Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-151/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Ines Kovačević kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur. kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Ilijane Petyo kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Boris Jug, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika HRVATSKE ŠUME d.o.o., Zagreb, Ulica kneza Branimira 1, OIB: 69693144506, zastupanog po punomoćnici ČA, zaposlenici tuženika, radi isplate, odlučujući o žalbi stranka izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2504/2020-54 od 30. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 25. kolovoza 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika kao djelomično osnovana i ukida se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2504/2020-54 od 30. prosinca 2025. u pobijanom dijelu pod točkama I., III. i V. izreke, u kojem dijelu se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Uvažava se žalba tužitelja kao osnovana i ukida se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2504/2020-54 od 30. prosinca 2025. u pobijanom dijelu pod točkama II. i IV. izreke, u kojem dijelu se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

III. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2504/2020-54 od 30. prosinca 2025. kojim je odbačen zahtjev tuženika za oslobađanjem od plaćanja sudskih pristojbi.

IV. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom je:

- pod točkom I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.610,02 € zajedno sa zateznim kamatama, osim zateznih kamata na iznos poreza na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu, koje teku na pojedinačne iznose pobliže navedene pod tom točkom izreke.

- pod točkom II. izreke odbijen zahtjev tužitelja za iznos od 1.300,42 € zajedno sa zateznim kamatama koje na razliku pojedinačnih mjesečnih iznosa teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate te u dijelu potraživanja po osnovi zateznih kamata na iznose poreza na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima,

- pod točkom III. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.758,63 € zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 30. prosinca 2025. do isplate, u roku od 15 dana,

- točkom IV. izreke je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u preostalom iznosu od 7.615,00 € zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude do isplate,

- pod točkom V. izreke je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška u iznosu od 33,18 €.

1.2. Prvostupanjskim rješenjem je odbačen zahtjev tuženika Hrvatskih Šuma d.o.o. za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkama II. i IV. izreke, žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje: ZPP), ukazujući i na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači prvostupanjsku presudu na način da u potpunosti usvoji tužbeni zahtjev za isplatom na ime izgubljene zarade tako da pored dosuđenog iznosa, dosudi i daljnji iznos od 1.300,42 € kao i da preinači odluku u dijelu koji se odnosi na troškove postupka te tužitelju pored dosuđenog iznosa, dosudi i daljnji iznos od 1.365,00 €, a podredno da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Potražuje i trošak žalbenog postupka.

3. Protiv prvostupanjske presude i rješenja žali se tuženik iz svih zakonom predviđenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. točka 1. do 3. ZPP, sadržajno ukazujući i na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ne ukazujući izričito na granice osporavanja, a po sadržaju žalbe osporavajući rješenje u cijelosti a presudu u dijelu u kojem tuženik nije uspio u sporu ( točke I., III. i V. izreke presude ), sa prijedlogom odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku, a podredno predmet vratiti na ponovni postupak.

4. Žalba tužitelja je osnovana.

5. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće koju je primao za vrijeme dok je kod tuženika kao poslodavca bio zaposlen na radnom mjestu šumskog radnika sjekača i plaće koju je nakon sklapanja ugovora o radu 2013. primao za rad na poslovima šumskog radnika.

7. Ispitujući pobijanu presudu, ovaj sud je utvrdio da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka propisanu odredbom čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju izričito ukazuju obje stranke, jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude proturječi razlozima presude te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, uslijed čega je i činjenično stanje nepotpuno utvrđeno (čl. 355. ZPP-a).

8. Iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da je tužitelj kao radnik temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 11. 6. 2007. i Aneksa ugovora o radu od 14. 06. 2010. bio u radnom odnosu kod tuženika kao poslodavca na poslovima šumskog radnika sjekača,

- da je specijalistička ordinacija medicine rada ĐAĐ **.**.2013. dala mišljenje broj 01/2013 i kojim je izraženo da se kod radnika ĐA radi o profesionalnoj bolesti ( dijagnoze Sy.Vibratione prof. MKD: I73.0, M85.9 ) uzrokovanoj vibracijama koje se prenose na ruke, i uslijed kojih radnik nije sposoban za rad na poslovima koji zahtijevaju rad s vibrirajućim alatima i teški fizički rad ,

- da je tuženik kao poslodavac 8. 4. 2013. na propisanoj tiskanici PB proveo prijavu profesionalne bolesti za tužitelja kao radnika, pozivajući se na mišljenje specijaliste medicine rada,

- da su tužitelj kao radnik tuženik kao poslodavac 15. 11. 2013. sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojim su ugovorili da se radnik uz svoju suglasnost premješta i nastavlja rad na poslovima šumskog radnika u Šumariji Zagreb, Upravi šuma Podružnica Zagreb,

- da je Hrvatskih zavod za mirovinsko osiguranje ( dalje: HZMO ) dopisom od 01. 7. 2025. obavijestio da je prema njegovim službenim evidencijama tužitelju rješenjem HZMO, PS Zagreb broj 625716 od 21. 12. 2023. priznato pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja od 60% ( 5. stupanj ) koje je nastalo kao posljedica profesionalne bolesti i koje pravo mu je priznato od 1. 10. 2022. temeljem zahtjeva koji je podnesen 23. 3. 2024.,

- da je prvostupanjski sud u postupku proveo dva financijsko-knjigovodstvena vještačenja po vještaku Petri Blašković (str. 211-218 i 229-230 spisa) te po vještaku Lidiji Tkalec Gradinščak (str. 427-442, 464-477 spisa) pri čemu:

a) iz pismenog nalaza i mišljenja vještaka Petre Blašković ( str. 211 – 218 spisa) proizlazi da je u razdoblju od studenog 2013. do prosinca 2020. tužitelj na novom radnom mjestu ostvario nižu plaću od plaće koju je primao na radnom mjestu šumskog radnika sjekača u iznosu od 1.795,91 €/13.531,28 kn[1] ,

b) da je vještak Lidija Tkalec Gradinščak vještačenje provela primjenom dvije različite metode nakon čega je iznijela mišljenje ( str. 441 spisa):

1. da razlika između plaće obračunate primjenom parametara prema kojima je tužitelju obračunavana plaća u vrijeme kada je radio na radnom mjestu "šumski radnik sjekač" i plaće koju je tužitelj ostvario u razdoblju od 1. 5. 2015. do 31. 12. 2020. iznosi od 2.610,02 € bruto (varijanta 1.)

2. da razlika između plaće obračunate primjenom plaće usporednih radnika i plaće koju je tužitelj ostvario u istom razdoblju iznosi od 4.226,45 € bruto (varijanta 2.). c) da je nakon prigovora na prvi nalaz i mišljenje, vještakinja korigirala prvi nalaz i mišljenje te navela da:

1 Prema fiksnoj tečaju konverzije 7,53450 koji se primjenjuje na sve iznose koji su u ovoj odluci iskazani u valutama HRK i EUR;

1. korigira osnovani nalaza u toč. 2. tako da razlika između plaće obračunate primjenom plaće usporednih radnika i plaće koju je tužitelj ostvario u razdoblju od 1. 5. 2015. do 31. 12. 2020., iznosi od 3.910,44 € bruto,

