Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-130/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Diane Preglej, predsjednice, IIZ, izvjestiteljice i članice, II, članice, u pravnoj stvari tužiteljice LI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marku Baliću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika PUREX d.o.o., Hrvace, Hrvace 556, OIB: 31813200148, zastupanog po punomoćniku Stjepanu Grubišiću, odvjetniku u Solinu, naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-6280/2021-72 od 23. prosinca 2025. ispravljene rješenjem istoga suda poslovni broj Pr-6820/2021- 77 od 15. siječnja 2026., u sjednici održanoj 25. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-6280/2021- 72 od 23. prosinca 2025. ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj Pr- 6820/2021-77 od 15. siječnja 2026. kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 28.075,30 eura na ime naknade imovinske štete, iznos od 13.000,00 eura na ime naknade neimovinske štete te naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 32.250,00 eura sve s pripadajućom zateznom kamatom te kojom nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 28.075,30 eura na ime naknade imovinske štete, iznosa od 13.000,00 eura na ime naknade neimovinske štete te za naknadu parničnog troška u iznosu od 32.250,00 eura sve s pripadajućom zateznom kamatom.

Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 29.619,82 eura, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak sastava žalbe u iznosu od 1.562,50 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 28.075,30 eura na ime naknade imovinske štete (stavak I. izreke); iznos od 13.000,00 eura na ime naknade neimovinske štete (stavak II. izreke) te naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 32.250,00 eura (stavak III. izreke) sve s pripadajućom zateznom kamatom.

2. Protiv presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP-a), predlažući njezinu preinaku, sukladno navodima žalbe, uz naknadu troška njezinog sastava.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za naknadu imovinske štete na ime izgubljene zarade koja se očituje u razlici između plaće, koju bi tužiteljica primala da je radila i naknade plaće, koju je primala za vrijeme bolovanja (nakon umirovljenja kao razlike mirovine i plaće koju bi primala da je nastavila raditi kod tuženika) i neimovinske štete radi povrede prava osobnosti za koju štetu tužiteljica tvrdi da je za nju nastala kao posljedica protupravnog postupanja tuženika - uznemiravanja na radu, koje uznemiravanje ima obilježja mobinga (čl. 111. st. 1. Zakona o radu /“Narodne novine“, broj: 93/14) u vezi s čl. 19., čl. 1046., 1049. i čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11 u daljnjem tekstu: ZOO-a/).

6. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji je prethodio nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a), kao niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi upire tuženik.

7. Sud prvog stupnja raspravio je sve tvrdnje, na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza, predloženih po parničnim strankama utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, ali je iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio presudu, posljedično čemu je pogrešno primijenio materijalno pravo usvojivši tužbeni zahtjev.

8. Naime, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/08 i 112/12, u daljnjem tekstu: ZSD-a) koji je stupio na snagu dana 1. siječnja 2009. definiran je pojam uznemiravanja i to kao svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz članka 1. istog Zakona, s time da su osnove za diskriminaciju taksativno nabrojene i kao takve predstavljaju numerus clausus.

9. Mobing, kako to pravilno iznosi sud prvog stupnja, je poseban oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina ljudi sustavno i kroz dulje vremensko razdoblje psihički ponižava i zlostavlja drugu osobu, stvara neprijateljsko radno okruženje zbog osobnog animoziteta prema žrtvi mobinga sve to u namjeri da ugrozi njezin ugled, čast i integritet ličnosti.

10. Sud prvog stupnja usvaja tužbeni zahtjev za naknadu štete posljedično zaključku da je tužiteljica uznemiravana (mobingirana) na radnom mjestu te da postoji protupravnost u postupanju tuženika, kao pretpostavka za naknadu štete, u bitnome uz obrazloženje:

-da je tužiteljica radila na farmi tuženika (klaonica) više od 10 godina na poslovima SSS radnik,

-da nije sporno da su u pogonu svi radnici (žene i muškarci) obavljali sve poslove te da su se rotirali izvršavajući poslove na proizvodnoj traci;

-da je tužiteljica, radeći kod tuženika, 21. ožujka 2014. doživjela ozljedu na radu u vidu posjekotine prsta lijeve ruke, zbog koje ozljede je bila na bolovanju;

-da se 15. travnja 2014. tužiteljica vratila na posao na isto radno mjesto na kojem je radila i prije ozljeđivanja u ožujku 2014.;

-da je krajem travnja 2014. tužiteljica opet otvorila bolovanju na kojem je bila kontinuirano do priznavanja prava na invalidsku mirovinu 22. listopada 2022.;

-da iz iskaza saslušanih svjedoka ČI, zz tuženika ZI i BI, a što potvrđuje svjedok ĐI i sama tužiteljica, proizlazi da je tužiteljica po povratku s prvog bolovanja radila na istim poslovima kao i prije odlaska na bolovanje, radila je na isti način, kao i svi drugi radnici, tj. da su svi radili sve, rotirajući se na proizvodnoj liniji;

-da jedino svjedok ĐI, koji je prvotno iskazao da nikada nije čuo da netko viče na tužiteljicu, izjavio „da je preko oka opazio da je ČI samo tužiteljicu zaduživala da „goni“ smeće, jedinu ženu za te muške poslove; da se zbog vidljivih tenzija niti nije usudio pomoći tužiteljici, iako mu ČI to nije izričito zabranila“, nakon čega sud zaključuje da je iskaz svjedoka ĐI neuvjerljiv i u dijelovima kontradiktoran, jer prvo iskazuje da je samo tužiteljica „gonila smeće“, potom da su svi radnici „gonili“ svoje smeće, zatim kako nije čuo ni vidio da netko viče na tužiteljicu, ali da je ipak vidio kada u ostakljenom dijelu pogona ČI viče na tužiteljicu;

-da iz iskaza svjedokinje ČI i svjedoka BI proizlazi kako je jedini prijepor u razdoblju od niti tri tjedna rada (između dva bolovanja), bio vezan za kvalifikaciju bolovanja nakon ozljede prsta tužiteljice, s čime u vezi da je svjedok BI iskazao da je jedne prigode u nazočnosti direktora razgovarao sa tužiteljicom vezano za kvalifikaciju bolovanja; svjedokinja ČI je iskazala kako je bolovanje koje je prijavila tužiteljica kao ozljedu na radu bio jedini prijepor između tužiteljice i tuženika tijekom manje od tri tjedna rada te da tužiteljica nije imala nikakve pritužbe vezane za uznemiravanje, dok je direktor ZI iskazao, što je potvrdio i BI, kako je tužiteljica prvu pritužbu uputila tek u studenom 2014., kada je bila na bolovanju, a o istoj nije odlučeno jer se tužiteljica s bolovanja pa do umirovljenja nije vratila na posao;

-da su svjedoci potvrdili činjenicu postojanja sastanka održanog u nazočnosti direktora ZI, financijskog direktora BI i tužiteljice, vezano za kvalifikaciju bolovanja tužiteljice,

te konačno sud prvog stupnja, na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, zaključuje da „opisane višestruke razgovore, koji su se odvijali u kratkom razdoblju od tri tjedna vezano za kvalifikaciju bolovanja, tužiteljica je doživjela kao atak na njezino ljudsko dostojanstvo, iako je dugi niz godina predano radila za tuženika, što više da je direktoru ZI iskazivala lojalnost kada je tražio prekovremeni rad kojim su se drugi radnici protivili. Nadalje, kako je osjetila da je iznevjerena iako je radila kvalitetno, iz iskaza ČI proizlazi da je tužiteljica bila dobar radnik, a iz iskaza BI da nikada nije bilo problema s tužiteljicom, ali su ti razgovori bili izvor nelagode, stresa, zabrinutosti za buduću poziciju u pogonu i za rad kod tuženika uopće , zbog navedenog da je s gropom u želucu dolazila na posao i da takvu torturu više nije mogla podnijeti.“

11. S takvim zaključkom se ne slaže ovaj viši sud budući da se pravilnom ocjenom provedenih dokaza, u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, kao izvjestan nameće zaključak da događanja na radnom mjestu u razdoblju od niti tri tjedna od povratka tužiteljice s bolovanja do ponovnog odlaska na bolovanje nemaju obilježja mobinga.

11.1. Naime, iz suglasnih iskaza svjedoka (osim svjedoka ĐI čiji iskaz ne prihvaća kao vjerodostojan niti sud prvog stupnja) proizlazi da su u pogonu tuženika svi radnici (muškarci i žene) radili iste poslove; da je svaki od radnika radeći na traci iza sebe bio dužan počistiti smeće (radilo se o kantama težine cca 15 kg koje su se trebale prenijeti nekoliko metara), tako da nije točno da bi samo tužiteljica od svih radnih kolegica isto morala raditi (što u iskazu potvrđuje i svjedokinja I radna kolegica tužiteljice koja također navodi da je bacala smeće); da su se svi radnici rotirali te da tužiteljica sve do studenoga 2014. nije podnijela pritužbu radi zaštite dostojanstva , niti se bilo kome od nadređenih osoba požalila na postupanja prema njoj u razdoblju od niti tri tjedna između dva bolovanja, tako da je pravilno zaključio sud prvog stupnja da je jednini problem u tom vremenskom razdoblju mogao biti taj vezan uz kvalifikaciju bolovanja tužiteljice, o čemu je ista razgovarala s direktorom.

11.2. Međutim, sud ovdje pogrešno zaključuje da se radilo o višestrukim razgovorima u „kratkom vremenskom razdoblju“, budući da iz iskaza kako tužiteljice, tako i zz tuženika ZI i BI te svjedokinje ČI proizlazi da je tužiteljica , vezano uz kvalifikaciju svog bolovanja, koje je bilo podvedeno pod šifru ozljede na radu, jednom razgovarala s direktorom ZI u prisustvu direktora BI, na koji razgovor ju je pozvala svjedokinja ČI, tako da svakako nema mjesta zaključku da se radilo o višestrukim razgovorima i da su ti razgovori predstavljali teror i strah za posao, kojeg tužiteljica više nije mogla podnijeti.

11.3. Osnovano u žalbi ističe tuženik da je pri utvrđivanju da li se određeno ponašanje poslodavca (radnika ili grupe radnika) prema radniku može okarakterizirati kao mobing potrebno da se radi o sustavnom i kroz dulje vremensko razdoblje psihičkom ponižavanju i zlostavljanju druge osobe (oštećenika) sa ciljem stvaranja neprijateljskog okruženja, tako da se razgovor sa svjedokinjom L i jedan razgovor s direktorom ZI, čak i u slučaju da se iz istih moglo zaključiti da se tužiteljici zamjera da je otvorila bolovanje pod šifrom ozljedu na radu, ne može okarakterizirati kao mobing, jer se radilo o sporadičnom događaju koji se dogodio u vremenskom razdoblju od niti tri tjedna rada tužiteljice između dva bolovanja, odnosno ne može se smatrati protupravnim ponašanjem poslodavca (s elementom dugotrajnosti i ustrajnosti u postupanju) koje bi imalo kao takvo posljedicu obveze naknade štete tužiteljici, radi čega je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev valjalo odbiti.

12. Radi izmijenjenog uspjeha stranaka u sporu valjalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku te odbiti zahtjev tužiteljice za njegovom naknadom, a isti priznati tuženiku (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /“Narodne novine“, broj: 138/23, u daljnjem tekstu: OT/).

13. Tako je tuženiku priznat trošak sastava odgovora na tužbu 500 bodova (tbr. 8/1 OT), podneska od 13. svibnja 2016., 20. travnja 2023., 6. travnja 2024., 12. veljače 2025. i 6. listopada 2025. sve po 500 bodova (tbr. 8/1 OT), zastupanja na ročištima 7. listopada 2015., 1. travnja 2016., 6. svibnja 2016., 13. svibnja 2016., 1. prosinca 2017., 25. listopada 2021., 24. siječnja 2022., 9. ožujka 2022., 4. svibnja 2022., 28. ožujka 2023., 16. studenoga 2023., 7. listopada 2024., 28. listopada 2024., 8. listopada 2025. i 27. listopada 2025. sve po 500 bodova (9/1 OT), zastupanja na ročištima 26. siječnja 2023. i 14. rujna 2023. po 250 bodova (tbr. 9/2 OT), zastupanja na ročištima 30. studenoga 2022., 5. ožujka 2024, 26. studenoga 2024. i 29. siječnja 2025. sve po 125 bodova (tbr. 9/5 OT), ukupno 11500 bodova, 23.000,00 eura na koji iznos 25% PDV- a ili 5.750,00 eura te trošak vještačenja u ukupnom iznosu od 869,82 eura, sveukupno 29.619,82 eura.

14. Tuženiku je priznat trošak sastava žalbe u iznosu od 1.562,50 eura (čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi s tbr. 10/1, 46. i 54. OT). Odbijen je zahtjev za naknadu troška sudske pristojbe na žalbu, jer tuženik istu nije niti platio.

15. Slijedom navedenoga je odlučeno kao izreci (čl. 373. toč. 2. ZPP-a za stavak I. i čl. 166. st. 2. ZPP-a za stavak II.).

U Zagrebu, 25. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća:

Diana Preglej