Poslovni broj: P-875/2023-39

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužitelja IĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vizentin Brnabić & Rus iz Rijeke protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, kao sljednik Nove hrvatske banke d.d. OIB 87939104217:,zastupanog po punomoćniku Šimi Petriću, odvjetniku iz Zadra, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 27. travnja 2026.. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i punomoćnika tuženika, a koja presuda je objavljena 25. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 1. i 7. Ugovora o kreditu broj 311020 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 09.01.2006. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, a koje glase: "1. IZNOS KREDITA:

.......iznos od CHF 59.655,00 (CHF pedesetdevettisućašestopedesetpet) u kunskoj protuvrijednosti

po kupovnom tečaju za devize Kreditora važaćem na dan korištenja kredita.” 7. NAČIN OTPLATE:

......iznosi CHF 301,24 (tristojedan i 24/100 CHF), a plativo u kunama po prodajnom tečaju

Kreditora važećem na dan dospijeća....”

II. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe članka 4. Ugovora o kreditu broj 311020 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 09.01.2006. godine, sklopljenog između tužitelja i tuženika, odnoseću na redovnu kamatu koja glasi:

“.......... sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora.”

III. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe članka 5. Ugovora o kreditu broj 311020 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 09.01.2006. godine, sklopljenog između tužitelja i tuženika, odnoseću na jednokratan trošak obrade kredita koja glasi:

„ Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora......

5.1. Administrativna naknada: 1,00 % (slovima:jedanposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.”

IV. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 377,12 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 18.01.2006. do 31.12.2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. pa do isplate po stopi od 6,54% godišnje, odnosno po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

V .Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa glavnice od 7.565,40 eura.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

„ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.554,23 € na ime razlike glavnice utvrđene na 30.09.2015. godine zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30.09.2015. do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. pa do isplate po stopi od 6,54% godišnje, odnosno po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, a sve u roku od 15 dana. „

VII.Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici zatezne kamate na iznos od 7.565,40 eura i to :

na iznos od 0,68 € od 12.11.2008 do 30.9.2015.

na iznos od 1,25 € od 9.12.2008 do 30.9.2015.

na iznos od 14,12 € od 9.2.2009 do 30.9.2015.

na iznos od 19,07 € od 9.3.2009 do 30.9.2015.

na iznos od 9,58 € od 8.4.2009 do 30.9.2015.

na iznos od 9,90 € od 11.5.2009 do 30.9.2015.

na iznos od 11,96 € od 9.6.2009 do 30.9.2015.

na iznos od 7,77 € od 9.7.2009 do 30.9.2015.

na iznos od 8,17 € od 12.8.2009 do 30.9.2015.

na iznos od 7,21 € od 11.9.2009 do 30.9.2015.

na iznos od 7,72 € od 12.10.2009 do 30.9.2015.

na iznos od 5,64 € od 10.11.2009 do 30.9.2015.

na iznos od 9,02 € od 9.12.2009 do 30.9.2015.

na iznos od 8,92 € od 9.12.2009 do 30.9.2015.

na iznos od 13,72 € od 13.1.2010 do 30.9.2015.

na iznos od 15,40 € od 9.2.2010 do 30.9.2015.

na iznos od 16,94 € od 8.3.2010 do 30.9.2015.

na iznos od 19,82 € od 8.4.2010 do 30.9.2015.

na iznos od 25,88 € od 10.5.2010 do 30.9.2015.

na iznos od 27,98 € od 8.6.2010 do 30.9.2015.

na iznos od 33,54 € od 8.7.2010 do 30.9.2015.

na iznos od 36,13 € od 9.8.2010 do 30.9.2015.

na iznos od 40,92 € od 8.9.2010 do 30.9.2015.

na iznos od 38,81 € od 8.10.2010 do 30.9.2015.

na iznos od 41,96 € od 8.11.2010 do 30.9.2015.

na iznos od 57,96 € od 8.12.2010 do 30.9.2015.

na iznos od 54,19 € od 10.1.2011 do 30.9.2015.

na iznos od 51,81 € od 8.3.2011 do 30.9.2015.

na iznos od 58,26 € od 8.4.2011 do 30.9.2015.

na iznos od 51,47 € od 9.5.2011 do 30.9.2015.

na iznos od 60,33 € od 7.6.2011 do 30.9.2015.

na iznos od 75,76 € od 6.7.2011 do 30.9.2015.

na iznos od 85,71 € od 4.8.2011 do 30.9.2015.

na iznos od 92,78 € od 9.9.2011 do 30.9.2015.

na iznos od 76,04 € od 7.10.2011 do 30.9.2015.

na iznos od 66,39 € od 7.11.2011 do 30.9.2015.

na iznos od 65,17 € od 7.12.2011 do 30.9.2015.

na iznos od 70,42 € od 9.1.2012 do 30.9.2015.

na iznos od 75,57 € od 7.2.2012 do 30.9.2015.

na iznos od 80,09 € od 7.3.2012 do 30.9.2015.

na iznos od 76,28 € od 10.4.2012 do 30.9.2015.

na iznos od 77,34 € od 10.4.2012 do 30.9.2015.

na iznos od 80,14 € od 10.5.2012 do 30.9.2015.

na iznos od 80,51 € od 13.6.2012 do 30.9.2015.

na iznos od 77,66 € od 12.7.2012 do 30.9.2015.

na iznos od 76,55 € od 13.8.2012 do 30.9.2015.

na iznos od 71,43 € od 13.9.2012 do 30.9.2015.

na iznos od 76,82 € od 12.10.2012 do 30.9.2015.

na iznos od 79,20 € od 14.11.2012 do 30.9.2015.

na iznos od 78,10 € od 13.12.2012 do 30.9.2015.

na iznos od 70,43 € od 14.1.2013 do 30.9.2015.

na iznos od 74,90 € od 14.2.2013 do 30.9.2015.

na iznos od 74,49 € od 14.3.2013 do 30.9.2015.

na iznos od 79,38 € od 12.4.2013 do 30.9.2015.

na iznos od 71,20 € od 14.5.2013 do 30.9.2015.

na iznos od 69,95 € od 13.6.2013 do 30.9.2015.

na iznos od 71,53 € od 13.6.2013 do 30.9.2015.

na iznos od 71,23 € od 11.7.2013 do 30.9.2015.

na iznos od 73,13 € od 9.8.2013 do 30.9.2015.

na iznos od 75,56 € od 12.9.2013 do 30.9.2015.

na iznos od 75,15 € od 11.10.2013 do 30.9.2015.

na iznos od 78,68 € od 12.11.2013 do 30.9.2015.

na iznos od 65,21 € od 12.12.2013 do 30.9.2015.

na iznos od 67,98 € od 14.1.2014 do 30.9.2015.

na iznos od 69,38 € od 13.2.2014 do 30.9.2015.

na iznos od 67,86 € od 14.3.2014 do 30.9.2015.

na iznos od 65,92 € od 14.4.2014 do 30.9.2015.

na iznos od 65,94 € od 15.5.2014 do 30.9.2015.

na iznos od 68,49 € od 13.6.2014 do 30.9.2015.

na iznos od 69,42 € od 14.7.2014 do 30.9.2015.

na iznos od 69,33 € od 12.8.2014 do 30.9.2015.

na iznos od 71,48 € od 12.9.2014 do 30.9.2015.

na iznos od 73,03 € od 10.10.2014 do 30.9.2015.

na iznos od 72,97 € od 12.11.2014 do 30.9.2015.

na iznos od 121,32 € od 12.12.2014 do 30.9.2015.

na iznos od 109,48 € od 14.1.2015 do 30.9.2015.

na iznos od 65,15 € od 12.2.2015 do 30.9.2015.

na iznos od 65,15 € od 11.3.2015 do 30.9.2015.

na iznos od 65,15 € od 14.4.2015 do 30.9.2015.

na iznos od 65,15 € od 13.5.2015 do 30.9.2015.

na iznos od 65,15 € od 12.6.2015 do 30.9.2015.

na iznos od 65,15 € od 15.7.2015 do 30.9.2015.

na iznos od 65,15 € od 13.8.2015 do 30.9.2015.

na iznos od 17,52 € od 10.12.2007 do 30.9.2015.

na iznos od 17,52 € od 14.1.2008 do 30.9.2015.

na iznos od 17,52 € od 14.2.2008 do 30.9.2015.

na iznos od 17,52 € od 12.3.2008 do 30.9.2015.

na iznos od 17,52 € od 11.4.2008 do 30.9.2015.

na iznos od 33,56 € od 9.5.2008 do 30.9.2015.

na iznos od 33,56 € od 11.6.2008 do 30.9.2015.

na iznos od 33,56 € od 9.7.2008 do 30.9.2015.

na iznos od 33,56 € od 7.8.2008 do 30.9.2015.,

na iznos od 33,56 € od 8.9.2008 do 30.9.2015.

na iznos od 33,56 € od 12.11.2008 do 30.9.2015.

na iznos od 33,56 € od 9.12.2008 do 30.9.2015.

na iznos od 33,56 € od 13.1.2009 do 30.9.2015.

na iznos od 43,70 € od 9.2.2009 do 30.9.2015.

na iznos od 43,70 € od 9.3.2009 do 30.9.2015.

na iznos od 43,70 € od 8.4.2009 do 30.9.2015.

na iznos od 43,70 € od 11.5.2009 do 30.9.2015.

na iznos od 43,70 € od 9.6.2009 do 30.9.2015.

na iznos od 43,70 € od 9.7.2009 do 30.9.2015.

na iznos od 43,70 € od 12.8.2009 do 30.9.2015.

na iznos od 43,70 € od 11.9.2009 do 30.9.2015.

na iznos od 43,70 € od 12.10.2009 do 30.9.2015.

na iznos od 43,70 € od 10.11.2009 do 30.9.2015.

na iznos od 43,70 € od 9.12.2009 do 30.9.2015.

na iznos od 43,70 € od 9.12.2009 do 30.9.2015.

na iznos od 43,70 € od 13.1.2010 do 30.9.2015.

na iznos od 43,70 € od 9.2.2010 do 30.9.2015.

na iznos od 43,70 € od 8.3.2010 do 30.9.2015.

na iznos od 43,70 € od 8.4.2010 do 30.9.2015.

na iznos od 43,70 € od 10.5.2010 do 30.9.2015.

na iznos od 43,70 € od 8.6.2010 do 30.9.2015.

na iznos od 43,70 € od 8.7.2010 do 30.9.2015.

na iznos od 43,70 € od 9.8.2010 do 30.9.2015.

na iznos od 43,70 € od 8.9.2010 do 30.9.2015.

na iznos od 43,70 € od 8.10.2010 do 30.9.2015.

na iznos od 43,70 € od 8.11.2010 do 30.9.2015.

na iznos od 43,70 € od 8.12.2010 do 30.9.2015.

na iznos od 43,70 € od 10.1.2011 do 30.9.2015.

na iznos od 43,70 € od 8.3.2011 do 30.9.2015.

na iznos od 43,70 € od 8.4.2011 do 30.9.2015.

na iznos od 43,70 € od 9.5.2011 do 30.9.2015.

na iznos od 43,70 € od 7.6.2011 do 30.9.2015.

na iznos od 43,70 € od 6.7.2011 do 30.9.2015.

na iznos od 43,70 € od 4.8.2011 do 30.9.2015.

na iznos od 43,70 € od 9.9.2011 do 30.9.2015.

na iznos od 43,70 € od 7.10.2011 do 30.9.2015.

na iznos od 38,18 € od 7.11.2011 do 30.9.2015.

na iznos od 38,18 € od 7.12.2011 do 30.9.2015.

na iznos od 38,18 € od 9.1.2012 do 30.9.2015.

na iznos od 38,18 € od 7.2.2012 do 30.9.2015.

na iznos od 38,18 € od 7.3.2012 do 30.9.2015.

na iznos od 38,18 € od 10.4.2012 do 30.9.2015.

na iznos od 38,18 € od 10.4.2012 do 30.9.2015.

na iznos od 38,18 € od 10.5.2012 do 30.9.2015.

na iznos od 38,18 € od 13.6.2012 do 30.9.2015.

na iznos od 38,18 € od 12.7.2012 do 30.9.2015.

na iznos od 38,18 € od 13.8.2012 do 30.9.2015.

na iznos od 38,18 € od 13.9.2012 do 30.9.2015.

na iznos od 38,18 € od 12.10.2012 do 30.9.2015.

na iznos od 38,18 € od 14.11.2012 do 30.9.2015.

na iznos od 38,18 € od 13.12.2012 do 30.9.2015.

na iznos od 38,18 € od 14.1.2013 do 30.9.2015.

na iznos od 38,18 € od 14.2.2013 do 30.9.2015.

na iznos od 38,18 € od 14.3.2013 do 30.9.2015.

na iznos od 38,18 € od 12.4.2013 do 30.9.2015.

na iznos od 38,18 € od 14.5.2013 do 30.9.2015.

na iznos od 38,18 € od 13.6.2013 do 30.9.2015.

na iznos od 38,18 € od 13.6.2013 do 30.9.2015.

na iznos od 38,18 € od 11.7.2013 do 30.9.2015.

na iznos od 38,18 € od 9.8.2013 do 30.9.2015.

na iznos od 38,18 € od 12.9.2013 do 30.9.2015.

na iznos od 38,18 € od 11.10.2013 do 30.9.2015.

na iznos od 38,18 € od 12.11.2013 do 30.9.2015.

na iznos od 5,18 € od 12.12.2013 do 30.9.2015.

na iznos od 5,18 € od 14.1.2014 do 30.9.2015.

na iznos od 5,18 € od 13.2.2014 do 30.9.2015.

na iznos od 5,18 € od 14.3.2014 do 30.9.2015.

na iznos od 5,18 € od 14.4.2014 do 30.9.2015.

na iznos od 5,18 € od 15.5.2014 do 30.9.2015.

na iznos od 5,18 € od 13.6.2014 do 30.9.2015.

na iznos od 5,18 € od 14.7.2014 do 30.9.2015.

na iznos od 5,18 € od 12.8.2014 do 30.9.2015.

na iznos od 5,18 € od 12.9.2014 do 30.9.2015.

na iznos od 5,18 € od 10.10.2014 do 30.9.2015.

na iznos od 5,18 € od 12.11.2014 do 30.9.2015.

na iznos od 5,18 € od 12.12.2014 do 30.9.2015.

na iznos od 5,18 € od 14.1.2015 do 30.9.2015.

na iznos od 5,18 € od 12.2.2015 do 30.9.2015.

na iznos od 5,18 € od 11.3.2015 do 30.9.2015.

na iznos od 5,18 € od 14.4.2015 do 30.9.2015.

na iznos od 5,18 € od 13.5.2015 do 30.9.2015.

na iznos od 5,18 € od 12.6.2015 do 30.9.2015.

na iznos od 5,18 € od 15.7.2015 do 30.9.2015.

na iznos od 5,18 € od 13.8.2015 do 30.9.2015.

sve u roku od 15 dana dok se za više zatraženu kamatu od 30.09.2015. g. do isplate zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

VIII . Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.700,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koje teku od 25. kolovoza 2026. g. pa do isplate sve u roku od 15 dana dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je sa prednikom tuženika sklopio 9.1.2006. g. ugovor o kreditu za iznos od 59.655,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita i redovnu kamatu koja tijekom postojanja obveze po ugovoru iznosi 3,80 % godišnje te rokom vraćanja od 26 godina. Navodi da je 11.4.2016.g. sklopljen Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija. Navodi da su ništave odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Poziva se na presudu posl.br. P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. g. Trgovačkog suda u Zagrebu koja je potvrđena presudom posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu vezanom za ugovaranje kamatnih stopa kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke- tuženika i njegovim internim aktima a prilikom sklapanja ugovora tužitelji kao korisnici kredita nisu s tuženikom pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara što je zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatnih stopa. Presudom VTS RH od 14. lipnja 2018. g. da je presuđeno da je valutna klauzula CHF nepoštena i ništetna u ugovorima koji su ugovoreni u svih 8 banaka među kojima je i tuženik. Osim ništavne kamatne stope tužitelji ističu da je ništava i odredba ugovora o valutnoj klauzuli te se između ostalog pozivaju i na presudu VTSH posl .br. Pž6632/2017 od 14. lipnja 2018. g. po kojoj su banke sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošača trebale informirati o svim rizicima koje potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Provedenom konverzijom da tužitelj nije obeštećen za preplaćene iznose do dana konverzije. Dalje navodi i da je ništetna odredba o plaćanju ulazne naknade. Slijedom navedenog predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev konačno preciziran podneskom od 3.9.2025. kojim traži isplatu preplaćenih iznosa po ništavoj odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u ukupnom iznosu od7.565,40 eura s kamatama, razliku glavnice u iznosu od 4.554,23 eura, 377,12 eura na ime plaćene ulazne naknade sve sa kamatama i troškovima postupka i sa deklaratornim utvrđenjem ništavosti spomenutih odredbi.

2.U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev i po osnovu i po visini. ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda te prigovor zastare. Navodi da treba uzeti u obzir da su stranke 11.4.2016.g. sklopile Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15).Tim Aneksom su parnične stranke izmijenile osnovni ugovor bez značaja obnove na način da je položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Konverzija da je izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit bio u EUR što da uključuje i kamate. Stoga da je kredit u CHF prestao postojati nakon što je konvertiran u EUR. Tužitelj da je prihvatio konverziju kredita i potpisao Dodatak ugovora o kreditu pa onda da više ne može postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Osporava da bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi bila ništetne. Navodi i da je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno važećim propisima. Utvrđenja iz Parnice potrošač da se ne mogu primijeniti na konkretan predmet. Osporava i da bi odredba o plaćanju naknade za obradu bila ništetna. Predlaže odbiti zahtjev tužitelja.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu te saslušao tužiteljicu a proveden je i dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću. Druge dokaze stranke nisu predlagale.

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5. Nesporno je da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio ugovor o kreditu sa prednikom tuženika 9.1.2006.g. Predmetnim ugovorom tuženik je stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 59.655,00 CHF protuvrijednosti u kunama kako je to određeno čl. 1. istog ugovora ( l.s.15) a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 26 godina a u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na dan plaćanja. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor kao stambeni kredit kako to proizlazi iz teksta ugovora (čl.2.ugovora), kao i iskaza tužitelja. Tužitelji je u svom iskazu naveo da je kreditna sredstva upotrijebila za kupnju stana u [adresa] u kojem je živo sa bivšom suprugom , taj stan da od 2011. g. iznajmljuje. Na tuženiku je teret dokaza da su kreditna sredstva upotrijebljena za namjene koje bi mu osporavale svojstvo potrošača.

6. Među strankama je sporno je li se o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu pojedinačno pregovaralo, jesu li te odredbe suprotna načelu savjesnosti i poštenja pa uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, odnosno je su li te odredbe ništetne te je istaknut prigovor zastare, kao i prigovor da je izvršena konverzija kredita u kredit u EUR, zbog čega da tužitelj nema pravni interes za podnošenje ove tužbe odnosno da mu zahtjev nije osnovan. Sporno je i da li je ugovorne odredba o plaćanju ulazne naknade ništava te da li tužitelju pripada pravo na povrat plaćene naknade.

7. Neosnovano tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. To stoga što je ugovorna odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti nepoštena. Sporni ugovor o kreditu je potrošački ugovor a odredbom člana 87 Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora (NN-96/03 i dr.) je propisano da su nepoštene ugovorne odredbe ništetne. Identične odredbe sadrži i član 49. Zakona o zaštiti potrošača koji je na snazi u ovom trenutku i koji je usklađen s Direktivom vijeća o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. U tom smislu govori i praksa suda Europske unije u vezi s nepoštenim odredbama o prorogaciji sudske nadležnosti prema sjedištu trgovca. Tako je sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. g. godine u spojenim predmetimaC-240/98 do C-244/98 zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojim je ugovorena isključiva mjesna nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača ima smatrati nepoštenom u smislu članka 3.Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača- Tuženik tijekom postupak nije dokazao da se o ovoj odredbi pregovaralo. Osim toga predmetni ugovor je sklopljen u poslovnici prednika tuženika u Rijeci pa u obzir dolazi i primjena odredbe čl. 59. Zakona o parničnom postupku.