2. ako se sukladno stavu tužene od mjesečnih pozitivnih razlike oduzmu negativne razlike, razlika između plaće obračunate primjenom plaće usporednih radnika i plaće koju je tužitelj ostvario u navedenom periodu iznosi 594,44 € bruto.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, a polazeći od spornog pitanja da li tužitelj ima pravo na isplatu razlike plaće zbog premještaja na niže plaćeno radno mjesto zbog profesionalne bolesti za razdoblje od kolovoza 2015. do studenog 2020., prvostupanjski sud polazi o primjene odredbe čl. 11. Kolektivnog ugovora za radnike Hrvatskih šuma, društva s ograničenom odgovornošću ("Narodne novine" broj: 130/11; dalje: KU/11), pa nakon što utvrđuje da je tužitelju od strane HZZO utvrđena profesionalna bolest, zaključuje da tužitelj ima pravo na plaću koju je ostvarivao do trenutka izmjene Ugovora o radu, odnosno za radno mjesto šumskog radnika sjekača, sukladno članku 11. stavku 3. KU, pa prihvaćajući varijantu 1. nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Lidije Tkalec Gradinščak od 16. siječnja 2025. , usvaja tužbeni zahtjev dosuđujući tužitelju iznos od 2.610,02 eura, pozivom na odredbu čl. 11. st. 4. KU, dok u preostalom dijelu odbija zahtjev kao neosnovan.

10. Tužitelj u žalbi osporava odbijajući dio glavnog zahtjeva te troška postupka, ističući u bitnom kako smatra da je stav suda u pogledu primjene odredbe čl. 11. st. 4. KU u potpunosti pogrešan i neutemeljen. Ovo stoga jer tužitelj smatra da predmet spora čini naknada imovinske štete ( izgubljene zarade ) i temeljem čega ima pravo na potpunu restituciju odnosno izjednačavanje materijalne situacije prije i nakon premještaja na niže radno mjesto, a koje pravo mu proizlazi iz općih propisa obveznog prava te čl. 111. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023; dalje: ZR).

11. Tuženik žalbom osporava dosuđujući dio glavnog zahtjeva ukazujući u bitnom također da odredba čl. 11. KU na koju se prvostupanjski sud pozvao, ne dolazi do primjene iz razloga jer tužitelju nije rješenjem nadležnog tijela utvrđena smanjena radna sposobnost, tužitelj nema profesionalnu nesposobnost za rad niti neposrednu opasnost od nastanka invalidnosti, a koje su posljedicom profesionalne bolesti, pa smatra da je pogrešno dosuđena isplata zbog premještaja na slabije plaćeno radno mjesto.

12. Polazeći od tako iznesenih žalbenih navoda, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio osnovanosti istih, obzirom da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka je proturječna razlozima presude koja ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te postoji i proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

13. Prije svega valja ukazati kako u postupku nije sporno da je tužitelj bio zaposlenik tuženika na radnom mjestu i poslovima šumskog radnika sjekača, da bi 15. 11. 2013. sklopio ugovor o radu kojim je uz suglasnost premješten i nastavio rad na poslovima šumskog radnika u Šumariji Zagreb, Upravi šuma Podružnica Zagreb, a nakon što mu je od strane specijalističke ordinacije medicine rada izdano mišljenje o postojanju profesionalne bolesti koju je poslodavac prijavio nadležnom tijelu Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje.

14. Tužitelj utužuje razliku plaće za poslove radnog mjesta koje je obavljao do studenog 2013. ( šumskog radnika sjekača), iznoseći kako je riječ o više plaćenim poslovima u odnosu na radno mjesto na koje je premješten ( šumskog radnika).

15. Ocjena osnovanosti tako postavljenog zahtjeva polazi od pravilno utvrđene pravne osnove, koju je prvostupanjski sud utvrdio u odredbi čl. 11. KU/11 te priklanjajući vjeru jednoj od varijanti provedenog vještačenja.

16. U tom smislu je odredbom čl. 11. st. 1., 3. i 4. KU/11 ( koji je temeljem odredbe čl. 138. st. 1. KU/11 bio u primjeni od 1. prosinca 2011.), propisano:

"Ugovor o radu može se izmijeniti bez prethodnog otkaza ugovora o radu osobito u slučajevima:

– potrebe procesa i organizacije rada uz prethodno pribavljenu suglasnost radnika i savjetovanje radničkog vijeća organizacijske jedinice u kojoj je radnik zaposlen;

– na zahtjev radnika iz obiteljskih ili drugih opravdanih razloga, bez obveze savjetovanja s radničkim vijećem;

– kad tijekom radnog vijeka radnika ovlašteno tijelo utvrdi da je smanjena njegova radna sposobnost zbog profesionalne bolesti, bolesti, ozljede na radu, ozljede izvan rada i tjelesnog oštećenja, uz pristanak radnika…. …Ukoliko je smanjena radna sposobnost iz alineje 3. stavka 1. ovog članka uzrokovana profesionalnom bolešću ili ozljedom na radu, te kao takva utvrđena rješenjem nadležnog tijela, radnik u slučaju izmjene ugovora o radu zadržava plaću koju je ostvarivao do trenutka izmjene ugovora o radu.

Plaća u smislu prethodnog stavka ovog članka je prosječna mjesečna plaća isplaćena radniku u prethodnih 6 mjeseci prije mjeseca u kojem je doneseno rješenje nadležnog tijela kojim je utvrđena smanjena radna sposobnost i ista se usklađuje s porastom plaća kod Poslodavca.".

17. Pravilnim tumačenjem odredbe čl. 11. st. 3. KU/11 proizlazi da je radnicima tuženika kolektivnom ugovorom zajamčeno pravo na zadržavanje plaće koju su ostvarili prije trenutka izmjene ugovora o radu, u slučaju ispunjavanja dva kumulativna uvjeta. Prvog da je smanjena radna sposobnost uzrokovana profesionalnom bolešću i drugog da je kao takva utvrđena rješenjem nadležnog tijela.

18. U tom smislu prvostupanjski sud polazi od pogrešnog stajališta i shvaćanja da bi u slučaju tužitelja bilo utvrđeno postojanje tako propisanih zakonskih pretpostavki, na što pravilno ukazuje tuženik u okviru žalbenih razloga.

19. Ovo stoga jer se prava na osnovi smanjenja radne sposobnosti ( na koje upućuju odredbe čl. 11. KU/11) ostvaruju u skladu sa čl. 39. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22: dalje: ZMO) kojima su bila regulirana prava na osnovi smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog gubitka radne sposobnosti i potpunog gubitka radne sposobnosti od strane nadležnog tijela. Navedena prava iz čl. 39. ZMO se ostvaruju u postupku propisanom odredbama čl. 125. ZMO, na način da doktor medicine koji je liječio osiguranika i koji smatra da je nastalo smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost ili djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnost, cjelokupnu medicinsku dokumentaciju sa nalazom i mišljenjem dostavlja Zavodu, koji potom obavlja i provodi vještačenje u prvom stupnju te nakon toga donosi rješenje o činjenici postojanja ili nepostojanja smanjenja radne sposobnosti i preostale radne sposobnosti.

20. Slijedom iznesenog proizlazi da mišljenje nadležnog specijaliste medicine rada o postojanju profesionalne nesposobnosti za rad s jedne strane, te rješenje nadležnog tijela HZMO kojim je utvrđena smanjena radna sposobnost uzrokovana profesionalnom bolešću, s druge, predstavljaju različite pojmove koji se bitno razlikuju kako u propisanom načinu postupanja tako i djelovanju tijela nadležnih za njihovo donošenje te mišljenje specijaliste medicine rada nije istovjetno rješenju nadležnog tijela HZMO.

21. Kako je prvostupanjski sud djelomično usvojio tužbeni zahtjev polazeći od tvrdnje da su ispunjene zakonske pretpostavke propisane odredbom čl. 11. KU/11 ( koje zahtijevaju da je smanjena radna sposobnost utvrđena rješenjem nadležnog tijela odnosno HZMO), to je riječ o tvrdnji koja je proturječna stanju konkretnog spisa, pa su pravilni žalbeni navodi tuženika da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te da postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ( postojanju rješenja nadležnog tijela ) i samih tih isprava.

22. Osim tuženika i tužitelj osporava odluku u odbijajućem dijelu, pozivajući se na bitnu povredu odredaba parničnog postupka, pri čemu smatra kako je prvostupanjski sud nepravilno primijenio odredbu čl. 11. KU/11, umjesto opće odredbe obveznog prava u pogledu zaštite radnika predviđene čl. 111. ZR u svezi čl. 1090. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023 i 69/2026; dalje: ZOO).

23. Odgovarajući na takve žalbene navode tužitelja, valja reći da iako isti nema ovlaštenje pobijati odluku i u pogledu djelomično usvojenog zahtjeva, iznošenjem stajališta o primjeni materijalnog prava različitog od onoga koje je u konkretnom slučaju primijenjeno na odbijajući dio zahtjeva ( primjeni općih odredaba obveznog prava o naknadi štete zbog izgubljene zarade umjesto odredbi kolektivnog ugovora za radnike tuženika ), i tužitelj indirektno ukazuje na stajalište da je opće odredbe obveznog prava valjalo primijeniti i na usvajajući dio zahtjeva ( obzirom da se on ne može temeljiti na različitoj pravnoj osnovi od odbijajućeg dijela zahtjeva).

24. Prvostupanjski sud u rješavanju konkretnog spora nije polazio od primjeni općih odredaba o odgovornosti za štetu, do kojih može doći u slučaju neispunjenja pretpostavki propisanih kolektivnim ugovorom u pogledu zaštite tužitelja kao radnika, pri čemu u odnosu na teret dokazivanja valja ukazati na praksu Vrhovnog suda RH ( Rev-397/2021 od 20. 4. 2021. ) i prema kojoj kada je kod oštećenika nastala nesposobnost za obavljanje dotadašnjeg posla, ali je preostala sposobnost za obavljanje drugih poslova, štetu bi predstavljala eventualna razlika između plaće koju bi tužitelj objektivno mogao ostvariti sa svojom preostalom radnom sposobnošću i mirovine koju prima, a koju štetu tužitelj mora dokazati prema općim pravilima o teretu dokazivanja. Glede tereta dokazivanja valja istaknuti i praksu iz koje proizlazi da kada parnični sud nije vezan odlukom HZMO donesenom u upravnom postupku u pogledu postojanja uzročnoposljedične veze između, s jedne strane, štetnih radnji i, s druge strane, profesionalne nesposobnosti za rad tužitelja, tuženiku je dopušteno u parnici dokazivati da profesionalna radna nesposobnost tužitelja nije u uzročno- posljedičnoj vezi sa radnjama zaposlenika, o čemu potom ovisi odštetna odgovornost tuženika (odluke Rev 408/2022-2 od 6. srpnja 2022. i Rev 1261/2021-2 od 2. veljače 2022.)

25. Također, najviši sud je iznio shvaćanje ( npr. Rev 1213/2021-2 od 9. 4. 2024. ) da odlučujući o zahtjevu tužitelja za isplatu izgubljene zarade odnosno rente zbog izgubljene zarade, sud treba uzeti u obzir je li tužitelj poduzeo radnje kojima bi spriječio nastanak štete u vidu izgubljene zarade. Ovo stoga jer odgovornost za to da mu nije utvrđena preostala radna sposobnost, može snositi i sam tužitelj, ako je propustio nakon dovršenog liječenja poduzeti odgovarajuće mjere kojima bi mogao smanjiti vlastitu štetu, pa i time što bi, u smislu propisa iz mirovinskog osiguranja, pokrenuo odgovarajući postupak utvrđivanja svoje preostale radne sposobnosti. Naime, svaki oštećenik je dužan nastojati da mu šteta bude što manja i u tom smislu poduzimati radnje u skladu sa svojim mogućnostima i prema potrebama, a ako to propusti i tako pridonese da mu šteta nastane ili bude veća, ima pravo samo na razmjerno smanjenu naknadu.

26. U odnosu na eventualnu primjenu općih pravila o odgovornosti za štetu ( koja kao takva nisu razmatrana u prvostupanjskom postupku ) valja istaknuti kako u okolnostima slučaja poput onog koji je predmetom spora, odlučnu činjenicu može predstavljati i utvrđenje da li je vremenski period u kojem je tužitelj bio zaposlen kod tuženika, mogao dovesti do isključive odgovornosti tuženika za štetu, a koje pitanje ovisi o tome da li je prije tuženika tužitelj bio eventualno zaposlen kod drugih poslodavaca na istim poslovima koji mogu dovesti do utvrđene profesionalne nesposobnosti za rad, i u kojem vremenskom periodu.

27. Osim navedene proturječnosti u odnosu na pravnu osnovu zahtjeva , prvostupanjski sud u obrazloženju iznosi proturječnost i u pogledu visine zahtjeva navodeći da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ( varijantu 1. vještaka Tkalec Gradinščak ) jer da je ista u skladu sa čl. 11. st. 4. KU/11, za razliku od ostalih varijanti vještačenja.

28. U odnosu na navedeno valja ukazati da je odredbom čl. 11. st. 4. KU/11 predviđeno da se prosječna mjesečna plaća radniku ( u pogledu izračuna visine plaće koju zadržava plaću do trenutka izmjene ugovora o radu ) računa na način da se uzmu u obzir prosječne mjesečne plaće radnika u prethodnih 6 mjeseci, i to prije mjeseca u kojem je doneseno rješenje nadležnog tijela kojim je utvrđena smanjena radna sposobnost i koja se usklađuje s porastom plaća kod poslodavca.

29. Kako je ranije ukazano da mišljenje specijaliste medicine rada ne predstavlja rješenje nadležnog tijela u smislu čl. 125. st. 3. ZMO, to je nejasno i proturječno na koji način je prvostupanjski sud utvrdio visinu štete, kada nije izvjesno utvrđen trenutak donošenja rješenja nadležnog tijela u smislu navedene odredbe.

30. Slijedom svega iznesenog pravilno obje stranke navode da pobijana presuda ima proturječnosti u odnosu na odlučne činjenice, obzirom da je prvostupanjski sud protivno kolektivom ugovoru mišljenje nadležnog specijaliste medicine rada u pogledu postojanja profesionalne bolesti i prijavu poslodavca HZZO-u cijenio u smislu ispunjavanja pretpostavki propisanih odredbom čl. 11. KU/11, da bi potom i u pogledu visine zahtjeva, protivno stanju spisa, utvrdio da je vještačenjem utvrđena visina u smislu odredbe čl. 11. st. 4. KU/11.

31. Stoga se zaključci i utvrđenja prvostupanjskog suda o djelomičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva za sada ne mogu prihvatiti kao pravilni, obzirom da takav zaključak proizlazi iz proturječnosti u pogledu odlučnih činjenica i postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a posljedično je i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, pa je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP i čl. 370. ZPP presudu povodom žalbe tuženika u odnosu na pobijanu točku I., a povodom žalbe tužitelja u odnosu na pobijanu točku I I. izreke, valjalo ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ( toč. I. i II. izreke ovog rješenja).

32. Budući je ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima prvostupanjskog postupka ( točke III., IV. i V. izreke) o kojima će prvostupanjski sud odlučiti u odluci kojom završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 4. ZPP).

33. U odnosu na žalbu tuženika u pogledu pobijanja rješenja kojim je odbačen zahtjev za oslobođenjem od plaćanja sudskih pristojbi, žalba nije osnovana.

34. Naime, prvostupanjski sud je pravilno ukazao da u smislu čl. 172. ZPP pravo na oslobođenje od plaćanja troškova postupka i pravo na stručnu pravnu pomoć stranka ostvaruje na način i uz uvjete propisane posebnim propisom kojim se uređuje besplatna pravna pomoć. Uz navedeno, odredbom čl. 10. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/2018, 51/2023; dalje ZSP ) je propisano da stranka pod određenim uvjetima može podnijeti zahtjev za oslobođenje od plaćanja pristojbe sukladno posebnim propisima, a u konkretno slučaju je riječ o odredbama Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći ( "Narodne novine" broj: 143/2013, 98/2019).

35. Tuženik u navodima žalbe ukazuje da oslobađanje od plaćanja pristojbe traži temeljem odredbe čl. 11. ZSP kojim su propisane situacije i uvjeti u sklopu kojih fizičke ili javnopravne osobe, bivaju oslobođene od plaćanja pristojbi , pa je tako npr. odredbom čl. 11. st. 1. toč. 2. ZSP predviđeno to pravo za osobe i tijela koja obavljaju javne ovlasti u postupcima proizašlim iz obavljanja tih ovlasti.

36. Međutim, kada određena pravna ili fizička osoba ostvaruje pravo na oslobađanje od plaćanja sudskih pristojbi u smilsu čl. 11. ZSP, takvo pravo za nju proizlazi iz samog Zakona, pa ovlaštena osoba neće tražiti oslobađanje od plaćanja pristojbe, niti će prvostupanjski sud rješenjem utvrđivati pravo na takvo oslobođenje.

37. Rješenje o pristojbi donosi, i sve radnje u postupku naplate pristojbe, poduzima službenik suda koji je za to ovlašten godišnjim rasporedom poslova ( čl. 28. st. 6. ZSP), a u slučaju da nadležna osoba rješenjem pozove tuženika na plaćanje pristojbe ( a on smatra da je oslobođen od plaćanje iste temeljem pravne osnove koja proizlazi iz odredbe čl. 11. ZSP), tek bi tada prvostupanjski sud bio nadležan odlučivati o podnesenom prigovoru u smislu čl. 29. ZSP.

38. Prema tome, kako tuženik u konkretnom slučaju nije rješenjem pozvan na plaćanje pristojbe, niti je uložio prigovor protiv istoga, to prvostupanjski sud nije nadležan za odlučivanje o zahtjevu za oslobađanjem od plaćanja pristojbe , pa je žalba tuženika pravilno odbačena, te je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP istu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi rješenje prvostupanjskog suda ( toč. III. izreke rješenja).

39. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP ( točka IV. izreke ).

40. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti povrede na koje je ukazano ovim rješenjem, sukladno dokaznim prijedlozima stranaka i teretu dokazivanja će ponovno raspraviti i utvrditi činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva, pri čemu će u odnosu na odgovornost tuženika jasno i nedvosmisleno utvrditi da li su ispunjene kumulativno propisane pretpostavke za primjenom odredbe čl. 11. KU/11 ( da li je smanjena radna sposobnost uzrokovana profesionalnom bolešću i da li je kao takva utvrđena rješenjem nadležnog tijela HZMO) budući da samo tako utvrđene pretpostavke mogu dovesti do odgovornosti tuženika u smislu čl. 11. st. 3. KU/11, ali ne i okolnost da je istome utvrđena profesionalna bolest temeljem mišljenja liječnika specijaliste rada, pri čemu bi u slučaju osnovanosti zahtjeva za pitanje visine bila odlučna primjena čl. 11. st. 4 KU/11 ( visina razlike između prosječne mjesečne plaće radnika u prethodnih 6 mjeseci, i to prije mjeseca u kojem je doneseno rješenje nadležnog tijela HZMO kojim je utvrđena smanjena radna sposobnost i koja se usklađuje s porastom plaća kod poslodavca), dok će u slučaju utvrđenja neispunjenja propisanih pretpostavki u smislu čl. 11. KU, prvostupanjski sud razmotriti da li postoji odgovornost tuženika primjenom općih pravila odgovornosti za štetu na koja ukazuje i sam tužitelj, uzimajući pri tome u obzir stajališta i praksu najvišeg suda na koju je ukazano ovim rješenjem ( točke 24. i 25. obrazloženja ) kako u pogledu odgovornosti tako i doprinosa tužitelja šteti, pravilno će ocijeniti i sve druge dokazne prijedloge izvedene u pogledu visine štete, te će potom ocjenom svih izvedenih dokaza u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a odlučiti o tužbenom zahtjevu i donijeti pravilnu i zakonitu odluku o sporu.

U Zagrebu, 25. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća:

Ines Kovačević