REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11, Zagreb

P-106/2026-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu tog suda Ivi Karin Šipek, kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja AUTO KANTOCI d.o.o. Zagreb, Samoborska Cesta 118b, OIB: 61995520253, kojeg zastupa punomoćnik Aleksandar Aleksovski, odvjetnik iz Odvjetničkog društva JURŠETIĆ & ALEKSOVSKI d.o.o. Zagreb, Lovinčićeva Ulica 3, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Perić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri d.o.o. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi naknade štete, nakon održane glavne rasprave zaključene 14. srpnja 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, s danom objave 24. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju iznos od 53,44 EUR sa zateznom kamatom od 3. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine .

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 146,64 EUR sa zateznom kamatom od 24. kolovoza 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 113,65 EUR sa zateznom kamatom od 24. kolovoza 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 1. listopada 2025. nastala šteta na vozilu CITROEN BERLINGO 1.5 BLUEHDI, registarskih oznaka [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika V.L. AUTOMATIKA d.o.o., u kojem je nastala šteta osigurana policom kasko osiguranja kod tuženika broj 8305102489. Ističe da se oštećenik tuženiku obratio odštetnim zahtjevom od dana 03. listopada 2025., a na koji je tuženik odgovorio Obrazloženom ponudom broj: 2582 0320 12316 od dana 24. studenog 2025. i to na način da je odštetni zahtjev ocijenio kao pravno osnovan te na temelju istog Oštećeniku isplatio nesporan iznos naknade štete u iznosu od 460,57 EUR. Tuženik je temeljem računa tužitelja štetu na vozilu procijenio u iznosu od 646,73 EUR tako da je račun tužitelja umanjio za polovicu iznosa PDV-a. Predmetni iznos tuženik je prema tvrdnjama tužitelja umanjio za obveznu odbitnu franšizu, a u kojem iznosu je oštećenik trebao sudjelovati u šteti te za iznos od 53,44 EUR koji iznos predstavlja razliku između cijene rada tužitelja i cijene rada koju tuženik priznaje. Tužitelj tako tvrdi da je tuženik neosnovano umanjio iznos štete na vozilu za 53,44 EUR, što je i predmet ovog postupka, odnosno tvrdi da je predmet ovog postupka upravo novčani iznos koji prelazi ranije navedeni nesporan iznos do potpunog namirenja naknade štete.

1.2. Nadalje tužitelj navodi da je oštećenik kao ustupitelj prenio na njega kao primatelja novčano potraživanje prema tuženiku kao dužniku koje je predmet ovog postupka, što nedvojbeno proizlazi iz Ugovora o ustupanju potraživanja od 01. prosinca 2025., o čemu je tuženik obaviješten zajedničkom notifikacijom tužitelja i oštećenika od 01. prosinca 2025. koja je tuženiku dostavljena uz prigovor na Obrazloženu ponudu tuženika, koji prigovor je tuženik odbio u cijelosti kao neosnovan.

1.3. Ističe da je oštećeniku pružio uslugu mehaničarskih i autolimarskih radova radi saniranja štete na vozilu koja je nastala kao posljedica predmetnog štetnog događaja, za koje usluge mu je izdao račun broj 1684/01/02 u iznosu od 718,59 EUR. Stoga tvrdi da tuženik njegovom predniku nije nadoknadio iznos cjelokupne štete s obzirom na to da je za saniranje predmetne štete izdan račun u iznosu od 718,59 EUR, odnosno umanjeno za polovicu PDV-a u iznosu od 646,73 EUR, a tuženik je priznao i isplatio iznos štete od 460,57 EUR, umanjujući iznos procijenjene štete za iznos za odbitne franšize, dok je tuženik razliku u iznosu od 53,44 EUR na ime cijene rada tužitelja neosnovano umanjio. Tvrdi da je predmetno potraživanje utemeljeno na odredbi članka 1090. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da će sud dosuditi naknadu štete u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje, koja je u ovom slučaju evidentno iznos cjelokupnog računa za usluge koje su bile potrebne da se šteta sanira. Prednik tužitelja je prema tvrdnjama tužitelja iz tužbe svoje vozilo na popravak dao tužitelju čija je primarna djelatnost popravak vozila, a koje vozilo je tužitelj i popravio te za isto izdao račun u skladu sa svojim cjenikom, pri čemu tužitelj ističe da je njegov prednik imao pravo slobodno odabrati gdje će popraviti vozilo te na temelju računa koji mu je izdan potraživati isplatu naknade štete od osiguranja, ovdje tuženika, pri čemu je cijenu predmetnih popravaka obračunao prema svom valjanom cjeniku koji je određen sukladno pozitivnim propisima te je javno dostupan i objavljen na internetskim stranicama tužitelja i to na poveznici https://www.autokantoci.hr/cjenik/ i u njegovim poslovnim prostorima, a popravak i izdavanje predmetnog računa je odrađeno sukladno pravilima struke. Tako tvrdi da upravo iznos izražen na računu tužitelja predstavlja stvarnu štetu nastalu predmetnim štetnim događajem, dok tuženik nejasno i netransparentno procjenjuje visinu nastale štete po nejasnim kriterijima, što potvrđuje i mišljenje Agencije za tržišno natjecanje od 20. veljače 2020.

1.4. Kako je tako prema tvrdnjama tužitelja nesporna odgovornost tuženika za naknadu predmetne štete, da je visina štete, odnosno potpune naknade štete utvrđena upravo računom tužitelja koji je izdan temeljem tužiteljeva cjenika, dok je tuženik očito prenisko procijenio visinu štete, a koju razliku do punog iznosa naknade štete je sada dužan isplatiti tužitelju sukladno ranije citiranim zakonskim propisima i Ugovoru o ustupanju potraživanja, tužitelj tužbom zahtijeva isplatu iznosa od 53,44 EUR sa zateznom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava aktivnu legitimaciju tužitelja i pasivnu legitimaciju tuženika te tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Podredno osporava osnovanost i visinu tužiteljevog potraživanja. Navodi da ne bi trebalo biti sporno da je dužnost oštećenika da poduzme sve potrebne mjere da bi smanjio štetu, a da je u konkretnom slučaju tuženik ukazao oštećeniku na mogućnost popravka vozila na istom području i iste vrste i kvalitete servise, kako kod više ovlaštenih tako i neovlaštenih servisera po jeftinijoj cijeni, ali da je bez obzira na navedeno izabrana opcija popravka vozila po skupljoj cijeni. Ističe da ne određuje cijenu sata rada niti jednog pružatelja usluga servisa/lakirera vozila, već da svoje odluke donosi i upućuje isključivo oštećenim osobama/vlasnicima vozila sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima i drugim pozitivnim propisima pri čemu tvrdi da se oštećene osobe prilikom ostvarivanja prava na naknadu štete imaju obvezu pridržavati se općih načela obveznog prava (članak 8. i članak 10. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima), a da navedeno u konkretnom slučaju predstavlja odabir sanacije popravka predmetne štete u servisu tužitelja sa cijenama rada koje su znatno više od tržišnih cijena ostalih neovisnih autoservisa. Tvrdi da je sukladno odredbi članka 1090. Zakona o obveznim odnosima isplatilo iznose naknade štete dostatne da se u cijelosti saniraju oštećenja koja su bila predmet odštetnog zahtjeva i sukladno članku 1092. st. 1. istog zakona odbilo zahtjeve za naknadom štete preko tržišnih cijena radnog sata jer je oštećena osoba neopravdano doprinijela da trošak sanacije bude veći nego u drugim jednako kvalitetnim neovisnim serviserima na području prebivališta tužitelja. Stoga smatra tužiteljevo potraživanje u cijelosti neosnovano. Tuženik ne spori pravo oštećenika da vozilo popravlja gdje i kada to hoće, međutim, ne u cijelosti na teret tuženika, a sve u skladu sa odredbama članka 10. stavak 1. i 3. te članka 1085. i 1092. ZOO -a, iz razloga što smatra da na teret tuženika pada obveza povrata u stanje prije oštećenja, a prema realnoj, prosječnoj cijeni popravka, uz uvažavanje razumnog odstupanja. Osim navedenoga, tuženik ističe da je i sam tužitelj nakon 02. siječnja 2024. ispostavljao račune sa nižom satnicom. Stoga tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, kao i traženi tijek kamata koji nije prenesen cesijom te predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz naknadu troška tuženiku.

3.1. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom u sadržaj isprava priloženih spisu predmeta i to u Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 1. prosinca 2025. (list 7. do 9. spisa), notifikacija o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 1. prosinca 2025. (list 10. do 11. spisa), Ponuda bez I/S od 24. studenog 2025. (list 14. do 15. spisa), preslika prometne dozvole (list 16. do 17. spisa), Izvid štete broj 2505032012316/1 (list 18. spisa), Račun-Otpremnica broj 1684/01/02 od 24. studenog 2025. (list 19. do 20. spisa), Cjenik tužitelja (list 21. spisa), mišljenje Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (list 22. do 25. spisa), sudska praksa (list 26. do 68. spisa), računi tužitelja (list 80. do 81. i list 86. do 87. spisa), Uputa radionici za pop ravak vozila (list 84. do 85. spisa).

3.2. Sud nije smatrao potrebnim provoditi po tužitelju predloženo prometno tehničko vještačenje na okolnost dinamika nastanka štetnog događaja i visine štete uz očevid na licu mjesta te saslušanje zastupnika po zakonu tužitelja, kao niti po tuženiku predloženo prometno vještačenje na okolnost utvrđivanja je li se vozilo moglo vratiti u prvobitno stanje/popraviti po navedenim cijenama na jednako kvalitetan način jer je provođenje tih dokaza ocijenjeno nesvrsishodnim imajući u vidu da se odluka u ovoj pravnoj stvari mogla donijeti i bez izvođenja daljnjih dokaza, s time da bi se njihovim izvođenjem postupak samo dodatno odugovlačio i stvarali bi se nepotrebni troškovi. Valja istaknuti i da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti (vrijednost predmeta spora u iznosu od 53,44 EUR) pa bi provođenje predloženih vještačenja u svakom slučaju bilo povezano s nerazmjernim teškoćama i troškovima slijedom čega je sud odluku donio u skladu s odredbom čl. 464.a Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/2025, dalje u tekstu: ZPP).

4. Sukladno odredbi članka 8. ZPP-a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete u iznosu od 53,44 EUR, koja se sastoji u razlici cijene sata rada tužitelja i one koju je tuženik priznao u mirnom postupku, a sve vezano za popravak vozila oštećenika društva V.L. AUTOMATIKA d.o.o., marke CITROEN BERLINGO 1.5 BLUEHDI, registarskih oznaka [registarska oznaka].

6. Među strankama su u konkretnom predmetu sporne osnova i visina tužbenog zahtjeva te je sporna aktivna legitimacija tužitelja te pasivna legitimacija tuženika.

7.1. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja ističe se slijedeće. Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine radi ispunjenja koji prileži spisu na listovima 7. do 9. spisa proizlazi da su tužitelj i društvo V.L. AUTOMATIKA d.o.o. navedeni Ugovor sklopili 1. prosinca 2025. te da je istim društvo V.L. AUTOMATIKA d.o.o. kao ustupitelj ustupilo radi ispunjenja tužitelju svoje novčano potraživanje prema tuženiku u iznosu od 53,44 EUR, a sve prema računu popravka za štetu broj 1684/01/02 koji glasi na ukupni iznos od 718,59 EUR i temeljem Izvida štete dužnika, ovdje tuženika, broj 2505032012316-OSNOVNI+1.NAKNADNI (oznaka štete dužnika- tuženika). Time je oštećenik društvo V.L. AUTOMATIKA d.o.o. ustupilo tužitelju svoju tražbinu prema tuženiku sukladno odredbi članka 80. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO). Odredbom članka 80. stavak 1. ZOO određeno je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, a s tražbinom p relaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl. (članak 81. stavak 1. ZOO). Sukladno odredbi članka 82. ZOO-a za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju. Prema odredbi članka 84. stavak 1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Nadalje, prema odredbi članka 88. stavak 1. ZOO-a kad dužnik umjesto ispunjenja svoje obveze ustupi vjerovniku svoju tražbinu ili jedan njezin dio, sklapanjem ugovora o ustupanju dužnikova obveza se gasi do iznosa ustupljene tražbine. Prema stavku 2. ovog članka, kad dužnik ustupi svome vjerovniku svoju tražbinu samo radi ispunjenja, njegova se obveza gasi, odnosno smanjuje tek kad vjerovnik naplati ustupljenu tražbinu. U oba slučaja primatelj je dužan predati ustupitelju sve što je primio preko iznosa svoje tražbine prema ustupitelju. U slučaju ustupanja radi ispunjenja dužnik ustupljene tražbine može ispuniti svoju obvezu i prema ustupitelju, čak i kad je obaviješten o ustupanju (članak 88. stavak 3. i 4. ZOO-a).

7.2. Iz spisu priloženog Izvida štete tuženika broj 2505032012316- OSNOVNI+1.NAKNADNI (list 18. spisa) razvidno je da se Izvid štete odnosi upravo na predmetni štetni događaj, dok iz računa tužitelja broj 1684/01/02 (list 19. spisa) proizlazi da se isti odnosi na popravak vozila oštećenika društva V.L. AUTOMATIKA d.o.o. uslijed oštećenja nastalih u predmetnom štetnom događaju. Iz navedenog je razvidno kako je predmet ustupa tražbine upravo tražbina naknade štete društva V.L. AUTOMATIKA d.o.o. prema tuženiku iz tužiteljevog računa koji je u utuženom dijelu predmet ovog postupka. Tuženik je o ustupu tražbine obaviješten notifikacijom na listu 10. spisa, što je razvidno iz e-mail poruke na listu 92. spisa.

7.3. Stoga je prema ocjeni ovog suda, imajući u vidu sadržaj navedenog pravnog posla-Ugovora o ustupu tražbine radi ispunjenja te prethodno citirane zakonske odredbe o ustupu potraživanja nedvojbeno tužitelj aktivno legitimiran potraživati isplatu utuženog iznosa pa je istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije ocijenjen neosnovanim.

8. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije iako je u istom odgovoru na tužbu više puta referirao na to da je oštećenika obavještavao o njegovim pravima i obvezama. Osim toga spisu prileži i Izvid štete sačinjen od strane tuženika po njegovom procjenitelju i obrazložena ponuda od 24. studenog 2025. kojom sam tuženik potvrđuje postojanje njegove obveze na isplatu po odštetnom zahtjevu oštećenika (društvo V.L. AUTOMATIKA d.o.o.) i kojom tuženik ocjenjuje odštetni zahtjev pravno osnovanim i daje ponudu visine štete kao osigurnine. Stoga je sud ocijenio osnovanim tvrdnje tužitelja da je oštećenik bio kasko osiguran kod tuženika, a sam tuženik je plaćanjem nespornog dijela štete u mirnom postupku i priznavanjem odštetnog zahtjeva kao pravno osnovanog konkludentno priznao kako svoju pasivnu legitimaciju, pa je ovaj sud istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije također ocijenio neosnovanim.

9. Iz isprava u spisu proizlazi da je tuženik povodom predmetnog štetnog događaja od 1. listopada 2025. pregledao oštećeno vozilo 3. listopada 2025. i sačinio Izvid štete u kojem je specificirao dijelove za zamjenu, dijelove za popravak i radno vrijeme popravka (limar-1,00 h, lakirer-1,50 h), kao i potrošni materijal limara i lakirera.

10. Račun koji je tužitelj izdao vlasniku vozila 24. studenog 2025., s dospijećem plaćanja 1. prosinca 2025. (list 19. spisa), odnosi se između ostalog na autolimarske radove (1,00 h) i autolakirerske radove (1,50 h), svaki po cijeni od 43,00 EUR po satu uvećano za PDV. Tužiteljeva cijena radnog sata u navedenom računu obračunata je sukladno Cjeniku tužitelja od 7. siječnja 2025. (list 21. spisa).

11. Iz sadržaja dokumentacije u spisu i navoda tuženika iz odgovora na tužbu proizlazi da tuženik osporava cijenu radnog sata tužitelja. Okolnost da je tuženik oštećeniku dao Uputu o radionici za popravak vozila u drugim radionicama te naveo da će priznati troškove popravka vozila u visini kalkulacije troškova popravka u radionicama u koje je tuženik oštećenika uputio nije od utjecaja na ishod ovog spora, a to iz razloga koje će sud obrazložiti u nastavku.

12. Naime, oštećenik je ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis redovito naplaćuje klijentima, pri čemu može slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti vozilo, pa okolnost što možda postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija, ne predstavlja doprinos oštećenika šteti. Dakle, odabirom tužiteljeve radionice za popravak vozila, oštećenik nije doprinio nastanku štete u smislu odredbe članka 1092. ZOO-a budući da je oštećenik slobodan u odabiru radionice (ovlaštenog ili neovlaštenog auto servisa) u kojoj će popraviti oštećenja na svom vozilu.

13. Poduzetnici, pa i oni koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici smjeli popravljati vozilo isključivo u najjeftinijem servisu. Tužitelj je naplatio onu cijenu popravka koju redovito naplaćuje na tržištu u skladu sa svojim Cjenikom koji se jednako primjenjuje na sve njegove klijente, dok je oštećenik ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji sudjeluje na tržištu u mjestu boravišta oštećenika.

14. Da društva za osiguranje nisu ovlaštena određivati po kojoj će cijeni radnog sata treće osobe obavljati posao u radionici, kao i da oštećena osoba, odnosno osiguranik može slobodno izabrati gdje će popraviti svoje vozilo i na temelju računa popravka vozila koje mu je izdala izabrana radionica u kojoj je izvršen popravak zahtijevati naknadu štete odnosno naknadu iz osiguranja, mišljenje je i Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja od 20. veljače 2020. (list 22. do 25. spisa). Dakle, poduzetnici su ovlašteni samostalno određivati cijene na mjerodavnom tržištu te je njihova poduzetnička sloboda, koja je jedno od temeljnih načela tržišnog gospodarstva, ograničena pravilima tržišnog natjecanja. S tim u vezi, ukoliko tuženik smatra da su povrijeđena pravila tržišnog natjecanja, tuženik je ovlašten zahtijevati pravnu zaštitu prema pravilima Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja. U obveznopravnom kontekstu odlučno je da autoservisne radionice koje su registrirane za obavljanje djelatnosti popravka i održavanja motornih vozila na određenom području obračunavaju cijene prema njihovim redovnim cijenama. U suprotnom ukoliko bi autoservisne radionice, uslijed toga što im oštećenici ustupaju (prenose) tražbine koje imaju prema osigurateljima štetnika, manipulirale s cijenama radilo bi se o zlouporabi prava, a o čemu se, imajući u vidu tuženikove tvrdnje i priložene isprave, ne radi u konkretnom slučaju.

15. Što se tiče tužiteljevih računa iz 2024. godine (list 80. i 81. spisa) koje je tuženik priložio uz odgovor na tužbu ističe se da je iz njih razvidno da je tužitelj u njima obračunavao različite cijene za autolimarske radove i autolakirerske radove. Međutim, navedeni računi odnose se na razdoblje prije donošenja tužiteljevog Cjenika pa isti nisu odlučni za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

16. Obzirom da je sud ocijenio da je tužitelj predmetnim računom za popravak vozila obračunao onu cijenu autolimarskih i autolakirerskih radova u skladu sa svojim službenim Cjenikom koji je bio na snazi u vrijeme ispostavljanja predmetnog računa za popravak vozila, sud je ocijenio, a osobito uvažavajući vrijednost predmeta spora i troškove koji bi bili izazvani provođenjem vještačenja, koji bi višestruko premašili vrijednost predmeta spora, da nije niti svrsishodno niti ekonomično provoditi po strankama predložena prometna vještačenja, kako je to ranije navedeno.

17. Imajući u vidu da je cijena sata rada u računu tužitelja broj 1684/01/02 ispostavljena u skladu s tužiteljevom cijenom radnog sata utvrđenoj njegovim službenim Cjenikom, i to u obujmu radnih sati koje je i sam tuženik utvrdio u svom Izvidu štete, tužitelju je u odnosu na neplaćenu razliku cijene radnog sata u smislu odredbe članka 1046. ZOO-a nastala šteta koja se odnosi na razliku iznosa cijene sata rada koju tužitelj naplaćuje i cijene sata rada koju tuženik priznaje, pa mu je tuženik kao kasko osiguravatelj oštećenika, s obzirom na valjani Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja, dužan nadoknaditi utuženi iznos temeljem odredbe članka 1085. stavak 1. i 4. i odredbe članka 84. stavka 1. ZOO-a slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

18. Odredbom članka 81. stavak 1. ZOO-a propisano je da s tražbinom na primatelja prelaze i sporedna prava, u koja spada i pravo na kamatu, pa je na tužitelja prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate, suprotno tvrdnjama tuženika iz odgovora na tužbu.

19. Odštetni zahtjev je tuženiku podnesen 3. listopada 2025., što je razvidno i iz dostavljene Obrazložene ponude tuženika na listu 24. i 25. spisa, pa je stoga zatezne kamate na iznos naknade štete tužitelj ovlašten potraživati u skladu s odredbom članka 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23) od datuma podnošenja odštetnog zahtjeva slijedom čega je ocijenjen osnovanim i zahtjev za isplatom zatezne kamate od navedenog dana pa do isplate.

20. Odluku o visini stope zatezne kamate sud je donio u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a propisanu za ostale odnose imajući u vidu predmet konkretnog spora.

21. Odluka o tužiteljevom zahtjevu za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama članka 154. stavak 1., članka 164. stavak 1. i članka 155. stavak 1. i 2. ZPP-a, Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13 i 118/18, dalje u tekstu: ZSP), prema zahtjevu za naknadu troškova (list 93. spisa) te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 i 107/25, dalje u tekstu: Tarifa), uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 53,44 EUR te vrijednost boda od 2,00 EUR.

22. Valja istaknuti da je Tbr. 7.9. Tarife propisano da za zastupanje u parničnom postupku u kojem je vrijednost predmeta spora manja od 100,00 EUR, neovisno o odredbi Tbr. 7.1., ukoliko točkama od 2. do 8. istog Tbr. za pojedine postupke i sporove nije drugačije određeno, odvjetniku pripada jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak u visini od 50 bodova. U konkretnom slučaju tužitelj je nepravilno zatražio nagradu za pojedinačno poduzete radnje tijekom postupka u sveukupnom iznosu od 260,29 EUR pa je tužitelju kao potreban priznat trošak u visini jednokratne nagrade za cijeli prvostupanjski postupak za zastupanje u parničnom postupku u kojem je vrijednost predmeta spora manja od 100,00 EUR (Tbr. 7.9. Tarife) u iznosu od 100,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 25,00 EUR, zatim trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR te trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 15,00 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak u iznosu od 146,64 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

23. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe članka 151. stavak 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a.

24. Tužiteljev zahtjev za naknadom troškova odbijen je kao neosnovan za neosnovano prekomjerno zatraženi trošak zastupanja koji prelazi propisanu visinu nagrade propisane Tbr. 7.9. Tarife, kako je to ranije obrazloženo, zatim u odnosu na prekomjerno neosnovano zatraženi trošak sudske pristojbe za tužbu za iznos od 6,63 EUR te u odnosu na dodatnu pristojbu na rješenje u iznosu od 13,27 EUR. Naime, tužitelj je temeljem odredbe članka 4. točka 1. i članka 7. stavak 1. ZSP-a već prilikom podnošenja tužbe bio u obvezi plaćanja dužne sudske pristojbe za tužbu u visini propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom s obzirom da je tužbu predao u elektroničkom obliku sukladno posebnim propisima putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda pa je nepravovremenim plaćanjem pristojbe sam skrivio plaćanje razlike do punog iznosa pristojbe za tužbu propisane Tarifom, kao i dodatne pristojbe na rješenje koja mu je određena upravo zbog nepravovremenog plaćanja dužne sudske pristojbe. Stoga je slijedom svega navedenoga tužiteljev zahtjev za naknadom troškova odbijen za sveukupni iznos od 113,65 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Zagrebu 24. kolovoza 2026.

S U D A C

Iva Karin Šipek

POUKA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.

Presuda kojom se završava postupak u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 . toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP te zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP).