REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-275/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branke Ribičić, kao predsjednice vijeća, Branimira Miljevića kao izvjestitelja i člana vijeća i Renate Marić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sandri Đurin odvjetnici iz Nove Gradiške, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija br. 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški, poslovni broj: P-293/2025-9, od 2. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 24. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko bank d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški, poslovni broj: P-293/2025-9, od 2. veljače 2026.

II. Tužitelj UK odbija se sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški, poslovni broj: P-293/2025-9, od 2. veljače 2026., u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba 7. stavak 1. Ugovora o kreditu broj 514003025026000066582/2007 sklopljenog 12. travnja 2007. između tužitelja UK i Slavonska banke d.d. Osijek kao pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d., koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20 % jednokratno, unaprijed“, pa stoga članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

1.1. U točki II. izreke naloženo je tuženiku Addiko Bank da tužitelju UK isplati novčani iznos od 541,13 eura sa zateznom kamatom od 21.04.2007. pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

1.2. U točki III. izreke naloženo je tuženiku Addiko Bank da tužitelju UK naknadi parnični trošak u iznosu od 400,00 eura zajedno sa zateznom kamatom od dana presuđenja 2. veljače 2026. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

1.3. U točki IV. izreke tužitelj je odbijen s preostalim zahtjevom za naknadu troškova postupka.

1.4. U točki V. izreke tužitelj UK je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi.

2. Protiv ove presude žalbu je uložio tuženik zbog bitnih povreda postupka, zbog pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka, s prijedlogom da se žalba uvaži i preinači presuda na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, ili da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.1. Da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 1. ZPP-a, tuženik smatra iz razloga što prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude nije na pravilan način primijenio odredbu čl. 8. ZPP-a i presudu donio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 1. ZPP-a, i članka 354. st. 2. točka 6. tuženik nalazi u povredi čl. 5. ZPP-a, jer u postupku nije izveden niti jedan bitan dokaz glede važnih tuženikovih navoda o činjenicama, čime je povrijeđeno tuženikovo pravo na pravično suđenje. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku tuženik vidi u tome što pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući da je izreka proturječna razlozima presude, presuda nema razloga o pojedinim odlučnim činjenicama, te o pojedinim odlučnim činjenicama postoji i proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

2.2. U sadržaju žalbe glede žalbenih razloga pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, tuženik posebno ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je sporna odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Posebno se ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, jer je tuženik između ostalog imao troškove zaposlenika kao i materijalne troškove.

2.3. U žalbi se ponavlja i dodatno elaborira prigovor zastare ponavljajući da restitucijski zahtjevi iz ništetnih ugovora zastarijevaju u relativno zastarnom roku od 5 godina,( čl. 328. ZOO), a u konkretnom slučaju od naplate sporne naknade do podnošenja tužbe prošlo je više od 5 godina.

2.4. Odluka o troškovima postupka osporava se prvenstveno iz razloga što tuženik smatra pogrešnom odluku glavnoj stvari. Posebno se ukazuje da tužiteljev zahtjev od 9. svibnja 2025. nije bio potreban za vođenje ovog postupka, kao ni trošak pristupa na ročište za objavu presude.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj smatra da su navodi žalbe neosnovani i predlaže da se žalba odbije. Posebno se naglašava da tuženik tijekom postupka nije predložio izvođenje niti jednog dokaza kako bi uopće dokazao u čemu bi se sastojali troškovi obrade kredita.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda te u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP-a, utvrdio je da sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude nije počinio bitne povredu postupka, a materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

5.1. U razlozima presude prvostupanjski sud dao je za svoj pravni stav jasno obrazloženje, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla preispitati, niti je u bilo čemu nerazumljiva ili ima proturječja između izreke i razloga presude, tako da nije počinjena bitna povreda iz članka 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku. Postupanjem prvostupanjskog suda nisu tuženiku povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, jer su u postupku utvrđene sve relevantne činjenice i presuda sadrži valjane razloge.

6. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnom odredba članka 7. st. 1. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku plati naknadu za obradu kredita od 1,20%, te isplata iznosa od 541,13 eura, plaćenog na ime te naknade, kao i zatezne kamate na taj iznos.

7. Činjenično stanje koje proizlazi iz dokumentacije priložene spisu je:

- da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 5140030250-26000066582/2007 od dana 12. travnja 2007. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 75.000,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama uz valutnu klauzulu.

- da je člankom 7. st. 1. Ugovora o kreditu određeno između ostalog, da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita troškovi obrade u iznosu od 1,20% iznosa kredita.

- da je tužitelj kao korisnik kredita na ime troškova obrade kredita platio iznos od 541,13 eura 20. travnja 2007.

8.1. U drugostupanjskom postupku sporno je da li je odredba predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva ništetna i da li tužitelj ima pravo na isplatu navedenog iznosa sa pripadajućim zateznim kamatama, te da li je nastupila zastara potraživanja.

9. Saslušanjem tužitelja prvostupanjski sud utvrdio je da se o odredbi članka 7. st.1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, niti je od strane tuženika tužitelju dano objašnjenje na koje se sve troškove odnosi 1,20 % iznosa od cjelokupne isplate kredita, a iz uvida u ugovor utvrđeno je da se radi o tipskom ugovoru kojeg je unaprijed pripremio tuženik. Također je utvrđeno da je Ugovor o kreditu tužitelj podigao radi kupnje stana, tako da se isti smatra potrošačem u smislu članka 3 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača, budući je u trenutku sklapanja ugovora bio u mirovini i nije imao u vlasništvu trgovačko društvo niti obrt.

10. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača ((NN br. 96/03, 45/97, 79/07, u nastavku ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora, jer je predmetni ugovor zaključen 12. travnja 2007.

10.1. Odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

11. Odredbama Zakona o zaštiti potrošača uređuje se zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pa tako i u predmetnom Ugovoru o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što je suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja i može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je ništetna odredba članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva. jer je u postupku utvrđeno da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo već je ista ponuđena tužiteljici kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika. Ta odredba nije jasna, lako razumljiva i uočljiva iz razloga što tuženik nije pojasnio tužiteljici koje to troškove navedena naknada podmiruje, tim više što je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita.

12. U postupku nije sporno da je tužitelju na ime troškova obrade kredita naplaćen 20. travnja 2007. iznos od 541,13 eura.

13. Imajući u vidu provedene dokaze, drugostupanjski sud smatra pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da je odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita nepoštena iz razloga što se radi o odredbi ugovora koju je unaprijed formulirao tuženik (kreditor), o kojoj ugovorne strane nisu pregovarale i na koju tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati. Na taj način tužitelj je kao potrošač doveden u nepovoljniji položaj od tuženika kao kreditora, te je pravilno odredba članka 7. st. 1. Ugovora o kreditu ocijenjena ništetnom i da je stoga tuženik nepošteni stjecatelj pa da sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a.

13. Stoga je zatezna kamata pravilno dosuđena sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23-dalje ZOO) od dana plaćanja te naknade.

14. Pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da nije nastupila zastara predmetnog potraživanja, budući zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, a u konkretnom slučaju ništetnost je utvrđena prvostupanjskom presudom koja je potvrđena ovom drugostupanjskom presudom.

14.1. Naime, u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, sukladno članku 225. ZOO-a, jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove, a prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO- a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

15. Nije osnovana žalba ni glede odluke o troškovima postupka o kojima je prvostupanjski sud pravilno odlučio temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje u tekstu: „Tarifa“).

15.1. Troškovi postupka sastoje se od troškova zastupanja tužitelja po punomoćniku i odnose se na trošak sastava tužbe u iznosu 100,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife), trošak sastava podneska od 20.8.2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak sastava zahtjeva od 9.5.2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 36. točka 3. Tarife), trošak pristupa na ročište 8.12.2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife) i trošak pristupa na ročište za objavu 2.2.2026. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife), ili ukupno 400,00 eura.

15.2. Tužitelju je opravdano priznat i trošak pristupa na ročište za objavu presude budući je isti predviđen je odredbom Tbr. 9.3. Odvjetničke tarife.

15.3. Tužitelju nije priznat trošak odgovora na žalbu tuženika, jer navodi iz odgovora nisu bili relevantni za odluku drugostupanjskog suda.

16. Zbog svega iznesenog, temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud odlučio je kao u izreci ove presude.

U Požegi 24. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća:

Branka Ribičić