Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1398/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Lane Putrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Janici Plantak, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-620/2019- 35 od 19. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 24. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-620/2019-35 od 19. rujna 2025.:

- u točci I. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od:

- 37,15 EUR od 11.1.2011. do 30.9.2015.

- 43,69 EUR od 4.2.2011. do 30.9.2015.

- 51,66 EUR od 4.3.2011. do 30.9.2015.

- 49,00 EUR od 1.4.2011. do 30.9.2015.

- 60,95 EUR od 3.5.2011. do 30.9.2015.

- 49,00 EUR od 6.5.2011. do 30.9.2015.

- 62,27 EUR od 1.7.2011. do 30.9.2015.

- 67,58 EUR od 4.8.2011. do 30.9.2015.

- 67,58 EUR od 2.9.2011. do 30.9.2015.

- 60,95 EUR od 7.10.2011. do 30.9.2015.

- 60,95 EUR od 4.11.2011. do 30.9.2015.

- 60,95 EUR od 2.12.2011. do 30.9.2015.

- 62,27 EUR od 5.1.2012. do 30.9.2015.

- 64,93 EUR od 3.2.2012. do 30.9.2015.

- 64,93 EUR od 2.3.2012. do 30.9.2015.

- 62,27 EUR od 19.4.2012. do 30.9.2015.

- 62,27 EUR od 21.5.2012. do 30.9.2015.

- 28,99 EUR od 6.7.2012. do 30.9.2015.

- 64,93 EUR od 3.8.2012. do 30.9.2015.

- 64,93 EUR od 7.9.2012. do 30.9.2015.

- 56,54 EUR od 5.10.2012. do 30.9.2015.

- 65,46 EUR od 1.3.2013. do 30.9.2015.

- 65,46 EUR od 5.4.2013. do 30.9.2015.

- 62,27 EUR od 3.5.2013. do 30.9.2015.

- 62,27 EUR od 7.6.2013. do 30.9.2015.

- 62,27 EUR od 5.7.2013. do 30.9.2015.

- 62,27 EUR od 2.8.2013. do 30.9.2015.

- 62,27 EUR od 6.9.2013. do 30.9.2015.

- 62,27 EUR od 4.10.2013. do 30.9.2015.

- 62,27 EUR od 4.11.2013. do 30.9.2015.

- 5,80 EUR od 6.12.2013. do 30.9.2015.

- 62,27 EUR od 7.3.2014. do 30.9.2015.

- 62,27 EUR od 4.4.2014. do 30.9.2015.

- 62,27 EUR od 2.5.2014. do 30.9.2015.

- 62,27 EUR od 6.6.2014. do 30.9.2015.

- 62,27 EUR od 4.7.2014. do 30.9.2015.

- 62,27 EUR od 1.8.2014. do 30.9.2015.

- 62,27 EUR od 5.9.2014. do 30.9.2015.

- 62,27 EUR od 3.10.2014. do 30.9.2015.

- 62,27 EUR od 7.11.2014. do 30.9.2015.

- 24,46 EUR od 5.12.2014. do 30.9.2015.

- 62,27 EUR od 3.7.2015. do 30.9.2015.

- 62,27 EUR od 4.8.2015. do 30.9.2015. i

- 62,27 EUR od 4.9.2015. do 30.9.2015.

II. Djelomično se preinačuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-620/2019-35 od 19. rujna 2025.:

- u točci I. izreke na način da se odbija zahtjev za isplatu iznosa od 2.548,10 EUR i zahtjev za isplatu zateznih kamata koje teku:

na iznos od:

- 37,15 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 43,69 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 51,66 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 49,00 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 60,95 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 49,00 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 62,27 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 67,58 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 67,58 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 60,95 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 60,95 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 60,95 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 62,27 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 64,93 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 64,93 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 62,27 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 62,27 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 28,99 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 64,93 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 64,93 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 56,54 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 65,46 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 65,46 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 62,27 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 62,27 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 62,27 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 62,27 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 62,27 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 62,27 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 62,27 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 5,80 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 62,27 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 62,27 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 62,27 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 62,27 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 62,27 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 62,27 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 62,27 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 62,27 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 62,27 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 24,46 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 62,27 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 62,27 EUR od 1.10.2015. do isplate i

- 62,27 EUR od 1.10.2015. do isplate.

III. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje se točka II. izreke presude Općinskog suda u Varaždinu, Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-620/2019-35 od 19. rujna 2025.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika te se preinačuje odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke presude Općinskog suda u Varaždinu, Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-620/2019-35 od 19. rujna 2025. u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka od 2.227,38 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 19. rujna 2025. do isplate i rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

II. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje se odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke presude Općinskog suda u Varaždinu, Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-620/2019-35 od 19. rujna 2025. u dijelu kojim je odbijen preostali zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka.

III. Odbijaju se stranke sa zahtjevima za naknadu troškova žalbenog postupka.

IV. Točka II. izreke presude Općinskog suda u Varaždinu, Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-620/2019-35 od 19. rujna 2025. u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 133,45 EUR ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici 2.548,19 EUR sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke, a zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 133,45 EUR je odbijen. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 412,37 EUR sa zatraženim zateznim kamatama. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka od 2.227,38 EUR sa zateznim kamatama od 19. rujna 2025. do isplate dok je preostali zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka odbijen.

2. Navedenu presudu, u dijelu pod točkom I. izreke kojim je usvojen zahtjev za isplatu iznosa od 2.548,19 EUR sa zakonskim zateznim kamatama kao i u dijelu pod točkom III. izreke kojim je usvojen zahtjev za naknadu troškova postupka od 2.227,38 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. i 89/2014., dalje:

ZPP koji se na ovaj postupak primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019. s izuzecima iz članka 117. stavaka 2. i 3. tog Zakona i u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 80/2022. s izuzecima iz članka 107. stavaka 2., 3. i 4. tog Zakona) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troškova sastavljanja žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Prvostupanjsku presudu, u dijelu pod točkom II. izreke i u dijelu pod točkom III. izreke kojim je odbijen njezin zahtjev za naknadu troškova postupka, pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se točka II. izreke prvostupanjske presude preinači na način da se taj tužbeni zahtjev usvoji uz naknadu svih zatraženih troškova postupka tužiteljici, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troškova sastavljanja žalbe.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5.1. Žalba tužiteljice nije osnovana.

6. Predmet spora u žalbenom je stupnju postupka zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni redovne kamatne stope koje su odredbe sadržane u ugovoru o potrošačkom namjenskom kreditu broj 3206965981 od 4. srpnja 2006. u odnosu na koji su stranke u smislu glave IV.a „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015. i 52/2016., dalje ZPK) 22. siječnja 2016. zaključile dodatak ugovoru o kreditu.

7. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava, provedenim financijskim vještačenjem te saslušanjem tužiteljice, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 4. srpnja 2006. u [adresa], između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o namjenskom kreditu broj za adaptaciju kuće, s ugovorenim iznosom kredita od 22.985,07 švicarskih franaka (dalje: CHF) po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke dan isplate kredita, uz redovnu kamatu od 4,50% godišnje, promjenjivu i s rokom otplate 192 mjeseca

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju,

- da su se stranke bez pojedinačnog pregovaranja sporazumjele o tome da će tužiteljica plaćati tuženiku promjenjive kamate te o tome kako će se konkretna stopa tih promjenjivih kamata utvrđivati u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora,

- da je sporazum stranaka o ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,50% godišnje valjan

- da je riječ o potrošačkom ugovoru zaključenom 4. srpnja 2006. koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i Zagrebačke banke d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu na ovdje tuženika u odluci o jednostranoj izmjeni kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odluci o valutnoj klauzuli u CHF 14. lipnja 2018.

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P -1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP/2003-2007) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007), povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o jednostranoj izmjeni promjenjive kamatne stope, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P -1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/2003-2007 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. ZZP/2007 povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom prvotužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora drugotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali.

- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužiteljica u ovoj (posebnoj) parnici za isplatu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača

- da je u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj posebnoj parnici za utvrđenje i naknadu u kojoj se tužiteljica poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen

- da sporne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope nisu jasno i razumljivo sastavljene te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelj ice kao potrošača

- da zbroj iznosa koji se dobije kada se stvarno obračunati anuitet u CHF pomnoži razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita iznosi i razlike između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početno ugovorena kamatna stopa iskazana u kunskoj protuvrijednosti prema ugovorenom tečaju na dan isplate (korištenja) kredita iznosi 24.294,84 kn /3.224,48 EUR[1]

- da su osamostaljene (uglavničene) zatezne kamate za preplatu na dan 30. rujna 2015. iznosile 475,12 EUR

- da su stranke 22. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15, dalje: ZID ZPK/2015),

- da je dodatak ugovoru o kreditu od 22. siječnja 2016. sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015

- da je iznos preplate obračunate u konverziji na dan 30. rujna 2015. iznosio 1.151,50

EUR

- da je izračun konverzije u skladu s odredbama članka 19.c ZPK-a i

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 6. lipnja 2019.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud sporne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF prethodno utvrdio ništetnima te je kao pravnu posljedicu njihove ništetnosti naložio tuženiku vratiti tužiteljici uplate koje su učinjene na ime ispunjenja tih ništetnih ugovornih odredbi u iznosu od 2.548,10 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana kada je pojedine iznose primio do isplate. Pritom je, u skladu sa zahtjevom tužiteljice, visinu zahtjeva za isplatu utvrdio na način da je od preplate koja je tužitelj ici priznata u obračunu konverzije (1.151,50 EUR) oduzeo zatezne kamate za preplatu koje su na dan 30. rujna 2015. iznosile 475,12 EUR dok je za ostatak preplate od 676,38 EUR (1.151,50 EUR – 475,12 EUR = 676,38 EUR) umanjio glavno potraživanje tužiteljice na ime iznosa plaćenog na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope (3.224,48 EUR – 676,38 EUR = 2.548,10 EUR). Pritom je ocijenio neosnovanim prigovore zastare te je zaključio da sklopljeni dodatak ugovoru o kreditu nije od značaja za osnovanost tužbenog zahtjeva te da se tužiteljica nije odrekla prava na potpunu restituciju za nepoštene ugovorne odredbe sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 4. srpnja 2006. S razlikom do ukupno zatraženih 3.093,92 EUR (za iznos od 133,45 EUR) za koje je tužiteljica u tužbi tvrdila da ih je platila do konverzije, zahtjev tužiteljice je odbijen nepobijanim dijelom točke I. izreke. Zahtjev za isplatu od 412,37 EUR plaćen nakon sklapanja dodatka ugovoru o kreditu odbijen je jer je sud prvog stupnja utvrdio da je riječ o iznosu ugovorenim valjanim dodatkom.

U odnosu na žalbu tuženika protiv usvajajuće odluke iz točke I. izreke prvostupanjske presude

9. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

10. Ispitujući na taj način pobijanu točku I. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je žalbom pobija tuženik, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik (i na koju drugostupanjski sud u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ br. 70/2019.) jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika. Ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi pa se, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda u tom dijelu može ispitati.

11. Činjenica da tuženik u žalbi osporava ili problematizira pravna shvaćanja suda prvog stupnja o tome da su sporne ugovorne odredbe otplati kredita uz valutnu klauzulu CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope nepoštene (i ništetne) ima značaj prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem jer njima tuženik izražava shvaćanje da je u postupku drukčije trebalo utvrditi činjenice, ali, suprotno žalbenim navodima, nema značaj bitne povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. i iz članka 354. stavka 1. ZPP-a zbog navodne povrede članka 8. ZPP-a. Prema članku 8. ZPP-a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka.

11.1. Žalbeni navodi tuženika u bitnome se iscrpljuju u osporavanju pravnog shvaćanja suda prvog stupnja o učincima dodatka ugovoru o kreditu na utuženi kondikcijski zahtjev pa će biti ocijenjeni prilikom ispitivanja žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

12. Imajući na umu da je tužiteljica u tužbi zahtijevala isplatu iznosa od 3.093,92 EUR te da joj je dosuđen iznos od 2.548,10 EUR dok je s iznosima od 133,45 EUR (u točci I. izreke) i od 412,37 EUR (u točci II. izreke) njezin zahtjev odbijen, neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da sud prvog stupnja nije odlučio o cijelom tužbenom zahtjevu odnosno (3.093.92 EUR – 2.548,10 EUR - 133,45 EUR - 412,37 EUR = 0) da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 193. stavkom 2. ZPP-a o pravnoj nemogućnosti povlačenja tužbe bez pristanka tuženika. Drugostupanjski sud primjećuje da rješenje kojim je prvostupanjski sud odbio prijedlog tuženika za donošenje dopunske presude nije pobijano žalbom.

13. Pravilno je primijenjena odredba članka 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P -1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača.

14. Za odgovoriti je žalitelju da osim što pravilnost utvrđenja da je riječ o potrošačkom ugovoru proizlazi iz pravilne ocjene iskaza tužiteljice i sadržaja ugovora o kreditu, činjenica da je riječ o potrošačkom ugovoru proizlazi već iz nesporne činjenice da su u odnosu na predmetni ugovor namjenskom o kreditu stranke 22. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu u skladu s odredbama glave IV.a ZPK-a - „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“, a čemu ne bi bilo mjesta da tužiteljica nema svojstvo potrošača s obzirom na to da se prema članku 19.a ZPK-a tom glavom uređuju obveze vjerovnika i potrošača, a konverzija je provedena u skladu s člankom 19.e ZPK -a nakon što je tuženik potrošaču (tužiteljici) dostavio izračun konverzije i prijedlog izmijenjenog ugovora o kreditu. Zbog toga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tužiteljica sporni ugovor o kreditu sklopila kao potrošač iz članka 3. točke 1. ZZP/2003.

