Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3384/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Gordani Bošković Majerović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KOMUNALAC d.o.o., OIB: 41412434130, Mosna 15, Koprivnica, zastupanog po punomoćniku EN, protiv tuženika ZN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj Povrv-100/2023-39 od 22. svibnja 2025., dana 24. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj Povrv-100/2023-39 od 22. svibnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom djelomično je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Darka Matulca iz Đurđevca, poslovni broj Ovrv- 191/2023 od 14. ožujka 2023. i to u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju namiri tražbinu u ukupnom iznosu od 84,25 eura (t. I. izreke) te je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 32,82 eura (t. II. izreke).

1.2. Prvostupanjskim rješenjem, zbog djelomičnog povlačenja tužbe, djelomično je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Darka Matulca iz Đurđevca, poslovni broj Ovrv-191/2023 od 14. ožujka 2023. u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju namiri tražbinu u iznosu od 6,45 eura.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu podnosi tuženik pozivajući se na žalbene razloge iz čl. 353. st. t. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25. - dalje: ZPP). Traži naknadu troškova postupka kao i naknadu troška žalbe.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4.1. Predmet spora je zahtjev tužitelja, trgovačkog društva registriranog za obavljanje javne usluge prikupljanja, odvoza i zbrinjavanja komunalnog otpada, kojim od tuženika, kao vlasnika nekretnine na području pružanja javne usluge, zahtijeva isplatu iznosa od 90,70 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, na ime naknade za prikupljanje komunalnog otpada, za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2022 na adresi [adresa].

4.2. Tijekom prvostupanjskog postupka tužitelj je djelomično povukao tužbu za iznos od 6,45 eura, koji se odnosi na varijabilni dio cijene javne usluge, odnosno naknadu za predaju miješanog komunalnog otpada za devet mjeseci. Preostali tužbeni zahtjev odnosi se na isplatu iznosa od 84,25 eura na ime naknade za obveznu minimalnu javnu uslugu za spremnik zapremine 80 litara.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka sukladno čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj sud utvrđuje da nisu počinjene povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP, pa tako ni ona iz t. 11. na koju se tuženik poziva. Presuda sadrži jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, izreka je razumljiva i ne proturječi obrazloženju, a razlozi nisu međusobno proturječni niti u suprotnosti s izvedenim dokazima.

6. Naime, u postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj, kao ovrhovoditelj, podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave – izvoda iz poslovnih knjiga od 31. siječnja 2023. – radi naplate dospjele tražbine po računima za javnu uslugu prikupljanja i odvoza komunalnog otpada za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2022 na adresi [adresa],

- da je javni bilježnik Darko Matulec u Đurđevcu donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-191/2023 od 14. ožujka 2023. kojim je ovršeniku, ovdje tuženiku, naloženo da u roku od osam dana namiri tražbinu zajedno s troškovima postupka,

- da je tuženik izjavio prigovor protiv navedenog rješenja o ovrsi osporavajući osnovanost tražbine,

- da je prvostupanjski sud rješenjem poslovni broj Povrv-100/2023-11 od 12. travnja 2023. stavio izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha te odredio nastavak postupka kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, uz upozorenje strankama na prekluzivne rokove iz čl. 461.a st. 6. i 7. ZPP-a za iznošenje činjenica i predlaganje dokaza.

7. Tijekom prvostupanjskog postupka, kao i u žalbi, tužitelj je u bitnome tvrdio da je tuženik, kao vlasnik nekretnine, evidentiran kao korisnik javne usluge sakupljanja komunalnog otpada te da je stoga obveznik plaćanja cijene te javne usluge. Isticao je da je tuženiku dodijeljen spremnik zapremine 80 litara te da okolnost što ga nije iznosio na pražnjenje ne utječe na njegovu obvezu plaćanja obvezne minimalne javne usluge. Nadalje je naveo da se cijena javne usluge sastoji od fiksnog dijela, odnosno cijene obvezne minimalne javne usluge, i varijabilnog dijela, koji ovisi o broju izvršenih odvoza miješanog komunalnog otpada. Budući da tijekom utuženog razdoblja nije bilo evidentiranih odvoza, tužitelj je djelomično povukao tužbu u odnosu na varijabilni dio cijene te u ovom postupku potražuje isključivo naknadu za obveznu minimalnu javnu uslugu.

8. Prvostupanjski sud je, primjenom odredaba čl. 30. st. 5., 6. i 7. te čl. 33. st. 2. Zakona o održivom gospodarenju otpadom ("Narodne novine" br. 94/13., 73/17., 14/19., 98/19. i 84/21.; dalje: ZOGO), čl. 66. st. 1., čl. 70. st. 1. i čl. 75. st. 1. Zakona o gospodarenju otpadom ("Narodne novine" br. 84/21.; dalje: ZGO), kao i mjerodavnih odluka Općine Koprivnički Ivanec kojima je uređen način pružanja javne usluge sakupljanja komunalnog otpada, ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj od tuženika potražuje isplatu naknade za obveznu minimalnu javnu uslugu za utuženo razdoblje.

9. U žalbi tuženik u bitnome navodi da nije zaprimao račune koje je ispostavljao tužitelj te da su oni izdani na temelju odluke Općine Koprivnički Ivanec za koju tvrdi da ju je Ustavni sud Republike Hrvatske stavio izvan snage. Nadalje ističe da njegovo kućanstvo ne proizvodi komunalni otpad jer ga zbrinjava unutar kućanstva, pretvaranjem u toplinsku energiju ili kompostiranjem. Konačno, osporava zakonitost pobijane presude navodeći da ju je donijela sutkinja koja je, prema njegovu stajalištu, trebala biti izuzeta od odlučivanja.

10. Kako vrijednost predmeta spora ne prelazi 1.320,00 eura, riječ je o sporu male vrijednosti u smislu čl. 458. st. 1. ZPP. Sukladno čl. 467. st. 1. ZPP, presuda u takvom sporu može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP -a (osim t. 3.). Slijedom toga, žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije dopušten, te je drugostupanjski sud vezan činjeničnim stanjem kako ga je utvrdio prvostupanjski sud.

11. Iz sadržaja spisa proizlazi da je tuženik tijekom postupka osnovanost tužbenog zahtjeva osporavao isključivo tvrdnjom da javnu uslugu nije koristio. Pritom nije osporavao da je vlasnik predmetne nekretnine, da u njoj živi niti da mu je za tu nekretninu dodijeljen spremnik zapremine 80 litara.

12. Međutim, sama tvrdnja da korisnik nije koristio javnu uslugu sakupljanja komunalnog otpada nije dostatna za oslobođenje od obveze plaćanja naknade za obveznu minimalnu javnu uslugu. Da bi takav prigovor bio osnovan, vlasnik nekretnine mora dokazati da se nekretnina trajno nije koristila, odnosno da su ispunjene zakonom propisane pretpostavke za oslobođenje od obveze plaćanja javne usluge. Takvo pravno shvaćanje zauzeto je u Zaključku broj 2 sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova od 4. prosinca 2017., poslovni broj Su-IV-204/2017-5.

13.1. Prema odredbi čl. 30. st. 1. ZOGO, javna usluga prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada obuhvaća prikupljanje otpada putem spremnika od pojedinih korisnika na području pružanja javne usluge te njegov prijevoz do ovlaštene osobe za obradu otpada.

13.2. Odredbom čl. 30. st. 5. ZOGO-a propisano je da se korisnikom javne usluge smatra vlasnik nekretnine, odnosno vlasnik posebnog dijela nekretnine, kao i korisnik nekretnine ili njezina posebnog dijela ako je vlasnik ugovorom na njega prenio obvezu plaćanja javne usluge i o tome obavijestio davatelja usluge.

13.3. Prema čl. 30. st. 6. ZOGO-a korisnik javne usluge dužan je koristiti javnu uslugu na način propisan tim Zakonom, drugim propisima i općim aktima jedinice lokalne samouprave donesenima na temelju toga Zakona te snositi troškove gospodarenja komunalnim otpadom razmjerno količini otpada predanog davatelju usluge.

14.1. Nadalje, odredbom čl. 66. st. 1. t. 6. ZGO propisano je da predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave odlukom o načinu pružanja javne usluge, između ostaloga, određuje iznos cijene obvezne minimalne javne usluge i način njezina određivanja.

14.2. Odredbom čl. 70. st. 1. ZGO-a propisano je da je korisnik javne usluge vlasnik nekretnine odnosno vlasnik posebnog dijela nekretnine, korisnik nekretnine odnosno posebnog dijela nekretnine na kojeg je vlasnik ugovorom prenio obvezu plaćanja javne usluge i o tome obavijestio davatelja usluge, kao i stvarni korisnik nekretnine.

14.3. Prema čl. 75. st. 1. i 2. ZGO-a cijena javne usluge plaća se radi pokrića troškova njezina pružanja, a sastoji se od cijene za količinu predanog miješanog komunalnog otpada (varijabilni dio) i cijene obvezne minimalne javne usluge (fiksni dio).

15.1. Čl. 16. Odluke o načinu pružanja javne usluge sakupljanja komunalnog otpada na području Općine [adresa] (dalje: Odluka) propisano je da strukturu cijene javne usluge čine cijena obvezne minimalne javne usluge i cijena za količinu predanog miješanog komunalnog otpada. Tom je odredbom propisano i da se cijenom obvezne minimalne javne usluge pokrivaju troškovi koje je potrebno osigurati radi funkcioniranja sustava sakupljanja komunalnog otpada, uz poštovanje načela „onečišćivač plaća“, načela ekonomski održivog poslovanja te sigurnosti, redovitosti i kvalitete pružanja javne usluge.

15.2. Prema čl. 24. Odluke smatra se da je s postojećim korisnicima ugovor o korištenju javne usluge sklopljen ako je javna usluga korištena u prethodnom razdoblju ili ako je korisnik zaprimio spremnik za primopredaju miješanog komunalnog otpada.

15.3. Cjenikom javne usluge koji se primjenjuje od 1. siječnja 2021. određeno je da cijena obvezne minimalne javne usluge za kućanstva s vlastitim kompostiranjem biorazgradivog otpada, za spremnik zapremine 80 litara, iznosi 30,74 kune (4,08 eura).

15.4. Cjenikom javne usluge koji se primjenjuje od 1. srpnja 2022. određeno je da cijena obvezne minimalne javne usluge za kućanstva s vlastitim kompostiranjem biorazgradivog otpada, za spremnik zapremine 80 litara, iznosi 39,70 kuna (5,27 eura).

16.1. Iz citiranih zakonskih i podzakonskih odredaba proizlazi da je vlasnik nekretnine, odnosno druga osoba koja se prema zakonu smatra korisnikom javne usluge, obveznik plaćanja cijene javne usluge. Budući da tuženik tijekom postupka nije osporavao da je vlasnik predmetne nekretnine niti da mu je dodijeljen spremnik zapremine 80 litara, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik korisnik javne usluge i obveznik plaćanja njezine cijene.

16.2. Cijena javne usluge sastoji se od varijabilnog dijela, koji ovisi o količini predanog miješanog komunalnog otpada, i cijene obvezne minimalne javne usluge kao njezina fiksnog dijela. Svrha obvezne minimalne javne usluge nije pokriće isključivo troškova nastalih odvozom otpada s pojedine nekretnine, već osiguranje trajnog i urednog funkcioniranja sustava javne usluge, uključujući troškove rada reciklažnih dvorišta, organizacije sustava prikupljanja otpada, odvoza glomaznog otpada te troškove nužne za održivost, sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja javne usluge.

17. Takvo tumačenje proizlazi i iz Mišljenja Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja od 22. prosinca 2020., na koje se poziva i sam tuženik, prema kojem je korisnik javne usluge obvezan plaćati cijenu obvezne minimalne javne usluge neovisno o tome je li u pojedinom obračunskom razdoblju predavao komunalni otpad, dok se varijabilni dio cijene obračunava isključivo prema količini odnosno broju izvršenih odvoza.

18. Vlasnik nekretnine može se osloboditi obveze plaćanja obvezne minimalne javne usluge samo ako dokaže da su ispunjene zakonske pretpostavke trajnog nekorištenja nekretnine, što je dužan dokazati odgovarajućim objektivnim dokazima.

19. U konkretnom slučaju tužitelj je cijenu javne usluge obračunao sukladno mjerodavnim zakonskim i podzakonskim propisima, primjenom cijene obvezne minimalne javne usluge za spremnik zapremine 80 litara, dok je tijekom postupka djelomično povukao tužbu u odnosu na varijabilni dio cijene koji se odnosi na razdoblja u kojima nije bilo evidentiranih odvoza komunalnog otpada.

20. Slijedom navedenoga, budući da je u postupku nesporno utvrđeno da je tuženik vlasnik predmetne nekretnine, na njemu je bio teret dokazivanja postojanja okolnosti koje bi ga oslobađale obveze plaćanja cijene obvezne minimalne javne usluge.

21. Međutim, sama činjenica da tijekom utuženog razdoblja s predmetne adrese nije evidentiran odvoz komunalnog otpada ne predstavlja zakonom propisanu osnovu za oslobođenje od obveze plaćanja cijene obvezne minimalne javne usluge. Budući da tuženik tijekom postupka nije ni tvrdio niti dokazivao da se predmetna nekretnina tijekom utuženog razdoblja trajno nije koristila, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik obvezan platiti cijenu obvezne minimalne javne usluge.

22.1. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tuženika da nije zaprimao uplatnice tužitelja. Naime, u svom podnesku od 24. listopada 2024. tuženik izričito navodi da već godinama ne zaprima poštu tužitelja jer je vraća poštaru čim utvrdi da potječe od tužitelja. Takvim navodima tuženik zapravo potvrđuje da mu je tužitelj uredno upućivao poštanske pošiljke, uključujući uplatnice, dok je njihovo nezaprimanje posljedica isključivo njegove svjesne odluke da odbije primitak pošiljaka. Stoga se tuženik ne može s uspjehom pozivati na okolnost koju je sam prouzročio kako bi izbjegao posljedice uredne dostave.

22.2. Jednako tako, neosnovani su žalbeni navodi da je Ustavni sud Republike Hrvatske stavio izvan snage citiranu Odluku Općine Koprivnički [adresa]. Tuženik za takvu tvrdnju nije priložio nijedan dokaz. Naprotiv, iz isprave na listu 309 spisa proizlazi da je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom od 23. ožujka 2021. odbio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom Uredbe, a ne Odluke. Slijedom toga, iz navedene odluke proizlazi da Ustavni sud nije odlučivao o zakonitosti i ustavnosti Odluke Općine Koprivnički [adresa], niti o prijedlogu tuženika koji se nalazi na listu 17 spisa, budući da je taj prijedlog podnesen tek u prosincu 2022., odnosno nakon donošenja navedene odluke Ustavnog suda.

22.3. Neosnovani su i žalbeni navodi kojima tuženik dovodi u pitanje nepristranost sutkinje koja je donijela pobijanu presudu. Naime, tuženik nije dokazao postojanje nijednog od razloga za izuzeće suca propisanih čl. 71. ZPP -a, niti postojanje drugih okolnosti koje bi dovodile u sumnju njezinu nepristranost.

23.1. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP -a kada je odlučio o troškovima parničnog postupka.

23.2. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovog suda, tužitelj je dokazao osnovanost i visinu svoje tražbine, dok tuženik nije dokazao postojanje činjenica koje bi ga oslobodile obveze plaćanja cijene obvezne minimalne javne usluge. Stoga tužitelj osnovano od tuženika potražuje iznos od 84,25 eura na ime cijene obvezne minimalne javne usluge za utuženo razdoblje pa je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u t. I. izreke.

24. Budući da tuženik sa žalbom nije uspio, nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka, pa je, primjenom čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a, odlučeno kao u t. II. izreke.

U Zagrebu 24. kolovoza 2026.

Sutkinja

Gordana Bošković Majerović