Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž R-308/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Sveučilište u Zagrebu, Medicinski fakultet iz Zagreba, Šalata 3, OIB: 45001686598, zastupanog po punomoćniku Marijanu Ruždjaku, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika TK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Željku Petrišiću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1637/2025-16 od 3. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj dana 25. kolovoza 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1637/2025-16 od 3. ožujka 2026. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.
II. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1637/2025-16 od 3. ožujka 2026. u dijelu odluke o parničnom trošku pod točkom II. kojim tužitelju nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 14.182,58 €.
III. Uvažava se žalba tužitelja kao djelomično osnovana te se preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1637/2025-16 od 3. ožujka 2026. u pobijanom dijelu pod točkom I. kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata tekućih na iznos glavnice od 120.583,39 € za razdoblje od 17. studenog 2023. do 02. ožujka 2026. te se sudi:
Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od 120.583,39 € tekuće od 17. studenog 2023. do 2. ožujka 2026. i to po stopi do 29. prosinca 2023. određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.
IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 125,00 €, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 120.583,39 €[1] /908.535,55 kn sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 14.182,58 € sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate.
2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.
3. Isto tako, protiv navedene presude u dijelu pod točkom I. u kojem mu nisu dosuđene zakonske zatezne kamate za razdoblje od 17.11.2023. do 02.03.2026. kao i u dijelu pod točkom II. u kojem mu nije dosuđen trošak u daljnjem iznosu od 2.654,44 €, žali se tužitelj zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč . 1. i 3. ZPP, te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima uz naknadu troškova žalbenog postupka.
4. Žalba tuženika nije osnovana dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženiku za povrat iznosa isplaćene razlike plaće stečene bez osnova odnosno na osnovi koja je kasnije otpala. Tužbeni zahtjev tužitelj temelji na činjenici da je nakon izvršenog plaćanja tuženiku, odlukama viših sudova, ukinuta presuda po kojoj je izvršeno plaćanje i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a pravna osnova zahtjeva je odredba čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje ZOO). Tome zahtjevu tuženik je suprotstavio prigovor povrede prava na mirno uživanje vlasništva zajamčeno Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokolom broj 1 uz Konvenciju (Narodne novine - Međunarodni ugovori broj 18/97., 6/99., 8/99., 14/02., 1/06., 2/10. i 13/17. - dalje Konvencija), te se pozvao na pravna stajališta izražena u odlukama Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (dalje ESLJP) u pogledu Konvencijskih načela mirnog uživanja prava vlasništva.
6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, ali je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama u pogledu tijeka zakonske zatezne kamate u odnosu na glavnicu, kako to osnovano ističe tuž itelj u žalbi. Međutim, primjenom čl. 373. a. st. 3. ZPP prvostupanjsku je presudu moguće preinačiti u tom dijelu.
7. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.
8. Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je:
- da se pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, vodio postupak radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu pod poslovnim brojem Pr-1391/06, koji se nadalje vodio pod poslovnim brojem Pr-356/2013 te je utvrđeno da je Odluka ovdje tužitelja od 20. travnja 2006. o izvanrednom otkazu ugovora o radu ovdje tuženiku, nedopuštena, te je naloženo ovdje tužitelju da vrati ovdje tuženika na rad, a što nije sporno između stranaka;
- da je presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-2619/16 od 21.7.2017. naloženo tužitelju da plati tuženiku na ime naknade plaće za razdoblje od svibnja 2006. do travnja 2014. iznos od 862.724,57 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate, te trošak parničnog postupka u iznosu od 128.312,50 kn s pripadajućom kamatom;
- da je presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1553/17 od 15.1.2019. potvrđena prvostupanjska presuda, osim u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza i doprinosa na dohodak i prireza porezu na dohodak te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen;
- da je tuženik temeljem naprijed navedenih presuda pokrenuo dana 22.7.2019. prisilnu naplatu putem Financijske agencije Zagreb u skladu sa specifikacijom naplate tražbine po presudi Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-2619/16 od 21.7.2017. te iz Zahtjeva za izravnu naplatu proizlazi da je uslijedila naplata što proizlazi iz Izvatka po transakcijskom [broj] Privredne banke Zagreb d.d. od 23.09.2019. te je s računa tužitelja prenesen iznos neto plaće zajedno sa zateznim kamatama od 759.984,44 kn/100.867,27 €, na račun tuženika po osnovi plaće, isplaćen je porez i prirez na dohodak i doprinosi na teret proračuna, trošak parničnog postupka koji je isplaćen punomoćniku ovdje tuženika u iznosu od 147.551,11 kn/19.583,40 €, kao i naknada temeljem Zakona o provedbi prisilne naplate u iznosu od 1.000,00 kn/132,72 €;
- da je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 3805/2019 od 06.12.2022., povodom revizije tužitelja ukinuta presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1553/2017 od 15.01.2019. u dijelu u kojem je dosuđena plaća tužitelja za navedeno razdoblje te je predmet u tom dijelu vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a potom je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-373/2023 od 04.07.2023. ukinuta presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2619/2016 od 21.07.2017. u dosuđujućem dijelu (isplate plaće sa zateznim kamatama), te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovno suđenje;
- da je kod Općinskog radnog suda u Zagrebu u tijeku ponovno suđenje po tužbi ovdje tuženika protiv ovdje tužitelja, koje se vodi u predmetu pod brojem Pr - 1243/2023., a koji nije pravomoćno okončan;
- da je tužitelj podnio tužbu s obzirom da je naknadno otpala osnova na temelju koje je tuženiku iznos od 908.535,55 kn/120.583,39 € pa tužitelj smatra da mu je tuženik u smislu odredbe članka 1111. st. 1. i 3. ZOO, dužan vratiti iznos koji mu je isplaćen na ime neto plaća i parničnog troška sa kamatama od podnošenja tužbe.
9. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud polazeći od činjenice da je Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3805/2019 od 06.12.2022., povodom revizije ovdje tužitelja ukinuta je presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1553/2017 od 15.01.2019. u dijelu u kojem je dosuđena plaća tužitelja za naprijed navedeno razdoblje, te je predmet u tom dijelu vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz obrazloženje da je Pravilnik o radu od 27.07.2010. opći akt ovdje tužitelja, pa da je nejasno kako bi taj opći akt mogao biti izmijenjen Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu Kliničkog bolničkog centra [adresa], odnosno druge pravne osobe – drugog poslodavca, zaključuje da je otpala osnova temeljem koje tuženik ostvaruje pravo na isplatu plaće. Naime, prvostupanjski sud zaključuje da je u konkretnom slučaju pravni osnov temeljem kojeg je izvršena naplata utuženog iznosa otpao donošenjem revizijske odnosno županijske odluke te je tuženik u obvezi tužitelju vratiti utuženi iznos primjenom odredbe čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO-a, čl. 1115. ZOO-a i čl. 1117. st. 2. ZOO-a. Dakle, donošenjem odluke najvišeg suda kojom je ukinuta drugostupanjska presuda, a potom je drugostupanjski sud ukinuo prvostupanjsku presudu te je predmet vraćen na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, ukinute su i sve posljedice koje je pravomoćna sudska odluka proizvela pri čemu nije odlučno da se nakon što je otpala osnova stjecanja i dalje vodi postupak s tim u vezi niti ta okolnost može biti razlog za zadržavanje tuđe imovine bez pravne osnove (pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda RH broj Rev- 109/2019 od 23. siječnja 2019. i Rev-1427/2021 od 7. ožujka 2023.)., slijedom čega prvostupanjski sud odlučuje kao u izreci pod točkom I.
10. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud s time da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama glede tijeka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos.
11. Prema odredbi članka 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (stavak 3.). U tom su smislu za prihvaćanje tužbenog zahtjeva po osnovi stjecanja bez osnove odlučne činjenice da je imovina prešla stjecatelju te da je odluka koja je bila osnova za taj prijelaz ukinuta, a nije odlučno da se nakon što je otpala osnova stjecanja i dalje vodi postupak s tim u vez i niti ta okolnost može biti razlog za zadržavanje tuđe imovine bez pravne osnove, slijedom čega nisu osnovani žalbeni navodi da je prvostupanjski sud trebao prekinuti prvostupanjski postupak odnosno da postoji obveza prekidanja prvostupanjskog postupka.
12. Nadalje, glede mogućnosti primjene čl. 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju te tamo sadržanih pravila, valja reći da je jedno od osnovnih pravila koje proizlaze iz navedenih akata, da se vlasništvo podvrgava određenim uvjetima te da države ugovornice imaju kontrolu nad korištenjem imovine u skladu s općim interesom. Stoga ističe da se ne može reći da pojedinac ima dovoljno utvrđeno potraživanje koje predstavlja vlasništvo, odnosno imovinu u smislu čl. 48 st. 1 Ustava RH i čl. 1 Protokola 1 uz Konvenciju, kad postoji spor o primjeni prava i kad se o pitanju je li ispunio zakonske uvjete odlučuje u sudskom postupku (tako i Ustavni sud RH u odluci U-III-444/2017 od 1. travnja 2020. g. te ESLJP u predmetu Vrkić protiv Hrvatske broj 5379/12 od 6. prosinca 2016. g. i Marčan protiv Hrvatske broj 67390/10 od 13. rujna 2016.). Prema tome, kad je protiv pravomoćne presude uložena revizija te je Vrhovni sud RH odlučivao o reviziji, ne može se smatrati da je tuženik imao potraživanje dovoljno zaštićeno, pogotovo u situaciji kad je donošenjem odluke Vrhovnog suda RH otpao osnov po kojem je vlasništvo nad novčanim sredstvima koja su predmet ovog zahtjeva, stekao jer prema stavu Ustavnog suda RH (odluka U-III-7909/2019 od 10. prosinca 2020.), štititi ustavno i konvencijsko jamstvo prava vlasništva ne znači prihvaćati neosnovane tužbene zahtjeve.
13. Prema tome, u konkretnom slučaju pravni osnov temeljem kojeg je izvršena naplata utuženog iznosa otpao je donošenjem revizijske odnosno županijske odluke te je tuženik u obvezi tužitelju vratiti utuženi iznos primjenom odredbe čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO-a, čl. 1115. ZOO-a i čl. 1117. st. 2. ZOO-a. Naime, donošenjem odluke najvišeg suda kojom je ukinuta drugostupanjska presuda, a potom je drugostupanjski sud ukinuo prvostupanjsku presudu te je predmet vraćen na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, ukinute su i sve posljedice koje je pravomoćna sudska odluka proizvela. Pritom nije odlučno da se nakon što je otpala osnova stjecanja i dalje vodi postupak s tim u vezi niti ta okolnost može biti razlog za zadržavanje tuđe imovine bez pravne osnove (pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda RH broj Rev- 109/2019 od 23. siječnja 2019. i Rev-1427/2021 od 7. ožujka 2023.).
14. Isto tako, u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti citirane odluke ESLJP -a Solomun protiv Hrvatske, presuda od 2. travnja 2015., [broj], jer je predmet tog spora zahtjev da li su ispunjeni, odnosno zadovoljeni uvjeti za poseban dodatak na plaću sukladno Zakonu o posebnoj državnoj skrbi za određeno razdoblje radnog odnosa na području posebne državne skrbi, te Čakarević protiv Hrvatske, [broj], presuda od 26. travnja 2018., jer su predmet spora uplate novčane naknade za nezaposlene koje se nisu trebale primiti jer su u potpunosti rezultat pogreške države.
15. U konkretnom slučaju, tuženik je pokrenuo postupak izravne naplate, u vrijeme kada je nedvojbeno znao da je revizija podnesena (podnesena je 15. srpnja 2019., a tuženik ju je zaprimio 19. srpnja 2019. te je 19. rujna 2019. podnio odgovor na reviziju), pa na njegovoj strani nije moglo postojati legitimno očekivanje da će mu i ostati ono što mu je isplaćeno na temelju pravomoćne i ovršne presude upravo u iznosu koji mu je dosuđen, pa prema tome, odluke ESLJP, Solomun protiv Hrvatske ([broj]) i Čakarević protiv Hrvatske ([broj]), se ne mogu se primijeniti u ovom predmetu, a obzirom je tuženik u ovom predmetu zbog visine vrijednosti predmeta spora znao da se radi o parničnom postupku u kojem je revizija uvijek dopuštena, pa kod istog nije moglo nastati legitimno očekivanje utemeljeno na prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi, jer su svima, pa tako i tuženiku, poznate odredbe Zakona o parničnom postupku te postojanje mogućnosti izjavljivanja revizije, te mijenjanja pravomoćnih i ovršnih odluka nižih sudova, pa bi tuženikovo legitimno očekivanje bilo da je ono što primio na temelju odluka nižih sudova njegovo vlasništvo, ali tek kada te odluke da bi bile potvrđene od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to baš prema praksi nacionalnog zakonodavstva i sudske prakse.
16. Stoga, suprotno žalbenim navodima, a imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, kao i razloge radi kojih su ukinute presude, temeljem kojih je tuženik naplatio svoju tražbinu prema tužitelju, vraćanjem od strane tuženika onoga što je stekao bez osnove ne predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva tuženika, u smislu odredbe članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori broj ... – dalje: Konvencija).
17. Dakle, tuženik je znao odnosno morao znati da je u predmetu Općinskog radnog suda u Zagrebu, posl. broj broj Pr-2619/2016 od 21.07.2017. tužitelj imao mogućnost podnijeti izvanredni pravni lijek koji je i podnio radi čega je postojala mogućnost da uvažavanjem revizije tamo tužiteljeva (ovdje tuženikova) pravna osnova otpadne odnosno da navedeno dovede u pitanje isplatu temeljem navedene presude. Točno je da je u predmetu Solomun protiv Republike Hrvatske tamo tužitelj tražio isplatu dodatka na plaću po osnovi Zakona o posebnoj državnoj skrbi, međutim, u navedenom predmetu Republika Hrvatska je izjavila zahtjev za zaštitu zakonitosti (koji kao izvanredni pravni lijek u parničnom postupku više ne postoji budući da su odredbom čl. 239. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku brisane odredbe čl. 401. do 408. Zakona o parničnom postupku, Narodne novine, broj 53/91., 91/92. i 112/99.), a ESLJP je posebno primijetio da zahtjev za zaštitu zakonitosti pred Vrhovnim sudom protiv pravomoćnih rješenja u građanskim postupcima može podnijeti samo državni organ ‒ državno odvjetništvo ‒ s punim diskrecijskim pravom u odlučivanju o korištenju ili nekorištenju tog pravnog sredstva što da otvara pitanje o jednakosti strana u postupku budući da je samo jedna od njih ‒ točnije, državno odvjetništvo ‒ imala mehanizam za stavljanje van snage pravomoćne presude nepovoljne po sebe, tako da se u konkretnom slučaju ne radi o potpuno činjeničnoj i pravnoj identičnoj situaciji.
18. Slijedom navedenog, kako je tuženik mogao i morao znati da postoje izvanredne okolnosti zbog kojih je isplata po navedenim odlukama prvostupanjskog i drugostupanjskog suda neizvjesna jer je protiv navedene pravomoćne presude tužitelj podnio reviziju, kao pravni lijek koji se uobičajeno koristi radi preispitivanja pravomoćnih odluka nižih sudova te da postoji mogućnost da navedene presude po revizijskoj odluci Vrhovnog suda budu ukinute, pa se nije mogao pouzdati u pravomoćnost istih, pogrešno se prvostupanjski sud poziva na primjenu navedene presude u konkretnom slučaju, već u ovoj pravnoj stvari valja primijeniti za ocjenu odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva odredbu čl. 1111. ZOO -a., te pravni stav izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-1427/2021-3 od 7. ožujka 2023. s obzirom da je isplatom po pravomoćnoj presudi koja je kasnije ukinuta otpala pravna osnova pa je imovina tužitelja prešla tuženiku bez pravne osnove.
19. U pogledu visine tužbenog zahtjeva, valja reći da iz Zahtjeva za izravnu naplatu kojeg je podnio ovdje tuženik, a kako bi se naplatio iz pravomoćne i ovršne presude, dana 22.07.2019., ista naplata je i uslijedila što proizlazi iz Izvatka po transakcijskom računu broj 226 Privredne banke Zagreb d.d. od 23. rujna 2019., (dakle, nakon što je revizija podnesena). Tako i sa računa tužitelja proizlazi da je tuženiku prenesen iznos neto plaće zajedno sa zateznim kamatama od ukupno 759.984,44 kn, (752.682,91 kn i 7.301,53 kn). Isto su uplaćeni i doprinosi i to porez i prirez na dohodak i doprinosi u iznosu od 308.744,57 kn na račun proračuna te trošak parničnog postupka koji je isplaćen punomoćniku ovdje tuženika u iznosu od 147.551,11 kuna, te naknada temeljem Zakona o provedbi prisilne naplate u iznosu od 1.000,00 kuna.
20. Stoga je razvidno da je tuženiku na temelju neto plaća isplaćen iznos od ukupno 759,984,44 kn, a njegovom punomoćniku na ime parničnog troška iznos od 147.551,11 kn, kao i naknada temeljem Zakon o provedbi prisilne naplate u iznosu od 1.000,00 kn odnosno ukupno 908.535,55 kn/120.583,39 €, a što tužitelj opravdano potražuje od tuženika po osnovi stečenog bez osnove. Ostale iznose tužitelj ne bi niti mogao potraživati jer radnik nije istodobno pasivno legitimiran još i na vraćanje obveznih doprinosa, poreza i prireza koje nije neposredno primio, već su iz bruto plaće ustegnuti u korist države ili državnih tijela i ustanova, odnosno jedinica lokalne samouprave, ali navedeno tužitelj niti ne potražuje u ovom postupku.
21. Slijedom navedenog, radi se upravo o iznosu kojeg je tuženik primio od tužitelja po osnovi koja je otpala jer u trenutku kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem Rev-3805/2019-3 od 6. prosinca 2022. ukinuo drugostupanjsku odluku i predmet vratio na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu, a potom Županijski sud u Zagrebu, rješenjem Gž-373/2023 od 4. srpnja 2023. ukinuo presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2619/2016-69 od 21. srpnja 2017., otpala je pravna osnova po kojoj je tuženiku isplaćen dosuđeni iznos, te je zaprimanjem navedene revizijske odluke tuženik sporni iznos trebao vratiti tužitelju, odnosno tužitelj ga je imao pravo tražiti natrag i to upravo u iznosu koji mu je prisilno naplaćen putem Financijske agencije u skladu sa specifikacijom tražbine po presudi Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2619/2016-69 od 21. srpnja 2017., a u iznosu od 908.535,55 kn/120.583,39 € što se odnosi na neto iznose plaće i troškove postupka, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi da je tužitelj uglavničio neto isplaćenu glavnicu, kamate i troškove, te je zbrojio glavno potraživanje i sporedno odnosno da je dobivena nova glavnica. Naime, tužitelj potražuje upravo onoliko koliko mu je prisilno ustegnuto sa računa po osnovi koja je donošenjem odluke Vrhovnog suda otpala i ukinute su i sve posljedice koje su navedene presude proizvele. Stoga su neosnovani navodi da je trebalo izvesti dokaz vještačenjem jer visina tužbenog zahtjeva je upravo ona visina koju je tuženik neosnovano dobio i koju sada mora vratiti zbog osnove koja je otpala tako da protivno žalbenim tvrdnjama, kamate i troškovi postupka koje tužitelj potražuje su u ovom predmetu glavna tražbina, dio ukupnog iznosa koji je tužitelj isplatio tuženiku i čiji povrat zahtijeva pobijanom presudom.
22. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode, valja reći da je sud prvog stupnja dao je jasne i valjane razloge glede ocjene dokaza, dok se prigovori tužitelja u suštini svode na preocjenjivanje tih dokaza i davanja vlastite i to pogrešne ocjene izvedenih dokaza, na koju je u smislu odredbe čl. 8. ZPP ovlašten jedino sud. Naime, s obzirom da nije sporno da je tuženik svoje potraživanje naplatio podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu te iz Izvatka po transakcijskom [broj] Privredne banke Zagreb d.d. od 23.09.2019. proizlazi da su mu ustegnuti iznosi na račun tuženika u ukupnom iznosu od 120.583,39 €, a revizija tužitelja (tamo tuženika) je podnesena 15. srpnja 2019. te je u vrijeme naplate tražbine bio u tijeku revizijski postupak pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, na strani tuženika nije moglo postojati legitimno očekivanje da će mu i ostati ono što joj je isplaćeno na temelju pravomoćne i ovršne presude, tako da su žalbeni navodi tuženika u cijelosti neosnovani.
23. U pogledu žalbe tužitelja da je prvostupanjski sud neosnovano odbio zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata za razdoblje od 17.11.2023. do 02.03.2026., valja reći da su žalbeni navodi osnovani te pobijana presuda u tom dijelu nema razloga o odlučnim činjenicama čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP pa tu činjenicu ovaj viši sud utvrđuje po čl. 373.a st. 1. toč. 2. i st. 3. ZPP
24. Opseg vraćanja stečenog bez osnove propisan je odredbom čl. 1115. ZOO -a na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
25. Isto tako, odredbom čl. 1117. st. 2. ZOO-a primitkom revizijske odluke primljene putem punomoćnika, tuženik je postao nepošten stjecatelj ukupnog novčanog iznosa koji mu je isplaćen temeljem pravomoćne presude pa bi stoga bio obvezan vratiti tužitelju sve primljeno po osnovi koja je otpala, s kamatama od trenutka kada je postao nepošten. Međutim, kako je tužitelj potraživao kamate od 17.11.2023. odnosno od podnošenja tužbe to je valjalo prvostupanjsku presudu preinačiti u pobijanom dijelu pod točkom I. temeljem čl. 373. a st. 3. ZPP te dosuditi tužitelju na iznos glavnice zatezne kamate tekuće od podnošenja tužbe odnosno od 17. studenog 2023. kao pod točkom II. toč. 1. izreke.
26. Osim odluke o glavnoj stvari i odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita, kako po osnovi tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023), a koju tuženik posebno ne osporava.
27. Isto tako, tužitelj neosnovano osporava odluku o parničnom trošku jer da mu nije dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 663,61 €, prvostupanjsku presudu u iznosu od 663,61 € kao i na sudsku pristojbu na žalbu. Naime, iz stanja prvostupanjskog spisa ne proizlazi da je tužitelj pozvan na plaćanje sudske pristojbe, a niti ne proizlazi da je istu platio odnosno nije dokazao da mu je takav trošak nastao, slijedom čega budući da trošak sudskih pristojbi nije nastao, nema pravo niti naknadu troškova sudskih pristojbi.
28. Prema tome, bez obzira što bi tužitelj u konkretnom slučaju bio obveznik plaćanja sudske pristojbe na tužbu i prvostupanjsku presudu te žalbu, isti nema pravo tražiti takav trošak kao potreban trošak radi vođenja parnice budući da mu trošak nije nastao jer nije platio sudske pristojbe.
29. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. i II. izreke te odlučiti kao u izreci presude pod točkom I., dok je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP djelomično odbijena žalba tužitelja u dijelu u kojem mu nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 14.182,58 € te je odlučeno kao pod točkom II. izreke.
30. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer nije uspio sa žalbom te je stoga valjalo, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. III. izreke.
31. Obzirom da je tužitelj djelomično uspio sa žalbom i to u dijelu kamata dok nije uspio u pogledu parničnog troška, to mu sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/2023 - dalje: Tarifa) pripadaju i troškovi žalbenog postupka nastali povodom žalbe u iznosu od 100 bodova (Tbr . 10. OT) uz vrijednost boda od 2,00 € te 25 % poreza na dodanu vrijednost , sukladno uspjehu u žalbenom postupku od 50%, što sveukupno iznosi 125,00 € to je odlučeno kao u izreci pod točkom IV.
U Zagrebu 25. kolovoza 2026.
Predsjednik vijeća:
Josip Grubišić