15. Pravilno žalitelj u žalbi ističe da je valutna klauzula dopuštena zakonom. Ta je činjenica, međutim, neodlučna. Ugovorna odredba o otplati kredita s valutnom klauzulom u CHF nije odraz ni dispozitivne ni kogentne zakonske odredbe. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika, nije riječ o dispozitivnoj zakonskoj odredbi jer su dispozitivne odredbe zakona (samo) one koje se primjenjuju na ugovorni odnos stranaka uvijek, osim ako stranke nisu isključile njihovu primjenu. Naprotiv, da bi obvezivala stranke, valutna se klauzula mora ugovoriti. Osim toga i neovisno o tome, predmetni pravni posao ima se prosuđivati kroz odredbe ZZP/2003. U skladu s člankom 81. stavkom 5. toga Zakona odredbe glave 10. II. dijela toga Zakona (“Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima”) ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Svakako da odredba o valutnoj klauzuli iz članka 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora nije prisilna zakonska odredba. Zbog toga neosnovano tuženik u žalbi implicira da je riječ o ugovornoj odredbi koja je, u smislu odredbe članka 80. stavak 5. ZZP/2003 izuzeta iz područja primjene zakonske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi. Imajući na umu da je u kolektivnom sporu ocijenjena netransparentnom, neosnovano tuženik u žalbi prigovara da je riječ o ugovornoj odredbi koja je izuzeta iz testa poštenosti u smislu članka 84. ZZP/2003.

16. Pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi predviđenu ZZP/2003 imaju svi potrošači, a ne samo onaj koji se može smatrati „prosječnim potrošačem, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću.” Kvalifikacija osobe kao „potrošača“ u smislu članka 3. točke 1. ZZP/2003 – svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, ne ovisi o njegovom ponašanju prilikom sklapanja ugovora. Standard „prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću“ odnosi se (samo) na utvrđivanje je li ispunjen zahtjev transparentnosti, odnosno je li ugovorna odredba sastavljena na način koji bi bila jasna i razumljiva prosječnom potrošaču koj i je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit.

16.1. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe kojom se određuje promjena kamatne stope, odlučne informacije predstavljaju, s jedne strane, činjenica jesu li osnovne informacije o izračunu te stope lako dostupne potrošaču koji namjerava sklopiti takav ugovor i, s druge strane, pružanje informacija o prošlim kretanjima indeksa na temelju kojeg se ta stopa izračunava. S obzirom na opseg informiranosti koji je u svom iskazu opisala tužiteljica, jasno je da takav zahtjev nije bio zadovoljen.

17. Imajući na umu da je sud prvog stupnja u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača, neosnovano tuženik u žalbi navodi da se prethodna ocjena prvostupanjskog suda o tome da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama temelji na nepotpunom i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju. Pravilan je, stoga, zaključak suda prvog stupnja o tome da je riječ o odredbama koja nisu jasno i razumljivo sastavljene i koje su nepoštene jer stvaraju znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zbog toga je na pravilno utvrđenu činjenicu da je riječ o nepošten im ugovornim odredbama pravilno prvostupanjski sud na temelju članka 87. stavka 1.

ZZP/2003 iste prethodno ocijenio ništetnima.

18. Osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo prihvativši u točci I. izreke pobijane presude glavni kondikcijski zahtjev za isplatu iznosa koji su do 30. rujna 2015. (dana obračuna konverzije) plaćeni na temelju ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sadržanih u ugovoru o kreditu od 4. srpnja 2006. i to kao pravnu posljedicu njihove nepoštenosti utvrđene u sporu radi kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

19. Iako ZZP/2003, kao posebni zakon, propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, ne propisuje pravne posljedice ništetnosti tih odredbi. U nedostatku posebnih odredbi ZZP/2003 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju se opća pravila obveznog prava (Zakon o obveznim odnosima, „Narodne novine“ br. 35/2005., 41/2008., 125/2011. i 78/2015., dalje: ZOO) ili primjenjivi posebni propisi ako postoje.

20. U odnosu na potrošački ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koje su tužiteljica i tuženik sklopili 4. srpnja 2006. stupio je 30. rujna 2015. na snagu ZID ZPK/2015.

20.1. Uređuje li taj Zakon restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to na način koji zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003 ključno je pravno pitanje za odlučivanje o predmetu spora.

21. Kad je riječ o pravnim posljedicama nepoštenosti ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima, ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Upravo to i proizlazi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 imajući na umu da ništetnost djeluje ex tunc.

21.1. Osim toga, nepoštene odredbe o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate i o otplati kredita uz valutnu klauzule u CHF iz ugovora o kreditu od 4. srpnja 2006. nakon sklopljenog dodatka ne obvezuju tužiteljicu, s obzirom na to da su te nepoštene ugovorne odredbe zamijenjene na način kao da je za sve ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR.

21.2. U tom je smislu ostvaren neobvezujući učinak tih nepoštenih ugovornih odredbi u skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003.

22. Načelno gledajući, kad su potrošači izvršili plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, trebaju, uz utvrđenje ništetnosti tih odredbi, imati i pravo na povrat tih plaćanja. Pravo potrošača na povrat posljedica je neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe. Bez prava na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe nema govora o neobvezujućem učinku ex tunc, a što je okvir postavljen člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003.

22.1. Stranke su dodatkom ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništetnu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužiteljice, iskorišteni u njezinu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovoru o kreditu. Drugim riječima, u skladu sa zakonom, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništene ugovorene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF.

23. U tom smislu, prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje je tužiteljica učinila na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 4. srpnja 2006., na temelju među strankama sklopljenog valjanog dodatka tom ugovoru iskorištene za ispunjenje njezine obveze prema tom dodatku, a utvrđena je preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, nepravilan je zaključak prvostupanjskog suda da dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 4. srpnja 2006. bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorn ih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 4. srpnja 2006. vraćaju tužiteljici, nego da se iskorištavaju u njezinu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovoru o kreditu.

23.1. Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se pred tim sudom vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

23.2. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

23.3. Naposljetku, dodatak uz ugovor o kreditu koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/2015 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/2015 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužena banka. Zbog toga ugovoreni sadržaj dodatka ugovoru o kreditu u smislu članka 49. stavka 5. Zakona zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/2014. i 110/2015., dalje ZZP/2014) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja dodatka, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona. Osim toga, opseg i sadržaj informiranja u odnosu na sklopljeni dodatak također su uređene prisilnom odredbom članka 19.d ZPK -a, a tijekom postupka nisu iznesene tvrdnje o tome da tuženik nije ispunio svoje obveze informiranja. Imajući na umu da se u skladu s člankom 19.c. stavkom 1. točkom 2. ZPK-a konverzija provodi na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i na način da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika (članak 19.c stavak 1. točka 1. ZPK-a) te da je tužiteljici u skladu s člankom 19.d stavkom 2. ZPK-a omogućen pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, povijesnom pregledu odluka o kamatnim stopama, povijesnom pregledu dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, očito je da je tužiteljica prilikom sklapanja dodatka ugovoru bila bio precizno obaviještena o deviznom tečaju za otplatu kredita i o visini kamatne stope ugovorenih dodatkom (jer su promjene kamatne stope i tečaja već realizirani) i koji se retroaktivno primjenjuju na njezin ugovorni odnos.

24. Pored činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZPK -a u izračune konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužiteljice, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa, kao i sve iznose koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate, očito je da ta razlika koju tužiteljica zahtijeva tužbom, nakon sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu nije (više) bez osnove u imovini tuženika pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO-a.

24.1. Tuženik je na temelju dodatka ugovoru o kreditu u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio glavne iznose koje tužiteljica traži tužbom, a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 4. srpnja 2006. bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. Ti su iznosi, međutim, zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) u skladu sa sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta s valutnom klauzulom u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR.

25. Zbog toga je nepravilan zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i stvarno primijenjene kamatne stope, odnosno za isplatu tečajnih razlika prema valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu od 4. srpnja 2006. jer su i uplate koje čine te razlike u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita čime je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.

25.1. Pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da se sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu tužiteljica nije odrekla prava na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 4. srpnja 2006. Riječ je o neodlučnoj činjenici, imajući na umu pravno shvaćanje ovog suda izraženo u prethodnim točkama ovog obrazloženja, prema kojem ne proizlazi da je na strani tužitelj ice sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu, čija valjanost nije dovedena u pitanje, došlo do odricanja od prava na isplatu iznosa koje je do 30. rujna 2015. platila na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredbi. To stoga što su i ti iznosi iskorišteni za njezin račun (i u njezinu korist) za ispunjenje njezine bveze preuzete valjanim dodatkom ugovoru o kreditu.

26. Imajući na umu navedene razloge, zaključak je ovog suda da je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 tužiteljica restituirana za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli koje su sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 4. srpnja 2006. jer je, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju, a, s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinila vraćene su u njezinu imovinu na način da su iskorištene za njezin račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete dodatkom dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzela valjanim dodatkom ugovora o kreditu. Stoga joj prema pravnom shvaćanju ovog suda ne pripada dosuđena isplata od 2.548,10 EUR.

27. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 32., Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točka 54.1. i Rev 457/2025-21 od 27. svibnja 2026., točka 26. (prošireno vijeće).

28. Naposljetku, neodlučno je pozivanje tuženika u žalbi na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje.

28.1. U skladu s člankom 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, tumačenje dvojbenih odredbi prava Europske unije, uključivo i njegovu primjenu ratione temporis i ratione materiae, u isključivoj je nadležnosti Suda Europske unije. Taj je Sud tumačenje o primjeni Direktive 93/13 dao u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64. To je tumačenje doneseno u skladu s praksom tog Suda koji je više puta dotad ocjenjivao vremensku primjenjivost te Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od 3. travnja 2014., Pohotovosť, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., K, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C- 699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.).

28.2. U skladu s navedenim tumačenjem, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive (Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 38.)

28.3. Imajući na umu da je i u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, s obzirom na to da je ugovor o kreditu s valutom klauzulom u CHF u odnosu na koji se tužbom zahtijeva povrat iznosa koje je tuženik (i njegov prednik) stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sklopljen 4. srpnja 2006., ocjena je ovog suda da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ovaj predmet. Naime, tumačenje Suda Europske unije izraženo u citiranoj presudi C-567/2020 djeluje erga omnes i obvezuju sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već istumačio Sud Europske unije u svojoj odluci. To se prije svega odnosi na sve sudove one države članice kojoj pripada nacionalni sud koji je zahtjevom za prethodnu odluku ishodio tumačenje EU prava. Imajući na umu da je tumačenje u predmetu C-567/2020 ishodio hrvatski sud (Općinski građanski sud u Zagrebu), očito je da tumačenje iz te odluke obvezuje i ovaj sud.

28.4. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021., točka 11.

28.5. Pritom je neodlučna činjenica da je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju potpisan između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih država članica u Luksemburgu (još) 29. listopada 2001. To zato što su u skladu s člankom 1. stavkom 3. Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske, uvjeti primanja u članstvo utvrđeni u Aktu priloženom tom Ugovoru. Odredbe tog Akta sastavni su dio tog Ugovora, Kad je riječ o vremenskoj primjeni direktiva, Akt o pristupanju je u tom smislu vrlo jasan. U skladu s člankom 2. toga Akta, "od dana pristupanja, odredbe izvornih ugovora i akata koje su donijele institucije prije pristupanja obvezujuće su za Hrvatsku i primjenjuju se u Hrvatskoj pod uvjetima utvrđenima u tim ugovorima i u ovom Aktu." Štoviše, u skladu s člankom 46. i 47. Akta o pristupanju, (tek) od trenutka pristupanja se smatra da su direktive upućene Hrvatskoj te se smatra da je Hrvatska primila obavijest o tim direktivama (tek) u trenutku pristupanja (članak 46. Akta o pristupanju). Hrvatska poduzima mjere koje su potrebne kako bi od dana pristupanja bila usklađena s odredbama direktiva (članak 47. Akta o pristupanju), osim ako je u tom Aktu predviđen neki drugi rok, što za Direktivu 93/13 nije slučaj.

28.6. Istovjetno tumačenje u istovjetnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji dao je i Sud Europske unije u presudi Ynos, C-302/2004 od 10. siječnja 2006. U tom su postupku pravna shvaćanja o primjeni Direktive 93/13 zbog toga što je ugovor o potrošačkom kreditu zaključen u vrijeme trajanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju zastupale španjolska i austrijska vlada. Suprotno tome, Sud Europske unije je i u presudi Ynos izrazio (obvezujuće) tumačenje da nema primjene Direktive 93/13 na ugovore o kreditu koji su u državi članici zaključeni prije njezinog pristupanja Uniji.

29. Slijedom svega navedenog, s obzirom na to da je u odlukama o isplati iz I. izreke pobijane presude, u dijelu koji se odnosi na glavni iznos od 2.548,10 EUR, pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 19.c ZPK-a, na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a u tom je dijelu preinačena prvostupanjska presuda na način da je zahtjev za isplatu iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi odbijen, ne ulazeći u osnovanost ostalih žalbenih navoda tuženika koji se odnose na te dijelove pobijane odluke.

30. Iako je tuženik na temelju sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio glavne iznose koje tužiteljica traži tužbom, a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 4. srpnja 2006. bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. kada su zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, ostaje činjenica da je riječ o iznosima koje je tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.).

30.1. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost u smislu članka 81. stavka 1. tada važećeg ZZP/2003 (jer su protivno načelu dobre vjere stvarale značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice) tuženik je iznose koje je na temelju tih ugovornih odredbi primio od tužitelja držao kao nepošteni stjecatelj. S obzirom na to da u skladu s člankom 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj vraća stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja, tuženik je, osim iznosa koje je primio na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 4. srpnja 2006. na dan obračuna konverzije (dan prestanaka obveze vraćanja), dugovao tužiteljici i zatezne kamate koje su na pojedine iznose koje je stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 4. srpnja 2006. tekle od dana kada ih je primio do dana obračuna konverzije kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze tužiteljice preuzete valjanim dodatkom tom ugovoru.

30.2. Izračun konverzije u skladu s odredaba članka 19.c ZKP-a ne predviđa da se te zatezne kamate iskorištavaju za ispunjenje tužiteljičine obveze prema dodatku sklopljenom prema tom propisu. Zbog toga je zaključak ovog suda da dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose koje je platila na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 4. srpnja 2006. Zbog toga, u skladu s općim pravilom iz članka 1115. ZOO-a tužiteljici, u odnosu na iznose plaćene do dana obračuna konverzije, pripada pravo na isplatu zateznih kamata koje su tekle od dana plaćanja pojedinih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 4. srpnja 2006. do dana kad su ti iznosi iskorišteni u korist tužiteljice za ispunjenje njezine obveze preuzete valjanim dodatkom (30. rujna 2015.), a što je prema pravnom shvaćanju ovog suda dan kada je prestala obveza vraćanja.

30.3. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 32., Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točka 54.1. i 56.1. i Rev 457/2025 -21 od 27. svibnja 2026., točka 26. (prošireno vijeće).

31. Visina iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi i dan kada su plaćeni tuženiku pravilno je utvrđena financijskim vještačenjem . S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO -a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužiteljice, neosnovano je tuženik tijekom postupka tvrdio da su za odluku o kondikcijskom zahtjevu odlučne tzv. negativne tečajne razlike (kada je primijenjeni tečaj za CHF bio za tužiteljicu povoljniji od tečaja koji je primijenjen prilikom isplate kredita). Osim toga, ništetnost ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i ništetnost ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope utvrđena je stoga što je riječ o odredbama koje stvaraju značajnu neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužiteljice kao potrošača. Stavljanjem takvih odredbi u ugovor bez pregovaranja tuženik je ugrozio visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom (ZZP/2003). Svrsi i smislu te zaštite i prirodi razloga zbog kojih su predmetne ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima se protive zahtjevi tuženika da se upravo na temelju tih odredbe koju je sam unio u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Tuženik gubi iz vida preventivnu funkciju prisilnih propisa o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi i odvraćajući učinak koje one moraju imati prema trgovcima. Osim toga, tuženik gubi iz vida i to da bi uračunavanje tzv. negativnih tečajnih razlika imalo za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe jer deklaracija sama za sebe, bez potpunog obeštećenja, nema traženu kvalitetu zaštite koju ZZP/2003 kao prisilni propis predviđa. Ništetnost odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope proizlazi iz njihove nepoštenosti prema potrošaču (članak 87. stavak 1. u vezi s člankom 81. stavkom 1. ZZP/2003), a ne prema trgovcu. S obzirom na to da je riječ o odredbama koje je, bez pregovaranja i suprotno načelu dobre vjere, u ugovor unio sam trgovac, prirodi, sadržaju i smislu zakonske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi kako ih definira ZZP/2003 s ciljem da ne obvezuju potrošača, je to da trgovac ima koristi od nepoštenosti ugovornih odredbi koje je sam, bez pregovaranja, unio u ugovor. Smislu i prirodi ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima se protivi to da posljedice te ništetnosti mogu stvarati koristi za trgovca jer je iz odredbi posebnog zakona (ZPP/2003) jasno da ne upućuju na tu posljedicu (članak 233. stavak 1. ZOO-a).

32. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio tuženikov prigovor zastare. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u kreditima s valutnom klauzulom u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužiteljica u ovom predmetu podnijela 6. lipnja 2019. - očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (ovdje13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF).

33. Zbog toga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku isplatiti tužiteljici zakonske zatezne kamate koje su na pojedine iznose plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 4. srpnja 2006. tekle od dana plaćanja do 30. rujna 2015. kada je tuženikova obveza vraćanja tih iznosa prestala. Stoga je u tom dijelu, na temelju članka 368. stavka 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i djelomično je potvrđena točka I. izreke prvostupanjske presude, dok je odnosu na zatražene zatezne kamate koje teku u kasnijem razdoblju uz primjenu članka 373. točke 3. ZPP -a preinačena točke I. izreke prvostupanjske presude na način da je zahtjev za isplatu tih zateznih kamata odbijen.

U odnosu na žalbu tužiteljice protiv odluke iz točke II. izreke prvostupanjske presude

34. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a, u povodu žalbe tužiteljice ispitao pobijanu točku II. izreke prvostupanjske presude u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

35. Ispitujući na taj način točku II. izreke prvostupanjske presude, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tužiteljica (i na koju drugostupanjski sud u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ br. 70/2019.) jer pobijana odluka iz točke II. izreke u točci 24. obrazloženja sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tužiteljice. Ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi pa se, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda u tom dijelu može ispitati.

36. Činjenica da tužiteljica u žalbi osporava ili problematizira pravno shvaćanje suda prvog stupnja o valjanosti obveze tužiteljice na isplatu iznosa od 412,37 EUR koja je obveza utemeljena na odredbama dodatka ugovoru čiju valjanost tužiteljica dovodi u pitanje ima značaj prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu ali, suprotno žalbenim navodima, nema značaj bitne povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Zbog toga će žalbeni navodi tužiteljice biti ocijenjeni prilikom ispitivanja žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

37. Imajući na umu da je izračun konverzije proveden u skladu s kogentnim zakonskim odredbama, odredbe dodatka ugovoru o kreditu o visini neotplaćene glavnice koju je tužiteljica nakon sklapanja dodatka (prijevremeno) otplatila u visini utvrđenoj izračunom konverzije, su odredbe koje su odraz prisilnih zakonskih pa u smislu članka 49. stavka 5. ZZP/2014 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja dodatka, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona (vidjeti točku 23.3. ovog obrazloženja). Zbog toga tužiteljica u žalbi neosnovano tvrdi da je riječ o ništetnom dodatku.

38. S obzirom na to da u skladu s prisilnim propisima iz članka 19.c stavka 1. točaka 7. i 8. ZPK-a konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. toga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. toga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. toga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. toga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača (točka 7.) i učinak konverzije utvrdi kao razlika:

- stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d toga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d toga Zakona i

- iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. toga stavka (točka 8.),

uz pravilnu primjenu tih propisa trebalo je odbiti zahtjev tužiteljice kojim je od tuženika zahtijevala da mu tako utvrđenu i plaćenu razliku glavnice koju je prijevremeno otplatila vrati.

38.1. To stoga što je riječ o razlici neotplaćene glavnice za koju je prisilnim propisima citiranim u prethodnoj točci ovog obrazloženja precizno određeno na koji se način utvrđuje i koji je njezin značaj prilikom postizanja zakonom namjeravanih učinaka konverzije. S obzirom na to da prisilni propisi ne dopuštaju odstupanje, nema mjesta tom da se suprotno članku 19.c. stavku 1. točkama 7. i 8. ZPK-a razlika utvrđene neotplaćene glavnice koju je tužiteljica prijevremeno otplatila, tužiteljici vraća. Zbog toga je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tužiteljice i potvrđena je točka II. izreke prvostupanjske presude.

U odnosu na žalbe stranaka o troškovima postupka

39. Iako je tužiteljica uspjela u sporu samo sa sporednim zahtjevom za isplatu zatezne kamate, dok je u odnosu na glavni zahtjev u sporu uspio tuženik, odlučujući o troškovima cijelog postupka u skladu s člankom 166. stavkom 2. ZPP-a, ovaj je sud imao na umu da primjena pravila „gubitnik plaća“ iz članka 154. stavka 1. ZPP -a koje teži legitimnom cilju osiguravanja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih kroz odvraćanje od neutemeljenih parnica i preuveličanih troškova može u okolnostima ovog predmeta predstavljati ograničenje tužiteljičinog prava na sud. Naime, ograničenje u obliku izricanja znatnog financijskog tereta tužiteljici nakon završetaka postupka neće biti spojivo s njezinom pravom na pristup sudu kao sastavnicom ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju (odvraćanja od neutemeljenih parnica) i ako postoji razuman odnos razmjernosti između odluke o naknadi troškovima postupka i legitimnog cilja koji se teži postići.

39.1. Imajući na umu kriterije za ispitivanje je li ograničenje prava na pristup sudu u obliku odluke o troškovima postupka bilo razmjerno legitimnom cilju kojem se teži, a koje je Europski sud za ljudska prava razvio u predmetu I i Bešlić protiv Hrvatske od 6. rujna 2009., kao i tumačenje tog Suda da su jamstva pristupa sudu jednako snažno primjenjiva na privatne sporove kao i na sporove koji uključuju državu (Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.), ovaj je sud vodio računa o činjenici da u odnosu na predmet spora – osnovanost kondikcijskog zahtjeva za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK 2015, postoji neujednačena sudska praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo. Pritom je procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika primijenjen tek 27. svibnja 2026. kada je presudom proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske ujednačena sudska praksa (Rev 457/2025-21 od 27. svibnja 2026.). U takvim se okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može zaključiti da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj – izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu. Kad se tome doda činjenica da iznos troškova koji tužiteljica treba naknaditi tuženiku nije neznatan, ovaj sud smatra da odluka o tome da tužiteljica uz svoje troškove snosi i troškova zastupanja tuženika predstavlja nerazmjerno ograničenje njezina prava na pristup sudu. Stoga je odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 3. ZPP-a uvažena žalba tuženika i preinačena je odluka o troškovima postupka sadržana u točci III. izreke prvostupanjske presude u dijelu koji se pobija žalbom, uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP -a odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke prvostupanjske presude kojom je odbijen njezin zahtjev za naknadu troškova postupka te su odbijeni i zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

40. Točka II. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 133,45 EUR nije pobijana žalbom pa nije ispitivana u žalbenom postupku (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

U Varaždinu 24. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer