REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5186/2024-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Tajani Škafar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice BH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 08. srpnja 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 24. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnima odredbe čl. 5 i čl. 8 Ugovora o kreditu 016-1893/2005 od 12.09.2005. koje glase:

-"Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu 1,25% jednokratno"

-"U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria Bank d.d.".

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici

-869,58 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29.10.2005.,

-680,44 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11.08.2021., pa sve do isplate sukladno čl. 1 Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate do 31.12.2007., od 01.01.2008. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, a od 01.01.2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 31.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu 1.599,59 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 24.08.2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi kako je s pravnim prednikom tuženika, 12.09.2005., sklopila Ugovor o kreditu br. 016-1893/2005, temeljem kojeg joj je odobren kredit u iznosu 110.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, pri čemu su odredbom čl. 5 Ugovora o kreditu stranke ugovorile naknade i to za obradu kredita u visini 1,25% od ukupnog iznosa kredita i za prijevremenu otplatu kredita, a sukladno kojoj odredbi su tužiteljici predmetne naknade i naplaćene i to za obradu kredita 28.10.2005. u iznosu 6.551,82 kuna/869,57 eur te za prijevremenu otplatu kredita 10.08.2021. u iznosu 680,44 eur. Nadalje navodi kako o predmetnim naknadama stranke nisu posebno pregovarale niti su tužiteljici pružene informacije na što se predmente naknade odnose i što je u istima sadržano, zbog čega su predmetne odredbe o ugovorenim naknadama neodređene i neodredive i nepoštene, budući se o istima nije pojedinačno pregovaralo, a koje stvaraju neravnotežu u ugovornom odnosu na štetu tužiteljice jer joj nameće prekomjernu i ekonomski neopravdanu obvezu pri čemu tuženik nije jasno i nedovosmisleno predočio tužiteljici strukturu navednih troškova niti joj je omogućio pregovaranje oko navedenih odredaba.

Nastavno na navedeno, a budući da je primjena nepoštenih odredaba o naknadi obrade kredita te za prijevremenu otplatu kredita prouzrokovala neosnovano bogaćenje na strani tuženika, to tužiteljica traži od suda da, a prema tužbenom zahtjevu uređenom na ročištu 04.03.2025. i podneskom od 10.03.2026., donese odluku kojom će utvrditi ništetnima odredbe čl. 5 i čl. 8 Ugovora o kreditu koje glase "Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu 1,25% jednokratno" i "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria Bank d.d." te naložiti tuženiku da tužiteljici temeljem ništetnih odredbi izvrši isplatu iznosa

-869,58 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29.10.2005.,

-680,44 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11.08.2021. pa sve do isplate kao i da tužiteljici naknadi troškove postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Tuženik je odgovorom na tužbu te tijekom postupka osporio osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva navodeći kako su sporne ugovorne odredbe jasne, razumljive i lako uočljive te da stoga nije dopušteno utvrđivati njihovu poštenost, pri čemu se radi o odredbama koje ne stvaraju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Nadalje navodi kako u vrijeme skapanja predmetnog ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetnih naknada niti je postojala obveza tuženika da navede koji su se troškovi kreditora namirivali iz nje, odnosno koje su se njegove usluge njome plaćale. Nadalje navodi kako iznos kredita tuženik osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom te nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovorenog perioda dužan plaćati kamatu, čime mu nastaje šteta koja se sastoji od troškova financiranja kredita i administrativnih troškova. Naime, tuženik uslijed prijevremene otplate ostvaruje u tom trenutku neplanirani i neočekivani priljev novca koji ne može istovremeno plasirati niti može matičnoj banci prijevremeno otpatiti kredit već nastavlja otplaćivati kredit podignut kod matične banke zajedno s redovnim kamatama. Stoga tuženiku prijevremenom otplatom kredita nastaje šteta s osnove plaćanja redovnih kamata koju tuženik plaća matičnoj banci i nakon što je korisinik kredita prijevremeno otplatio kredit. Šteta s osnove administrativnih troškova sastoji se od troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično budući da tuženik uslijed prijevremene obrade kredita poduzima dodatne radnje kao npr. obračun iznosa koje je tužitelj dužan platiti kod prijevremene otplate, a koje radnje tuženik ne poduzima u slučaju redovne otplate.Tako da pravo tuženika na naplatu sporne naknade predstavlja protutežu tužiteljevom pravu prijevremeno otplatiti kredit. Stoga tuženik, ističući prigovor zastare, predlaže odbiti tužbu osnovanost i visinu koje u cijelosti spori.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Obavijest o prijevremenom zatvaranju, Obavijest o otplaćenom kreditu, Popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015., Zahjtev za raskid okvirnog ugovora, Otplatni plan za kredit, Ugovor o kreditu br. 016-1893/2005 od 12.09.2005. uz Ankes br. 1 i Ankes od 03.02.2016., Izvadak iz zemljišne knjige, Prijedlog i Izjava za povrat prava vlasništva, Specifikacija isplate kredita, Otplatni plan, Izjave svjedoka od 12.12.2023. i 27.06.2023., Interest calculation engine, Interest statement summary i report, proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice, financijsko vještačenje po sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o. te je temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP), utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim.

4. Predmetom postupka zahtjev je tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 5 i čl. 8 Ugovora o kreditu br. 016-1893/2005 od 12.09.2005. kojima su stranke ugovorile naknadu za obradu kredita (čl. 5) i u slučaju prijevremene otplate kredita (čl. 8) te zahtjev za isplatom na ime ništetnih odredaba Ugovora o kreditu u iznosu

-869,58 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29.10.2005.,

-680,44 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11.08.2021. pa sve do isplate uz naknadu troškova postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

5. Uzimajući u obzir navode tužbe i odgovora na tužbu, sud je utvrdio kako među strankama nije sporno

-kako su iste temeljem Ugovora o kreditu br. 016-1893/2005 od 12.09.2005. (dalje u tekstu Ugovor o kreditu), zasnovale ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1065 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 dalje ZOO), temeljem kojeg je odobren i stavljen tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu 110.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz redovnu kamatu, promjenjivu sukladno s odlukom tuženika od 01.05.2006., kao što nije sporno da su odredbama Ugovora o kreditu ugovorene naknade i to čl. 5 naknada za obradu kredita u visini 1,25% od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno i čl. 8 naknada u slučaju prijevremene otplate kredita

-da su iste, 03.02.2016. sklopili Ankes uz Ugovor o kreditu (dalje u tekstu Sporazum o konverziji) kojim je, a sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15,102/15 dalje u tekstu ZPK), izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

-da je kredit po Ugovoru o kreditu u cijelosti otplaćen 11.08.2021..

6. Međutim, budući da je tuženik osporio visinu i osnovanost zahtjeva, ističući i prigovor zastare, to je predmetno valjalo raspraviti.

7. Prvenstveno, a u odnosu na prigovor o nedostatku pravnog interesa za vođenje ovog postupka, ukazuje se na slijedeće.

7.1. Činjenica da su tužiteljica i prednik tuženika, a sukladno odredbama ZPK-a, 03.02.2016., sklopili Sporazum o konverziji kojim su, za razdoblje od korištenja kredita do 30.09.2015., zamijenili početni plan kredita s valutnom klauzulom u CHF s otplatnim planom s valutnom klauzulom u EUR, uz primjenu kamatne stope promjenjive redovne kamate jednake kamatnim stopama koje je Kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja, u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu su svi uplaćeni iznosi (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova) pretvoreni u valutnu klauzulu u EUR po primjenjivom tečaju na dan uplate i korišteni su za namirenje budućih anuiteta iz Ugovora o kreditu, ne dovodi do gubitka pravnog interesa tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Naime, provođenje konverzije i izračun temeljem kojeg je ona provođena (čl. 19 c ZIDZPK –a) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR.

7.2. Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207.) ali i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kojim je naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

7.3. Također činjenica da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit ne dovodi do gubitka njezina pravnog interesa za vođenje ovog konkretnog postupka. Predmetno iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora čime, a sukladno čl. 104 st. 1 ZOO-a je svaka stranka koja je nešto primila s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe, dužna predmetno vratiti. Naime, i odredbom čl. 110. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (čl. 109. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju je li kredit otplaćen.

8. Nadalje, a uz nespornu činjenicu kako je namjena Ugovora o kreditu bila kupovina nekretnine, kako to i proizlazi iz odredbe čl. 2 Ugovora o kreditu, na kojoj je tuženik temeljem odredbe čl. 9 i čl. 10 Ugovora o kreditu upisao i založno pravo, to se nedvojbenim utvrđuje kako su stranke predmetnim Ugovorom o kreditu, ugovorile namjenski kredit za kupnju nekretnine.

8.1. Kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetnim Ugovorom o kreditu financirala kupovinu apartmana za osobne potrebe, a u kojem je jedno vrijeme i živjela, sporeći da bi bila vlasnica obrta ili trgovačkog društva, to je njezin iskaz sud cijenio vjerodostojnim, nedvojbeno utvrđujući kako je predmetni Ugovor o kreditu tužiteljica sklopila kao fizička osoba kojim je finacirana kupovina nekretnine za osobne potrebe.

8.2. Stoga, a budući da tuženik u smislu odredbe čl. 219 u vezi odredbe čl. 221 a sve ZPP-a, nije dostavio sudu dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno da je tužiteljica u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu kao i tijekom otplate, bila vlasnicom obrta, trgovačkog društva ili član istog u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" br. 152/11-pročišćeni tekst) i Zakona o obrtu ("Narodne novine" br. 49/03), pri čemu nije učinio niti vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03), to je sud nedvojbenim utvrdio status potrošača tužiteljice (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

9. Nastavno na navedeno, nedvojbenim se utvrđuje i da je tuženik »trgovac« u smislu odredbe 3 st. 1 točke 2. ZZP/03.

10. Obzirom na ranije navedena utvrđenja aktivne legitimacije, valjalo je raspraviti daljnje istaknute prigovore tuženika te osnovanost i visinu zahtjeva koju tuženik spori.

11. Sukladno odredbi čl. 173 st. 1, st. 3 toč. 4 tada vežećeg Zakona o bankama ("Narodne novine" br. 84/02., 141/06., 117/08., 74/09.) tuženik je bio dužan na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a pod obveznim informiranjem koje se odnosi na odobravanje kredita podrazumijevaju se podaci o naknadama, odnosno provizijima koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita.

12. Nastavno na navedeno, a uz nespornu činjenicu kako je i odredbom čl. 5 Ugovora o kreditu, ugovorena naknada u visini 1,25% od iznosa kredita jednokratno, to je tužiteljici činjenica ulazne naknade kao i visina bila poznata, tim više što je tužiteljica navela kako je Ugovor o kreditu prije potpisivanja pročitala. Naime, uzimajući u obzir da je ova obveza na ranije navedenoj dokumentaciji jasno sastavljena, tužiteljici, predmetna obveza nije mogla ostati nepoznata.

13. Slijedom navedenog, a budući da je naknada određena Ugovorom o kreditu, u kojem iznosu je i plaćena, to neosnovano tvrdi tužiteljica da je riječ o neodređenoj ili neodredivoj čindibi. Te su tvrdnje bespredmetne kad nije sporno da je naknadu platila u visini od ugovorenih 1,25% odobrene glavnice kredita obračunate prema tečaju na dan datuma ugovora kako je među strankama ugovoreno, što znači da je odredba čl. 5 Ugovora o kreditu omogućavala tužiteljici da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu čl. 85 ZZP/03.

13.1. No, osnovano tužiteljica u činjeničnim navodima tužbe ističe kako odredba čl. 8 st. 3 Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 85 ZZP/03, nije određena niti odrediva budući da se iz iste, a kako je naznačena u Ugovoru o kreditu, ne može utvrditi način i uvjeti prijevremene otplate kredita.

14. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi (čl. 5) koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (1,25% od iznosa odobrenog kredita obračunato na dan sklapanja ugovora), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

15. Odredba čl. 84 ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Iz navedenog jasno proizlazi kako nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84 ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

16. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora” trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

16.1. S tim u vezi, a uzimajući u obzir prirodu Ugovora o kreditu te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom koji se obračunavaju na način da se mjesečni iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti kao i činjenici da je odredbom čl. 5 Ugovora o kreditu ugovorena obveza koja se plaća jednokratno na iznos odobrenog kredita, to sporna odredba čl. 5 Ugovora o kreditu po mišljenju ovog suda ne predstavlja odredbu koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

17. Nadalje, tekst čl. 84 ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“) odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

17.1. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

18. Slijedom navedenog odredba čl. 5 Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti, pa je u okviru te ocjene, potrebno, a sukladno odredbi čl. 81 st. 1 ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

18.1. S tim u vezi, a budući da odredba čl. 8 st. 3 Ugovora o kreditu nije jasna niti određena, a time niti razumljiva, to je u smislu odredbe čl. 84 ZZP/03, dopušteno ocjenjivati poštenje predmetnih ugovornih odredaba.

19. Prilikom ocjene jesu li sporne ugovorne odredbe poštene, sud je uz primjenu čl. 83 ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

20. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81 st. 1 ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorne odredbe čl. 5 i čl. 8 st. 3 ne sadrže nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose te uzimajući u obzir da je za iznos naknade obrade kredita, tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima, a niti bi predmetno mogao očekivati obzirom na sadržaj odredbe čl. 8 st. 3 Ugovora o kreditu kojom je samo općenito navedeno kako prijevremena otplata kredita ovisi isključivo o odobrenju tuženika i njegovim uvjetima, bez navođenja bilo kakvih specifikacija tih uvjeta kao i razloga o kojima ovisi odobrenje tuženika.

21. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

22. Odredbe čl. 1065 do čl. 1068 ZOO ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita kao niti za prijevremenu otplatu kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita kao i ugovaranje odredbe o uvjetima prijevremene otplate kredita, predmetno je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

23. U skladu s čl. 59 ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti kao i odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu u smislu prijevremene otplate kredita.

24. Nije sporno da Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno u trenutku prijevremene otplate kredita, pa prema shvaćanju ovog suda nije niti jasno na što se točno sporne naknade odnose odnosno što je istima obuhvaćeno (jesu li to materijalni troškovi uredskog materijala, energenata, poštarine, izrada ponude, provjera i unos podataka, savjetovanje, izrada i potpis ugovora i sl.).

24.1. Naime, razumno je da u troškove banke treba uključiti materijalni trošak uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita i iznosu kojeg je tužiteljica platila uslijed prijevremene otplate kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni i preostalom iznosu kod prijevremene otplate. Nastavno na navedeno, a budući da odredbom čl. 5 Ugovora o kreditu nisu naznačeni troškovi obuhvaćeni ugovorenom naknadom pri čemu odredbom čl. 8 st. 3 Ugovora o kreditu kojom prijevremena otplata kredita ovisi isključivo o volji odnosno suglasnosti samo jedne strane i to tuženika, pri čemu nisu niti specificirani uvjeti prijevremene otplate kredita, to se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Očito je stoga da se sporne naknade nisu koristile za troškove nastale izradom, potpisom i prijevremenom kredita.

25. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59 ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, to je očito da je tuženik na tužiteljicu čl. 5 i čl. 8 st. 3 Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknada i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59 ZZP/03 da dokazuje da su isplatom kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,25% njegove visine, te da svojevoljno uređuje uvjete prijevremenog raskida bez ikakvih preciziranih uvjeta, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a niti je o istima tužiteljici omogućeno pregovaranje.

26. Valja istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

27. Sud nije posebno cijenio Izjave svjedoka ČH i HH budući da isti nisu sudjelovali u pregovorima sklapanja Ugovora o kreditu koji je predmetom ovog postupka, pri čemu tuženik nije dokazao da mu je uslijed prijevremene otplate kredita nastala šteta s osnove plaćanja redovnih kamata koju tuženik plaća drugim investicijskim bankama i nakon što je tužitelj prijevremeno otplatio kredit te s osnove administrativnih troškova.

27.1. Naime, budući da tuženik osim dokumentacije naziva Interest calculation engine, Interest statement summary i report, nije dostavio dokumentaciju o kreditnim aranžmanima s matičnom bankom, a vezano za sredstva konkretnog Ugovora o kreditu koji je predmetom postupka, iz koje dokumentacije bi bilo razvidno kod koje se institucije i kada tuženik zadužio, u kojem iznosu i na koji rok, pri čemu je tuženik podneskom od 03.11.2025. i odustao od dokaznog prijedloga provođenja financijskog vještačanja radi utvrđenja visine štete za koju tvrdi da je pretrpio, to tuženik u smislu odredbe čl. 219 u vezi odredbe čl. 221 a sve ZPP-a, nije dokazao da bi mu uslijed prijevremene otplate kredita nastala šteta.

28. Stoga, a budući da su odredbe čl. 5 i čl. 8 Ugovora o kreditu utvrđene nepoštenima to je temeljem odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/03, odlučeno kao u izreci.

29. Imajući na umu navedeno, tužiteljici temeljem odredbe čl. 210 st. 1 ZOO pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinila na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu.

30. Budući da je tuženik osporio visinu tužbenog zahtjeva to je provedeno financijsko vještačenje po sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o., a čiji nalaz i mišljenje obzirom je izrađen temeljem spisu priležeće dokumentacije, vjerodostojnost koje stranke nisu niti osporavale, prihvaća kao stručan i objektivan dokaz u ovom postupku. Ukazuje se pri tome kako stranke nisu isticale prigovore na nalaz i mišljenje u odnosu na matematički izračun dok su ostali izneseni prigovori tuženika na nalaz i mišljenje pravne naravi, koji su, a obzirom je o istima sud već u ranijem dijelu odluke iznio svoju ocjenu, ocijenjeni neosnovanima pri čemu su stranke odustale od usmenog saslušanja sudskog vještaka.

30.1. Nalazom i mišljenjem utvrđeno je kako je tuženik naplatio tužiteljici naknadu za obradu kredita 28.10.2005. u iznosu 869,58 eur, a zatim 10.08.2021. i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 680,44 eur, što je iznosilo 2,91% ukupnog preostalog dugovanja na dan konačne otplate.

31. Slijedom navedenog, a imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužiteljici temeljem odredbe čl. 210 st. 1 u vezi odredbe čl. 214 sve ZOO-a pripada pravo na isplatu iznosa koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana nakon uplate (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate i to kako slijedi,

-na iznos 869,58 eur od 29.10.2005.,

-na iznos 680,44 eur od 11.08.2021.

do isplate i to po stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. ZOO-a u vezi Uredbe o visini stope zatezne kamate.

32. Prigovor zastare nije osnovan.

32.1. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka stavka I. ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario.

33. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 u vezi odredbe čl. 155 sve ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku koji je odmjeren sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 18/23 dalje u tekstu Tarifa). Tužiteljici je priznat trošak za sastav tužbe, podneska od 21.11.2024., 10.03.2026., za pristup na ročišta 04.03.2025. i 07.07.2026. za svaku radnju u iznosu po 200,00 eur što uz uvećanje za iznos PDV-a iznosi 1.250,00 eur kojem je pribrojen trošak vještačenja u iznosu 200,00 eur, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 75,21 eur te na presudu sukladno odredbi čl. 7 Zakona o sudskim pristojbama u iznosu 74,38 eur, što ukupno iznosi 1.599,59 eur. Tužiteljici kao irelevantan za vođenje postupka nije priznat trošak za sastav podneska od 17.03.2025. kojim je dostavio dokaz o uplati troškova vještačenja jer je dokaz o uplati razvidan u e-spisu po izvršenoj uplati.

Na tako određen trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate temeljem odredbe čl. 151 ZPP-a po stopi propisanoj odredbom čl. 29 ZOO-a.

U Zagrebu, 24. kolovoza 2026.

Sudac

Tajana Škafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP). Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužiteljice uz rj. sud. pristojba na tužbu 75,21 eur i presudu 148,76 eur

2. Pun. tuženika