Zakon.hr

P-3343/2024-31

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu tog suda Krešimiru Meiću, kao sucu pojedincu,, u pravnoj stvari tužitelja RD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Damiru Batarelu, odvjetniku u Splitu, Trg Hrvatske bratske zajednice 2B/II, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupan po punomoćniku Kruni Peronji, odvjetniku u Splitu, Domovinskog rata 10/I, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 30. lipnja 2026., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja ŽD, odvjetničkog vježbenika kod Damira Batarela, te zamjenice punomoćnika tuženika DD, odvjetničke vježbenice kod Krune Peronje, na ročištu za objavu presude, 25. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez ikakvog pravnog učinka odredbe članka 1., 4., 5., 6., 7. te članka 12 stavka 12.9 i 12.10. Ugovora o kreditu broj 9011217651, a koji Ugovor je solemniziran dana 2. svibnja 2006. godine kod javnog bilježnika Joška Donika- Stanojevića u Kaštel Starom, na adresi [adresa], pod poslovnim brojem OU-199/06-1, i to u dijelu kojim je ugovoreno da kredit glasi na iznose kunske protuvrijednosti od 189.609,55 CHF, prema srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita kojim se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom, zatim u dijelu kojim je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva ovisno o odluci tuženika kao banke i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF).

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju na ime razlike između početne i naplaćene kamatne stope te na ime razlike između početnog tečaja na dan isplate kredita i naplaćenog tečaja ukupan iznos od 20.735,96 EUR-a, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče na sljedeći način:

- na iznos od 65,70 EUR teku od 07.09.2007. godine

- na iznos od 64,88 EUR teku od 10.10.2007. godine

- na iznos od 64,94 EUR teku od 04.11.2007. godine

- na iznos od 65,36 EUR teku od 02.12.2007. godine

- na iznos od 65,41 EUR teku od 03.01.2008. godine

- na iznos od 69,83 EUR teku od 04.02.2008. godine

- na iznos od 124,54 EUR teku od 05.03.2008. godine

- na iznos od 123,38 EUR teku od 09.04.2008. godine

- na iznos od 120,16 EUR teku od 08.05.2008. godine

- na iznos od 121,68 EUR teku od 04.06..2008. godine

- na iznos od 121,79 EUR teku od 30.06.2008. godine

- na iznos od 115,74 EUR teku od 01.08.2008. godine

- na iznos od 116,24 EUR teku od 31.08.2008. godine

- na iznos od 119,00 EUR teku od 04.10.2008. godine

- na iznos od 145,40 EUR teku od 04.11.2008. godine

- na iznos od 125,86 EUR teku od 05.12.2008. godine

- na iznos od 149,91 EUR teku od 07.01.2009. godine

- na iznos od 168,40 EUR teku od 03.02.2009. godine

- na iznos od 171,01 EUR teku od 04.03.2009. godine

- na iznos od 153,82 EUR teku od 07.04.2009. godine

- na iznos od 157,75 EUR teku od 07.05.2009. godine

- na iznos od 149,06 EUR teku od 06.06.2009. godine

- na iznos od 146,25 EUR teku od 16.07.2009. godine

- na iznos od 142,89 EUR teku od 06.08.2009. godine

- na iznos od 147,60 EUR teku od 09.09.2009. godine

- na iznos od 142,18 EUR teku od 02.10.2009. godine

- na iznos od 141,89 EUR teku od 04.11.2009. godine

- na iznos od 144,42 EUR teku od 12.12.2009. godine

- na iznos od 160,75 EUR teku od 31.12.2009. godine

- na iznos od 170,20 EUR teku od 08.02.2010. godine

- na iznos od 167,61 EUR teku od 02.03.2010. godine

- na iznos od 183,08 EUR teku od 12.04.2010. godine

- na iznos od 188,14 EUR teku od 07.05.2010. godine

- na iznos od 207,00 EUR teku od 08.06.2010. godine

- na iznos od 227,14 EUR teku od 15.07.2010. godine

- na iznos od 234,46 EUR teku od 19.08.2010. godine

- na iznos od 271,42 EUR teku od 15.09.2010. godine

- na iznos od 238,60 EUR teku od 04.10.2010. godine

- na iznos od 224,62 EUR teku od 03.11.2010. godine

- na iznos od 239,63 EUR teku od 03.12.2010. godine

- na iznos od 279,16 EUR teku od 02.01.2011. godine

- na iznos od 257,72 EUR teku od 01.02.2011. godine

- na iznos od 262,37 EUR teku od 01.03.2011. godine

- na iznos od 242,83 EUR teku od 03.04.2011. godine

- na iznos od 267,01 EUR teku od 08.05.2011. godine

- na iznos od 290,69 EUR teku od 03.06.2011. godine

- na iznos od 292,14 EUR teku od 08.07.2011. godine

- na iznos od 425,63 EUR teku od 12.08.2011. godine

- na iznos od 272,22 EUR teku od 11.09.2011. godine

- na iznos od 259,21 EUR teku od 11.10.2011. godine

- na iznos od 255,78 EUR teku od 16.11.2011. godine

- na iznos od 275,26 EUR teku od 21.12.2011. godine

- na iznos od 284,84 EUR teku od 18.01.2012. godine

- na iznos od 291,95 EUR teku od 27.02.2012. godine

- na iznos od 285,37 EUR teku od 26.03.2012. godine

- na iznos od 278,54 EUR teku od 27.04.2013. godine

- na iznos od 293,77 EUR teku od 28.05.2012. godine

- na iznos od 287,76 EUR teku od 31.07.2012. godine

- na iznos od 287,56 EUR teku od 01.08.2012. godine

- na iznos od 285,17 EUR teku od 26.10.2012. godine

- na iznos od 289,77 EUR teku od 22.11.2012. godine

- na iznos od 285,84 EUR teku od 27.12.2012. godine

- na iznos od 284,03 EUR teku od 27.02.2013. godine

- na iznos od 286,00 EUR teku od 30.03.2013. godine

- na iznos od 262,50 EUR teku od 21.05.2013. godine

- na iznos od 262,23 EUR teku od 13.06.2013. godine

- na iznos od 259,38 EUR teku od 11.07.2013. godine

- na iznos od 270,68 EUR teku od 05.09.2013. godine

- na iznos od 278,69 EUR teku od 25.09.2013. godine

- na iznos od 276,85 EUR teku od 31.10.2013. godine

- na iznos od 287,03 EUR teku od 13.12.2013. godine

- na iznos od 282,43 EUR teku od 01.01.2014. godine

- na iznos od 198,86 EUR teku od 31.01.2014. godine

- na iznos od 203,59 EUR teku od 28.02.2014. godine

- na iznos od 202,16 EUR teku od 31.03.2014. godine

- na iznos od 196,62 EUR teku od 30.04.2014. godine

- na iznos od 193,71 EUR teku od 09.06.2014. godine

- na iznos od 195,62 EUR teku od 01.07.2014. godine

- na iznos od 202,12 EUR teku od 31.07.2014. godine

- na iznos od 207,32 EUR teku od 31.08.2014. godine

- na iznos od 206,15 EUR teku od 30.09.2014. godine

- na iznos od 211,12 EUR teku od 31.10.2014. godine

- na iznos od 214,61 EUR teku od 30.11.2014. godine

- na iznos od 212,75 EUR teku od 31.12.2014. godine

- na iznos od 215,23 EUR teku od 31.01.2015. godine

- na iznos od 215,23 EUR teku od 28.02.2015. godine

- na iznos od 215,23 EUR teku od 31.03.2015. godine

- na iznos od 215,23 EUR teku od 30.04.2015. godine

- na iznos od 215,23 EUR teku od 31.05.2015. godine

- na iznos od 215,23 EUR teku od 30.06.2015. godine

- na iznos od 215,23 EUR teku od 31.07.2015. godine

- na iznos od 215,23 EUR teku od 31.08.2015. godine

- na iznos od 215,23 EUR teku od 30.09.2015. godine

po stopi od 15% do 31. prosinca 2007., od 1. siječnje 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Ne Prihvaća se prigovor prebijanja istaknut od strane tuženika spram tužitelja u iznosu od 1.765,17 EUR-a.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.987,50€, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 24. kolovoza 2026. godoine, pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Dana 13. lipnja 2019. godine, pred ovim sudom zaprimljena je tužba tužitelja RD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] (dalje u tekstu: Tužitelj), koju je podnio protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50 (dalje u tekstu: Tužena), radi utvrđenja ništetnosti i isplate, te tužitelj u istoj navodi da je dana 28. travnja 2006. godine, s Tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj 9011217651 (dalje u tekstu: Ugovor), a koji Ugovor je solemniziran dana 2. svibnja 2006. godine, kod Joška Donika – Stanojevića, javnog bilježnika u Kaštel Starom, pod poslovnim brojem OU-19/06-1, te da je navedenim Ugovorom, tužitelju odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 189.609,55 CHF, po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke, važeće na dan korištenja kredita, a da su odredbe članka 1., 4., 5., 6., 7., članka 12. stavka 9. i 10. (koje citira), a da odredbe Ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te na valutu CHF u kojoj je izražena visina kredita, čine odredbe o predmetu i cijeni, a da su iste ništetne, a da je samim time ništetan i Ugovor, koji ne može opstati bez predmeta i cijene.

1.2. Nadalje, tužitelj navodi da je iz prethodno navedenih odredbi Ugovora, razvidno da je Banka samoinicijativno zadržala pravo da jednostrano mijenja utanačene odredbe sklopljenog Ugovora, bez ikakvog pristanka korisnika kredita, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora, Banka kao trgovac nije s tužiteljem pojedinačno pregovarala i Ugovorom utvrdila načine i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku Banke o promjeni stope ugovorene kamate, što je protivno jednom od temeljnih načela obveznih odnosa - načelu savjesnosti i poštenja, te da je takvim postupanjem narušena ravnopravnost ugovornih strana u obvezno pravnom odnosu i to na način da je prouzročen očit nesrazmjer između međusobnih činidbi, a čime je izravno narušeno i načelo jednakosti činidbi, te da je navedenim ugovornim odredbama temeljna obvezno pravna načela narušavaju i s aspekta činjenice da je ugovoren CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja pobijanog Ugovora, Tužena nije Tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

1.3. Slijedom navedenog, tužitelj navodi da su ništetnost i nepoštenost navedenih ugovornih odredbi, nedvojbeno potvrđene sudskom praksom i to odlukama iz parničnih postupaka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, čija su pravna utvrđenja obvezujuća za naslovni sud (presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev 2245/17-2, od 20. ožujka 2018. godine), presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014. godine, te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018. godine.

1.4. Nadalje, tužitelj navodi da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom pod brojem Pž -7129/13-4, od 13. lipnja 2014. godine, u točki II. izreke potvrdio presudu Trgovačkog suda u Splitu pod poslovnim brojem P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava Tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te da je isti sud presudom pod poslovnim brojem P2-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. godine, potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava samog Tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.5. Slijedom navedenog, tužitelj navodi da su pobijane odredbe Ugovora, o promjenjivoj kamati, nesporno protivne načelu savjesnosti i poštenja i kao takve ništetne, iz razloga što valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa, kao bitni elementi ugovora o kreditu (predmet i cijena), moraju biti određeni, ili barem odredivi, te se ne smiju mijenjati bez unaprijed utvrđenih jasnih kriterija i uvjeta promjene, te da se su primjenom testa transparentnosti u gore navedenim postupcima u povodu kolektivne tužbe, koji se odnosi isključivo na predmet i cijenu ugovora, promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF utvrđene nerazumljivim prosječnom potrošaču, nakon čega se krenulo u provođenje testa poštenosti. Da je rezultat testova transparentnosti i poštenosti takav da su navedenim pravomoćnim odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa utvrđene nepoštenima te stoga i ništetnima, te da je očigledno da je tuženik u konkretnom slučaju postupio protivno svim temeljnim načelima obveznog prava, odredbama članaka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj: 96/03) te članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), odredbama članka 4. Direktive Vijeća EU 93/13,/EEZ, kao i Kodeksu dobre bankovne prakse, što je sve dovelo do nesavjesnosti u postupanju tuženika i nepoštenja odredaba Ugovora, a time i ništetnosti navedenih odredbi Ugovora u dijelu kojim je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva ovisno o odluci Banke te CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica. te da je izravna posljedica ništetnosti navedenih odredbi Ugovora, dio Ugovora kojim je ugovorna kamatna stopa koja je promjenjiva ovisno o odluci Banke te CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica, te da se ništetnost očituje u tome da je tužitelj višestruko pretplatio svoju kreditnu obvezu, a čime da je tužena stekla bez ikakve osnove sporne iznose.

1.6. Podneskom od 6. svibnja 2026., tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka iz točke 21.1. ovog obrazloženja, uredio tužbeni zahtjev, dok je podneskom od 25. lipnja 2026., postavio podredni tužbeni zahtjev, gdje u točci I. traži utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora (preciziranih u točci 1.1. ovog obrazloženja), dok u točci II. traži isplatu iznosa od 8.872,89€ na ime zateznih kamata na ime pretplaćenih mjesečnih iznosa do dana sklapanja Dodatka.

2.1. U odgovoru na tužbu, podnesenom ovom sudu 20. studenoga 2024. godine, Tužena navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu Tužitelja kao neosnovanom u cijelosti i u pogledu osnove i u pogledu visine potraživanja, predlaže stoga isti odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka, te ističe prigovore zastare i nedostatka pravnog interesa tuženika za podnošenje predmetne tužbe.

2.2. Nadalje, Tužena navodi da tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva u točkom I. utvrđenje ništetnom ugovornih odredbi koje se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, točkom II. isplatu iznosa od 18.935,21 uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate po stopi iz čl. 29.st.2. ZOO-a na ime naprijed navedene ništetnosti i parnični trošak, te da svoje traženje temelji na tvrdnjama da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, a koje postupanje da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12, presudom Visokog trgovačkog suda RH, Pž-6632/17 i pred Vrhovnim sudom RH pod brojem Rev – 2221/18 utvrđeno ništetnim, te da je točno da su Tužitelj i Tužena zaključili Ugovor o kreditu broj 9011217651 od 28. travnja 2006. godine, međutim da Tužitelj nije naveo u tužbi da je s tuženom sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – dalje u tekstu: ZPK) zaključio dana 19. veljače 2016. godine i Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011217651 (dalje u tekstu: Dodatak), te da sasvim pogrešno drži kako ista nije od utjecaja na donošenje odluke u konkretnom pravnom sporu.

2.3. Slijedom navedenog, Tužena navodi da se u trenutku sklapanja Dodatka već vodio kolektivni postupak Udruge potrošača te je bila objavljena pravomoćna presuda o dijelu zahtjeva koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, te da je svaki potrošač prije prihvaćanja konverzije imao mogućnost odlučiti da li će obeštećenje ostvariti sklapanjem sporazuma o konverziji sukladno odredbama ZPK ili će svoje obeštećenje tražiti putem sudske zaštite, te da su sporazumi o konverziji u RH sklopljeni su temeljem ZPK, te su potrošači bili informirani o svim posljedicama koje proizlaze iz sklapanja sporazuma o konverziji, pritom navodeći da su na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu održanoj 07. lipnja 2023.g. suci jednoglasno zauzeli sljedeći stav da Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa ZPK nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.

2.4. Nadalje, Tužena navodi da je ZPK kojim je zakonodavac uredio pitanje konverzije kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, stupio je na snagu 30. rujna 2015. godine, te da je sukladno istom, svaka banka bila u obvezi u roku od 45 dana računajući od dana stupanja na snagu ZPK, dostaviti potrošaču preporučenom pošiljkom izračun konverzije kredita, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu s člankom 19.c ZPK, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, te da je korisnik kredita bio u obvezi u daljnjem roku od 30 dana, na isti način izvijestiti banku o prihvatu predložene konverzije, te da je za banku ponuda konverzije bila stroga zakonska obveza, dok da je za korisnika kredita je prihvat konverzije bio opcionalan, te da odredbe ZPK strogo i precizno uređuju način na koji se konverzija provodi s isključivim ciljem da se korisnik predmetnih kredita dovede u isti položaj u kojem bi bio da mu je umjesto kredita u CHF bio odobren kredit u EUR, pa tako konverzija po slovu zakona obuhvaća sva plaćanja od početka trajanja kredita; obuhvaća promjenu valute ugovora o kreditu iz CHF u EUR ali i preplaćene uplate s naslova ranije ugovorene kamate. Drugim riječima, da je prvotni kredit u CHF prestao postojati nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može biti više nikakvog potraživanja niti zahtjeva, te da se konverzijom, neovisno o nominaciji sporazuma (novi ugovor, dodatak, sporazum), raniji Ugovor u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je to bio od početka, te da navedeno podrazumijeva uračunavanje i priznavanje svih učinjenih plaćanja od početka trajanja kredita, što naravno uključuje i sva plaćanja učinjena po osnovi kamata, te da Tužitelj ne može ovom tužbom tražiti vraćanje pretplate jer je to pitanje određeno ZPK odnosno novim ugovorom sklopljenim na temelju tog ZPK, te da bi se u protivnome tužitelju omogućilo ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke, te da slijedom navedenog, prihvatom konverzije i potpisom Dodatka, ugovorne strane ne mogu više jedna od druge bilo što potraživati, te da je na strani Tužitelja prestalo postojati bilo kakvo potraživanje po ugovoru u CHF.

2.5. Slijedom navedenog, Tužena navodi da je ZPK-om definirana i sudbina onih kredita čiji korisnici nisu prihvatili izračun konverzije, pritom citirajući odredbu članka 19.E stavka 6. ZPK, te da iz iste jasno proizlazi da onaj potrošač koji je prihvatio izračun konverzije i sklopio dodatak ugovoru nema više nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati, te da je tužitelju odredbom članka 5. Dodatka, a u skladu s odredbom članka 19.c ZPK utvrđen iznos pretplate, te je ugovoreno da će se iznos pretplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli EUR, te da se dakle pretplata priznala tužitelju na ime budućih anuiteta koji će tek dospijevati po novom otplatnom planu, te da je sklapanjem Dodatka, nesporno izvršena konverzija kredita, koju da je tužitelj sam prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa uplaćenih sredstava – sve uplate po svim osnovama, koje je do tada izvršio, a što neminovno uključuje i uplate s osnova kamata i valutne klauzule.

2.6. Nadalje, Tužena navodi da se Tužitelj u tužbi poziva na presudu Vrhovnog suda iz predmeta vođenog po tužbi udruge Potrošač protiv banaka, između ostalog i ovdje tužene banke, navodeći da je ista presuda obvezujuća, a da je istom utvrđena ništetnost valutne klauzule, no da se ista kako je to izrijekom naveo i Vrhovni sud, odnosi se samo i isključivo na kredite u CHF, a kako to da ovdje nije slučaj, jer se više ne radi o kreditu u CHF, to je pozivanje na istu sasvim izlišno jer da ta presuda nema nikakav učinak na konvertirane ugovore u kojima vrijednost obveze nije vezana uz CHF nego uz EUR, a s obzirom da su konverzijom stranke trajno i potpuno uredile svoj odnos, da su slobodnom voljom, a na način propisan zakonom izvršile konverziju kojom je tužitelju već priznata pretplata koja obuhvaća kako plaćanja učinjena po osnovi valutne klauzule tako i s naslova kamatne stope, to da je jasno da nema mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva Tužitelja koji se tiče tražene isplate odnosno vraćanja, jer u protivnom, da bi na strani Tužitelja imali dvostruku naplatu, jednu na temelju konverzije i drugu temeljem presude, a sve na štetu tuženika, jer da je presudom VSRH pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., sud u pogledu konvertiranih ugovora o kreditu, dao mišljenje prema kojem nemaju pravni interes voditi postupke na utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koji je naknadno konvertiran oni korisnici kredita koji su na konverziju pristali a koja je provedena sukladno odredbama ZPK, te da je navedenom odlukom VSRH nadopunio odluku pod poslovnim brojem Rev- 2868/2018-2 od dana 12.02.2019., na koju se Tužitelj poziva razjašnjenjem kako oni korisnici kredita koju nisu prihvatili konverziju imaju pravni interes na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi pozivom na odluke VTS, međutim, takav pravni interes gube upravo oni korisnici kredita koji su svojom voljom, slobodno ugovorili konverziju i koja im je od strane Banke provedena sukladno kogentnim odredbama ZPK, te Tužena ističe kako je iz Rješenja VSRH posl. br. Gos 1/2019-36 od dana 04. ožujka 2020., u oglednom postupku po pitanju valjanosti Sporazuma o konverziji sklopljenih na osnovi ZPK, VSRH zauzeo stajalište kako su Dodaci/Aneksi ugovorima o kreditu kojima su isti konvertirani u valutu EUR važeći i proizvode valjane pravne učinke.

2.7. U odnosu na promjenjivu Kamatnu stopu, Tužena navodi da u postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, sudovi ni na koji način nisu utvrdili da bi bila nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da bi nepoštena bila odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi, te da je ne samo sud, već i HNB u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka nave kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu, čija se visina mijenja po odluci uprave banke, a građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje da su svjesno i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope, te da je nesporna činjenica da sve do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine, Tužena nije imala zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, te da je unatoč navedenom, Tužena ipak definirala uvjete promjenjivosti kamatne stope, te da nikada kamatnu stopu nije mijenjala proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija, te da je svaka promjena kamatne stope rezultat primjene točno utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija.

2.8. Nadalje, tužena navodi da sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima, nezakonitost kamatne stope postoji samo ako kamatna stopa prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, te da je banka temeljem jasnih zakonskih odredbi bila ovlaštena ugovarati promjenjivu kamatnu stopu koja definitivno nikada nije prelazila zakonom dopuštenu visinu stope, te da je pri tome izvršavala obveze glede obavještavanja klijenata, te da su takve obavijesti unutar sustava banke bile automatizirane i personalizirane, tako da ne stoji tvrdnja Tužitelja da bi ga banka samo jednom obavijestila o promjeni kamatne stope, a da su novi kriteriji promjene kamatne stope uvedeni izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. godine koji je na snazi od 01.01.2014. godine, pa primjena toga zakona u pogledu reguliranih kriterija promjene kamatne stope, na period prije njegova stupanja na snagu, da je nedopuštena. Slijedom navedenog, da je Ugovor, zaključen 2006. godine u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine (NN 96/03) kao i u vrijeme važenja Općih uvjeta poslovanja tuženika, koji su na snazi od 01.11.2004. godine do 14.07.2009. godine, koji su bili javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnicama tuženika, a da je člankom 59. ZZP propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, koji između ostalog treba sadržavati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, te da su Kriteriji promjenjivosti kamatne stope sadržani u odredbi članka 3.6. navedenih Općih uvjeta tuženika.

2.9. Slijedom navedenog, Tužena navodi da je učinila potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke, te da je informirala Tužitelja o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te je uz obavijest dostavljala izmijenjeni otplatni plan, te da iako u vrijeme sklapanja Ugovora, nije postojala zakonska odredba o osobnom obavještavanju korisnika kredita, već se urednim smatralo obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, da je Tužena ipak svojim klijentima dostavljala personalizirane obavijesti o promjenama kamatnih stopa i novoj visini anuiteta, te da je jasno da je prilikom zaključivanja Ugovora, u cijelosti poštovala tada važeću zakonsku regulativu, a da je Pozivanje na zakonsku regulativu važeću danas, a ne u vrijeme zasnivanja obveze, promašeno je i pogrešno, te da se nemogućnost predviđanja kretanja onih elemenata koji utječi na promjenu kamatne stope, a isključivo ovise o tržišnim kriterijima, a ne volji banke, izuzimaju iz ocjene poštenosti čak i prema primjenjivim kriterijima europskog prava, te se u tom smislu poziva na Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine (dalje u tekstu: Direktiva), a koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenim, s izuzetkom u istoj, da se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o proizvodima li uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom, a kako se u konkretnom slučaju kamatna stopa mijenjala upravo zbog kriterija i elemenata čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, to da je sukladno Direktivi, takva ugovorna odredba izuzeta od ocjene poštenosti, a imajući u vidu da su kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, određeni Općim uvjetima poslovanja banke, to da znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i proizvoljno, bez adekvatnih kriterija.

2.10. U odnosu na Valutnu klauzulu, Tužena navodi da je sporno je da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena i ništetna, te da je ista predviđena člankom 22. ZOO-a, te da do danas, isti zakonski članak nije stavljen van snage, pa da nema govora o tome da bi ista bila uzrokom nejednakosti u ugovornom odnosu budući navedena klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla, te da dosadašnja sudska praksa čvrsto stoji na stajalištu kako su ugovori sklopljeni u RH, a koji sadrže valutnu klauzulu, dopušteni i zakoniti, te da je nesporno da je Ugovor potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku te kao takav ima snagu javnobilježničkog akta, te da je strankama prilikom sklapanja isti pročitan, protumačen te da su iste upozorene na posljedice sklapanja istog, nakon čega su se iste ipak odlučile na njegovo sklapanje, zbog čega se ima smatrati da je Tužitelj sve svoje eventualne nedoumice otklonio već prilikom sklapanja samog ugovora.

2.11. U odnosu na visinu Potraživanja, Tužena osporava isti, budući je Tužitelj priložio izračun sudskog vještaka Milenke Delić, no da je izračun napravljen bez naloga suda, zbog čega Tužena isti ne može prihvatiti, te da isti nije ni potrebno računati budući je tužbeni zahtjev neosnovan, a ukoliko bi sud prihvatio zahtjev za izvođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, onda predlaže da se u obzir uzmu i efekti izvršene konverzije, kao i da vještak izvrši provjeru i da svoje mišljenje je li konverzija izvršeno sukladno zakonu, te pritom ističe i prigovor radi prijeboja, te traži, ukoliko sud bude izvodio dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, da vještak izračuna koliku je korist tužitelj imao, odnosno, koliko je manje platio ratu kredita imajući u vidu razdoblja kad je tečaj CHF bio manji od ugovorenog, takozvanu negativnu tečajnu razliku.

2.12. Tužena nadalje navodi da Budući da tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, da ističe prigovor zastare kojeg drži u cijelosti osnovanim, te da se u konkretnom slučaju treba primijeniti opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a, a ukoliko bi se uzelo u obzir da je kolektivnom tužbom došlo do prekida zastare, te da je ista podnesena 04.04.2012.g. onda da se ima smatrati da je nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do 04.04.2009., te posebno ističe da iz odluke Visokog trgovačkog suda RH broj Pž 2637/2023 od 09.travnja 2024., proizlazi da bi prigovor zastare bio opravdan.

3. Predmet ovog spora predstavlja zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 9011217651 zaključenog između stranaka dana 28. travnja 2006.godine, u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i u dijelu promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke; kao i za isplatu preplaćenih iznosa sa zakonskim zateznim kamatama vezano za ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF temeljnog ugovora o kreditu, te isplatu razlike glavnice utvrđene kod konverzije kredita.

4. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora sa cjelokupnom pripadajućom dokumentacijom (list 3-7 spisa), Dodatka (list 8-12 spisa), Financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl.oecc. Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o. Split – list 64 – 78 spisa) te saslušanjem Tužitelja u svojstvu parnične stranke (list 191 – 192 spisa).

5. Stranke su popisale parnični trošak.

6. Zahtjev Tužitelja je u cijelosti osnovan, a prigovor radi prijeboja tuženika je neosnovan.

7. Tužitelj u svom iskazu navodi da mu je kredit služio za kupnju kuće za stanovanje njega i njegove obitelji u Kaštel Sućurcu na adresi [adresa] te da je navedenu kuću i kupio 2005. godine, a u koju svrhu je kod Tuženika podignuo kredit u CHF koji je bio u ekvivalentu od milion kuna. Nadalje, Tužitelj navodi da u vrijeme podizanja kredita nije bio vlasnik trgovačkog društva ili obrta te da mu je navedeni kredit služio isključivo za kupnju kuće, da ga nije koristio u poslovne svrhe te da navedenu kuću nikada nije iznajmljivao. Tužitelj nadalje navodi da mu u banci odnosno u poslovnici tuženika njegovi djelatnici nisu objasnili o kakvom se proizvodu radi te da ga nisu dodatno upoznali sa svim njegovim karakteristikama već da mu je službenica objasnila da je to najpovoljniji kredit i da se R 30 godina nije mijenjala rata. Nadalje Tužitelj navodi da mu je početna rata bila oko 2.500,00 kuna, a da bi se vremenom ista narasla u iznos od 5.700,00 kuna, te ističe da bi za vrijeme otplate kredita samo jedan kraći period od 6 mjeseci bio u nemogućnosti isti servisirati no nije bilo potrebe da mu se odobri moratorij otplate kredita a posebno upitan navodi da se ne može prisjetiti da li mu je kod konverzije kredita podignutom u CHF u EUR priznata pretplata. Zaključno, tužitelj navodi da mu u poslovnici tuženika nisu objasnili način formiranja kamatne stope odnosno mijenjanje iste te da nije imao utjecaj na sadržaj ugovora o kreditu, da je pročitao ugovor o kreditu ali da ga kao laik nije razumio niti da je znao u cijelosti što znači pojam valutna klauzula, a na poseban upit njegovog punomoćnika, tužitelj je naveo da je banka sastavila tekst Ugovora, te da ne zna u potpunosti što je moratorij te da mu isti nije bio ponuđen, te da mu banka nikada dala objašnjenje zašto se kamatna stopa mijenja. Na posebno pitanje pun. tuženika, da li je tražio kakva objašnjenja pri potpisivanju ugovora, tužitelj je odgovorio da nije.

8. Podneskom od 6. svibnja 2026. godine, tužitelj je uredio i povećao točku. II. svog tužbenog zahtjeva, potražuje isplatu iznosa od 20.735,96 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama (prethodno je podneskom od 14. listopada 2024., potraživao iznos od 18.935.21€), kojem povećanju tužbenog zahtjeva za 1.800,75€ se tuženik nije protivio, a tužitelj je uredio i povećao tužbeni zahtjev nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, dakle, sud je odluku donio po zahtjevu postavljenom u vrijeme presuđenja.

9. Među strankama nije sporno, a to je utvrđeno i pregledom dokumentacije priložene spisu, da je između stranaka dana 28. travnja 2006. godine, zaključen Ugovor, radi se o namjenskom kreditu za stambenog objekta, dakle riječ je o stambenom kreditu, tuženik je kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 189.609,55 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB za CHF na dan korištenja kredita; utvrđena je početna kamatna stopa od 4,3 % godišnje, promjenjiva, kredit je odobren na rok otplate od 360 mjeseci. Stranke su dana 19. veljače 2016. godine, zaključile Dodatak ugovora o kreditu broj 9011217651, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), te je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, u skladu sa tuženikovim izračunom konverzije, a koji je tužitelj prihvatio.

10. Među strankama je sporno je li odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa temeljem te ništetne odredbe, te je li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu sukladno ZIDZPK (NN 102/15) prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku. Sporan je bio i status Tužitelja kao potrošača u predmetnom pravnom poslu, istaknut je i prigovor zastare potraživanja. Tuženik je u odgovoru na tužbu podnio prigovor radi prebijanja (str. 80 spisa).

11. Prvenstveno je, po pitanju zahtjeva na utvrđenje odredbi ugovora ništetnima, trebalo zauzeti stav, bez obzira na provedenu konverziju kredita, a do konverzije i po temeljnom ugovoru o kreditu vezano za odredbu o valuti CHF, a tek onda odlučiti o efektima konverzije vezano za tužiteljev zahtjev na utvrđenje i isplatu. Za navesti je da se treba osvrnuti na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

12. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača – „Potrošač“ protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 26/1991., 34/1991., 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/25.). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

13. U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva. Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

14.1. Sud prihvaća iskaz Tužitelja kao uvjerljiv i logičan, u svjetlu svih izvedenih dokaza i navoda, sud drži da Tužitelj u ovom pravnom poslu ima status potrošača, Tužitelj je fizička osoba i potrošač, a radi se o namjenskom kreditu radi kupnje stana za stanovanje. Sud drži, temeljem svih izvedenih dokaza, iskaza samog Tužitelja, da se sa njim, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv.valutnu klauzulu baš u valuti CHF. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

14.2. To, nadalje, znači da je odredbu Ugovora sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, valjalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 1 78/15, dalje ZOO), pa su, u smislu odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u izreci ove presude po pitanju isplate temeljem takvih ugovornih odredbi, a bez obzira na dodatak ugovoru o kreditu i konverziju.

15. Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, pa je ovaj zahtjev Tužitelja na utvrđenje valjalo prihvatiti kao osnovan i odlučiti kao u izreci ove presude. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i Tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno Tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

16. Temeljem ništetne odredbe Ugovora, o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, Tužitelj je stekao pravo od Tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF). Provedena konverzija nema utjecaja na ovlaštenje suda da utvrdi ništetnima predmetne odredbe iz temeljnog ugovora o kreditu, jer se upravo zahtjev Tužitelja za isplatu i temelji na preplati temeljem takvih odredbi prije provedene konverzije i u ovom dijelu konverzija nema učinaka i na to utjecaja. Predmet konverzije i učinak iste nije se ni bavio ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranju valutne klauzule u CHF, tek je vezano za kolektivni spor i presuđenje i utvrđenja iz istog, došlo do situacije da su ove dvije odredbe u takvim ugovorima utvrđene ništetnima, konverzija je provedena vezano za doneseni propis i po konverziji su ugovori sa valutnom klauzulom u CHF konvertirani u ugovore sa klauzulom u EUR, jer se radi o intervenciji države u jako problematičnu situaciju u kojoj se našao veliki broj građana, a upravo zbog ogromne aprecijacije tečaja u CHF u odnosu na kunu.

17. Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ovaj sud je stava da predmetni Ugovor o kreditu iz 2006. godine može opstati i pored ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom banke i valutne klauzule u CHF, jer iste nisu bile uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se sukladno odluci tuženka o kreditiranju građana, ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 4,30 %, do konverzije. Dakle, ovaj stav i zahtjev Tužitelja vezano za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu valjalo je prihvatiti, a tuženika obvezati da tužitelju vrati sve što je po ovom osnovu od Tužitelja više primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 4,30 %, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom odnosno koju drži ništetnom.

18. Potrošači po ugovorima sa valutnom klauzulom u CHF su po odlukama vezano za kolektivnu tužbu, a takvi ugovori su bili po iznosima neznatniji od npr. namjenskih, stambenih kredita i otplaćeni su mahom prije konverzije, namireni i obeštećeni vezano za ništetne odredbe svojih ugovora, promjenjivu kamatnu stopi i valutu CHF. Jedan dio potrošača, kao što je ovdje slučaj, bio je u tako lošoj situaciji da je pristupio konverziji kada se ostvarila ta zakonska mogućnosti, ali provedena konverzija, vezano za sadržaj iste, zaista ne može dovesti do drugačijeg položaja ovih potrošača u odnosu na one koji su kredite otplatili prije zakonske mogućnosti konverzije ili onih koji nisu konvertirali svoje kredita, odnosno, prema stavu ovog suda, potrošači koji nisu pristupili konverziji odnosno prihvatili izračun konverzije od strane banke- kreditora, ne mogu biti u povoljnijem položaju od potrošača koji su prihvatili zakonsku mogućnost konverzije i pokušali sebi olakšati situaciju, vezano za položaj potrošača. Dakle, sve ono što pripada prvoj skupini potrošača, prema stavu ovog suda, pripada i ovoj drugoj skupini, potrošača koji su pristupili konverziji kredita prema zakonskom propisu i izračunu kreditora, dakle, obeštećenje u punom iznosu do konverzije i upravo onako, kvalitativno i kvantitativno kako je to učinjeno, pravomoćnim presudama sudova, kod prve skupine potrošača. Svakako, nakon provedene konverzije, pretvaranja CHF kredita u eurske, kreditori i dalje ostvaruju zaradu i kod ovakvih, stambenih kredita, sa dugotrajnom otplatom, zaista nisu dovedeni u nepovoljniji položaj, nakon konverzije, prema potrošačima, od konverzije pa nadalje, u biti se radi o kreditima sa valutnom klauzulom u CHF i zaista je očito da se položaj kreditora nije toliko konverzijom promijenio da to predstavlja očitu neravnotežu položaja potrošača i kreditora. Za navesti je i to da su određeni potrošači pristupili konverziji i prihvatili izračun konverzije, konverzija je bila regulirana zakonom i činjenica jest da je konverzija provođena krajem 2015. godine, odnosno mnogo prije nego što je valutna klauzula u CHF, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, dakle, potrošači koji su pristupili konverziji zaista nisu imali u vrijeme konverzije mogućnost predvidjeti što će se valutom u CHF po temeljnim ugovorima kasnije događati u smislu pravomoćne odluke suda, oni su konverziji pristupili kao da je ta odredba valjana i kredit sukladno zakonskom propisu konvertirali u eurski kredit, i radi toga takva konverzija nema utjecaja na utvrđenje te odredbe ništetnom i kondemnacioni zahtjev povodom toga. Za ponoviti je da na ništetnost dvije odredbe iz temeljnog ugovora konverzija nema utjecaja, vezano za prava Tužitelja temeljem tog utvrđenja i isplatu preplaćenog sa tih osnova do konverzije, u ovom slučaju za isplatu preplaćenog s osnova valutne klauzule u CHF.

19.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o. Split). Sudski vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju navodi:

"Ugovor o kreditu je sklopljen dana 28.4.2006. godine, te je isplaćen dana 28.5.2006. godine. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 4,30% godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 360 mjeseci. Dospijeće prvog anuiteta prema otplatnom planu je bilo 30.6.2006. godine u iznosu od 938,32 CHF što je na dan isplate kredita iznosilo 4.374,20kn, a slijedećih anuiteta svakog zadnjeg dana u mjesecu. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja (čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu). Nadalje, vještak je napomenuo da je u više navrata putem elektroničke pošte, punomoćnike Tužitelja i Tuženika tražio dostavu dokumenta kojim je izvršena konverzija kredita, odnosno Dodatka Ugovora o kreditu, obzirom da isti ne prileži spisu, te da isti nikad nije dostavljen. Slijedom navedenog, vještak navodi da je kod izračuna koristila dokument „Izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. godine“, kojim da je utvrđen iznos preostale glavnice za otplatu na dan 30.9.2015., u iznosu od 102.923,44€ što primjenjivim tečajem kreditora na dan 30.9.2015., iznosi 786.077,77 kuna (tečaj 7,6375 kn za 1€), te da je izračunom konverzije utvrđen pretplaćeni iznos Tužitelja na dan 30.9.2015. u iznosu od 4.660,22€.

19.2. Nadalje, vještakinja navodi da je u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja tužitelj je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja“.

20. Sudski vještak dipl.oec. Ines Lozić u svom nalazu daje izračun visine potraživanja, izračun razlika zbog promjene tečaja u odnosu na početno ugovoreni za vrijeme otplate kredita vezanog uz valutu CHF do provođenja konverzije, a posebno se, obrazloženo i stručno, osvrće na izračun konverzije, zakonski okvir konverzije i efekte konverzije.

21.1. Sudski vještak dipl.oec Ines Lozić nakon iscrpnog nalaza daje i zaključno mišljenje te navodi:

„Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeni zadatak:

Ad. 1.)

Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj:

- Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita iznose 20.735,96 EUR, od kojeg iznosa je tužitelj pretplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 8.270,41 EU, te je pretplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznos od 12.465,55 EUR

- Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad kamatne stope i tečaja u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno iznosi 1.765,17 EUR, od kojeg iznosa je tužitelj manje platio na ime promjene kamatne stope iznos od 1.250,68 EUR, te je manje platio zbog pada tečaja ispod tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 514,49 EUR.

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 18.970,79 EUR i to:

- Ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije iznosi ukupno 7.019,73 EUR,

- Ukupno više plaćenog izmedu tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije iznosi ukupno 11.951,06 EUR.

Ad.2.)

Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu rasta kamatne stope i rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate za razdoblje do dana izračuna konverzije dana 30.09.2015.g. iznose 8.872,89 EUR.

Ad.3.)

Izračunom konverzije je utvrđena glavnica u iznosu 102.923,44 EUR što je u tom trenutku iznosilo 786.077,77 kn. Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj i kamatnu stopu preostala nedospjela glavnica Tužitelja na dan 30.09.2015.g. bi prema početnom otplatnom planu bila manja za 9.041,45 EUR.

21.2. Nadalje, vještak navodi da ukoliko sud zauzme stav da se Tužitelju za vrijeme otplate kredita u valuti CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj, konverzijom i pretplatom koju je tuženik priznao po konverziji ne bi došlo do obeštećenja jer je iznos pretplate koju je tuženik priznao po konverziji niži od iznosa pretplata koje proizlaze iz razlike posljedično na promjenu kamatne stope i tečaja CHF.

21.3. Nadalje, vještak navodi da je prilikom obračuna konverzije, tuženik uzeo u obzir sve uplate Tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju, čl.19. c., te priznao pretplatu Tužitelja na dan 30.9.2015. godine u iznosu od 4.660,22 EUR-a

21.4. Zaključno, vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu u prethodnoj točki, za vrijeme otplate kredita u CHF pod pretpostavkom da se tužitelju nije mogla mijenjati kamata ni tečaj CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđena preplata u uplatama temeljem simuliranog otplatnog plana za EUR, polaze od istih stvarnih uplata Tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke Tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi.

21.5. Za istaknuti je da niti Tužitelj niti Tuženik nisu imali primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.

22. Sud u potpunosti prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka dipl.oec. Ines Lozić, ona je odgovorila na zadatak vještačenja, u potpunosti, vještvo je stručno, logično i obrazloženo, a za navesti je da je tuženik prilikom konverzije kredita tehnički postupio u cijelosti sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15), to nije bilo niti sporno među strankama, to proizlazi i iz vještva sudskog vještaka, u ovom slučaju radi se o drugom problemu, vraćanju preplaćenih iznosa do konverzije vezano za ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

23.1. Za ponoviti je da je Tužitelj sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka uredio svoj tužbeni zahtjev, tako da potražuje isplatu na ime ukupne preplate na ime valutne klauzule u CHF u iznosu od 20.735,96 EUR, sve sa zakonskim zateznim kamatama.

23.2. Dakle, za navesti je da tužitelju konverzijom predmetnom stambenog kredita iz onog sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR obeštećenje u punom opsegu, onako kako to pripada tužitelju kao potrošaču, nije provedeno, naime, tek nakon provedene konverzije tužitelj je doveden u ravnopravan položaj sa tuženikom, što prije nije bio slučaj i tuženik je zaista prema stavu ovog suda u obvezi platiti tužitelju, do konverzije, po zahtjevu Tužitelja, preplaćene iznose na ime ništetnih odredbi temeljnog ugovora o kreditu valutne klauzule u CHF, sukladno presuđenjima iz kolektivnog spora, kao da konverzije po tom pravnom pitanju nije ni bilo, to obeštećenje treba biti, do konverzije istovjetno onom kakvo su ostvarili pravomoćnim presudama potrošači koji svoje kredite nisu konvertirali, a prilikom dosuđenja preplaćenih iznosa njima se polazilo, sukladno sudskoj praksi i pravomoćnim presuđenjima, pravo po početnom tečaju CHF iz tog ugovora, pa tako i ovdje treba biti slučaj. Dakle, na ovo pravo Tužitelja po predmetnoj odredbi iz temeljnog ugovora, konverzija nema utjecaja.

24. Što se tiče eventualne zastare potraživanja, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje: „pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).“.

25. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

26. Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.), to je jasno da je prigovor zastare (jer je tužba podnesena 13. lipnja 2019. godine) neosnovan za isplatu preplaćenog po osnovi promjene tečaja valute CHF, dakle, primjenjuje se petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa prigovor zastare nije osnovan. Dakle, sud prihvaćajući vještvo vještaka Lozić po pitanju preplate s naslova primjene valutne klauzule u CHF, drži da valja obvezati tuženika da tužitelju isplati ukupan iznos preplate od 20.735,96 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Za ponoviti je da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije posebno pregovaralo, iste sud smatra nepoštenim jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu Tužitelja kao potrošača, a provedenom konverzijom po izračunu konverzije se ovo nije otklonilo.

27. Nadalje, sudski vještak izračunao je i tzv. negativne razlike u iznosu od 1.765,17€. Sud izračun vještaka prihvaća kao točan i dokazan, sve za slučaj drugačijeg stava drugostupanjskog suda, radi načela ekonomičnosti postupka, a ovaj sud ih ne prihvaća kod presuđenja, za navesti je da je u tom dijelu tuženik pravovremeno izjavio prigovor radi prebijanja, čiji iznos je kasnije vještvom utvrđen u iznosu od1.765,17€. Ove tzv. negativne razlike po tuženiku se odnose na mjesece kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Sud drži da u ovom dijelu prigovor radi prebijanja nije osnovan. Tuženik u ovom pravnom poslu nema status potrošača, treba se osvrnuti i na odredbu čl. 323.ZOO-a, upravo je Tuženik ugovaratelj koji je u odnosu na Tužitelja kriv za nametanje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, bitno je da Tuženik nema status potrošača i sam Tuženik čitavo vrijeme drži da se radi o poštenim i valjanim ugovornim odredbama, nikako ništetnima, pa Tuženik i ne može sa uspjehom tražiti da Tužitelj bilo što njemu vrati (negativne razlike) temeljem ugovornih odredbi koje Tuženik za sebe drži poštenima i valjanim. Jedini pravni osnov koji bi Tuženik imao istaknuti vezano za zahtjev da mu Tužitelj vrati primljeno na ime negativnih razlika bila bi ništetnost odredbi, što Tuženik nikako ne navodi i ne tvrdi niti ističe taj osnov, predmetne i pobijane ugovorne odredbe za Tuženika predstavljaju valjane odredbe, a po pitanju prava na Tuženika se i ne primjenjuju rezultati kolektivne tužbe. Dakle, nema pravo s ovog osnova bilo što tražiti od Tužitelja kao potrošača, nema pravo tražiti isplatu ovih negativnih razlika sa kamatama. Radi svega navedenog odlučeno je kao u točci. III. izreke ove presude

28. Sudski vještak je u vještvu iskazao iznos koji je tuženik kod konverzije priznao tužitelju kao preplatu u iznosu od 4.660,22 EUR. Ovaj iznos zaista Tužitelju ne bi pripadao dva puta, radilo bi se o obeštećenju (nepotpunom), za budućnost, svakako, Tužitelju je ovaj iznos obeštećenja priznat kod konverzije, međutim, za navesti je da Tuženik nije podnio protutužbu za ovaj iznos a prigovor radi prebijanja Tuženik je izjavio samo u odnosu na tzv. negativne razlike u iznosu od 1.765,17€, za koje ga je ovaj sud odbio (točka 27. ovog obrazloženja), tako da sud ovaj iznos (4.660,22 EUR ) nije umanjio od dosuđenog iznosa tužitelju, jer bi trebalo primijeniti pravilo o djelomičnom ispunjenju odnosno uračunavanju u kojem se prvo plaćaju kamate, a zatim glavnica, kako dosuđenje preplate po zahtjevu Tužitelja nije pravomoćno, onda se i ne zna do kada će teći kamate na preplaćeni iznos, dakle, za ponoviti je, kod okolnosti da nema protutužbe za priznati iznos preplate a prigovora radi prebijanja je istaknut samo u odnosu na tzv. negativne razlike u iznosu od 1.765,17€, a sud nije umanjio na svoju ruku dosuđeni iznos preplate Tužitelju, a tuženik može svoja prava pokušati ostvariti u drugom postupku, ukoliko ova presuda postane pravomoćna po pitanju isplate Tužitelju. Svakako, sudski vještak je utvrdio iznos priznate preplate od 4.660,22 EUR, za slučaju drugačijeg stava drugostupanjskog suda, pa ova presuda može biti preinačena i ovaj iznos umanjen od dosuđenog iznosa tužitelju, po stavu višeg suda.

29. Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče na svaki pojedini iznos preplate od dospijeća plaćanja tih iznosa do isplate, odnosno stjecanja preplaćenog na strani tuženika, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju bi kamate pripadale od dana stjecanja preplate do isplate, dakle, zahtjev Tužitelja je i ovom dijelu osnovan, pa mu je valjalo dosuditi kamate onako kako ih je isti zatražio, a sve i temeljem odredbe čl.29. ZOO-a.

30.1. Zaključno, u pogledu problematike „Švicarskog franka“ za istaknuti jest i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donesenu pod poslovnim brojem Rev- 457/2025-21 od 27. svibnja 2026. godine (dalje u tekstu: Revizija), kojom je dan odgovor na revizijsko pitanje koje glasi: „Ima li potrošač korisnik kredita koji je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) ugovaranjem Aneksa ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom CHF, ako konverzijom vjerovnik nije vratio sve neosnovane stečene koristi koje je stekao primjenom ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora?", a koji odgovor jest glasio da "Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate u konverziji.".

30.2. Navedeno pravno pitanje jest bilo i predmetom i ovog parničnog postupka, međutim ovaj sud je zauzeo suprotan stav u odnosu na Reviziju, a što je razvidno iz točke I. izreke ove presude i obrazloženja, te se u cijelosti priklonio izdvojenom mišljenju suca izvjestitelja i člana vijeća dr.sc. Jadranka Juga (dalje u tekstu: Izdvojeno mišljenje) u odnosu na Reviziju.

30.3. Naime, u Izdvojenom mišljenju, sudac VSRH, dr.sc. Jadranko Jug je u bitnome u odnosu na revizijsko pitanje i odgovor na isto (sadržano u točci 30.11. ovog obrazloženja) zauzeo pravni stav da stupanjem na snagu ZID ZPK/15, kao i potpisivanjem Aneksa ugovoru o kreditu ni na koji način nisu stavljene izvan snage odluke sudova u kolektivnom sporu na kojima se temelje osnove tužbenih zahtjeva za isplatu razlike temeljem dobivene pretplate konverzijom i one koja bi pripadala korisniku kredita temeljem posljedica ništetnosti odredbi osnovnog ugovora, sve obzirom da su iste odluke obvezujuće i za sud u svakom pojedinačnom postupku restitucije, te da svi pravni učinci osnovnog ugovora do dana potpisivanja Aneksa ugovoru o kreditu ostaju na snazi, a time i odluke sudova u kolektivnom sporu, kojima su učinci osnovnog ugovora ograničeni na način da je utvrđena ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Slijedom navedenog, da je jasno da korisnici kredita i banke, sklapanjem Aneksa nisu željeli izvršiti novaciju ugovornog odnosa ili konvalidaciju ništetnih odredbi (što nije niti moguće ), već su, sukladno zakonskim smjernicama i obvezi na strani tuženika, uz dobrovoljni pristanak korisnika kredita obzirom na okolnosti, za ubuduće utvrdili prava i obveze, pri čemu su retroaktivno regulirali pretplatu kao da je osnovni ugovor bio vezan za EUR, a čime nisu, niti su mogli, regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Nadalje, da niti same odredbe ZID ZPK/15 ne daju za pravo pravnom shvaćanju da nakon konverzije ne postoji više pravo potrošača na punu restituciju zbog nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora, a također niti na jednom mjestu ne upućuju da je zakonodavac donošenjem tog propisa imao u vidu da banke i potrošači sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu uređuju pitanje ništetnosti ugovornih odredbi, te da je potrebno napomenuti da čak i da je zakonodavac propisao (a nije) da nakon sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu korisnik kredita nema pravo na bilo kakva potraživanja temeljem nepoštenih/ništetnih odredbi osnovnog ugovora, da bi isto trebalo zanemariti jer bi bilo u suprotnosti s pravom EU i praksom Suda EU (presude C-118/17, Dunai c/a Erste bank Hungary, C-452/18, XZ c/a Ibercaja Banco SA i C-567/20) koji je jasno izrazio stajalište da se zakonom ne može isključiti pravo potrošača na potpunu restituciju temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, te da se iz istih razloga korisnicima kredita ne može stavljati na teret da su dobrovoljno pristali sklopiti Aneks ugovoru jer se oni svog prava na potpunu restituciju temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora nisu odrekli. Zaključno, da Potrošač bez obzira na izvršenu konverziju kredita u valutu EUR i učinke takve konverzije, ima pravo potraživati iznose koje je banka stekla bez osnove zbog primjene ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, a koji su utvrđeni kao razlika plaćenog u odnosu na ono što je trebalo platiti po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom ugovorenom tečaju kune u odnosu na CHF (pravo na glavnicu i zatezne kamate), a sve umanjeno za preplatu priznatu i obračunatu u konverziji.

31. Radi svega navedenog odlučeno je kao u točci I., II. i III. izreke ove presude.

32.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), te na odredbama Tarifnog broja 7., 8. i 9., Tarife o nagrada i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ br. 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa)

32.2. Sud je obistinio (s obzirom na prvotni v.p.s. od 18.935,21€, te naknadni v.p.s. od 20.735,96€) Tužitelju trošak:

- sastav tužbe od 13.6.2019., od 250 bodova (Tbr. 7/1 Tarife),

- sastav podneska od 29.8.2019. od 25 bodova (Tbr. 8/4 Tarife, nije obrazloženi podnesak, istim tužitelj samo dostavlja dodatnu dokumentaciju)

- sastav podneska od 14.10.2024. od 100 bodova (Tbr. 8/3 Tarife obrazloženi podnesak izvan Tbr. 8/1 Tarife, samo uređenje tužbenog zahtjeva)

- sastav podneska od 24.3.2025. od 100 bodova (Tbr. 8/3 Tarife, obrazloženi podnesak izvan Tbr. 8/1, istim tužitelj dostavlja sudu sudsku praksu drugih sudova)

- sastav podneska od 6.5.2026. od 100 bodova (Tbr. 8/3 Tarife obrazloženi podnesak izvan Tbr. 8/1 Tarife, samo uređenje tužbenog zahtjeva)

- sastav podneska od 25.6.2026. od 250 bodova (obrazloženi podnesak kojim se očituje na tijek dotadašnjeg postupka i daje svoj pravni osvrt i mišljenje na predmetnu pravnu stvar)

- zastupanja na ročištima održanim dana 11.6.2025. i 30.6.2025. godine godine od 250 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife),

čiji zbroj daje zbroj od 1325 bodova, a što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos od 2.650,00 EUR, a na ovaj iznos valjalo je dodati i 25% PDV-a u iznosu od 662,5 EUR, što zbrojeno daje iznos od 3.312,50€.

32.3. Tužitelju nije priznat trošak preliminarnog vještaćenja, izvršenog od strane LM revizija u likvidaciji d.o.o. Solin, u iznosu od 150,00€, jer navedeno vještvo nije izrađeno po nalogu suda.

32.4. Tužitelju je priznat trošak vještaćenja izvršenog od strane Centar za vještaćenja d.o.o., u iznosu od 675,00€.

32.5. Iznosi iz točke 30.2 i 30.4. ovog obrazloženja, zbrojeni daju iznos od 3.987,50 EUR koliko je konačno na ime ukupnog troška postupka Tuženik obvezan isplatiti Tužitelju zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

32.6. Temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), Tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po tom propisu, jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to je ovdje slučaj, tužitelj ima status potrošača i ovo je takva vrsta spora, pa trošak pristojbi nadalje (pristojbe tužbe i presude) neće ni imati, pa Tužitelju trošak pristojbe tužbe i presude nije niti priznat.

U Splitu, 25. kolovoza 2026.

SUDAC

KREŠIMIR MEIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte