Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-383/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LIA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Saši Pufler, odvjetnici iz Osijeka protiv tuženika E. P. – 1940. d. o. o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 06843121197, zastupanog po Sandri DKaralić, odvjetnici iz Vukovara, radi utvrđenja nedopuštenosti Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-73/2023 od 15. travnja 2026., na sjednici vijeća održanoj dana 25. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-73/2023 od 15. travnja 2026. u pobijanom dijelu pod točkom I. kao i u dijelu pod točkom II. kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 875,00 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-73/2023 od 15. travnja 2026. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove preko iznosa od 875,00 € (za iznos od 981,64 €) i sudi:

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 981,64 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi da nije dopuštena Odluka tuženika E.P. -1940 d.o.o., o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 06.06.2023. godine, te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao (st. 1.), da se naloži tuženiku da u roku osam dana vrati tužitelja na rad sukladno Ugovoru o radu sklopljenom dana 31. 01. 2023. te da se naloži tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate (st.3.). Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.856,64 € uvećan za zatezne kamate koje na isti teku od 15. travnja 2026. do konačne isplate, dok je pod točkom III. izreke tuženik s preostalim dijelom za naknadu parničnog troška odbijen.

2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I. i II., kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu tužitelja osporava žalbene navode u cijelosti te predlaže odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti uz naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana u pogledu odluke o parničnom trošku.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu od 6. lipnja 2023. (čl. 116. st. 1. Zakona o radu, "Narodne novine" broj: 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22 - dalje: ZR), te vraćanje na rad (čl.124. st.1 ZR)

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje tužitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

7. U odnosu na žalbene navode da je prvostupanjski sud u točki 4. obrazloženja pobijane presude naveo kao tužitelja LI, umjesto KIA, čime da je počinjena bitna povreda odredaba postupka, valja reći da činjenica da je prvostupanjski sud pogreškom naveo ime tužitelja ne čini presudu nezakonitom niti nerazumljivom jer iz uvoda i izreke presude te obrazloženja jasno proizlazi da je prvostupanjski sud odlučivao o tužbenom zahtjevu tužitelja KIA , pa navedeno nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke jer je omaškom u pisanju navedeno pogrešno ime.

8. Nadalje, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tužitelj navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

9. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da je tužitelj bio radnik tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme zaključenog između njega kao radnika i tuženika kao poslodavca 31. siječnja 2023. na radnom mjestu vozača teretnog vozila za prijevoz stoke;

- da iz obavijesti Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 19. lipnja 2023. proizlazi da je Zavod obavijestio da je s danom 18. lipnja 2023. odjavljen s mirovinskog osiguranja;

- da je tuženik Odlukom o izvanrednom otkazu od 6. lipnja 2023. izvanredno otkazao Ugovor o radu tužitelja zbog osobito teške povrede radne obveze radi čega nastavak radnog odnosa nije moguć. Iz obrazloženja navedene odluke proizlazi da je tuženiku dan otkaz jer je radnik počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa kada je dana 23. svibnja 2023. izostao sa radnog mjesta, a nije dostavio liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti u zakonom propisanom roku, a odsutnost s posla nije evidentirana kao korištenje godišnjeg odmora, plaćenog ili neplaćenog dopusta. Dakle, poslodavac je zaključio da je radnik neopravdano izostao s posla te ga to diskvalificira za daljnji rad kod poslodavca jer je poslodavac očekivao da će radnik savjesno ispunjavati svoje radne obveze. Također, proizlazi da je poslodavac zbog ponašanja radnika pretrpio štetu jer nema drugog vozača te su dovedene u pitanje isporuke dostavljačima, a radnik ga nije pravovremeno obavijestio o svojoj namjeri da se ne pojavi na radnom mjestu;

- da iz iskaza svjedoka KI proizlazi da mu je zz tuženika rekao da mu tužitelj nije došao na utovar i da se „pokupio i otišao“, a da mu je on rekao ma pusti „ciganiju probajte to riješiti“.

- da iz iskaza svjedoka JIA, proizlazi da mu je poznato da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika i poznato mu je da je dobio otkaz jer se nije javio da dođe ponovo raditi te da je tuženik tužitelja ponovo zvao da dođe raditi, ali se nije javio;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da nije 23. svibnja 2023. trebao obavljati nikakav prijevoz jer je imao ročište na Općinskom sudu u Gospiću, ali ne zna broj predmeta, a nakon 23. svibnja 2023. je dolazio na posao ali nije mogao doći do JI . Zatim je naveo da je Otkaz ugovora o radu dobio emailom negdje u šestom mjesecu 2023., ali da mu odluka nije dostavljena pismeno;

- da iz iskaza zz tuženika JI proizlazi da je Odluka o otkazu tužitelju dostavljena i poštom i e-mailom;

- da iz Zahtjeva za zaštitu povrijeđenog prava iz radnog odnosa od 3. srpnja 2023. proizlazi da je tužitelj 19. lipnja 2023. dobio obavijest Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje u kojem ga obavještavaju da je s danom 18. lipnja 2023. odjavljen s mirov inskog osiguranja. Tim putem je tužitelj na posredan način saznao da mu je otkazan ugovor o radu. Ističe da mu poslodavac nije uopće dostavio otkaz ugovora o radu kako je to propisano odredbom čl. 120. Zakona o radu. Ne obavijestivši tužitelja o otkazu ugovora o radu i ne uručivši mu Odluku o otkazu ugovora o radu poslodavac je postupio protivno odredbi čl. 115. Zakona o radu te protivno članku 11. Ugovora o radu, kao i odredbi čl. 121. i 122. Zakona o radu koje se odnose na otkaz i otkazni rok niti ga je upoznao sa podatkom koji se odnosi na dane neiskorištenog razmjernog dijela godišnjeg odmora za 2023. godinu i na način kako će te dane iskoristiti;

- da iz odgovora poslodavca na Zahtjev za zaštitu prava od 20. srpnja 2023. proizlazi da poslodavac smatra da je predmetni zahtjev za zaštitu prava od 3. srpnja 2023. proizlazi da je dostavljen nakon proteka roka budući da je samo tehnička stvar bila odjaviti tužitelja s mirovinskog osiguranja jer je po odluci poslodavca odlukom o otkazu ugovora o radu od 6. lipnja 2023. koja je dostavljena radniku preporučenom pošiljkom isti odbio primitak odluke te je pošiljka vraćena poslodavcu 16. lipnja 2023.

10. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik 6. lipnja 2023., kao poslodavac, donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu budući je tužitelj 23. svibnja 2023. izostao sa radnog mjesta, a o tome nije obavijestio tuženika, kao poslodavca, izostanak nije opravdao i nije dostavio liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti u zakonski propisanom roku. Zatim je utvrdio da je u to vrijeme tužitelj bio jedini zaposlenik kod tuženika te je zbog ponašanja tužitelja tuženik pretrpio štetu jer nije imao drugog vozača pa su došle u pitanje isporuke dobavljačima, a obaveza tužitelja kao radnika bila je da savjesno ispunjava svoje radne obaveze i da o eventualnoj nemogućnosti obavljanja tih obaveza na vrijeme obavijesti poslodavca. Nadalje, proizlazi da je citiranu odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženik je tužitelju poslao 6. lipnja 2023. preporučenom pošiljkom koja se 16. lipnja 2023. vratila s opaskom poštara – Obaviješten, nije podigao pošiljku. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik sukladno odredbi čl. 116. st. 2. ZR-a izvanredno otkazao ugovor od radu u roku 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

11. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da se na dostavu odluke o otkazu ugovora o radu primjenjuje odredba čl. 132. ZR-a koja propisuje da se na odgovarajući način dostava obavlja temeljem propisa kojima je uređen parnični postupak pa kako je odredbom čl. 142. st. 1. ZPP propisano da se fizičkoj osobi dostava obavlja osobno, a odredbom čl . 143. st. 2. ZPP-a propisano je da se u slučaju neuredne dostave dostava obavlja stavljanjem pismena na oglasnu ploču te da se smatra da je dostava obavljena istekom osmog dana od dana stavljanja pismena na oglasnu ploču, to je poslodavac Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu na oglasnu ploču poslodavca, stavio 17. lipnja 2023., a skinuo 25. lipnja 2023., tako da su ispunjeni svi uvjeti propisani zakonom, slijedom čega prvostupanjski sud odlučuje kao pod točkom I. izreke pobijane odluke.

12. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje u pogledu zakonitosti Odluke o izvanrednom otkazu koje tužitelj niti u prvostupanjskom, a niti u žalbenom postupku nije uspio dovesti u sumnju, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 116. st. 1. i 2. ZR, utvrdivši da Odluka o otkazu Ugovora o radu nije nedopuštena i nezakonita.

13. Tužitelj žalbenim navodima prvenstveno osporava pravilnost dostave Odluke o otkazu navodeći da tuženik tijekom postupka ni na koji način nije dokazao da je tuženiku uručio Odluku o otkazu ugovora o radu, nego je tužitelj kao radnik o svom otkazu saznao posredno, kada je 19. lipnja 2023. primio obavijest da je s danom 18. lipnja 2023. odjavljen s mirovinskog osiguranja, a da je prvostupanjski sud isto tako propustio utvrditi značenje okolnosti da je tuženik tužitelja s mirovinskog osiguranja odjavio već 18. lipnja 2023., dan nakon što je odluku o izvanrednom otkazu navodno objavio na vlastitoj oglasnoj ploči, ne čekajući da prođe rok od 8 dana od dana objave koju je izvršio na oglasnoj ploči u svojim poslovnim prostorijama.

14. Odredbom čl. 133. st. 1. ZR propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojim je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Nadalje, odredbom čl. 132. ZR propisano je da se na dostavu odluka o otkazu ugovora o radu te odluka donesenih u postupcima iz članka 133. ovoga Zakona, primjenjuju na odgovarajući način odredbe o dostavi iz propisa kojim je uređen parnični postupak, ako postupak dostave nije uređen kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu.

15. Iz stanja prvostupanjskog spisa proizlazi da je tuženik 6. lipnja 2023., kao poslodavac, donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu budući je tužitelj 23. svibnja 2023. izostao sa radnog mjesta, a o tome nije obavijestio tuženika, kao poslodavca, izostanak nije opravdao i nije dostavio liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti u zakonski propisanom roku, a što žalitelj u žalbi niti ne osporava.

16. Zatim, iz navoda tuženika proizlazi da je citiranu odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženik tužitelju poslao 6. lipnja 2023. e-mailom i preporučenom pošiljkom koja se 16. lipnja 2023. vratila s opaskom poštara – Obaviješten, nije podigao pošiljku, nakon čega je poslodavac kako navodi tijekom postupka Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu na oglasnu ploču poslodavca, ovdje tuženika stavio 17. lipnja 2023., a skinuo 25. lipnja 2023., premda je tužitelja odjavio već 18. lipnja 2023., dan nakon što je odluku o izvanrednom otkazu navodno objavio na vlastitoj oglasnoj ploči.

17. Činjenica da je poslodavac odjavio tužitelja već 18. lipnja 2023., dan nakon što je odluku o izvanrednom otkazu navodno objavio na vlastitoj oglasnoj ploči, ne čekajući da prođe rok od 8 dana od dana objave, ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane odluke o otkazu. To tim više što je i sam tužitelj u svom iskazu naveo da je Otkaz ugovora o radu dobio emailom negdje u šestom mjesecu 2023., ali da mu odluka nije dostavljena pismeno, što upućuje da je tužitelj bio upoznat sa otkazom ugovora o radu.

18. Pri tome su neosnovani i žalbeni navodi da mu se odluka o otkazu morala pismeno uručiti s obzirom da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje o tome da čak i usmeni otkaz ugovora o radu, iako nije zakonit, budući da je u protivnosti s odredbama Zakona koje propisuju da otkaz mora imati pisani oblik i obrazložen te dostavljen osobi kojoj se otkazuje, ipak izaziva pravne učinke glede održavanja rokova za ostvarenje zaštite prava iz radnog odnosa koji teku od saznanja za takvu povredu prava (Revr-2/14-2 od 29. travnja 2015., Revr-494/12-2 od 8. svibnja 2013.). Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u više odluka izrazio je pravno shvaćanje da rok za zaštitu prava počinje teći već od saznanja tužitelja za postojanje i sadržaj odluke o otkazu ugovora o radu (npr. rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-475/05-2 od 11. listopada 2005., presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-292/04-2 od 25. kolovoza 2004. i sl.).

19. Prema tome, kada bi se i uzelo da je tužitelj najkasnije za odluku saznao dostavom obavijesti da je odjavljen sa mirovinskog osiguranja 19. lipnja 2023. (iako i sam naveo da je e-mailom dobio otkaz), navedeno nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke o otkazu, budući da je tužitelj u roku 15 dana pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava 3. srpnja 2023., a na koji je poslodavac odgovorio 17. srpnja 2023., te je tužitelj pravovremeno podnio tužbu radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu.

20. U odnosu na žalbene navode da pobijana odluka nema razloga da odluka o izvanrednom otkazu nije radniku dostavljena u zakonom propisanim rokovima pa smatra li se ista nedopuštenom, te je li u tom slučaju prvostupanjski sud trebao usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja, valja reći da su neosnovani. Naime, budući da je tijekom prvostupanjskog postupka nesporno utvrđeno da je tužitelj saznao da mu je otkazan ugovor o radu izvanrednim otkazom, da je pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava protiv odluke o otkazu, to žalbeni navodi koji se odnose na način dostave otkaza nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost ocjene dopuštenosti otkaza.

21. Nadalje, u odnosu na žalbene navode da prvostupanjski sud nije utvrdio osnovanost izvanrednog otkaza ugovora o radu odnosno je li povreda, ako je do iste i došlo, bila takvog karaktera da opravda izvanredni otkaz ugovora o radu, valja reći da je prvostupanjski sud tijekom postupka utvrdio da je tužitelj od 11. svibnja 2023. pa sve do 23. svibnja 2023. izostao s posla, pri čemu mu je poslodavac opravdao sve dane do 22. svibnja 2023. naknadnim odobravanjem godišnjeg odmora, ali kako je 23. svibnja 2023. izostao s radnog mjesta, a o tome nije obavijestio tuženika, kao poslodavca, izostanak nije opravdao i nije dostavio liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti u zakonski propisanom roku, to je poslodavac zaključio da takvo ponašanje radnika ne može više tolerirati. Naime, u to vrijeme tužitelj je bio jedini zaposlenik kod tuženika te nije imao drugog vozača pa su došle u pitanje isporuke dobavljačima, a obaveza tužitelja kao radnika bila je da svjesno ispunjava svoje radne obaveze i da o eventualnoj nemogućnosti obavljanja tih obaveza na vrijeme obavijesti poslodavca.

22. Navedeno, potvrđuje i iskaz svjedoka OIA, koji naveo da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika i poznato mu je da je dobio otkaz jer se nije javio da dođe ponovo raditi te da je tuženik tužitelja ponovo zvao da dođe raditi, ali se nije javio, a to potvrđuje i iskaz svjedoka KI koji mu je rekao da mu je zz tuženika rekao da tužitelj nije došao na utovar i da se „pokupio i otišao“, a da mu je on rekao ma pusti „ciganiju probajte to riješiti“.

23. Naime, tuženik je kao poslodavac imao pravo očekivati i zahtijevati od tužitelja da savjesno ispunjava svoje radne obveze - a u okviru toga i da se korektno te disciplinirano, odgovorno i profesionalno ponaša prema zadanim poslovima kao i da se na poziv poslodavca odazove na radni zadatak u konkretnom slučaju - prijevoz, a prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se tužitelj nije ponašao u skladu s takvim standardom ponašanja - jer se nije odazvao na poziv poslodavca te nije pristupio na posao, a što se ne može okarakterizirati primjerenim ili discipliniranim te profesionalnim i odgovornim postupanjem, pa je njegovom propustu pravilno dan značaj povrede koja po svojoj težini i karakteru opravdava pobijanu Odluku o otkazu ugovora o radu. Pri tome, tužitelj nije niti dokazao tijekom postupka da su ga opravdani razlozi spriječili da se odazove po pozivu poslodavca na izvršavanje radnih zadataka, a niti u žalbi tvrdi drugačije.

24. S time u vezi pravilna je i ocjena prvostupanjskog suda da je postupanje tužitelja u konkretnom slučaju okolnost zbog koje nije opravdano niti očekivati od poslodavca da omogući davanje obrane. Naime, nesavjesno postupanje tužitelja koji u konkretnom slučaju bez razloga odbija doći na posao bez opravdanog razloga, svakako su okolnosti da nije od tuženika bilo opravdano očekivati da tužitelju omogući iznošenje obrane. Uskrata mogućnosti iznošenja obrane relevantna je samo ako bi radnikova obrana, da je iznesena, odvratila poslodavca od donošenja odluke o otkazu jer bi radnik svoje ponašanje opravdao. Međutim, u konkretnom slučaju, sve što bi tužitelj iznio u svojoj obrani, usmenoj ili pisanoj, ne bi odvratilo poslodavca od izvanrednog otkaza ugovora o radu jer je i zz tuženika naveo u svom iskazu da je tužitelja zvao jednom i da mu se nije javio, što ukazuje na nezainteresiranost tužitelja i narušene odnose dok tužitelj suprotno tijekom postupka nije dokazao. Dakle, uskrata mogućnosti iznošenja obrane relevantna bi bila samo ako bi radnikova obrana, da je iznesena, odvratila poslodavca od donošenja odluke o otkazu, jer bi radnik svoje ponašanje opravdao, što u konkretnom slučaju nije opravdano.

25. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju, imajući u vidu povredu radnih obveza koja je u postupku utvrđena i dokazana, ocjena je ovog suda da je za otkazivanje ugovora o radu postojao opravdani razlog. Pri tome, valja napomenuti da ugovor o radu zbog svog trajanja i trajnih obveza koje nastaju za stranku iz tog ugovora, pretpostavlja odnos povjerenja između poslodavca i radnika, a što je u konkretnom slučaju narušeno.

26. Prema tome, opisano postupanje tužitelja u konkretnom slučaju opravdava donošenje odluke o izvanrednom otkazu, a isto tako takvo postupanje protivno obvezama iz ugovornog odnosa zasigurno je i kod poslodavca dovelo do gubitka povjerenja prema radniku. Stoga je u konkretnom slučaju, pravilno primjenom odredbe čl. 116. st. 1. toč. 3. i čl. 119. ZR, tužbeni zahtjev odbijen, a posljedično dopuštenosti odluke o otkazu, neosnovan je i zahtjev tužitelja za vraćanjem na rad.

27. Zbog navedenih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

28. Međutim, djelomično su osnovani žalbeni navodi kojima se osporava pravilnost primjene materijalnog prava prilikom odlučivanja o troškovima tuženika (čl. 155. ZPP -a). Naime, prema Tbr. 7. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne Novine" 138/2023– dalje: Tarifa), odvjetniku pripada jednokratna nagrada za svaki prvostupanjski postupak, u visini od 250 bodova koja obuhvaća najviše do četiri radnje za svaki prvostupanjski postupak, u sljedećim postupcima – iz radnih odnosa (poništenje otkaza, utvrđivanje prava na rad i sl.), osim u procjenjivim predmetima na koje se primjenjuje Tbr. 7. t. 1. Tarife. Prema tome, tuženiku je u četiri radnje priznat trošak sastava odgovora na tužbu, trošak sastava podneska od 3. ožujka 2024., pristup na ročište 15. ožujka 2024. te pristup na ročište 19. rujna 2024. odnosno 500,00 € uz PDV odnosno 625,00 €. Isto tako, za daljnje radnje odnosno za trošak pristupa na ročšte od 15. prosinca 2025. te na ročište za objavu presude tuženiku pripada po 50 bodova odnosno ukupno 200,00 € uz PDV odnosno 250,00 € ili sveukupno 875,00 €.

29. U odnosu na dosuđeni trošak puta u iznosu od 40,00 € za rasprave od 15.3.2024., 9.5.2024., 19.9.2024., 24.1.2025., 19.9.2025., 15.12.2025. i objavu presude, 280,00 eura, Vukovar-Osijek-Vukovar, sukladno Tbr. 38. izbivanje iz ureda 25 bodova puta 1 sat za dane 15.3.2024., 9.5.2024., 19.9.2024., 24.1.2025., 19.9.2025., 15.12.2025., valja reći da tuženik nije dokazao da je takav trošak nastao odnosno da je bio potreban radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP. Naime, tuženik je mogao angažirati punomoćnika u mjestu suda gdje se vodi postupak, slijedom čega se ovaj trošak ne ukazuje nužnim za vođenje predmetnog parničnog postupka te je time prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 155. ZPP-a, prema kojoj sud određuje naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

30. Isto tako, tuženiku nije priznat niti trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu jer nije dokazao da je istu platio pri čemu po odredbi čl. 4. toč. 2. ZSP propisano je da obveza plaćanja pristojbe za odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici tako da budući da je tuženik uspio u parnici, to za njega nije niti nastala obveza plaćanja sudske pristojbe na odgovor na tužbu.

31. Stoga kako je tuženiku na ime parničnog troška dosuđen iznos 1.856,64 €, a pripada mu iznos od 875,00 €, to je valjalo odbiti tuženika na ime parničnog troška za iznos od 981,64 € te odlučiti kao pod točkom II. izreke.

32. Tužitelju nije dosuđen trošak sastavljanja žalbe jer je u žalbenom postupku uspio s dijelom sporednog potraživanja s osnova troškova postupka (čl. 154. st. 3. ZPP -a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP) te je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove odluke.

33. Isto tako, zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu je neosnovan jer ta parnična radnja nije bila potrebna radi vođenja ovog postupka (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 25. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić