-a; da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

43. Kako je o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu valutna klauzula (redovna kamata, te "ulazna naknada"), uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona iz izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, ovaj sud je zaključio: da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, u dijelu kao gore, a sve kako su činjenice o kojima je tužitelj iskazivao (informiranost o parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu CHF utvrđene i provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka, i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna. Stoga, postoji direktan učinak tužbe koja obvezuje sudove pa se u posebnim postupcima, radi ostvarivanja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/22, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP)

44. S obzirom na toč. IV. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu (P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, potvrđena presudom VTS RH br. Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine) koja se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju i ovoga suda ni nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak saslušanjem djelatnika banke tj. bankara (što tuženica nije predložila), jer bi se u suprotnom svako drugačije postupanje s obzirom na iznesena utvrđenja iz toga postupka i citirane zakonske odredbe, bilo nesvrsishodno, neekonomično i tegobno za potrošača, a konačno i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Polazeći od takvog pravnog stava, radi utvrđenja koliko je tužitelj "preplatio" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz ugovora o kreditu koji se odnose na promjenu ugovorene valutne klauzule u švicarskim francima provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku; te je izveden i dokaz saslušanjem tužitelja.

45. Naime, iz nalaza i iz navoda iz iskaza vještaka, te i priloženih tablica razvidno je, da je vještak krenuo od polaznih ugovornih elemenata kreditora (kakav stav zauzima i ovaj sud), jer su upravo oni i jedini koje je tužitelj prihvatio kao poznate i nesporne, to je izračunao razliku preplaćenog tečaja na način da je napravljen izračun mjesečne razlike anuiteta u HRK stavljanjem u odnosu iznos mjesečnog anuiteta i primljenog iznosa u HRK i ugovorene kamatne stope u odnosu, na mjesečne iznose anuiteta u HRK koje je kreditor naplaćivao s promjenom tečaja CHF-a. Iz realiziranog otplatnog plana po kreditu, te specifikacije-uplata po kreditu, vidljivo je da se uslijed promjene tečaja CHF-a u odnosu na HRK mijenjao i udio u iznosu mjesečnog anuiteta i visina samog anuiteta u odnosu na početni-inicijalni otplatni plan koji je uručen korisniku kredita po sklopljenom ugovoru i ispati kredita. Iz prikazanog obračuna u tablicama razvidan je izračun razlike mjesečnih anuiteta na način da je u odnos stavljena kunska vrijednost anuiteta koje je korisnik kredita plaćao kreditoru svaki mjesec i koji su bili podložni promjeni tečaja CHF u kunskoj vrijednosti, s anuitetima po početnom otplatnom planu, s time da je pri izračunu korišten srednji tečaj kreditora na dan plaćanja obveze što je i predviđeno navedenim člankom Ugovora. Podaci u tablici prikazuju tijek otplate kredita koji je nastao uslijed promjene tečaja, te plaćene iznose od strane korisnika kredita koji predstavljaju iste elemente otplate po tečaju CHF na dan dospijeća-uplate anuiteta uključujući i nastale promjene. Dakle, kada se od ukupnog iznosa anuiteta u HRK koje je kreditor naplaćivao od korisnika kredita, a koji sadrže promjene tečaja CHF; pa kada se oduzme, iznos anuiteta u HRK koji odgovaraju iznosu u trenutku nastanka obveze (po otplatnom planu koji sadrži promjenu kamatne stope) dobiva se razlika mjesečnih preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja ukupnog iznosa kao u izreci ove presude.

45.1. Sud prihvaća u cijelosti pisani nalaz i mišljenje vještaka koje se može u cijelosti pratiti i iz predočenih tablica; te sud drži: da je obračun razlike više uplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene tečaja jasno vidljiv za svaki preplaćeni iznos; i da nema osnove za sumnju da bi se u navedenim iznosima kumulirao i obračun po osnovi promjene kamatne stope. Sudski je vještak u nalazu prikazao i ustegnuti iznos tzv. "ulazne naknade" (na koji iskazani iznos u nalazu, stranke nisu imale primjedbi).

46. Ovaj sud usvojio je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti; a pri tome sud drži nedvojbenim da je, zahtjev tužitelja za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje neči je imovine.

46.1. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF-a tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

47. Pri tome, valja nadodati da je sud utvrdio osnovom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača, da kad utvrđuje da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na tzv. valutnu klauzulu prema kojima se kamate obračunavaju u valuti CHF, zatim prema kojima se kamate na glavnicu obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženice važeće na dan plaćanja kamata, zatim, da se zakonske zatezne kamate obračunavaju u valuti CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženice, važeće na dan plaćanja kamata, te da se kredit otplaćuje (glavnica i redovne kamate) u kunskoj protuvrijednosti CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio predmetnog Ugovora, jer se o navedenom ugovornim odredbama nije između stranka pojedinačno pregovaralo, budući tuženica nije dokazala suprotno, pa da stoga tužitelj kao potrošač nije bio u potpunosti informiran o mogućim rizicima primjene valutne klauzule prema kojoj se otplata kredita veže za tečaj valute CHF prema valuti kuna, jer je tužitelju bio poznat jedino tečaj valute CHF u vrijeme zaključenja i solemnizacije predmetnog ugovora o kreditu, dok mu nije bio poznat tečaj u budućem razdoblju otplate kredita, a niti mu je tuženica predočila egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti kuna, a time i na visinu anuiteta otplate kredita.

48. Naime valja ponoviti i nadodati, da u vrijeme podnošenja predmetne tužbe, važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), a prema odredbi članka 118. ZZP/14, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika; isto tako je bilo propisano i odredbom članka 138.a ZZP/07; na potpuno jednak način bilo je propisano i prema odredbi članka 502.c ZPP- a, u sadržaju važećem u vrijeme pokretanja predmetne parnice i to da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, time da će u tom slučaju sud biti vezan za takva utvrđenja u parnici, u kojoj će se osoba na njih pozvati.

49. Valja ponoviti, sagledavajući izloženo, da u ovom parničnom postupku sud ima u vidu: da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv tuženice iz predmetne parnice) radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača proizlazi: da je u navedenom predmetu dana 04. srpnja 2013. godine, donesena presuda koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine, i Rev-2221/18 od 17. rujna 2019. godine; da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno: da su banke, a među njima i tuženica iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Iz odluke VSRH, u dijelu u kojem su potvrđene navedene odluke Trgovačkog suda u Zagrebu i VTSRH, proizlazi: da navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi ugovorne kamate odlukom kreditora nisu bile razumljive jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao primjenjiva nije bila ni određena ni odrediva. Da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno: da su banke a među njima i tuženik, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedenim pravomoćnim odlukama je utvrđeno: da su banke, a među njima i tuženica iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, i to: a) zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima; i b) sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Iz navedenih odluka proizlazi: da su navedene ugovorne odredbe bile nerazumljive za potrošače, jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao primjenjiva nije bila ni određena ni odrediva, i jer nisu dobili nikakve informacije o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF i kakve bi posljedice za njih iz toga mogle proizaći u smislu povećanja anuiteta otplate kredita vezanih za tečaj valute CHF prema valuti kuna.

50. Dakle, ovaj sud drži da: prethodno navedena utvrđenja i pravni stavovi proizašli iz tzv. "kolektivnog spora" za zaštitu interesa i prava potrošača koji su prethodno u bitnome izloženi, mogu se primijeniti na odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, ali samo u dijelu: kojim je ugovorena valuta (iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franaka po srednjem tečaju kreditora, banke na dan korištenja), uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te isto tako u dijelu: kojem je propisano da se kred it otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan dospijeća, tj. plaćanja za CHF banke tuženice; to da stoga te odredbe tog ugovora, i samo u tom dijelu, ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana; tako sve i u odnosu na tzv. "ulaznu naknadu".

50.1. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih ili ništetnih u dijelu navedenih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene).

51. U konkretnom slučaju, zakonodavac je iz određenih pravno-političkih razloga, a očito i radi zaštite javno pravnog interesa, odredio da presuda donesena u zaštiti kolektivnih interesa i potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

52. Tužitelj je nakon zaključenja prethodnog postupka preinačio tužbeni zahtjev za isplatu, čemu se tuženik nije protivio; to valja reći, da prema odredbi čl. 190. st. 2. ZPP- a, (iznimno tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka), kako je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, sve obzirom da je za postavljanje zahtjeva u njegovoj visini, bilo potrebno stručno znanje vještaka financijske struke, to je sud preinaku tužitelja prihvatio, kao u izreci ove presude.

53. Slijedom navedenoga, sud je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu na utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u prije gore navedenim točkama Ugovora o kreditu, te je stoga odlučeno kao u izreci ove presude.

54. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

55. U konkretnom slučaju, tuženica je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvarila korist, kao u izreci ove presude. Odluka o zateznim kamatama se temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a (koja propisuje: kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva) i čl. 29. st. 2. ZOO -a.

56. Dakle, predmet spora u ovoj pravnoj stvari je utvrđenje ništetnim gore pobliže navedenih točaka Ugovora o kreditu kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženici plati glavnicu i anuitete kredita i kamate sve vezano za valutu CHF-a ; i posljedično isplata navedenih iznosa kao gore. Iz Ugovora o kreditu slijedi da je tuženica davatelj kredita i da je kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju gore navedeni iznos u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate kao gore. Uvidom u Ugovor o kreditu, ovaj je sud utvrdio: da se radi o standardiziranom, tipskom ugovoru; odredbom čl. 295. ZOO- a propisano je: da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku zaključenja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom, tipskom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru; a da je odredbom čl. 269. ZOO -a propisano: da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju; a u st. 2. propisano je: da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva; dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da: kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan; te da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio ZZP/03, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje: da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; u st. 2. propisano je: da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP propisano: da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

57. Ovaj je sud nakon svih izvedenih dokaza zaključio i drži dokazanim: da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži sporne odredbe, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada, niti zašto je baš tako određena, sve u odnosu na iznos kredita, bez istovremenog preciznog označavanja, na što se odnosi, bez jasnih informacija o načinu određivanja naknade. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora; a navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja koji tvrdi da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženice; da u trenutku zaključenja ugovora sa tuženicom nije pojedinačno pregovarao o nikakvim odredbama kredita, niti bio u mogućnosti prigovarati tuženici, a niti mu je objašnjeno koliko bi valutna klauzula i kamata iznosila; da nije bio upoznat o tome; a navode iz iskaza tužitelja ovaj sud prihvaća, jer su životni, logični i uvjerljivi; a tuženica, s druge strane, nikakvim dokazima, nije osporila te tvrdnje, niti dokazala suprotno.

57.1. Sporne odredbe Ugovora o kreditu su ništetne, jer se radi o ugovoru sa standardnim stipulacijama koji sadrži odredbe prema kojima za sve ono što nije njima regulirano vrijede odredbe općih akata banke, odnosno važeći propisi, a ukoliko se u razdoblju u kojem su međusobni odnosi stranaka regulirani u skladu s ugovorom izmijene propisi ili opći akti banke, korisnike kredita obvezuje postupati po nastalim promjenama, te se isti cijeni prema odredbi čl. 295. ZOO-a; a budući da odredbe Ugovora o kreditu kojim su određene otplate anuiteta kredita vezane za valutu CHF-a, isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženice, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu naknade, čini takve odredbe neodređenim i neodredivim, te dovodi korisnika kredita, ovdje tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, ovdje tuženicu iz razloga što on ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade, već je upravo tuženica ta koja sama o navedenoj visini odlučuje, a korisnik nema pravo pregovarati a o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku.

57.2. Primjenom citiranih propisa, poglavito odredbe čl. 270. ZOO-a, predmetne ugovorne odredbe utvrđene su ništetnim; jer ovaj sud drži dokazanim: da o sada spornim odredbama Ugovora o kreditu tužitelj nije pregovarao, niti imao mogućnosti pregovarati s tuženicom; da doista stranke o navedenim odredbama Ugovora nisu pregovarale. Dakle, drugim riječima, da se o navedenim odredbama Ugovora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati stoga: da su navedene odredbe Ugovora ništetne, jer je tipski Ugovor prethodno pripremila tuženica; jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti se to moglo, pa je ovaj sud zaključio: da su navedene odredbe ugovora ništetne, budući da tuženica nije dokazala pretpostavke iz čl. 81. st. 4. ZZP- a.

58. Valja ponoviti, u svezi statusa potrošača, da ovaj sud drži: da tužitelj ima status potrošača, jer to proizlazi iz samog navedenog ugovora, koji je tužitelj kao korisnik kredita i fizička osoba zaključio s tuženicom kao davateljicom kredita i to radi kupnje obiteljskog vozila. Prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je: svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti. U čl. 2. Direktive 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja, pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor zaključio kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe, da je sredstva stambenog kredita zatražio radi kupnje obiteljskog vozila, on ima svojstvo potrošača. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo za ugovorenu namjenu bio je na tuženici, koja suprotno od toga nije ni dokazala tijekom postupka tj.: da tužitelj predmetni kreditni iznos nije iskoristio u ugovorenu svrhu.

58.1. Dakle, ovaj sud drži da: da je predmetni Ugovor o kreditu, tipični formulacijski obrazac ugovora, unaprijed sročen i priređen od strane banke (tj. tipski ugovori) za veći broj korisnika i da tužitelj nije mogao pregovarati, prigovoriti, niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe, pa niti o predmetnim; da je ovako formulirani tipski ugovor tužitelj mogao samo prihvatiti; a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora, da do njegovog zaključenja, ne bi niti došlo. Da pozicija tužitelja i tuženice, u ovakvom ugovornom odnosu, nije ni jednaka niti ravnopravna; da je Direktivom Vijeća 93/13, koja je implementirana u hrvatski pravni sustav, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca; da je pravna posljedica ovakvih odredbi njihova nepoštenost i ništetnost; da se spornim odredbama ne predviđa niti priroda, te nije niti razvidan razlog njihove naplate, jer su iste suviše općenite; da je tužitelj mogao samo nagađati što sve one obuhvaćaju; da o spornim odredbama tužitelj i tuženica nisu pojedinačno pregovarale, prije a niti vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, zbog čega: ta okolnost stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve dakle, isključivo na štetu potrošača. Slijedom je ovaj sud zaključio: da su takve odredbe netransparentne i nejasne; slijedom da: sve navedeno čini sporne odredbe nepoštenim; a u konačnici ništetnim; te je presuđeno kao u izreci.

58.2. Vezano za prigovor mjesne nenadležnosti tuženice , isti je odbijen raspravnim rješenjem ovoga suda, tijekom održanog pripremnog ročišta dana 3. lipnja 2024, iz razloga kao u nastavku obrazloženja. Ovaj sud drži glede istaknutog prigovora tuženice, mjesne nenadležnosti ovoga suda: da nije sporno da su ugovorne strane odredbom članka 16. Ugovora ugovorile za eventualne sporove nadležnost suda prema sjedištu kreditora; ali polazeći od članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca; to ovaj sud zaključno drži: da je navedena odredba ugovora nepoštena odredba, slijedom je i ništetna.

58.3. U konkretnom je slučaju tužitelj potpisao ugovor s tuženicom kojeg je tuženica unaprijed formulirala i ponudila njegovo sklapanje uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u Ugovoru i da korisnik kredita nije imao utjecaja na njegov sadržaj, te da je takvu ugovornu odredbu tuženica uvrstila u Ugovor sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz Ugovora povjeri isključivo sudu svog sjedišta i time ostvariti dodatne pogodnosti i bitno smanjenje eventualnih troškova postupka, za sebe. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta korisnika kredita od suda čija je nadležnost ugovorena (cca. 253 km u jednom smjeru) i vrijednost spora, sud zaključuje: da tako ugovorena odredba za korisnika kredita izaziva veće troškove dolaska na sud (sada tužitel ja); a time stvara i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka; pa stoga sud drži: da je takva odredba o mjesnoj nadležnosti nepoštena i kao takva da je ništetna (istovjetno stajalište zauzeto je po Sudu EU, u predmetima posl.br. C-240/98 i C-244/98).

58.4. Pri tome valja nadodati da: prema članku 59. Zakona o parničnom postupku za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi; a iz Ugovora proizlazi: da su ugovorne strane zaključile istoga u Filijali tuženice u [adresa], pa iz te činjenice proizlazi i mjesna nadležnost prvostupanjskog suda u Puli-Poli, tako i za Stalnu službu u Rovinju – [adresa].

58.5. Valja naglasiti da odredba čl.19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje da: "U sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.". Dodatno, presudom suda Europske unije u predmetu Oceano Grupo Editorial SA i dr. u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 je isti sud zaključio: da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U konkretnom slučaju radi se o ugovornoj klauzuli o kojoj se nije pregovaralo, već je odredba čl.16. predmetnog ugovora unaprijed formulirana od strane tuženika kao odredba formuliranog standardnog ugovora, pa su time ispunjene pretpostavke iz čl. 81. i 82. ZZP-a, te je navedena odredba nepoštena i ništetna.

59. Tuženica nije istakla prigovor radi prebijanja u svezi manje kamatne stope (niti u svezi toga podnijela protutužbu). U svezi toga valja navesti da: manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tuženica ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primio. Valja navesti, da bi eventualna potraživanja tuženice bila zastarjela; a zastarjela potraživanja nije moguće prebiti; a s druge strane tuženicu, ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru, u odnosu na osnovano potraživanje tužitelja. Tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost gore navedenih odredbi (čl. 323. st. 2. ZOO-a), već je upravo suprotno tužena banka kao kreditor povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi.

60. Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25), prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tuženica je izgubila ovaj spor, te je dužna naknaditi tužitelju troškove postupka. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška o kojem je odlučeno kako slijedi.

60.1. Tužitelju je priznat trošak postupka u svezi: sastava tužbe 100 bodova – 200,00 eura (Tbr. 7. toč. 1.); za sastav obrazloženih podnesaka: od dana 26. siječnja 2023. (100 bodova – 200,00 eura), od dana 24. listopada 2023. (100 bodova – 200,00 eura), od dana 23. srpnja 2024. (25 bodova – 50,00 eura), od dana 4. lipnja 2025. (100 bodova – 200,00 eura), od dana 24. lipnja 2025. (100 bodova – 200,00 eura) sve osnovom Tbr. 8. toč. 1. i 4.; za zastupanje na ročištima od dana 3. lipnja 2024., 18. svibnja 2026. i 23. srpnja 2026., (3 x 100 bodova – odnosno 600,00 eura, po Tbr. 9.), ukupno 825 bodova, odnosno 1.650,00 eura; te na taj iznos PDV 25% u iznosu od 412,50 eura, odnosno ukupno 2.062,50 eura; pristojbe na tužbu u iznosu 53,48 eura; što ukupno iznosi 2.115,98 eura. Dodatno su priznati tužitelju materijalni troškovi financijskog vještačenja u iznosu od 624,04 eura, što ukupno iznosi 2.740,02 eura. Dodatno i troškovi izbivanja odvjetnice iz pisarnice, radi pristupa gore navedenim ročištima, i to za svako ročište po 25 bodova (25x3), što iznosi 75 bodova, odnosno 150,00 eura, uz PDV 25% u iznosu 37,50 eura, odnosno ukupno 187,50 eura; te i materijalni troškovi korištenja osobnog vozila odvjetnice, radi pristupa ročištima 174 km x 0,50 eura, ukupno 87,00 eura. Dakle, tuženica je dužna tužitelju naknaditi troškove postupka u ukupnom iznosu od 3.014,52 eura.

61. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci.

U Rovinju, 25. kolovoza 2026.

S u d a c :

Roberto Uggeri

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovoga suda na nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženici po pun.