8.U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare u kolektivnim sporovima riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014.g.Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužiteljice za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina. Uzimajući u obzir primjenu shvaćanja iz navedenih odluka zastara za više isplaćene iznose po osnovu kamata počela bi teći od 13. lipnja 2014. g,. i istekla bi 13. lipnja 2019. g. dok zastara za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike bi počela teći 14. lipnja 2018. g. i istekla bi 14. lipnja 2023. g. Kako je tužba podnesena 24. svibnja 2023.g. potraživanje tužitelja nije zastarjelo u odnosu na tečajne razlike što nije niti ni u odnosu na preplatu nastalu zbog razlike u kamatnoj stopi. Ovo stoga što je za oba pitanja kolektivna presuda za banku prednika tuženika pravomoćna od 14. lipnja 2018. g. Iako tužitelj nije tražio isplatu kamata u apsolutnom iznosu njegov zahtjev nije zastario jer je tužitelj zahtjev za isplatu kamata postavio već u tužbi ali nije ga postavila u apsolutnom iznosu pa se u kontekstu prigovora zastare radi o izvršenoj kvantifikaciji ranije postavljenog zahtjeva slijedom čega je zastara prekinuta podnošenjem tužbe 2023. g.

9.Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da su tužene banke u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banaka i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da su banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, tužene banke su povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati a pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) i promjenjivu kamatnu stopu, a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.

10.Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove pa se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu potrošači mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502a st. 1 ZPP-a. .S obzirom na citirani sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženika po shvaćanju ovoga suda, a što je ujedno i stav Vrhovnog suda RH izražen u presudi Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-3142/18-2 u postupku kao što je konkretni nije potrebno provoditi dokazni postupak u pravcu da ugovorna odredba o jednostranom povećanju kamatne stope od strane tuženika, kao i odredba o valutnoj klauzuli u CHF, a sve na štetu potrošača, ne bi bila ništetna, napose u situaciji kao što je konkretna kada učinci donesenih presuda u kolektivnom sporu obvezuju i stranke i sud u ovom parničnom postupku. No i tužitelj je u svom iskazu naveo da su mu poznati pojmovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope no iz njegovog iskaza ne slijedi da su ga djelatnici banke upozorili na mogući rast tečaja u ovolikom iznos. .

11.Okolnost što je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku, ne predstavlja okolnosti zbog kojih bi naprijed navedene odredbe Ugovora bile valjane pri čemu se napominje da javni bilježnik, prilikom solemnizacije ugovora, nije osoba koja sa potrošačem pregovara o sadržaju ugovora te o pojedinim odredbama ugovora, već je u obvezi pregovarati s tužiteljicom, kao potrošačem, bio tuženik time da tuženik u ovom postupku, sukladno odredbi čl. 81 ZZP-a/03, nije dokazao da se o sadržaju sporne ugovorne odredbe, kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamata stopa pregovaralo pa okolnost što je predmetni ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na valjanost dijela odredbe čl. 1 , 4..i 7 među strankama zaključenog Ugovora tj. odredbe Ugovora kojom je između stranaka ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa.

12.Tuženik neosnovano smatra da se presude, donesene u kolektivnom sporu, ne protežu na konkretni ugovor. Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ulazi u krug pravnih poslova koji su obuhvaćeni izrekama pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu, a koje su naprijed citirane, jer isti predstavlja ugovor o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom u CHF, koji ugovor je zaključen u razdoblju kada je tužena banka s potrošačima, kao što je ovdje tužitelj ugovarao nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se tiču načina promjene kamatne stope te ništetne i nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutu CHF.

13.Slijedom navedenog, sud u ovom postupku vezan je utvrđenjima iz citiranih presuda. Presude u kolektivnom sporu nisu ovisile o namjeni ugovora o kreditu već o tome da li je tuženik kao banka koristio nepoštene i ništetne odredbe, o čemu je konkretno riječ.

14. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

15. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

16. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

17. Nadalje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je i presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ističe se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

18. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/07) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

19. Analizom predmetnog ugovora o kreditu, kada se isti poveže s iskazom tužitelja, ovaj sud je zaključio da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tužitelj je naveo u svom iskazu da je podigao kredit u valuti CHF jer je on bio za njega najpovoljniji i mogao ga je plaćati s obzirom na svoje imovinske prilike i činjenicu da se bio razveo te je morao plaćati i alimentaciju za djecu. Zna da je kamatna stopa bila niža negoli za kredite u drugoj valuti te se za ovaj kredit nisu tražili ni jamci ni drugi dodatni uvjeti osiguranja. Iz iskaza dalje slijedi kako nije mogla utjecati na tekst ugovora koji je bio pripremljen; nitko ga nije obavijestio o rizicima podizanja kredita u toj valuti a smatrao je da se radi o stabilnoj valuti čiji tečaj se neće toliko dizati.

20. Također, tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 4. predmetnog ugovora. Iako tuženik povišenjem kamatne stope nije prekoračio gornju granicu ugovorene kamatne stope (čl. 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa-NN 153/04 od 03.11.2004.) ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena.

21. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Naime, i sama tužitelj je u svom iskazu navela da nije bilo nikakvog posebnog govora o valuti CHF niti o rastu tečaja niti mu je bilo tko spomenuo rizik podizanja kredita u predmetnoj valuti; odluku o podizanju kredita u ovoj valuti donio je jer je bilo povoljnije u smislu osiguranja kredita.

22. Kako su dakle odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli utvrđene ništetnim naprijed navedenim odlukama to je zahtjev tužitelja usvojen u točki I i II izreke. Nastavno navedenom trebalo je odlučiti o zahtjevu tužitelja za isplatom utuženih iznosa te o prigovoru zastare.

23. Općinski sud u Pazinu je u sličnom sporu, koji se vodio pod poslovnim brojem P-1413/2019, 20. rujna 2019. podnio prijedlog za rješavanje pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava sadržaja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?". Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje, valja reći da iz obrazloženja navedenog rješenja jasno proizlazi, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da se glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde štetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Slijedom navedenog, prema stajalištu ovog suda, tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

24.Iz nalaza vještaka Zrinka Ručevića slijedi da je razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (18.2.2006.g.) do dana izračuna konverzije ( 30.09.2015. g. ) a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita ukupno 2.937,82 eura a razlika obveze od dana dospijeća prve obveze 18.2.2006. g. do izračuna konverzije 30.09.2015. g. a koja proizlazi iz razlike tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate na dan plaćanja pojedine obveze i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 4.627,58 eura ( konvertirani iznos ), nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje navedene osnove za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.09.2015. g. kao i nakon uračunavanja efekta konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30.9.2015. g. iznosi 10.687,62 eura ( 7.565,40 eura glavnice i 3.122,22 eura zateznih kamata ). Razlika glavnice prema obračunu u kunama s fiksnom kamatnom stopom na dan 30. rujna 2015. g. i glavnice preostale nakon konverzije da iznosi 4.554,23 eura koji iznos nije obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije. . Tuženik da je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

25. Stranke nisu imale primjedbi na matematički obračun vještaka. Na ročištu 27. travnja 2026. g. odrekle su se prava na saslušanje vještaka budući nemaju primjedbi na matematički izračun. Tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev po nalazu vještaka te traži preplaćene razlike s osnove ništave odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništave odredbe o valutnoj klauzuli kao i razliku glavnice.

26. Svaka preplaćena rata predstavlja stjecanje bez osnove a obveza vraćanja nastaje odmah kada je banka primila preplatu. Konverzija je u pravilu korigirala glavnicu i buduće obveze ali nije isplatila zakonske zatezne kamate koje su do tada nastale. Tražbina potrošača na zatezne kamate je zasebna novčana tražbina koja je nastala prije konverzije i ne prestaje činjenicom sklapanja aneksa ugovora. Zato treba uračunati ono što je stvarno priznato konverzijom ali priznati pravo potrošaču na zatezne kamate na svaku preplatu do dana konverzije.

27. Naime, što se tiče izvršene konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu, temeljem ZIDZOPK te navoda tuženika da je time nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, valja reći da se radi o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

28. Tužitelj tijekom postupka nije osporio navode tuženika vezano za sklapanje sporazuma stranaka o provedenoj konverziji, niti je doveo u pitanje da je dodatak ugovora o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz ZID ZPK ( to konačno slijedi i iz nalaza vještaka ), te da je konverzija napravljena računski točno. Nije utvrđeno niti da postoje razlozi eventualne nevaljanosti ovog ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK, pa sud ove činjenice nalazi nespornim.

29. Međutim, tužitelj, u bitnome, tvrdi da unatoč nesporno provedenoj konverziji sukladno odredbama ZID ZPK, niti jednom odredbom tog zakona nije propisano obeštećenje dužnika, već da je dodatkom o konverziji uređen ugovorni odnos samo nakon konverzije, te da provedenom konverzijom nije postignuta ravnoteža među strankama i da ovaj dodatak ne može imati za posljedicu umanjenje prava koja tužitelju pripadaju po Zakonu o zaštiti potrošača.

30. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava Vrhovni sud RH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15.

31. ZID ZPK/15 predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, i njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovoru. Stoga Dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (u tom smislu i VSRH u rješenju I1/19 od 4. ožujka 2020.) pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima. Iako je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te je odredbe unaprijed formulirao zakonodavac, a ne banka, pa se njegove odredbe ne mogu ocjenjivati jednako kao odredbe koje je unaprijed sastavio trgovac i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz odredbe čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14 i 110/15, dalje ZZP/14).

32. Odredbe Dodatka ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/15 odraz su prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/15 zbog kojeg se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1 i 5. ZZP/14, važećeg u vrijeme sklapanja Dodatka ugovoru pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.

33. Odredbom čl. 19.b. ZID ZPK/15 propisano je osnovno načelo konverzije i to da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

34. Tako je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu sukladno odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi banke, putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF, a do njegova sklapanja je došlo na temelju pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije.

35. Kraj činjenice da je tuženik postupio na temelju kogentnih odredbi ZID ZPK/15 jer je utvrđeno da je u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te su stranke suglasno utvrdile ukupno potraživanje tuženika na dan sklapanja Dodatka, razlike koje tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka nisu (više) u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat iznosa propisane člankom 1111. ZOO.

36. Primjena ZID ZPK/15 kao posebnog propisa derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti tako da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenog dijela odredbe o jednostranoj izmjeni stope redovne kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom sklopljenim sukladno odredbama ZID ZPK/15, sa jasno propisanim načinom raspolaganja nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.

37. Na taj način je valjano prestala obveza tuženika (čl. 160. st. 1. ZOO) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetnih dijelova odredbi iz ugovora o kreditu, a koja bi proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika. Budući da je tužitelj kao korisnik kredita prihvatio konverziju na temelju odredbi ZID ZPK/15 sklapanjem Dodatka ugovoru sa tuženikom, nema više pravo na povrat više plaćenih svota po osnovi ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu, jer izračun konverzije kredita iz čl. 19. c st. 1 ZIP ZPK/15 uključuje i te uplate.

38.Tužitelju jedino pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba koje je tuženik uračunao prilikom izračuna konverzije kredita pa do dana izvršene konverzije/ izračuna konverzije kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze koje je tužitelj preuzela sklapanjem Dodatka ugovora. Naime, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

39. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba uračunatih prilikom izračuna konverzije kredita pa do dana izvršene konverzije.

40. Takvo stajalište izraženo je u Presudi i Rješenju Vrhovnog suda RH Rev- 457/2025 od 27. svibnja 2026. g. i glasi: „ Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju na temelju ništetnih ugovornih odredbi iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita ( 30.9.2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.

41. Ocjenjujući osnovanost tužbenog zahtjeva sud je imao u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda izrađeno u odluci Rev-457/2025 prema kojem je provedenom zakonskom konverzijom uspostavljena nova ravnoteža prava i obveza ugovornih strana u odnosu na glavno novčano potraživanje nastalo zbog ništetnih ugovornih odredbi slijedom čega korisnicima kredita ne pripada pravo na zasebnu isplatu preplaćenih iznosa koji su bili obuhvaćeni konverzijom pa je tužbeni zahtjev u odnosu na iznos glavnice odbijen.

42. Sud je imao u visu praksu Europske unije uključujući presudu u predmetu

-118/17 A prema kojoj nacionalni sud mora ispitati je li zakonodavnom intervencijom uspostavljena pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene ugovorne odredbe nisu postojale. Međutim, predmet ovog spora nije ocjena valjanosti provedene konverzije niti pitanje njezine usklađenosti s pravom Europske unije već postojanje pojedinih imovinskopravnih zahtjeva nakon što je konverzija provedena i njezini učinci nastupili među strankama.

43. Temeljem izloženog usvojen je zahtjev tužitelja za isplatom zakonskih kamata obračunatih na pojedine preplaćene iznose i to u dijelu zatraženom od tužitelja a to je na iznos od 7.565,40 eura. Iako je vještak izračunao kamate na preplaćene iznose od konverzije ( iznos od 3.122,22 eura ) tužitelj nije postavio zahtjev u apsolutnom iznosu pa je određena kamata na način kao u izreci ali prema zahtjevu tužitelja te su priznate kamata do konverzije a u preostalom dijelu je tužitelj odbijen sa svojim zahtjevom ( za kamatu od konverzije do isplate ). Temeljem izloženog odlučeno je kao u točkama V i VII. izreke ove presude. S obzirom da je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa nakon konverzije onda nema ni tražbine tuženika s kojom bi se moglo izvršiti prebijanje iako tuženik niti nije postavio svoj zahtjev u vidu prigovora radi prebijanja već je samo naveo da bi sud trebao uzeti u obzir i razdoblja kada su tečaj i kamatna stopa bili niži od početne.

44. Niti zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 4.554,23 eura nije osnovan. To stoga što je utvrđeno da je konverzija provedena po zakonu kako to slijedi iz nalaza vještaka i to po odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju čl. 19. c st. 1. točka 4. istog. Zato ne postoji po toj osnovi iznos kojeg bi tuženik bio u obvezi platiti tužitelju ovaj iznos. Preostala glavnica utvrđena konverzijom smatra se zakonitom jer je time zatvoren obračunski iznos glavnice koja nije otvorena za naknadu restituciju. Sudska zaštita odnosi se samo na zakonske zatezne kamate preplaćene iznose jer potrošač može tražiti samo zakonske kamate (Već spomenuto stajalište izraženo u Presudi i Rješenju Vrhovnog suda RH Rev- 457/2025 od 27. svibnja 2026. g. ) Dakle, potrošač ima pravo samo na zakonske zatezne kamate a ne i korekciju preostale glavnice jer ona nije plaćeni iznos već je rezultat zakonske konverzije. Nema stjecanja bez osnove jer banka nije stekla razliku u glavnici niti je glavnica isplaćena potrošaču. Radi se o knjigovodstvenom stanju a ne o ispunjenju obveze. Zbog izloženog tužbeni zahtjev je odbijen u dijelu za zatraženih 4.554,23 eura i odlučeno kao u izreci pod točkom VI.

45. U odnosu na ništavost odredbe o jednokratnoj naknadi za korištenje ( čl. 5. ugovora ) sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu u kojoj je ugovoreno plaćanje predmetne naknade ništava. Radi se o dijelu odredbe čl. 5.predmentog ugovora o kreditu koja glasi: " Korisnik kredita se obvezuje kreditoru platiti temeljem ovog ugovora sve naknade i troškove sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora a naročito sljedeće naknade:5.1. Administrativna naknada 1,00 % (jedan posto ) jednokratno na iznos odobrenog kredita .... . „

46.Odredba čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 i dr. ) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovor propisuje kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

47. Analizirajući podatke iz spisa slijedi da stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o jednokratnoj naknadi za korištenje, a ta ugovorna odredba tj. dijelovi iste je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je zbog toga i ništava u smislu odredbe čl .87. st. 1. ZZP/03. Ovo stoga što je tuženik sam sebi ostavio slobodu određivanja visine jednokratne naknade bez pojedinačnog pregovaranja o tome sa korisnicima kredita tj. ovdje sa tužiteljem što je on konačno i potvrdio u svom iskazu. Tužitelj je naveo u svom iskazu naveo da je platio naknadu za obradu kredita što je propisano odredbom čl. 5. ugovora o kreditu, to su mu odbili odmah kod realizacije kredita te da nije mogao utjecati na tu odredbu. Tuženik dakle, nije dokazao da se o navedenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo s obzirom na to da se radilo o standardnim, tipskim ugovornim odredbama te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu od 1,000 % od iznosa odobrenog kredita te koje je točno troškove banka imala a da bi se radilo upravo o iznosu od 1,000 % od odobrenog kredita. Tuženik je ugovornoj odredbi čl. 5. ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za obradu kredita. Tuženik je onda svojevoljno i jednostrano utvrdio trošak obrade kredita bez pojašnjenja koji su to objektivni nastali troškovi koje je imao a da su vezani za obračun naknade troška kredita .Prije sklapanja ugovora je morao informirati tužitelja o okolnostima koje utječu na pravo na obračun spomenute naknade i navesti prije obrade kredita specifikaciju tih troškova. I Sud Europske unije je u presudama C- 84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati naknade ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i neproporcionalni.

48. Tužitelj je u svom iskazu naveo da nije mogao utjecati na plaćanje te naknade što znači da je tekst ugovora bio unaprijed pripremljen od strane banke. Zato je odredba ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo a ugovor je pripremio i predložio tuženik pa je u tom dijelu nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je morao prije sklapanja ugovora ili tijekom sklapanja informirati korisnika kredita o okolnostima koje utječu na obračun naknade na ime obrade kredita te pojasniti na što se ona odnosi i navesti njezinu specifikaciju. Tuženik tek u odgovoru na tužbu ističe na što se odnosi i za što upotrebljavaju sredstva dobivena naplatom te naknade od korisnika kredita. Tuženikovo pozivanje na propise i na njegovo jednostrano propisano pravo na naplatu predmetne naknade je protivno načelima obveznog prava i svrsi prava. U konkretnom slučaju sudionici obveznog odnosa nisu ravnopravni jer je tužena banka daleko jači sudionik koja je u potpunosti diktirala korisniku kredita uvjete ugovora koje je sam odredila i sastavila pa tako i odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita. I sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno pregovaranje s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ulazne troškove za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali.

49. S obzirom da je ugovorna odredbe čl.50. o plaćanju predmetne naknade ništava tuženik je u obvezi isplatiti iznos od 377,12 eura koliko je tužitelju naplaćeno na ime predmetne naknade. Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja tj. od uplate tužitelja a to je 18.1.2006. g. Visina i datum plaćanja nisu bili posebno ni sporni ali je i vještak u svom nalazu naveo te parametre.

50.Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. g. izražen je stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U odnosu na prigovor zastare za isplatom predmetne naknade sud nalazi da zahtjev tužitelja nije u zastari. Tužitelj je platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva na dan18.2.2006. g ; tužba je podnesena 24.5.2023.. ;ništavost ove odredbe čl. 5. sklopljenog ugovora o kreditu ustanovljena je ovom presudom pa je onda jasno da nije istekao petogodišnji zastarni rok predviđen odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Zato je tužbeni zahtjev usvojen u točki III i IV izreke.

51. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 2 i 3.. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku. Uzimajući u obzir činjenicu da je tužitelj odbijena s glavnicom i razlikom glavnice ali je uspio u dijelu za zatraženu zakonsku kamatu kao i za ništavosti isplatu jednokratne naknade za obradu kredita sud je odlučio da joj je tuženik u obvezi nadoknaditi određeni trošak koji je bio potreban za vođenje ove parnice . Pri tome je uzeta u obzir činjenica da je spor bio usmjeren na zaštitu prava potrošača zbog nepoštenih ugovornih odredbi te da odbijeni dio zahtjeva (u odnosu na glavnicu i njezinu razliku) proizlazi isključivo iz učinaka konverzije prema novijem pravnom shvaćanju. Sud EU je rekao da se Direktivi 93/13 protivi nacionalno pravilo prema kojem bi potrošač iako je uspio dokazati nepoštenost ugovoren odredbe morao snositi dio troškova samo zato što mu nije dosuđen cjelokupan novčani zahtjev. Stoga tužitelju pripada trošak koji je bio potreban za vođenje parnice ali prema vrijednosti predmeta prihvaćenog zahtjeva ( a to je kamata koju je vještak obračunao u iznosu od 3.122,22 eura + iznos naknade od 377,12 eura.) Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 5.9.2023.. g. u visini od po 100 bodova, sastav podneska od 3.9.2025.g g. u visini od 50 bodova ( Tbr.8/3 ), zastupanje po punomoćnici iz redova odvjetnika na ročištima 7.11.2023. g. i 27.4.2026.g. u visini od po 100 bodova, na ročištu 25.9.2023.g. po 50 bodova ( Tbr.9/2 – pripremno ročište ) što sa PDV-om i troškovima vještačenja od 450 eura iznosi 1.700,00 eura. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška je odbijen jer mu nisu priznati troškovi zastupanja na svim ročištima po Tbr.9/1 iz već iznesenog razloga niti trošak sastava podneska od 25.9.2023. g. po Tbr.8/1 jer se radi o preciziranju tužbenog zahtjeva

52. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Rijeci, 25. kolovoza 2026.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužitelj po punomoćniku – oslobođen pristojbi

2. Tuženiku po pun.

U Rijeci , 25.8.2026. g.