REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1036/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivi Buljan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika EL, vlasnika obrta [obrt], obrt za šumarstvo i usluge, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mladen Prka, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Gajski, Grlić, Prka i Partneri d.o.o., Zagreb, protiv tuženika-protutužitelja SANAC d.o.o., Rugvica, Dugoselska ulica 1D, OIB 99410889025, kojeg zastupa punomoćnik Ćamil Salahović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri odvjetničko društvo d.o.o., Zagreb, radi naknade štete i utvrđenja, nakon zaključene glavne rasprave u prisutnosti punomoćnika stranaka 8. srpnja 2026., na ročištu za objavu i uručenje presude, 24. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I) Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

Nalaže se tuženiku SANAC d.o.o. za graditeljstvo, trgovinu i usluge, Rugvica, Dugoselska 1/d, OIB: 99410889025, da tužitelju EL, vl. obrta [obrt], obrt za šumarstvo i usluge, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 180.484,39 EUR (slovima: sto osamdeset tisuća četiristo osamdeset četiri eura i trideset devet centi), zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 23. kolovoza 2014. godine pa do isplate, po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, i to do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II) Odbacuje se protutužbeni zahtjev koji glasi:

1. Utvrđuje se da su usmeni i pisani sporazum između stranaka o podjeli tržišta, koordinaciji ponuda i raspodjeli radova u postupku javne nabave HEP Operator distribucijskog sustava d.o.o. Elektrodalmacija Split evidencijski broj nabave 4013-V-2/14 oznake iz elektronskog oglasnika javne nabave RH 2014/S 005-0030249, predmeta nabave sječa granja i raslinja na trasama distribucijskih nadzemnih vodova za područje Elektrodalmacije Split, Elektre Zadar. Elektre Šibenik i Elektrojug Dubrovnik, Grupa 1. - 4., objavljen u lipnju 2014., a posebno u odnosu na Grupu 1. Elektrodalmacija Split kao i Ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji zaključen dana 13.7.2014. u Zagrebu između tužitelja - protutuženika EL, OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnik obrta za šumarstvo i usluge „ [obrt]“ [adresa], i tuženika - protutžitelja Sanac d.o.o., OIB: 99410889025, Rugvica, Dugoselska 1/d, ništetan te kao takav ne proizvodi pravne učinke.

2. Utvrđuje se da Ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji stranaka od 30.7.2014., ne proizvodi pravne učinke jer ugovoreni uvjet za njegovo stupanje na snagu iz čl. 2 Ugovora nije ispunjen te se sukladno toj izričitoj ugovorenoj odredbi stranaka ima smatrati da nije sklopljen i ne proizvodi pravne učinke.

III) Svaka strana snosi svoje troškove provedenog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski postupak

1.1. Tužitelj-protutuženik (u daljnjem tekstu: tužitelj) 24. studenoga 2017. podnio je tužbu naslovnom sudu navodeći da se ovosudne stranke bave istim kao i sličnim djelatnostima (npr. sječa šuma, održavanje putova, prolaza i dr.) te da su jedan u odnosu na drugoga u poziciji direktne tržišne konkurencije, pa se stoga pojavljuju na istim javnim natječajima koji se raspisuju u tom području. Iz navedenog razloga, a imajući u vidu zajednički interes u pribavljanju i odrađivanju posla, stranke su dogovorile da će razviti međusobnu suradnju, te su 30. srpnja 2014. sklopile Ugovor o poslovno tehničkoj suradnji (u daljnjem tekstu: Ugovor), u vezi natječaja investitora HEP Operator distribucijskih sustava (u daljnjem tekstu: Investitor) u javnom nadmetanju koje je raspisao Investitor pod brojem 4013-V-2/14 i to za grupu 1 Elektrodalmacija Split.

1.2. U odredbi čl.1 Ugovora ugovorne strane utvrdile su kako će takvu poslovnu suradnju razvijati na način da će jedna drugoj ustupati obučene i opremljene sjekačke ekipe, pod uvjetom da tuženik sklopi ugovor za izvođenje radova ,,Sječe granja i raslinja na trasama distribucijskih nadzemnih valova" s Investitorom. U odredbi čl. 2. Ugovora navedeno je da Ugovor gubi učinak ukoliko tuženik za navedenu grupu radova s Investitorom ugovori iznos manji od 5.500.000,00 kuna, bez PDV-a. Tužitelj navodi da mu je navedena odredba bila prihvatljivog i neznačajnog karaktera obzirom da je sklapanju samog Ugovora prethodio usmeni dogovor između tuženika i tužitelja, tijekom kojeg je tuženik tužitelju predočio i svoju ponudu za predmet nabavu pod evidencijskim brojem 4013 -v- 2/14, oznaka iz elektroničnog oglasnika javne nabave - 2014/S 005-0030249, predmet nabave - sječa granja i raslinja na trasama distribucijskih nadzemnih vodova za područje Elektrodalmacije Split, Elektre Zadar, Elektre Šibenik i Elektrojug Dubrovnik, i to za grupu 1 Elektrodalmacija Split, u iznosu od 5.516.680,00 kuna (bez PDV-a), a 6.895.850,00 kuna (sa PDV-om), dakle u iznosu koji je odredbu čl. 2. činio irelevantnom u svakom smislu, osim kao minimalnu garanciju iznosa koji će se jednoga dana dijeliti između tužitelja i tuženika.

1.3. Ako bi ta ponuda bila odabrana od strane Investitora, tuženik bi prema odredbi čl. 3. Ugovora 40% ukupnih radova morao proslijediti tužitelju, a zauzvrat, tužitelj ne bi ni predavao svoju vlastitu ponudu na taj natječaj, čime ne bi tuženiku predstavljao konkurenciju na tom natječaju, a zbog čega bi oboje predavali niže ponude za te radove kako bi pokušali dobiti posao. Sukladno navedenom dogovoru stranaka, tuženik je 31. srpnja 2014. u 09:55 sati (vrijeme zaprimanja ponuda po ovom natječaju je najkasnije 10,00 sati istog dana), predao svoju ponudu (koja je prikazana tužitelju prije sklapanja Ugovora o poslovno tehničkoj suradnji) za predmet nabavu pod evidencijskim brojem 4013-V-2/14, oznaka iz elektroničnog oglasnika javne nabave 2014/S 005 -0030249, predmet nabave - sječa granja i raslinja na trasama distribucijskih nadzemnih vodova za područje Elektrodalmacije Split, Elektre Zadar, Elektre Šibenik i Elektrojug Dubrovnik, i to za grupu 1 Elektrodalmacija Split, u iznosu od 5.516,680,00 kuna, a što je razvidno iz Zapisnika o javnom otvaranju ponuda. Istoga dana, u 11:00 sati, otvorene su ponude te je sastavljen Zapisnik o pregledu i ocjeni ponuda, iz kojeg je razvidno dao ponuda tuženika od 5.516,680,00 kuna, po osnovu ,,postojanja i prihvata računske pogreške" (str. 5/6 Zapisnika o pregledu i ocjeni ponuda), biva izmijenjena od strane Investitora/Naručitelja, tako da nakon ispravka iznosi 5.495.680,00 kn.

1.4. Dana 22. kolovoza 2014. godine Investitor je donio Odluku o odabiru br. 4013-V- 2/14-grupa 1 kojom je odabrao SANAC d.o.o. i to za cijenu izmijenjene ponude u iznosu od 5.495.680,00 kn. Zbog postojanja takve ,,računske pogreške" iznos ponude tuženika više nije bio 5.516,680,00 kuna, već neznatno manje, tj. 5.495.680,00 kn, a na temelju čega se tuženik poziva na primjenu odredbe gore citiranog čl. 2. Ugovora. Tužitelj je potencijalno radi takve ,,računske pogreške" tuženika, izgubio pravo na izvršenje 40% radova po natječaju, ali i 40% dobiti koja bi tim radovima bila ostvarena. Tužitelj u bitnome drži i tvrdi da mu je postupanjem tuženika nastala šteta, obzirom da nije sudjelovao u izvršavanju 40% ugovorenih radova po gore opisanima Ugovoru i Natječaju budući da je do takve pogreške moglo doći bilo namjerno prijevarnim postupanjem dovođenjem tužitelja u zabludu i prikazivanjem pogrešnog iznosa prijave, ili pak krajnjom nepažnjom prilikom sastava ponude za gore navedeni javni natječaj.

1.5. Tužitelj navodi da je uvjeren da se radi o namjeri (prijevari i dovođenju u zabludu) na strani tuženika jer nije ni životno ni logično da bi tuženik, nakon toga što je upravo on napravio takvu naočigled malu ali osobito relevantnu pogrešku, koja esencijalno nije značajna u matematičkom zbroju, ali je u negativnim pravnim posljedicama po tužitelja, odbije po toj osnovi dati tužitelju u rad obećanih 40% poslova po tom ugovoru. Ta tzv. ,,računska greška" tužitelja iznosi ukupno 21.000,00 kn (5.516.680,00 kn - 5.495.680,00 kn), dok vrijednost 40% radova obećanih i ugovorenih sa tužiteljem iznosi 2.198.972,00 kn, tj. preko sto puta (100x) više. Dapače, razlika između ugovorenog iznosa iznad kojeg tužitelj ima pravo na 40% radova po natječaju (5.500.000,01 kn) i iznosa u odnosu na koji je taj Ugovor s Investitorom potencijalno sklopljen (5.495.680,00 kn) je 4.320,01, a što je više od petsto puta (500x) više od vrijednosti 40% radova obećanih i ugovorenih sa tužiteljem (2.198.972,00 kn). Ističe da se tužitelj na natječaj nije prijavio isključivo iz razloga što je vjerovao da će sklapanjem Ugovara s tuženikom oboje imati bolje izglede za dobivanje Ugovora te je vjerovao tužitelju da će predati ponudu za iznos kako mu je i pokazao, a to je iznos od 5.516.680,00 kn, a ne za neznatno manji iznos, pri čemu smatra potpuno nebitnim radi li se u konkretnoj situaciji radilo o namjernom dovođenju u zabludu (prijevari) ili pogrešci zbog krajnje nepažnje na strani tuženika, jer bi se ista mogla pripisati samo i isključivo tužitelju.

1.6. Tužitelj smatra da je takvim postupanjem tuženika pretrpio štetu i to u vidu izmakle dobit pa je u privatne svrhe angažirao stalnog sudskog vještaka za financije, poreze i procjenu vrijednosti društva, gdi ĆL iz [adresa], iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da šteta koju je tužitelj pretrpio iznosi 1.359.859,74 kn. Kroz taj nalaz i mišljenje vjerodostojno je prikazana visina izmakle dobiti tužitelju kroz tzv. izravnu metodu, temeljem koje bi tužitelj ostvario prihod od 2.162.538,56 kn, ukupno nerealizirani rashod u vezi s tim prihodima od 802.678,82 kn (trošak radnika, amortizacija opreme, vezani troškovi goriva, ulja, rezervnih dijelova i dr.), te ukupnu izmaklu dobit od 1.359.859,74 kn (kao razliku između tih prihoda i rashoda). Tužitelj navodi da ne posjeduje dokumentaciju iz postupka javne nabave, nije upoznat s dinamikom isplate novčanih iznosa od strane Investitora tuženiku, te obzirom na različite iznose navedene u odluci o odabiru i TED Tenders Electronic Daily, tužitelj predlaže naslovnom Sudu da obveže tuženika i Investitora na dostavu dokumentacije iz kojeg je vidljiva dinamika isplate novčanih iznosa od strane Investitora sukladno Odluci o odabiru br. 4013-V-2/14, a sve kako bi mogao precizirati tužbeni zahtjev.

1.7. Zaključno, tužitelj navodi da se prije podnošenja tužbe obratio tuženiku tako što mu je 10. prosinca 2015. putem punomoćnika poslao opomenu pred tužbu, povodom koje je tuženik dopisom od 22. prosinca 2015., odgovorio kako ništa ne duguje tužitelju, a nakon čega su stranke nastojale predmetni spor riješiti sporazumno u duhu dobrih poslovnih običaja. Prema odredbi čl. 10. Ugovora o poslovno tehničkoj suradnji, tužitelj ističe kako je tuženiku predao 4 (četiri) bjanko zadužnice, no da iste nije podnio na naplatu obzirom da nije bio upoznat s dinamikom i potrebama investitora.

1.8. Prvostupanjski sud je utvrdio da spisu prileže slijedeće pisane isprave: Ugovor o poslovno tehničkoj suradnji, od 30. srpnja 2014. sklopljen između tužitelja i tuženika; Zapisnik o pregledu i ocjeni ponuda, evidencijski broj nabave 4013-V-2/14, Grupa 1 Odluka o odabiru br. 4013-V-2/14-grupa I ;Obavijest o sklopljenim ugovorima, Usluge TED Electronic Daily (dostupno na naznačenim mrežnim stranicama), Nalaz i stručno mišljenje vještaka Diane Antičić (stalno sudski vještak za financije i poreze i procjenu vrijednosti društva) u predmetu utvrđivanje visine izmakle dobiti za ,, [obrt], obrt za šumarstvo i usluge", opomena pred tužbu i odgovor tuženika (list 8-68 spisa).

1.9. Tuženik u cijelosti osporava tužbu, u bitnome navodeći da je ugovor između stranaka zaključen 30. srpnja 2014. ništetan te da ne proizvodi pravne učinke. To stoga što se pobuda uslijed koje je zaključen ugovor protivi prisilnim propisima Republike Hrvatske te u konkretnom slučaju nisu kumulativno ostvarene pretpostavke odgovornosti za štetu - šteta, štetna radnja, uzročna veza između štetne radnje i štete te protupravnost u djelovanju štetnika. Tuženik podnosi protutužbu kojom predlaže sudu utvrditi da je Ugovor o poslovnoj tehničkoj suradnji zaključen 30. srpnja 2014. između tužitelja- protutuženika EL, OIB. 91007716831, vlasnik obrta za šumarstvo i usluge " [obrt]", [adresa] i tuženika-protutužitelja Sanac d.o.o.,OIB: 99410889025, Rugvica, Dugoselska 1/D ništetan te da kao takav ne proizvodi bilo kakve pravne učinke.

1.10. Nakon prvotno provedenog postupka prvostupanjski sud je odbacio tužbu i protutužbu kao nedopuštene te je odlučio da svaka strana snosi svoj parnični trošak. U obrazloženju sud navodi da je sporno je li tužiteljevo raspolaganje pa posljedično tome i obveza naknade navodno pretrpljene štete pravno dopuštena.

1.11. Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev na temelju odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; u daljnjem tekstu: ZOO) zbog toga što je zauzeo stav da je Ugovor po svojoj pravnoj prirodi ništetan budući da su stranke imale za cilj izigrati valjanu i pravilnu provedbu postupka javne nabave odnosno da je njihova svrha, cilj i bitna pobuda bila onemogućiti tržišno natjecanje radi ostvarenja bolje tržišne pozicije te dobivanja posla i to protivno odredbi čl .

49. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14; u daljnjem tekstu: Ustav RH) koja uređuje poduzetničke slobode , prisilnim propisima i moralu društva i to odredbi čl. 2. ZOO-a, odredbi čl. 4. Zakona o javnoj nabavi („Narodne novine“ broj: 120/16 i 114/22; dalje ZJN) i odredbi članka 8. stavka 1. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja („Narodne novine“ broj: 79/09, 80/13 i 41/21 ; u daljnjem tekstu; ZZTN).

1.12. Protutužbeni zahtjev sud je ocijenio procesnopravno nevaljanim zbog toga što je već konzumiran u tužbenom zahtjevu kojeg je tuženik osporio u odgovoru na tužbu, uslijed čega nedostaje konkretan pravni interes odnosno valjana građanskopravna legitimacija (legitimatio ad causam).

2. Žalbeni postupak i ponovljena odluka

2.1. Tužitelj je protiv presude u točkama I. i III. izreke pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra, da je prvostupanjski sud trebao odbaciti tužbu rješenjem, a ne presudom te da u pobijanoj presudi nema razloga za odbačaj tužbe pri čemu da nije jasno zašto je prvostupanjski sud prvotno prihvatio dokazni prijedlog za saslušanje stranaka da bi potom odlučio da se daljnji dokazi neće izvoditi. Osporava zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti usmenog dogovora i Ugovora 1 smatrajući da za njega nema uporišta u ustavnim ni zakonskim odredbama.

2.2. Tuženik je protiv prvostupanjske presude također pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Osporava pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da mu nedostaje pravni interes i valjana građanskopravna legitimacija za podnošenje protutužbe. Smatra da ona proizlazi iz odredbe čl. 327. st. 1. ZOO-a te da je odluka o troškovima parničnog postupka rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem osporava osnovanost tužiteljevih žalbenih navoda. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 4.227,41 eur.

2.3. Drugostupanjski sud ukinuo je presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1744/2023 od 16. listopada 2023. i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju odluke navodi da prvostupanjski sud nije dao razloge za zaključak da ne postoje procesne pretpostavke za podnošenje tužbe slijedom čega je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a). Također, navodi da je prvostupanjski sud odbacio tužbu kao nedopuštenu na temelju zaključka o ništetnosti Ugovora. Stoga pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te je i po toj osnovi ostvarena prethodno istaknuta postupovnopravna povreda.

2.4. S druge strane, drugostupanjski sud navodi da prvostupanjski sud svoj zaključak da tuženik nema pravni interes za podnošenje protutužbe temelji na činjenici da je protutužbeni zahtjev konzumiran s obzirom na odluku o tužbenom zahtjevu. Međutim, pobijanom presudom u točki I. njezine izreke odlučeno je o nedopuštenosti tužbe, a ne o tužbenom zahtjevu, iako se i on (pogrešno) navodi u točki I. izreke pobijane presude. Naime, prvostupanjski sud je u tom dijelu presude odlučio da se „tužba sa tužbenim zahtjevom“ odbacuje kao nedopuštena.

2.5. Posljedično tome, drugostupanjski sud je utvrdio da je nepravilna i nezakonita odluka o troškovima parničnog postupka, slijedom čega je prvostupanjska odluka ukinuta.

2.6. Prvostupanjski sud je u ponovnom postupku rješenjem odbacio tužbu i protutužbu ostajući pri tom kod svog prvotnog uvjerenja. Povodom izjavljenih žalbi obje stranke, drugostupanjski sud je ukinuo rješenje naslovnog suda i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak te je naredio da se ponovni postupak provede pred drugim sucem (čl. 371. ZPP-a).

3. Prvostupanjski postupak pred drugim sucem

3.1. Ponovljeni postupak održan je pred novim sucem u skladu s naredbom drugostupanjskog suda. Određeno je pripremno ročište za 20. ožujka 2026. kako bi sud razmotrio pravna pitanja i pravnu osnovu spora u smislu odredbe čl . 5. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj, 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25.; dalje: ZPP). U skladu s načelom otvorenog pravosuđenja, sud je pojasnio da tužitelj nije dokazao da se prije podnošenja tužbe obratio tuženiku sa zahtjevom za polaganje računa pa ne nalazi pravnu osnovu za time da naloži tuženiku polaganje računa, kako to tužitelj traži u mandatnom zahtjevu. Tužitelj je stoga pozvan u roku od 30 (trideset) dana postaviti određeni tužbeni zahtjev (čl. 186.b ZPP-a).

3.2. U podnesku od 16. travnja 2026. tužitelj u skladu s raspravnim rješenjem suda postavlja određeni tužbeni zahtjev. Tužitelj smatra da je tuženik svojim postupanjem, odnosno davanjem niže ponude od one dogovorene s tužiteljem, namjerno odstupio od dogovora na štetu tužitelja te da se sada nastoji osloboditi posljedica takvog postupanja pozivanjem na ništetnost ugovora, iako mu isti u trenutku sklapanja nije bio sporan. Takvo postupanje, po njegovom mišljenju, protivno je načelima savjesnosti i poštenja jer bi tuženik na taj način zadržao koristi ostvarene iz sklopljenog posla s investitorom, a istodobno izbjegao ispunjenje vlastitih obveza iz „ništetnog“ ugovora, što pravni poredak ne može štititi. U slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora, tužitelj ističe da su u njegovu sklapanju i izvršenju sudjelovale obje ugovorne strane, slijedom čega ne bi bilo pravično da tuženik iz takve situacije ostvari pravnu i financijsku korist, a tužitelj samo štetne posljedice. Zatezne kamate na glavnicu teku od 23. kolovoza 2014. kao prvog dana nakon dana odabira tuženika od strane investitora (22. kolovoza 2014.).

3.3. Tuženik u podnesku od 20. svibnja 2026. razlaže i opširno elaborira činjenične i pravne aspekte predmetnog spora te postavlja protutužbeni zahtjev, a tužitelj u podnesku od 29. lipnja 2026. ističe da tuženik nje dokazao postojanje razloga ništetnosti na koje se poziva.

3.4. Na ročištu održanom 8. srpnja 2026. tužitelj je predložio sudu provesti dokaz financijsko šumarskim vještačenjem na okolnost visine potraživanja tužitelja prema tuženiku. Nadalje, predložio je da sud naloži tuženiku da dostavi ugovor s investitorom te da službenim putem pribavi od HEP-a ugovor sklopljen s tuženikom. Također, predložio je da sud neposredno ispita tužitelja, svjedoka SL te osobu ovlaštenu za zastupanje tuženika na okolnost sklapanja predmetnog ugovora, čemu se tuženik usprotivio.

4. Ocjena o osnovanosti podnesenih zahtjeva

4.1. Sud je u dokaznom postupku na temelju odredbe članka 220. ZPP-a, dokazivanjem po predloženim dokazima obuhvatio sve odlučne činjenice te je tako izveo dokaze uvidom u isprave koje su priložene sudskom spisu. Sud je nadalje razgledao i pisane iskaze stranke tužitelja (list 263-264 spisa), GL (list 267-270 spisa) te BL (271-274 spisa) koji nisu osporeni pa čine valjanu procesnu građu na kojoj je sud temeljio svoju odluku (čl. 492.c. ZPP-a).

4.2. Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja budući da je ocijenio da je tužbeni zahtjev neosnovan te saslušanjem stranaka i svjedoka koji su dali pisane iskaze.

4.3. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, kao i na temelju rezultata cjelokupnog raspravljanja, sud je utvrdio da su i tužbeni i protutužbeni zahtjev neosnovani.

5. Procesna i pravna pitanja spora

5.1. Uvodno valja istaknuti da je tužitelj podnio stupnjevitu tužbu u kojoj je sadržan manifestacijski zahtjev. Tužitelj u historijatu tužbe navodi da ne posjeduje dokumentaciju iz postupka javne nabave, da nije upoznat s dinamikom isplate novčanih iznosa od strane investitora tuženiku, te obzirom na različite iznose navedene u odluci o odabiru i TED Tenders Electronic Daily predlaže naslovnom sudu da obveže tuženika i investitora na dostavu dokumentacije iz kojeg je vidljiva dinamika isplate novčanih iznosa od strane investitora sukladno Odluci o odabiru br. 4013-V-2/14, a sve kako bi mogao precizirati tužbeni zahtjev.

5.2. Budući da tužitelj nije dokazao da se prije podnošenja tužbe obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu podataka odnosno dokumentaciije, sud ga je u ponovljenom postupku pozvao da u ostavljenom roku od 30 (trideset) dana uredi tužbeni zahtjev u skladu s odredbom čl. 186.b.st. 4. ZPP-a. Pri tom sud napominje da opomena pred tužbu od 10. prosinca 2015. ne predstavlja zahtjev za dostavu podataka u smislu navedene odredbe.

5.3. Odredbom čl. 377. st. 1. i 2. ZPP-a propisano je da je prvostupanjski sud dužan provesti novu glavnu raspravu, a novi prethodni postupak samo ako je do povrede zbog koje je presuda ukinuta došlo u tijeku prethodnog postupka te da je dužan izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju.

5.4. Kako iz ukidnih odluka drugostupanjskog suda nije bilo moguće razaznati je li do bitne povrede došlo u stadiju glavne rasprave ili prethodnog postupka, a u tom smislu je izostala uputa, ovaj sud je odlučio postupak vratiti u stadij prethodnog postupka kako bi omogućio strankama raspravljanje o svim pravnim pitanjima spora (čl. 5. ZPP-a).

5.5. Tužitelj je u skladu s raspravnim rješenjem od 20. ožujka 2026. , u ostavljenom mu roku, postavio određeni tužbeni zahtjev kojim od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 180.484,39 eur sa zateznim kamatama koje teku od 23. kolovoza 2014. pa do isplate. Vezano uz pravnu osnovu spora, naveo je da se radi o zahtjevu za naknadu štete u vidu izmakle dobiti (koristi), pri čemu je visina potraživanja određena prema nalazu i mišljenju privatnog vještva koje je priloženo u sudski spis.

5.6. Tuženik se usprotivio tako postavljenom tužbenom zahtjevu, navodeći da tužitelj svoj zahtjev temelji na sporazumu stranaka koji je ništetan, slijedom čega se na temelju takvog sporazuma ne može zahtijevati naknada štete zbog neispunjenja ugovora. S druge strane, iz novo postavljenog tužbenog zahtjeva proizlazi da tužitelj zahtijeva isplatu novčanog iznosa na ime naknade štete, dakle ističe imovinskopravni, obveznopravni, kondemnatorni zahtjev.

5.7. Ovaj sud utvrđuje da je, osim tužitelja i tuženik u ponovljenom postupku izmijenio, odnosno proširio svoj protutužbeni zahtjev u odnosu na prvotno postavljeni zahtjev. Tako zahtijeva da sud utvrdi ništetnost usmenih i pisanih sporazuma stranaka o podjeli tržišta, koordinaciji podjele i raspodjeli radova u postupku javne nabave te da utvrdi da oni ne proizvode pravne učinke. Nadalje zahtijeva da sud utvrdi da Ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji od 30. srpnja 2014. ne proizvodi pravne učinke jer ugovoreni uvjet za njegovo stupanje na snagu iz odredbe čl. 2. toga ugovora nije ispunjen, slijedom čega se, sukladno izričito ugovorenoj odredbi stranaka, ima smatrati da ugovor nije ni sklopljen te da ne proizvodi pravne učinke.

5.8. Razmatrajući tužbeni i protutužbeni zahtjev, sud utvrđuje da su obje stranke u ponovljenom postupku donekle izmijenile svoje zahtjeve. Međutim, prema ocjeni ovoga suda, u konkretnom slučaju ne radi se o preinaci tužbe niti protutužbe u smislu odredaba Zakona o parničnom postupku. Naime, drugostupanjski sud ukinuo je raniju presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, ne određujući pritom u koju se fazu postupak vraća. Stoga je ovaj sud postupak vratio u stadij prethodnog postupka kako bi strankama omogućio potpuno raspravljanje o svim činjeničnim i pravnim pitanjima te jasno iznošenje i obrazlaganje pravnih osnova tužbenog i protutužbenog zahtjeva. U takvim okolnostima izmjene zahtjeva koje su stranke poduzele u toj fazi postupka ne predstavljaju preinaku tužbe, odnosno protutužbe u procesnopravnom smislu (čl. 190 ZPP-a. Osim toga, tužitelj je i ranije tvrdio da mu je nastala šteta postupanjem tuženika, a budući da se radilo o stupnjevitoj tužbi, nije početno naznačio iznos koji potražuje od tuženika.

5.9. Vezano uz pisane iskaze stranaka i svjedoka, sud utvrđuje da su uredno priloženi u sudski spis po pozivu suda pa obzirom da ih niti jedna od stranaka nije osporila i sud to nije ocijenio potrebnim, sud nije odredio usmeno saslušanje po prijedlogu tužitelja (čl. 492.c. st. 3. ZPP-a).

5.10. Nadalje, iako je odredbom čl. 366.a ZPP-a propisano da se prvostupanjska odluka u povodu žalbe može ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje najviše jedanput, u predmetnom slučaju to je učinjeno dva puta. Naime, ako drugostupanjski sud nađe da bi prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti i nakon što je ona bila već jedanput ukinuta u povodu žalbe i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, drugostupanjski sud je dužan sam provesti postupak uz odgovarajuću primjenu odredaba o postupku pred prvostupanjskim sudom radi otklanjanja nedostataka zbog koji bi prvostupanjsku odluku trebalo ponovno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5.11. Odredbom čl 367.a ZPP-a propisano je da ako drugostupanjski sud smatra da bi odluku trebalo donijeti na temelju pravne osnove koja se bitno razlikuje od one o kojoj se u postupku raspravljalo i koju savjesna i brižljiva stranka nije mogla razumno predvidjeti, pozvat će stranke da se izjasne o takvoj pravnoj osnovi. Stranke se mogu o toj pravnoj osnovi izjasniti na sjednici vijeća, raspravi ili u podnesku u roku koji odredi sud, a koji ne može biti kraći od 15 dana. U mjeri u kojoj takva pravna osnova traži utvrđivanje novih činjenica i izvođenje novih dokaza, stranke se u svome očitovanju mogu na njih pozvati.

5.12. Vezano uz navedene odredbe mjerodavnog procesnog prava, ovaj sud dodatno ističe da je drugostupanjski sud ukinuo presudu prvostupanjskog suda i vratio predmet istom sudu na ponovno suđenje s time da je naredio da se nova glavna rasprava održi pred drugim sucem pojedincem (čl.371. ZPP-a).

5.13. Kako se drugostupanjski sud nije izjasnio o meritornim pitanjima spora (pravnoj osnovi, potrebi utvrđivanja novih činjenica, izvođenju dokaza i sl.) te u tom smislu nije prvostupanjskom sudu dao odgovarajuću uputu, ovaj sud će u nastavku izložiti svoja pravna shvaćanja vezana uz postavljenje zahtjeve stranaka i pravnu osnovu spora, bez ponavljanja utvrđenih činjeničnih pitanja spora koja proizlaze iz sudskog spisa i koja je drugostupanjski sud sažeto iznio u svojim odlukama.

5.14. Uredujući sudac (drugi sudac) je obzirom na nedostatak jasne upute postupajući po vlastitom nahođenju u odmakloj fazi postupka koji nije imao priliku usmjeravati u skladu sa svojim pravnim shvaćanjima, odbio dokazne prijedloge tužitelja pa će u slučaju da drugostupanjski sud bude smatrao da takav pristup nije ispravan, postupiti u skladu s gore navedenim odredbama procesnog prava i meritorno odlučiti o predmetu spora.

5.15. Zaključno, ovaj sud smatra da su zahtjevi stranaka dopušteni pa ne postoji pravna osnova za odbacivanje tužbe i protutužbe te da je drugostupanjski sud pravilno naglasio da se tužba odbacuje ako nisu ispunjene procesne pretpostavke za njezino podnošenje pri čemu sud ne ispituje osnovanost tužbenog zahtjeva.

6. Tužbeni zahtjev

6.1. Tužitelj od tuženika potražuje isplatu iznosa od 180.484,39 eur zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 23. kolovoza 2014. pa do isplate,

6.2. U prethodno provedenom postupku prvostupanjski sud je zaključio da je predmetni ugovor sklopljen s ciljem da se jedan gospodarski subjekt suzdrži od sudjelovanja u postupku javne nabave, odnosno da ne podnese konkurentsku ponudu, dok se drugi obvezao isplatiti mu određenu naknadu u slučaju sklapanja ugovora s investitorom pod uvjetom sadržanim u ugovoru. Takav ugovor, prema ocjeni suda, ne uživa pravnu zaštitu. Naime, njegova svrha nije ostvarenje dopuštenog gospodarskog cilja, već izigravanje tržišnog natjecanja i utjecaj na ishod postupka javne nabave uklanjanjem konkurencije među ponuditeljima. Time se izravno dovode u pitanje temeljna načela javne nabave, osobito načela tržišnog natjecanja, jednakog tretmana gospodarskih subjekata i transparentnosti postupka.

6.3. Prvostupanjski sud je u bitnome zaključio da obveza tuženika na isplatu ugovorene naknade proizlazi upravo iz samog ugovora čiji je cilj bio da se jedan ponuditelj ne natječe u postupku javne nabave koji je stoga ništetan. Stoga je pravna osnova na kojoj tužitelj temelji svoj zahtjev protivna prisilnim propisima i moralu društva. Sud ne može pružiti pravnu zaštitu zahtjevu koji proizlazi iz pravnog posla sklopljenog radi ostvarivanja protupravnog cilja, neovisno o tome što je jedna od ugovornih strana svoju ugovornu obvezu izvršila. Pri tome nije odlučno je li postupak javne nabave formalno proveden niti je li ugovor o javnoj nabavi u konačnici sklopljen, već činjenica da je sporni ugovor bio usmjeren na narušavanje slobodnog tržišnog natjecanja među ponuditeljima.

6.4. Ovaj sud odlučujući u ponovljenom prvostupanjskom postupku po drugom sucu polazi od toga da među strankama nije sporno da je u članku 2. Ugovora o poslovno tehničkoj suradnji od 30. srpnja 2014. ugovoreno da će se, ako tuženik ugovori grupu radova iz članka 1. tog Ugovora za iznos manji od 5.500.000,00 kn bez PDV -a, smatrati da ugovor nije sklopljen.Nije sporno da je tuženik 31. srpnja 2014. podnio ponudu u postupku javne nabave pod evidencijskim brojem 4013-V-2/14 (EOJN: 2014/S 005- 0030249), za predmet nabave „Sječa granja i raslinja na trasama distribucijskih nadzemnih vodova za područje Elektrodalmacije Split, Elektre Zadar, Elektre Šibenik i Elektrojuga Dubrovnik“, i to za Grupu 1 – Elektrodalmacija Split, u iznosu od 5.516.680,00 kn. Iz zapisnika o javnom otvaranju ponuda proizlazi da je naručitelj 22. kolovoza 2014. donio odluku o odabiru kojom je odabrao tuženikovu ponudu u iznosu od 5.495.680,00 kn, nakon ispravka računske pogreške.

6.5. Također nije sporno da je tužitelj prije podnošenja ponude njezin sadržaj pokazao tuženiku, nakon čega je ponudu istovjetnog sadržaja predao investitoru. Kako se radi o osobi koja se profesionalno bavi predmetnom djelatnošću, tužitelj je bio dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka iz odredbe članka 10. st. 2. ZOO-a. Sudionik u obveznom odnosu dužan je u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima. U konkretnom slučaju nedostatak primjene pažnje dobrog stručnjaka rezultirao je time da tužitelj nije primijetio predmetnu računalnu pogrešku koja stoga, primjenjujući pravila logike, nije morala biti namjerna. Uvjerljiv dokaz o namjernom ili prijevarnom postupanju tuženika u spisu ne postoji pa se isključivo na temelju navoda tužitelja ne može izvesti takav zaključak.

6.6. Odredbom čl. 319. ZOO-a propisano je da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, dok se pri tumačenju spornih odredbi ne treba držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim zakonom. Polazeći od sadržaja članka 2. predmetnog Ugovora, ovaj sud utvrđuje da ugovorom nije propisana nikakva sankcija za slučaj da tuženik s naručiteljem ugovori radove za iznos manji od 5.500.000,00 kn. Upravo suprotno, sud zaključuje da se radi o legitimnom ugovaranju budućeg davanja ugovorenih poslova u podizvođenje.

6.7. Prema mišljenju ovog suda predmetni ugovor je u pravnoj naravi ugovor o ortaštvu iz odredbe čl. 637. ZOO-a budući da je pravni posao sklopljen radi ostvarenja zajedničkog cilja koji sam po sebi nema obilježja propisana za neki drugi tip društava, a koji je nastao udruživanjem dvije osobe koje se ugovorom o ortaštvu obvezuju uložiti svoj rad ili imovinu u ortaštvo. Po svojoj pravnoj prirodi, ugovor o ortaštvu je konsenzualan i neformalan ugovor, što znači da je ugovor temeljni akt kojim ortaci uređuju međusobna prava i obveze. Za nastanak ugovora dovoljno je da se ortaci usuglase o bitnim sastojcima ugovora, a za sklapanje ugovora nije propisana posebna forma. Za potrebe daljnjeg obrazlaganja, potrebno je istaknuti da su bitni sastojci ugovora o ortaštvu , ortaci (najmanje dvije fizičke ili pravne osobe), njihovi doprinosi koji čine zajedničku imovinu te zajednički cilj.

6.8. Budući da tužitelj u ovom postupku zahtijeva naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze, valja istaknuti da iz Ugovora ne proizlazi obveza tuženika da s naručiteljem sklopi ugovor upravo za navedeni iznos. Slijedom toga, nije ostvarena pretpostavka povrede ugovorne obveze kao osnove njegove ugovorne odgovornosti. Stoga tuženik osnovano ističe da u njegovu postupanju nije bilo namjere prikrivanja odlučnih činjenica. Jednako tako, tužitelj nije dokazao pretpostavke ugovorne odgovornosti za štetu. Tijekom postupka nije dokazao postojanje protupravne radnje tuženika, uzročno -posljedičnu vezu između njegova postupanja i navodno nastale štete, niti samu štetu u utuženom opsegu.

6.9. Pri tom valja istaknuti da se izmakla korist ne može dokazivati općenitim i hipotetskim tvrdnjama, već konkretnim činjenicama i dokazima iz kojih proizlazi da bi oštećenik, prema redovitom tijeku stvari ili posebnim okolnostima slučaja, ostvario određenu imovinsku korist te u kojem bi iznosu ona bila ostvarena. Tužitelj tijekom postupka nije pružio takve dokaze, pa nije dokazao ni postojanje ni visinu navodno izgubljene koristi koja bi proizlazila iz ugovorene podjele radova u omjeru 60 % : 40 %.

6.10. U odnosu na tvrdnje tuženika da je svrha predmetnog ugovora bila izigravanje postupka javne nabave, ovaj sud ocjenjuje da takva namjera ne proizlazi iz samog sadržaja ugovora niti je tijekom postupka dokazana s potrebnim stupnjem izvjesnosti. Sam Ugovor, prema svom sadržaju, ne predstavlja sporazum kojim bi se zaobilazili prisilni propisi, pravila tržišnog natjecanja ili načelo slobodnog tržišnog nadmetanja te stoga nije ništetan u smislu članka 322. ZOO-a.

6.11. Tome valja nadodati da iz Općih uvjeta za sklapanje Ugovora o javnoj nabavi, t. 6.4 proizlazi kako uvođenje podizvođača ne smije prijeći 30 % vrijednosti ugovora o javnoj nabavi. Slijedom toga, ugovorna odredba kojom je predviđeno da će tužitelju biti povjereno 40 % ugovorenih radova nije u skladu s uvjetima predmetnog postupka javne nabave. Međutim, i kada bi se prihvatilo da je navedena ugovorna odredba protivna uvjetima natječaja, takva bi okolnost mogla imati za posljedicu isključivo djelomičnu ništetnost te pojedine ugovorne odredbe, pod pretpostavkom da je ugovor uopće proizveo pravne učinke.

6.12. Međutim, u konkretnom slučaju ta pretpostavka nije ostvarena. Naime, člankom 2. Ugovora stranke su izričito ugovorile da će se, ako tuženik ugovori predmetne radove za iznos manji od 5.500.000,00 kn bez PDV-a, smatrati da ugovor nije sklopljen. Kako je u postupku utvrđeno da je upravo ta ugovorena okolnost nastupila, predmetni ugovor nije proizveo pravne učinke već na temelju same ugovorne volje stranaka. Slijedom toga, nema mjesta utvrđivanju njegove ništetnosti, pa ni djelomične ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, budući da među strankama nisu nastupili ugovoreni pravni učinci na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev

6.13. Stoga, neovisno o pitanju usklađenosti pojedinih ugovornih odredaba s uvjetima natječaja, odlučna je činjenica da predmetni ugovor, zbog neostvarenja ugovorenog uvjeta iz članka 2., nije proizveo pravne učinke, pa je sud odbio tužbeni zahtjev (t. II. izreke).

7. Protutužbeni zahtjev

7.1. U odnosu na protutužbeni zahtjev, kojim protutužitelj traži utvrđenje da su usmeni i pisani sporazumi između stranaka o podjeli tržišta, koordinaciji ponuda i raspodjeli radova u postupku javne nabave ništetni i da kao takvi ne proizvode pravne učinke, sud nalazi da zahtjev nije dovoljno određen.

7.2. Naime, iz sadržaja zahtjeva nije moguće utvrditi na koje se konkretne usmene sporazume odnosi jer tuženik nije naveo kada su oni sklopljeni, između kojih osoba, radi li se o jednom ili više usmenih sporazuma niti je dovoljno određeno opisao njihov sadržaj. Izreka presude mora sadržavati dovoljno određenu identifikaciju pravnog posla koji je predmet sudske zaštite, što u konkretnom slučaju nije ispunjeno.

7.3. Osim toga, zahtjev je formuliran tako da se istodobno traži utvrđenje ništetnosti sporazuma i utvrđenje da oni ne proizvode pravne učinke. iako je neproizvođenje pravnih učinaka izravna zakonska posljedica eventualno utvrđene ništetnosti, a ne samostalan predmet deklaratorne zaštite. Stoga, neovisno o tome bi li navedeni sporazumi po svojem sadržaju mogli biti ocijenjeni kao nedopušteni, sud nije ovlašten odlučivati o takvom zahtjevu koji nije dovoljno određen u pogledu pravnog posla čije se utvrđenje ništetnosti traži.

7.4. U odnosu na drugi protutužbeni zahtjev, kojim tuženik traži utvrđenje da Ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji od 30. srpnja 2014. ne proizvodi pravne učinke jer ugovoreni uvjet za njegovo stupanje na snagu nije ispunjen, sud nalazi da tuženik nije dokazao postojanje pravnog interesa za podnošenje takvog deklaratornog zahtjeva. Naime, prema odredbi čl. 2. Ugovora, stranke su ugovorile da se u slučaju neispunjenja ugovorenog uvjeta smatra da Ugovor nije sklopljen i da ne proizvodi pravne učinke. Slijedom navedenoga, pravna posljedica na koju se tuženik poziva proizlazi neposredno iz ugovornih odredbi, a ne na temelju sudske odluke.

7.5. Slijedom navedenog, budući da je prvi protutužbeni zahtjev nedovoljno određen, a za drugi protutužbeni zahtjev tuženik nije dokazao postojanje pravnog interesa za podnošenje deklaratornog zahtjeva, jer pravna posljedica koju traži proizlazi iz ugovorne odredbe, valjalo ih je odbaciti kao u t. II) izreke.

8. Odluka o trošku

8.1. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a kojom je propisano da ako stranke djelomično uspiju u parnici u približno jednakom dijelu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.

8.2 Valja istaknuti da pri parcijalnom (ne)uspjehu stranaka u sporu u smislu odredbe čl. 154. st. 4. ZPP, izraz „djelomični uspjeh u približno jednakim dijelovima“ treba tumačiti ne samo kvantitativno već i kvalitativno, dakle i obzirom, pa i pretežito u odnosu na osnovu, a ne samo obzirom i u odnosu na visinu raspravljanog tužbenog odnosno protutužbenog zahtjeva.

8.3. Imajući u vidu odredbu čl. 154. st. 4. ZPP-a, ovaj sud smatra da u ovoj konkretnoj pravnoj stvari svaka stranka treba snositi svoj trošak provedenog parničnog postupka cijeneći da niti jedna strana nije uspjela u svom zahtjevu.

9. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 24. kolovoza 2026.

SUDAC:

Iva Buljan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.