Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-499/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja JO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, za Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-38/2026-6 od 23. travnja 2026., na sjednici vijeća dana 25. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-38/2026-6 od 23. travnja 2026. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-38/2026-6 od 23. travnja 2026. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke kojim mu nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 1.700,00 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

III. Odbijaju se kao neosnovani zahtjev tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike plaće bruto iznos od 3.765,77 € sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na mjesečne iznose od njihovog dospijeća do isplate kao i da tužitelju naknadi parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.700,00 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. travnja 2026. do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Isto tako, tuženik je podnio žalbu protiv dijela navedene presude pod točkom II. u dijelu kojim nije uspio sa parničnim troškom preko iznosa od 1.700,00 € zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu tužitelja osporava žalbene navode u cijelosti kao neosnovane te predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike u plaći u razdoblju od ožujka 2015. do prosinca 2019. s osnove neisplaćenog dodatka za vojnu službu.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelji ističu u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

8. U žalbenoj fazi postupka sporan je način obračuna dodatka za posebne uvjete vojne službe odnosno da li se vojni dodatak obračunava uvijek u fiksnom iznosu prema redovnom radnom vremenu i postotku od osnovice za obračun plaće ili se isti obračunava prema stvarno određenim satima dok nije sporno da je tuženik tužitelju u utuženom razdoblju isplaćivao dodatak za posebne uvjete vojne službe odnosno dodatak za vojnu službu u mjesečnom fiksnom iznosu u postotku od osnovice plaće.

9. Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev tužitelja smatrajući da sukladno odredbi čl. čl. 155. i čl. 139. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 73/13, 75/15, 50/16, 30/18, 125/19 - dalje: ZSOS), te Odluci o raspredu radnog vremena iz 2014. tužitelju ne pripada naknada ili dodatak za rad po osnovi toga što je bio radno angažiran prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama, blagdanom, u smjenama, turnusima, na terenu, stražarskoj službi i službi dežurstva, već tužitelj ostvaruje pravo na dodatak za vojnu službu koji se utvrđuje u postotku od osnovice za obračuna plaće. Naime, odredbama ZSOS-a i Odluke izričito je propisano da djelatna vojna osoba nema pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad i dr., a Odlukom je propisano da sati rada koje djelatna vojna osoba odradi dulje od redovnog radnog vremena se preraspodjeljuju.

10. Isto tako, prvostupanjski sud utvrđuje kao nesporno da su tužitelju u utuženom razdoblju isplaćivani dodaci za posebne uvjete vojne službe odnosno dodatak za vojnu službu u postotku od osnovice plaće, te je isplatom odgovarajućeg vojnog dodatka tužitelju, isključena mogućnost uvećanja plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, subotom, nedjeljom, blagdanom, neradnim danom i dr., pa u slučaju kada se sati rada koje je tužitelj odradio dulje od redovnog radnog vremena preraspodjeljuju, to znači da mu taj dodatak pripada i na izvršenu preraspodjelu. Slijedom toga, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelju kao djelatnoj vojnoj osobi pripada dodatak za posebne uvjete vojne službe koji se utvrđuje u postotku od osnovice za obračun plaće i taj mu dodatak pripada za redovni rad odnosno samo za redovno radno vrijeme, pri čemu se prvostupanjski sud poziva i na takav stav zauzet o identičnom pravnom pitanju u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1232/2024 od 28. siječnja 2025. iz koje proizlazi da sukladno odredbi čl. 139. u vezi čl. 155. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, te čl. 4. Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika oružanih snaga, te odredbama iz toč. II. i IV. Odluke o rasporedu radnog vremena, djelatnoj vojnoj osobi dodatke za posebne uvjete vojne službe, koji se dodatak nominalno utvrđuje u postotku od osnovice za obračun plaće, moraju se obračunati samo za redovno radno vrijeme, slijedom čega prvostupanjski sud odlučuje kao u izreci pod točkom I. pobijane odluke.

11. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud te je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbi Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske te Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće kada je odbio tužbeni zahtjev.

12. Tužitelj žalbenim navodima osporava pobijanu presudu navodeći u žalbi da prvostupanjski sud nije raspolagao dokazima u spisu predmeta da bi postojala odluka tuženika, tj. pisani nalog o preraspodjeli radnog vremena, a kako je i propisano upravo samim aktom tuženika (a ne proizvoljnim tumačenjem bilo kojih sudionika ovog postupka), a isto tako da sud prvog stupnja polazi od pogrešne pretpostavke da se dodaci za posebne uvjete službe plaćaju samo na redovan mjesečni fond sati rada, suprotno kojem stavu je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio više odluka povodom izvanrednih revizija (djelovanje erga omnes) te se dodac i za posebne uvjete službe imaju obračunati i platiti za stvarno odrađene sate rada. Pri tome, tužitelj ističe da niti jednom odredbom zakonskog ili podzakonskog propisa primjenjivog u ovome postupku nije normirano ograničenje da će se dodatak za posebne uvjete vojne službe isplaćivati kao da je tužitelj radio u redovnom radnom vremenu.

13. Međutim, takvi navodi tužitelja su neosnovani. Najprije valja reći da iz pobijane odluke jasno proizlazi u koju dokumentaciju je prvostupanjski sud izvršio uvid te tako proizlazi da je prvostupanjski sud izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu i to u Odluke o rasporedu tužitelja na listu 40 do 49 spisa, zatim u Tabelarne prikaze o korištenju godišnjeg odmora te Tabelarni prikaz evidencije radnog vremena u utuženom razdoblju kao i dokaze o isplatama izvršenim tužitelju na listovima od 87 do 213 spisa, a na temelju kojih je i izveden dokaz financijskim vještačenjem kako to proizlazi iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka Daria Jankovića, a što tužitelj tijekom postupka nije niti osporavao.

14. Isto tako, u odnosu na žalbene navode da u spisu predmeta ne prileži nikakav pisani nalog da je u utuženom razdoblju određena preraspodjela radnog vremena tako da nije jasno temeljem čega je prvostupanjski sud zaključio da je utuženo potraživanje konzumirano izvršenom preraspodjelom, valja reći da su neosnovani. Naime, kako svaka djelatna vojna osoba kao redovnu plaću prima mjesečni iznos koji se sastoji od osnovne plaće i dodatka za vojnu službu, onda je dodatak za vojnu službu neodvojiv od redovne plaće koja se isplaćuje za redovno radno vrijeme djelatne vojne osobe te, kao sastavni dio redovne plaće ostvarene u redovnom radnom vremenu. Pri tome, valja dodati da prema odredbi članka 155. Zakona djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, subotom, nedjeljom, neradnim danom, stanju pripravnosti i slično, nego djelatne vojne osobe ostvaruju dodatke za vojnu službu u skladu s odredbom čl . 139. Zakona, dok tužitelj traži i prekovremeni rad na osnovu sati rada na straži i dežurstvu te prekovremenom radu, a koji predstavlja ukupan rad preko redovnog mjesečnog fonda sati (dakle preko punog radnog vremena). Prema tome, priznavanjem isplate odgovarajućeg vojnog dodatka djelatnoj vojnoj osobi, a u konkretnom slučaju je nesporno da je dodatak za vojnu službu isplaćen tužitelju na osnovnu plaću za redovno radno vrijeme, je isključena mogućnost obračuna takvog dodatka na prekovremeni rad na terenu, dežurstvu i straži odnosno na svaki sat angažmana tužitelja (preko redovnog odnosno punog radnog vremena).

15. Prema tome, budući je odredbom čl. 155. Zakona izričito propisano da djelatna vojna osoba nema pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, odnosno da je Odlukom propisano da sati rada koje djelatna vojna osoba odradi dulje od redovnog radnog vremena preraspodjeljuju, a obzirom da je nesporno utuženi dodatak tužitelju isplaćen na osnovnu plaću, to je pravilno odbijen zahtjev tužitelja kao pod točkom I. izreke pobijane odluke. Naime, tužitelj kao djelatna vojna osoba ostvaruje pravo na dodatak za vojnu službu u smislu odredbe čl. 139. st. 3. Zakona, te nije sporno da mu je taj dodatak i isplaćen za redovni rad. U slučaju kada se sati rada koje je tužitelj odradio dulje od redovnog radnog vremena preraspodjeljuju, a što proizlazi iz evidencija radnog vremena (iako nema pisanih odluka), to zapravo znači da mu taj dodatak pripada i na tako izvršenu preraspodjelu.

16. Također, neosnovani su i daljnji žalbeni navodi jer je odredbom čl. 155. ZSOS-a izričito propisano da djelatna vojna osoba nema pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, a identično je propisano i Odlukom o preraspodjeli radnog vremena (Narodne novine broj 66/14 - dalje: Odluka) u čl. IV., osim toga prema čl. V. i VI. Odluke, djelatna vojna osoba obvezna je obavljati poslove dužnosti koju obnaša prema utvrđenom rasporedu radnog vremena i nalozima nadređene osobe, djelatna vojna osoba obvezna je po zapovjedi ili nalogu zapovjedne osobe raditi dulje od redovnog radnog vremena zbog izvanrednog povećanja opsega poslova, žurnih izvanrednih zadaća, završetka poslova u određenom roku ili drugih potreba službe, a sati rada koje djelatna vojna osoba odradi dulje od redovnog radnog vremena se preraspodjeljuju, a što je razvidno i iz priležećih evidencija iz kojih proizlazi da je tužitelj koristio i slobodne dane i sl.

17. U odnosu na žalbene navode da niti jednom odredbom zakonskog ili podzakonskog propisa primjenjivog u ovome postupku nije normirano ograničenje da će se dodatak za posebne uvjete vojne službe isplaćivati kao da je tužitelj radio u redovnom radnom vremenu, valja reći da sukladno odredbi čl. 139. u vezi čl. 155. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske te čl. 4. Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika oružanih snaga, te odredbama iz toč. II. i IV. Odluke o rasporedu radnog vremena, djelatnoj vojnoj osobi dodatke za posebne uvjete vojne službe, koji se dodatak nominalno utvrđuje u postotku od osnovice za obračun plaće, moraju se obračunati samo za redovno radno vrijeme. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1231/2024-2 od 28. siječnja 2025.)

18. Ostali žalbeni navodi odnose se preocjenjivanje izvedenih dokaza i davanja vlastite ocjene dokaza na što tuženik nije ovlašten, jer u skladu s odredbom čl . 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost dok tužitelj iznosi vlastitu ocjenu i viđenje predmetne situacije u konkretnom slučaju.

19. Zbog navedenih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. te odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

20. U odnosu na žalbene navode tužitelja koji se odnose na parnični trošak odnosno da tuženiku niti ne pripada pravo na troškove postupka obzirom bi obvezivanjem tužitelja na naknadu navedenog parničnog troška tuženiku, ne bi bila postignuta pravična ravnoteža odnosno da plaćanje navedenih troškova zastupanja tuženika po državnom odvjetniku, za tužitelja predstavlja prekomjeran teret, što bi dovelo do povrede čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju, valja reći da su neosnovani.

21. Naime, ograničenje koje proizlazi iz pravila o naknadi parničnog troška razmjerno uspjehu u sporu ne predstavlja povredu članka 6. EKLJP ukoliko teži legitimnom cilju i ako postoji razuman odnos u omjeru između iskorištenih sredstava i cilja koji se že li postići, a tužitelj je zahtijevao utuženi iznos bez obzira na odredbe čl . 155. ZSOS-a kojim je izričito propisano da djelatna vojna osoba nema pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, a što je identično propisano i Odlukom o preraspodjeli radnog vremena (Narodne novine broj 66/14 - dalje: Odluka) u članku IV., osim toga prema članku V. i VI. Odluke, djelatna vojna osoba obvezna je obavljati poslove dužnosti koju obnaša prema utvrđenom rasporedu radnog vremena i nalozima nadređene osobe, djelatna vojna osoba obvezna je po zapovjedi ili nalogu zapovjedne osobe raditi dulje od redovnog radnog vremena zbog izvanrednog povećanja opsega poslova, žurnih izvanrednih zadaća, završetka poslova u određenom roku ili drugih potreba službe, a sati rada koje djelatna vojna osoba odradi dulje od redovnog radnog vremena se preraspodjeljuju.

22. Isto tako, iz Odluke Ustavnog suda U-III-4491/2016 od 14. listopada 2021. proizlazi da Ustavni sud primjećuje da se svrha pravila iz čl. 154. ZPP-a sastoji u izbjegavanju neopravdanog parničenja i troškova parničenja odvraćanjem potencijalnih tužitelja od pokretanja neutemeljenih sporova ili podnošenja previsokih tužbenih zahtjeva bez snošenja posljedica. Stoga, imajući u vidu navedeno Ustavni sud prihvaća da pravilo prema kojem jedna stranka plaća troškove druge stranke u omjeru koji odgovara njezinom uspjehu u postupku, pri čemu iznos troškova ovisi o visini tužbenog zahtjeva, općenito teži legitimnom cilju osiguranja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih.

23. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a u konkretnom slučaju, očito je da tužitelju odlukom o trošku nije rezultiralo ograničenjem koje nije umanjilo samu bit njegovog prava na pristup sudu, zajamčenog čl . 29. st. 1. Ustava.

24. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud dosudio tuženiku trošak sastava podneska od 12. kolovoza 2020. i 26. ožujka 2024. budući da su i prema stavu ovog suda takvi podnesci bili potrebni radi vođenja parnice u smislu odredbe čl . 155. st. 1. ZPP jer se u njime tuženik očituje na iznesene navode tuženika, na nalaz i mišljenje te se radi o obrazloženim podnescima. Isto tako, pravilno je tuženiku priznat trošak zastupanja na ročištima dana 13. veljače 2023., 23. travnja 2024., 21. travnja 2026. po 200,00 € jer se radi o ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari te izvodio dokaz uvidom u priležeću dokumentaciju, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je tuženiku i dosudio trošak za te radnje po Tbr. 9/1, slijedom čega je žalba tužitelja neosnovana (čl. 380. st. 2. ZPP).

25. U odnosu na žalbu tuženika valja reći da prvostupanjski sud pravilno tuženiku nije priznao trošak sastava podneska od 21. travnja 2023. u zatraženom iznosu od 200,00 € jer i po stavu ovog suda navedeni podnesak nije bio potreban radi vođenja ove parnice budući da tuženik njime dostavlja daljnju dokumentaciju koju je trebao dostaviti uz podnesak od 12. kolovoza 2020. kao i na ročište 13. veljače 2023. Isto tako, pravilno tuženiku nije priznat niti trošak sastava žalbe tužen ika od 7. lipnja 2024. jer tuženik s tom žalbom nije uspio budući da je žalba odbijena, ali mu je dosuđen trošak prijedloga za dopuštenje revizije i trošak revizije. Također, pravilno je prvostupanjski sud tuženiku za sastav podnesaka od 12. kolovoza 2020. i 26. ožujka 2024. priznao iznose od po 50,00 € prema Tbr. 8. točka 4. Tarife budući da se ne radi o obrazloženim podnescima iz Tbr. 8. točka 1. Tarife već o podnescima u kojima tuženik već dijelom ponavlja već istaknute navode tijekom postupka.

26. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o parničnom trošku pod točkom II. kojim mu nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 1.700,00 € temeljem odredbe čl. 380. st. 2. ZPP te odlučiti kao pod točkom II. izreke.

27. Zahtjevi stranaka za naknadom troškova sastava žalbe nisu osnovani te je stoga valjalo, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. III. izreke.

U Zagrebu 25. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić