Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-981/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Lane Putrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima Goranu Gložiniću, odvjetniku u Varaždinu i Josipu Mađariću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-409/2023-21 od 16. lipnja 2025. dopunjene dopunskom presudom, poslovni broj P-409/2023-28 od 7. svibnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 24. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika i potvrđuje se točka I. izreke presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-409/2023-21 od 16. lipnja 2025. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate koje su tekle na iznos od:

- 162,51 EUR od 31.5.2011. do 30.9.2015.

- 162,93 EUR od 30.6.2011. do 30.9.2015.

- 198,56 EUR od 31.7.2011. do 30.9.2015.

- 180,26 EUR od 31.8.2011. do 30.9.2015.

- 160,22 EUR od 30.9.2011. do 30.9.2015.

- 158,07 EUR od 31.10.2011. do 30.9.2015.

- 156,53 EUR od 30.11.2011. do 30.9.2015.

- 166,09 EUR od 31.12.2011. do 30.9.2015.

- 174,42 EUR od 31.1.2012. do 30.9.2015.

- 175,53 EUR od 29.2.2012. do 30.9.2015.

- 169,77 EUR od 31.3.2012. do 30.9.2015.

- 173,66 EUR od 30.4.2012. do 30.9.2015.

- 176,32 EUR od 31.5.2012. do 30.9.2015.

- 171,85 EUR od 30.6.2012. do 30.9.2015.

- 173,02 EUR od 31.7.2012. do 30.9.2015.

- 169,66 EUR od 31.8.2012. do 30.9.2015.

- 162,41 EUR od 30.9.2012. do 30.9.2015.

- 170,14 EUR od 31.10.2012. do 30.9.2015.

- 173,86 EUR od 30.11.2012. do 30.9.2015.

- 171,25 EUR od 31.12.2012. do 30.9.2015.

- 156,66 EUR od 31.1.2013. do 30.9.2015.

- 169,06 EUR od 28.2.2013. do 30.9.2015.

- 170,14 EUR od 31.3.2013. do 30.9.2015.

- 165,28 EUR od 30.4.2013. do 30.9.2015.

- 150,17 EUR od 31.5.2013. do 30.9.2015.

- 149,79 EUR od 30.6.2013. do 30.9.2015.

- 153,50 EUR od 31.7.2013. do 30.9.2015.

- 159,25 EUR od 31.8.2013. do 30.9.2015.

- 167,69 EUR od 30.9.2013. do 30.9.2015.

- 163,44 EUR od 31.10.2013. do 30.9.2015.

- 166,45 EUR od 30.11.2013. do 30.9.2015.

- 169,87 EUR od 31.12.2013. do 30.9.2015.

- 150,61 EUR od 31.1.2014. do 30.9.2015.

- 4.302,66 EUR od 18.2.2014. do 30.9.2015.

- 153,93 EUR od 28.2.2014. do 30.9.2015.

- 152,73 EUR od 31.1.2014. do 30.9.2015.

- 148,40 EUR od 30.4.2014. do 30.9.2015.

- 147,01 EUR od 31.5.2014. do 30.9.2015.

- 147,64 EUR od 30.6.2014. do 30.9.2015.

- 152,56 EUR od 31.7.2014. do 30.9.2015.

- 156,71 EUR od 31.8.2014. do 30.9.2015.

- 1.987,24 EUR od 18.9.2014. do 30.9.2015.

- 155,57 EUR od 30.9.2014. do 30.9.2015.

- 159,17 EUR od 31.10.2014. do 30.9.2015.

- 161,60 EUR od 30.11.2014. do 30.9.2015.

- 160,16 EUR od 31.12.2014. do 30.9.2015.

- 5.191,74 EUR od 15.1.2015. do 30.9.2015.

- 157,08 EUR od 31.1.2015. do 30.9.2015.

- 161,98 EUR od 28.2.2015. do 30.9.2015.

- 161,98 EUR od 31.3.2015. do 30.9.2015.

- 161,98 EUR od 30.4.2015. do 30.9.2015.

- 161,98 EUR od 31.5.2015. do 30.9.2015.

- 161,98 EUR od 30.6.2015. do 30.9.2015.

- 161,98 EUR od 31.7.2015. do 30.9.2015.

- 161,98 EUR od 31.8.2015. do 30.9.2015. i

- 161,98 EUR od 30.9.2015. do 30.9.2015.

II. Djelomično se preinačuje točka I. izreke presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-409/2023-21 od 16. lipnja 2025. na način da se odbija zahtjev za isplatu iznosa od 20.129,21 EUR i zahtjev za isplatu zateznih kamata koje teku na iznos od:

- 162,51 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 162,93 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 198,56 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 180,26 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 160,22 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 158,07 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 156,53 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 166,09 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 174,42 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 175,53 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 169,77 EUR od 1.10.2015. do isplate.

- 173,66 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 176,32 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 171,85 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 173,02 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 169,66 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 162,41 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 170,14 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 173,86 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 171,25 EUR od 1.10.2015. do isplate.

- 156,66 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 169,06 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 170,14 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 165,28 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 150,17 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 149,79 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 153,50 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 159,25 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 167,69 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 163,44 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 166,45 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 169,87 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 150,61 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 4.302,66 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 153,93 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 152,73 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 148,40 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 147,01 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 147,64 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 152,56 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 156,71 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 1.987,24 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 155,57 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 159,17 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 161,60 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 160,16 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 5.191,74 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 157,08 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 161,98 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 161,98 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 161,98 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 161,98 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 161,98 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 161,98 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 161,98 EUR od 1.10.2015. do isplate i

- 161,98 EUR od 1.10.2015. do isplate

III. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se dopunska presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-409/2023-28 od 7. svibnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika, preinačuje se odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-409/2023-21 od 16. lipnja 2025. i rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 20.129,21 EUR sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 3.525,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 15. lipnja 2025. Dopunskom je presudom utvrđeno da potraživanje tuženika od 2.716,97 EUR istaknuto radi prijeboja u parnici ne postoji.

1.1. Nepobijanim je prvostupanjskim rješenjem dopuštena preinaka tužbe od 21. svibnja 2025.

2. Prvostupanjsku presudu i dopunsku presudu pravodobno izjavljenim žalbama pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025., dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda i dopunska presuda preinače na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti te utvrdi tuženikovo potraživanje istaknuto radi prijeboja, sve uz naknadu troškova parničnog postupka od donošenja prvostupanjske presude do isplate, podredno da se ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži i naknadu troškova sastavljanja žalbe u neodređenom iznosu te troškove sastavljanja žalbe protiv dopunske presude u iznosu od 781,25 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja drugostupanjske odluke do isplate.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbe.

4. Žalba protiv presude je djelomično osnovana.

4.1. Žalba protiv dopunske presude nije osnovana.

U odnosu na žalbu protiv presude

5. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Ispitujući na taj način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik jer presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika. Ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi pa se, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda može ispitati.

7.1. Činjenica da žalitelj osporava ili problematizira pravna shvaćanja suda prvog stupnja o tome da je sporna ugovorna odredba o otplati kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF) nepoštena (i ništetna) ima značaj prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem jer njima tuženik izražava shvaćanje da je u postupku drukčije trebalo utvrditi činjenice, ali, suprotno žalbenim navodima, nema značaj bitnih povreda postupka.

7.2. Iz sadržaja žalbi proizlazi da tuženik žalbenim razlogom bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvos tupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka.

7.3. Činjenica da žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Prema članku 8. ZPP- a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporna ugovorna odredbe nije nepoštena), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

8. Predmet spora je kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koja je sadržana u potrošačkom ugovoru o kreditu broj 318-50-3858840 od 28. prosinca 2006. u odnosu na koji su stranke u smislu glave IV.a „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015. i 52/2016., dalje ZPK) 29. siječnja 2016. sklopile dodatak broj KONV-01/2016 ugovoru o kreditu br. 318-50-3858840 (dalje: dodatak ugovoru o kreditu).

9. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio čitanjem isprava u spisu, provedenim financijskim vještačenje te saslušanjem tužitelja, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenice:

- da je 28. prosinca 2006. u Varaždinu između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o stambenom kreditu s ugovorenim iznosom kredita od 140.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu od 3,95% godišnje, promjenjivu, s rokom otplate od 324 mjeseci

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit ispunjava u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju

- da je riječ o potrošačkom ugovoru zaključenom 28. prosinca 2006. koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i RBA d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o valutnoj klauzuli u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je RBA d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003. i 46/2007.) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007.), povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za utvrđenje i naknadu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača

- da je u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen

- da kunski iznos koji se dobije kada se stvarno obračunati anuitet u CHF pomnoži razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita među iznosi 164.526,79 kn /21.836,43 EUR/[1]

- da su osamostaljene (uglavničene) zatezne kamate za razlike utvrđene do 30. travnja 2011. na dan 30. rujna 2015. iznosile 1.009,75 EUR

- da su stranke 29. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15, dalje: ZID ZPK/2015),

- da je dodatak ugovoru o kreditu od 29. siječnja 2016. sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015

- da je prema izračunu konverzije iznos preplate na dan 30. rujna 2015. iznosio 2.716,97 EUR

- da je izračun konverzije u skladu s odredbama članka 19.c ZPK-a i

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 7. lipnja 2023.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud spornu ugovornu odredbo o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF prethodno utvrdio ništetnom te je kao pravnu posljedicu njezine ništetnosti naložio tuženiku vratiti tužitelju uplate koje su učinjene na ime ispunjenja te ništetne ugovorne odredbe u iznosu od 20.129,21 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana kada je pojedine iznose primio do isplate. Pritom je, u skladu sa zahtjevom tužitelja, visinu zahtjeva za isplatu utvrdio na način da je od preplate koja je tužitelju priznata u obračunu konverzije (2.716,97 EUR) oduzeo zatezne kamate za razlike utvrđene do 30. travnja 2011. koje su na dan 30. rujna 2015. iznosile 1.009,75 EUR dok je s za ostatak preplate od 1.707,22 EUR (2.716,97 EUR – 1.009,75 EUR = 1.707,22 EUR) umanjio glavno potraživanje tužitelja na ime iznosa plaćenog na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF (21.836,43 EUR – 1.707,22 EUR = 20.129,21 EUR). Pritom je ocijenio neosnovanim prigovore zastare te je zaključio da sklopljeni dodatak ugovoru o kreditu nije od značaja za osnovanost tužbenog zahtjeva te da se tužitelj nije odrekao prava na potpunu restituciju za nepoštene ugovorne odredbe sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 28. prosinca 2006. Isto tako, zbog toga što je za iznos preplate utvrđene u konverziji umanjeno tužiteljevo potraživanje, dopunskom je presudom utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja u parnici u visini preplate koja je tužitelju utvrđena u konverziji.

11. Pravilno je primijenjena odredba članka 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P -1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača.

12. Pravilno tuženik u žalbi ističe da predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega u tom sporu nisu izvedeni predloženi dokazi saslušanjem zaposlenika banaka, a pravna zaštita potrošačima pružena je na apstraktnoj razini.

12.1. Kada se, kao u ovom predmetu, zaključak o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

12.2. Kada je, kao u ovom predmetu, riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu članka 81. stavka 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003., dalje: ZZP/2003), smatra se da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. S obzirom na to da je tužitelj u svom iskazu negirao ikakvo pregovaranje, a tuženik nije predlagao dokaze radi utvrđenja te odlučne okolnosti, zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 nije dovedena u pitanje.

12.3. Za odgovoriti je tuženiku da tvrdnje koje ponavlja i u žalbi, o tome da iz da je tužitelj mogao zaključiti ugovor s valutnom klauzulom u EUR nisu odlučne za pravilnu ocjenu o tome da o valutnoj klauzuli u CHF koja je sadržana u predmetnom ugovoru nije prethodilo pojedinačno pregovaranje. Za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao, kao niti to je li mogao izabrati što drugo, nego je odlučno da je riječ o ugovorenoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja. Svakako da tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao pregovarati o ograničenju svoje odgovornosti za rizik promjene tečaja što je bit valutne klauzule.

12.4. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF tužitelj koristio svoje pravo pregovora o valutnoj klauzuli. On je izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF konzumirao (samo) svoj izbor između više vrsta ponuđenih financijskih proizvoda. Činjenica da je tužitelj znao da sklapa ugovor s valutnom klauzulom u CHF ne znači da su se o tečajnom riziku koji ona donosi vodili pojedinačni pregovori. Činjenica da je ugovor sklopljen na unaprijed otisnutom obrascu znači zakonsku presumpciju da je riječ o odredbi o kojoj se nije pregovaralo. Stoga ni tvrdnje tuženika, na kojem je teret dokaza o protivnom, a koje se svode na to da je odabirom ugovora tužitelj zapravo pregovarao o tečajnom riziku, nisu dostatne za obaranje zakonske presumpcije iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit ispunjava u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju.

13. Imajući na umu da je sud prvog stupnja u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača, neosnovano tuženik u žalbi navodi da se presuda temelji na pogrešno i nepotpunom činjeničnom stanju.

14. Pravilno je, stoga, na temelju članka 502.c ZPP-a zaključio sud prvog stupnja da je riječ o ugovornoj odredbi koja je nepoštena jer stvara znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14.1. Pritom se žalbeni razlozi tuženika u kojima tvrdi da je riječ o ugovornoj odredbi koja ne podliježe testu poštenosti ne mogu prihvatiti. To stoga što su uvjeti za isključenje testa poštenosti propisani člankom 84. ZPP/2003. U skladu s tom odredbom, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Drugim riječima, odredba o glavnom predmetu obveze isključena je iz testa poštenosti samo ako je transparentna. Imajući na umu da je odredba o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF u kolektivnom sporu utvrđena netransparentnom, a kojim je utvrđenjem vezan sud u ovom pojedinačnom postupku iz razloga navedenih u točkama 12. do 14. ovog obrazloženja, ostvareni su zakonski uvjeti za testiranje njezine poštenosti.

14.1.1. Za odgovoriti je žalitelju i to da zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. S obzirom na opseg informiranosti koji je opisao tužitelj u svom iskazu, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen. Pritom su neodlučni žalbeni navodi kojima tuženik insistira na tome da su sporne ugovorne odredbe razjašnjene tužitelju prilikom solemnizacije ugovora. Najprije, za ocjenu transparentnosti odlučne su u smislu članka 83. ZZP-a obavijesti pružene potrošaču prije i prilikom sklapanja ugovora, a ugovor je solemniziran nakon što je već sklopljen. Osim toga, obveza na ispunjenju zahtjeva transparentnosti je na (bila) na tuženom trgovcu, ne na javnom bilježniku.

15. Pravilan je, stoga, zaključak suda prvog stupnja o tome da je riječ o odredbi koja nije jasno i razumljivo sastavljena i koja je nepoštena jer stvara znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zbog toga je na pravilno utvrđenu činjenicu da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi pravilno prvostupanjski sud na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 ugovornu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF prethodno utvrdio ništetnom.

16. Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo prihvativši u točci I. izreke pobijane presude glavni kondikcijski zahtjev za isplatu iznosa koji su na ime ispunjenja kredita do 30. rujna 2015. (dana obračuna konverzije) plaćeni na temelju ništetne ugovorne odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sadržane u ugovoru o stambenom kreditu br. 318-50-3858840 od 28. prosinca 2006. i to kao pravnu posljedicu njezine nepoštenosti utvrđene u sporu radi kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

17. Iz stanja spisa i utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je dodatak ugovoru o kreditu od 29. siječnja 2016. sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 te da je izračun konverzije obavljen u skladu s prisilnim propisom iz članka 19.c toga Zakona.

18. Iako ZZP/2003, kao posebni zakon, propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, ne propisuje pravne posljedice ništetnosti tih odredbi. U nedostatku posebnih odredbi ZZP/2003 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju se opća pravila obveznog prava (Zakon o obveznim odnosima, „Narodne novine“ br. 35/2005., 41/2008. i 78/2015., dalje ZOO) ili primjenjivi posebni propisi ako postoje.

19. U odnosu na potrošački ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke sklopile 28. prosinca 2006. stupio je 30. rujna 2015. na snagu ZID ZPK/2015.

19.1. Uređuje li taj Zakon restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to na način koji zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003 ključno je pravno pitanje za odlučivanje o predmetu spora.

20. Kad je riječ o pravnim posljedicama nepoštenosti ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima, ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Upravo to i proizlazi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 imajući na umu da ništetnost djeluje ex tunc.

20.1. Osim toga, nepoštene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzule u CHF iz ugovora o kreditu od 28. prosinca 2006. nakon zaključenog dodatka ugovoru o kreditu ne obvezuju tužitelja, s obzirom na to da su te nepoštene ugovorne odredbe zamijenjene na način kao da je za sve ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR.

20.2. U tom je smislu ostvaren neobvezujući učinak tih nepoštenih ugovornih odredbi u skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003.

21. Načelno gledajući, kad su potrošači izvršili plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, trebaju, uz utvrđenje ništetnosti tih odredbi, imati i pravo na povrat tih plaćanja. Pravo potrošača na povrat posljedica je neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe. Bez prava na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe nema govora o neobvezujućem učinku ex tunc, a što je okvir postavljen člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003.

21.1. Stranke su dodatkom ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u njegovu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim aneksom ugovoru o kreditu. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF.

22. U tom smislu, prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje je tužitelj učinio na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 28. prosinca 2006., na temelju među strankama sklopljenog valjanog dodatka tom ugovoru iskorištene za ispunjenje njegove obveze prema tom dodatku, a utvrđena je preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da dodatak ugovora o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 28. prosinca 2006. bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 28. prosinca 2006. vraćaju tužitelju, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovoru o kreditu.

22.1. Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se pred tim sudom vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

22.2. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

23. Pored činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZPK -a u izračune konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je u skladu sa zakonom postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate, očito je da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog dodatka ugovoru nije (više) bez osnove u imovini tuženika pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO-a.

23.1. Tuženik je na temelju sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio glavne iznose koje tužitelj traži tužbom, a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 28. prosinca 2006. bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. Ti su iznosi, međutim, zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) u skladu sa sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta s valutnom klauzulom u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR.

24. Zbog toga je nepravilan zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu tečajnih razlika prema valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu od 28. prosinca 2006. jer su i uplate koje čine te razlike u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita čime je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.

24.1. Pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da se sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu tužitelj nije odrekao prava na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 28. prosinca 2006. Riječ je o neodlučnoj činjenici, imajući na umu pravno shvaćanje ovog suda izraženo u prethodnim točkama ovog obrazloženja, prema kojem ne proizlazi da je na strani tužitelja sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu čija valjanost nije dovedena u pitanje došlo do odricanja od prava na isplatu iznosa koje je do 30. rujna 2015. platio na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredbi. To stoga što su i ti iznosi iskorišteni za njegov račun (i u njegovu korist) za ispunjenje njegove obveze preuzete valjanim dodatkom ugovoru o kreditu.

25. Imajući na umu navedene razloge, zaključak je ovog suda da je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli koja je sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 28. prosinca 2006. jer ga, s jedne strane, ta odredba ne obvezujw, a, s druge strane, isplate koje je na temelju nje učinio vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete dodatkom. Stoga mu prema pravnom shvaćanju ovog suda ne pripada dosuđena isplata od 20.129,21 EUR.

26. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 32., Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točka 54.1. i Rev 457/2025-21 od 27. svibnja 2026., točka 26. (prošireno vijeće).

27. Slijedom svega navedenog, s obzirom na to da je u odluci iz točke I. izreke pobijane presude u dijelu koji se odnosi na iznos glavnice od 20.129,21 EUR pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 19.c ZPK-a, na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a u tom je dijelu preinačena prvostupanjska presuda na način da je zahtjev za isplatu glavnog iznosa plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF odbijen.

28. Iako je tuženik na temelju sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio glavne iznose koje tužitelj traži tužbom, a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 28. prosinca 2006. bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. kada su zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim aneksom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, ostaje činjenica da je riječ o iznosima koje je tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.).

28.1. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe koju je unaprijed sastavio tuženik i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost u smislu članka 81. stavka 1. tada važećeg ZZP/2003 (jer je protivno načelu dobre vjere stvarala značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja) tuženik je iznose koje je na temelju te ugovorne odredbe primio od tužitelja držao kao nepošteni stjecatelj. S obzirom na to da u skladu s člankom 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj vraća stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja, tuženik je, osim iznosa koje je primio na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 28. prosinca 2006. na dan obračuna konverzije (dan prestanaka obveze vraćanja), dugovao tužitelju i zatezne kamate koje su na pojedine iznose koje je stekao na temelju nepoštene ugovorne odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 28. prosinca 2006. tekle od dana kada ih je primio do dana obračuna konverzije kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze tužitelja preuzete valjanim dodatkom tom ugovoru.

28.2. Izračun konverzije u skladu s odredaba članka 19.c ZKP-a ne predviđa da se te zatezne kamate iskorištavaju za ispunjenje tužiteljeve obveze prema dodatku sklopljenom prema tom propisu. Zbog toga je zaključak ovog suda da dodatak uz ugovor o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 28. prosinca 2006. Zbog toga, u skladu s općim pravilom iz članka 1115. ZOO-a tužitelju, u odnosu na iznose plaćene do dana obračuna konverzije, pripada pravo na isplatu zateznih kamata koje su tekle od dana plaćanja pojedinih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 28. prosinca 2006. do dana kad su ti iznosi iskorišteni u korist tužitelja za ispunjenje tužiteljeve obveze preuzete valjanim dodatkom (30. rujna 2015.), a što je prema pravnom shvaćanju ovog suda dan kada je prestala obveza vraćanja.

28.3. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 32., Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točka 54.1. i 56.1. i Rev 457/2025 -21 od 27. svibnja 2026., točka 26. (prošireno vijeće).

29. Zbog toga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate koje su na pojedine iznose plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF do 28. prosinca 2006. tekle od dana plaćanja do 30. rujna 2015. kada je tuženikova obveza vraćanja tih iznosa prestala. Stoga je u tom dijelu, na temelju članka 368. stavka 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i djelomično je potvrđena točka I. izreke prvostupanjske presude, dok je u odnosu na zatražene zatezne kamate koje teku u kasnijem razdoblju uz primjenu članka 373. točke 3. ZPP-a preinačena točka I. izreke prvostupanjske presude na način da je zahtjev za isplatu tih zateznih kamata odbijen.

U odnosu na žalbu protiv dopunske presude

30. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da potraživanje tuženika od 2.716,97 EUR istaknuto radi prijeboja ne postoji, iako ne iz razloga na koje se pritom pozvao.

31. Taj se prigovor temeljio na činjenici da je dodatkom ugovoru o kreditu od 29. siječnja 2016. prilikom izračuna konverzije u skladu s odredbama članka 19.c ZPK -a utvrđeno da preplata tužitelja na dan konverzije (30. rujna 2015.) iznosi 2.716,97 EUR.

32. Prema članku 19.c stavku 1. točci 5. podtočci 1. ZPK-a, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se, među ostalim, ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. toga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. toga stavka smatra preplatom koja se, ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. toga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. toga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.

32.1. Imajući na umu navedenu kogentnu odredbu zakona, kojom je propisano za što se i na koji način ima iskoristiti preplata utvrđena u obračunu konverzije koji je proveden u skladu sa zakonom, neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da ta preplata, koja je u skladu s navedenim prisilnim propisom i člankom 8. dodatka ugovoru o kreditu, iskorištena za namirenje obroka s valutnom klauzulom u EUR, predstavlja njegovo nepodmireno potraživanje. Zbog toga je i uz pravilnu primjenu članka 19.c stavku 1. točci 5. podtočke 1. ZPK-a trebalo utvrditi da potraživanje tuženika od 2.716,97 EUR istaknuto radi prijeboja ne postoji pa je uz primjenu članka 368. stavka 2. ZPP -a odbijena žalba tuženika i potvrđena je dopunska presuda.

33. Iako je tužitelj uspio u sporu samo sa sporednim zahtjevom za isplatu zateznih kamata, dok je u odnosu na glavni zahtjev u sporu uspio tuženik, sud je imao na umu da primjena pravila „gubitnik plaća“ iz članka 154. stavka 1. ZPP-a koje teži legitimnom cilju osiguravanja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih kroz odvraćanje od neutemeljenih parnica i preuveličanih troškova može u okolnostima ovog predmeta predstavljati ograničenje tužiteljevog prava na sud. Naime, ograničenje u obliku izricanja znatnog financijskog tereta tužitelju nakon završetaka postupka neće biti spojivo s njegovim pravom na pristup sudu kao sastavnicom ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju (odvraćanja od neutemeljenih parnica) i ako postoji razuman odnos razmjernosti između odluke o naknadi troškovima postupka i legitimnog cilja koji se teži postići.

33.1. Imajući na umu kriterije za ispitivanje je li ograničenje prava na pristup sudu u obliku odluke o troškovima postupka bilo razmjerno legitimnom cilju kojem se teži, a koje je Europski sud za ljudska prava razvio u predmetu V i Bešlić protiv Hrvatske od 6. rujna 2009., kao i tumačenje tog Suda da su jamstva pristupa sudu jednako snažno primjenjiva na privatne sporove kao i na sporove koji uključuju državu (Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.), ovaj je sud vodio računa o činjenici da je u odnosu na predmet spora – osnovanost kondikcijskog zahtjeva za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK 2015, u vrijeme podnošenja tužbe (2023.) postojala neujednačena sudska praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo. Pritom je procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika primijenjen tek 27. svibnja 2026. kada je presudom proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske ujednačena sudska praksa (Rev 457/2025-21 od 27. svibnja 2026.). U takvim se okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može zaključiti da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj – izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu. Kad se tome doda činjenica da iznos troškova koji tužitelj treba naknaditi tuženiku nije neznatan, ovaj sud smatra da odluka o tome da tužitelj uz svoje troškove snosi i troškova zastupanja tuženika predstavlja nerazmjerno ograničenje njegova prava na pristup sudu. Stoga je preinačena točka II. izreke prvostupanjske presude na način da je riješeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove. Iz istog je razloga odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 24. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer