REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6506/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Tajani Škafar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja US, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Porshe leasing d.o.o., OIB: 90275854576, Zagreb, Ul. Velimira Škorpika 21, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 01. srpnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika stranaka, 24. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. 19546 od 31.05.2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja glasi:

-u dijelu čl. III glasi: "TROŠKOVI"

„Troškovi zaključenja Ugovora (uklj.22& PDV-a)…1.143,30 CHF.“

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu 1.108,09 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 24.08.2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi kako je s tuženikom, 31.05.2006., sklopio Ugovor o kreditu br. 19546, temeljem kojeg mu je odobren kredit u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. na dan korištenja kredita, pri čemu su odredbom čl. III Ugovora o kreditu, stranke ugovorile obvezu tužitelja na plaćanje troškova zaključenja ugovora u visini 1.143,30 CHF, a koji troškovi su tužitelju naplaćeni 05.06.2006. u iznosu 5.383,13 kuna/714,46 eur.

Nadalje navodi kako je obveza ugovorena odredbom čl. III Ugovora o kreditu nepoštena budući se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a koja stvara neravnotežu u ugovornom odnosu na štetu tužitelja jer mu nameće prekomjernu i ekonomski neopravdanu obvezu pri čemu tuženik nije jasno i nedovosmisleno predočio tužitelju strukturu navednih troškova niti mu je omogućio pregovaranje oko navedene odredbe. Nastavno na navedeno, a budući da je primjena nepoštene odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita prouzrokovala neosnovano bogaćenje na strani tuženika, budući da je tužitelju predmetna naknada naplaćena za koji iznos mu je isplaćen manji iznos kredita pri čemu je tužitelju zaračunavata kamata na cjelokupno ugovoreni iznos kredita, to tužitelj traži od suda da donese odluku kojom će utvrditi ništetnom odredbu čl. III Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „Troškovi zaključenja Ugovora (uklj.22& PDV-a)…1.143,30 CHF.“ te naložiti tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od presuđenja do isplate.

2. Tuženik je odgovorom na tužbu osporio osnovanost tužbe navodeći kako je sporna ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva te da stoga nije dopušteno utvrđivati njezinu poštenost, pri čemu se radi o odredbi koja ne stvara značajnu neravnotežu u pravima i obevama stranaka na štetu tužitelja.

Nadalje navodi kako je tužitelj podnio Zahtjev tuženiku za sklapanje Ugovora o kreditu koji Zahtjev je sadržavao sve točno određene troškove (troškove obrade kredita i obrade dokumentacije, trošak solemnizacije sporazuma o osiguranju s osnova Ugovora, upis fiducijarnog prava vlasništva, trošak police obveznog auto osiguranja troškovi osoblja i sl.). Dakle, tužitelj je bio svjestan i upoznat sa svim troškovima zaključenja i obrade Ugovora te je mogao utjecati na navedene odredbe, ali je korisnik kredita odabrao platiti fiksni postotak odnosno fiksno određen iznos umjesto da sam plaća pojedinačne troškove, koji troškovi premašuju navedeni fiksni iznos.

Nadalje tuženik navodi kako nije u mogućnosti pružiti dokaze o tome na što se točno odnose troškovi naplaćeni spornom naknadom niti jesu li ti troškovi bili u skladu s realnim troškovima nastalim u postupku zaključenja Ugovora, iz objektivnih razloga koji nisu u njegovoj kontroli jer je sva dokumentacija koja bi mogla poslužiti kao dokaz u ovom postupku uništena. Naime, prema Zakonu o računovodstvu poslovni subjekti dužni su čuvati dokumentaciju određeni rok te su obvezni uskladiti svoje poslovanje s tim pravilima, uključujući i uništavanje dokumentacije radi zaštite podataka i usklađenja s propisima o arhiviranju radi čega je tuženik stavljen u neravnopravan položaj jer se od njega zahtijeva dokazivanje činjenica za koje više ne raspolaže materijalnim dokazima zbog proteka vremena i zakonskih ograničenja čime je povrijeđeno načelo jednakosti stranaka koje je temeljno načelo poštenog suđenja zajamčeno člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, tuženik je stavljen u neravnopravan položaj jer se od njega zahtijeva dokazivanje činjenica za koje više ne raspolaže materijalnim dokazima zbog proteka vremena i zakonskih ograničenja, dok tužitelj nije pod istim teretom dokazivanja niti je suočen s istim ograničenjima.

Stoga tuženik, ne sporeći da je tužitelj sukladno odredbi čl. III Ugovora o kreditu, 31.12.2006., platio naknadu za obradu kredita u iznosu 5.383,13 kuna, ali sporeći osnovanost tužbe i ističući prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja te zastare, predlaže odbiti tužbu.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u promet po kreditu, Plan otplate uz ugovor o kreditu, Potvrdu Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine od 01.06.2006., Ugovor o kreditu br. 19546, Izjavu svjedoka JS, Zahtjev/ugovor o operativnom leasingu br. 16298 od 03.11.2005., br. 22526 od 07.11.2006., br. 16335 od 15.11.2005., br. 28783 od 08.02.2008., br. 28672 od 14.01.2008., br. 10836 od 04.11.2004., proveden je dokaz saslušanjem tužitelja te je temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP), utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim.

4. Predmetom postupka zahtjev je tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. III Ugovora o kreditu br. 19546 od 31.05.2006..

5. Nesporno je, a uvidom u Ugovor o kreditu br. 19546 od 31.05.2006. (dalje u tekstu Ugovor o kreditu), utvrđeno kako su stranke postupka, a temeljem Ugovora o kreditu zasnovale ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje u tekstu ZOO), temeljem kojeg je tuženik odobrio i stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu 40.371,24 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. na dan korištenja kredita uz redovnu kamatu, kao što nije sporno da je odredbom čl. III Ugovora o kreditu ugovorena obveza tužitelja da od iznosa kredita, jednokratno, plati naknadu u iznosu 1.143,30 CHF.

5.1. Na ročištu za glavnu raspravu tuženik je učinio nespornom činjenicu kako su tužitelju, a sukladno odredbi čl. III Ugovora o kreditu, 31.12.2006., naplaćeni troškovi u iznosu 5.383,13 kuna.

6. Međutim, sporno je da li je odredba čl. III Ugovora o kreditu ništetna, pa time i ima li tužitelj pravo kao i da li je isti aktivno legitimiran tražiti isplatu na ime ništetne odredbe čl. III Ugovora o kreditu, slijedom čega je predmetno uz istaknuti prigovor zastare valjalo raspraviti.

7. Ugovorom o kreditu stranke su ugovorile kredit za kupovinu osobnog vozila marke Škoda Octavia 1.9 TDI u iznosu 40.371,24 CHF, vlasništvo kojeg vozila je u svrhu osiguranja povrata kredita bilo preneseno na tuženika u smislu odredbe čl. 274 Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04 i 88/05 dalje u tekstu OZ) kako je to i razvidno iz Potvrde Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine od 01.06.2006..

7.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako je vozilo, kupovinu kojeg je financirao Ugovorom o kreditu, kupio za svoje osobne potrebe budući da je bio zaposlen kao pekar u pekarnici u kojoj je radio noćnu smjenu te mu od kuće do posla nije bio osiguran javni noćni prijevoz.

8. Nastavno na navedeno, a budući da tuženik u smislu odredbe čl. 219 u vezi odredbe čl. 221 a sve ZPP-a, nije dostavio sudu dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu kao i tijekom otplate, bio vlasnikom obrta, trgovačkog društva ili član istog u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" br. 152/11-pročišćeni tekst) i Zakona o obrtu ("Narodne novine" br. 49/03), pri čemu nije učinio niti vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03), to je sud cijenio vjerodostojnim iskaz tužitelja kako je kreditom financirao kupovinu vozila za svoje osobne potrebe te nedvojbenim utvrdio status potrošača tužitelja (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

9. Pri tome, a budući da je Ugovor o kreditu sklopio tuženik kao kreditor, to se nedvojbenim utvrđuje i da je tuženik »trgovac« u smislu odredbe 3 st. 1 točke 2. ZZP/03.

10. Nadalje je, a uz nespornu činjenicu kako su odredbom čl. III Ugovora o kreditu, ugovoreni troškovi zaključenja ugovora u iznosu 1.143,30 CHF, valjalo raspraviti osnovu tužbenog zahtjeva.

11. Sukladno odredbi čl. 173 st. 1, st. 3 toč. 4 tada vežećeg Zakona o bankama ("Narodne novine" br. 84/02., 141/06., 117/08., 74/09.) tuženik je bio dužan na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a pod obveznim informiranjem koje se odnosi na odobravanje kredita podrazumijevaju se podaci o naknadama, odnosno provizijima koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita.

12. Nastavno na navedeno, a uz nespornu činjenicu kako je odredbom čl. III Ugovora o kreditu, ugovorena naknada u iznosu 1.143,30 CHF, to je činjenica naknade kao i visina iste bila poznata. Naime, uzimajući u obzir da je ova obveza jasno navedena u Ugovoru o kreditu, tužitelju, da je postupio s pažnjom uobičajno savjesnog potrošača, predmetna obveza nije mogla ostati nepoznata.

13. Slijedom navedenog, a budući da je naknada određena Ugovorom o kreditu, u kojem iznosu je i plaćena, to neosnovano tvrdi tužitelj da je riječ o neodređenoj ili neodredivoj čindibi. Te su tvrdnje bespredmetne kad nije sporno da je naknadu platio u kunskoj protuvrijednosti ugovorenog iznosa, što znači da je odredba čl. III Ugovora o kreditu omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu čl. 85 ZZP/03.

14. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

15. Odredba čl. 84 ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Iz navedenog jasno proizlazi kako nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84 ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

16. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora” trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

17. S tim u vezi, a uzimajući u obzir prirodu Ugovora o kreditu te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s redovnom kamatnom stopom koja se obračunava na način da se mjesečni iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti kao i činjenici da je odredbom čl. III Ugovora o kreditu ugovorena obveza koja se plaća jednokratno, to sporna odredba čl. III Ugovora o kreditu po mišljenju ovog suda ne predstavlja odredbu koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

18. Nadalje, tekst čl. 84 ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“) odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

18.1. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

19. Slijedom navedenog odredba čl. III Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti, pa je u okviru te ocjene, potrebno, a sukladno odredbi čl. 81 st. 1 ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

20. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu čl. 83 ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

21. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81 st. 1 ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba čl. III ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos nakande tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu (čl. 3.1. Uvjeta ugovora o kreditu), ne može se zaključiti da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

22. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

23. Odredbe članaka 1021 do 1024 ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

24. U skladu s čl. 59 st.1 toč. 3 ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

25. Iz Ugovora o kreditu nije razvidan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a kako to tuženik navodi u činjeničnim navodima odgovora tužbe, pa prema shvaćanju ovog suda nije niti jasno na što se točno sporna naknada odnosi odnosno što je istom obuhvaćeno (jesu li to materijalni troškovi uredskog materijala, energenata, poštarine, izrada ponude, provjera i unos podataka, savjetovanje, izrada i potpis ugovora i sl.).

Naime, razumno je da u troškove banke treba uključiti materijalni trošak uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Da iznos troškova kredita ovisi o visini iznosa kredita jasno je razvidno iz dostavljenih Zahtjeva/ugovora o operativnom leasingu koji iako se ne odnose na konkretan Ugovor o kreditu, iz istih je vidiljivo kako za pojedine ugovore o kreditu nisu naplaćene naknade dok sa pojedine ugovore o kreditu su te naknade naplaćene u različitim iznosima.

25.1. Nastavno na navedeno, a budući da u spornoj odredbi Ugovora o kreditu nisu naznačeni troškovi obuhvaćeni ugovorenom naknadom te uzimajući u obzir da je odredbama Ugovora o kreditu tužitelj preuzeo i dodatnu obvezu snošenja svih troškova vezanih uz sastav, potvrđivanje (solemnizaciju) i provedbu tog ugovora (čl. 10.1. Uvjeta ugovora o kreditu), to se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Očito je stoga da se sporna naknada nije koristila za troškove nastale izradom i potpisom kredita.

26. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59 st. 1 toč. 3 ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, to je očito da je tuženik na tužitelja čl. III Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59 st. 1 toč. 3 ZZP/03 da dokazuje da su isplatom kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u ugovorenoj visini, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a niti je o istoj tužitelju omogućeno pregovaranje.

26.1. S tim u vezi ukazuje se na neosnovanost navoda tuženika o povredi načela jednakosti stranaka i načela poštenog suđenja zajamčenih odredbom čl. 6 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, tuženik ističe kako je zbog uništavanja dokumentacije kojom bi dokazao visinu troškova nastalih obradom kredita, a koju dokumentaciju sukladno odredbama Zakona o računovodstvu nije bio dužan čuvati sve te godine, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na tužitelja.

26.1.1. Naime, tuženik je dostavio u spis Zahtjeve/ugovore o financijskom i operativnom leasingu, a koji datiraju čak i iz razdoblja prije sklapanja spornog Ugovora o kreditu, ali i spornog razdoblja kao i kasnijeg razdoblja, a iz kojih je razvidno da troškovi obrade za pojedine ugovore o kreditu nisu naplaćene dok sa pojedine ugovore o kreditu su te naknade naplaćene u različitim iznosima to se nedvojbenim utvrđuje modus operandi tuženika u pogledu ugovoranja troškova obrade kredita koji su isključivo ovisili o visini odobrenog kredita.

26.1.2. Stoga, a budući da u samom Ugovoru o kreditu nije navedena specifikacija troškova zaključenja ugovora, dok u ostalim Zahtjevima/ ugovorima o financijskom i operativnom leasingu ti troškovi ili nisu ili su naplaćivani u različitim iznosima, to je jasno da se sporne naknade nisu koristile za materijalni trošak uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, jer bi tada ti troškovi za sve ugovore o kreditu bili jednaki. Nastavno na navedeno, a budući da je odredbom čl. 10.1. Uvjeta ugovora o kreditu ugovorena obveza tužitelja na podmirenje i troškova sredstava osiguranja to je jasno kako se naplaćenom naknadom nisu podmirili niti troškovi sredstava osiguranja već je iste podmirio tužitelj, čime se neosnovanim cijene činjenični navodi odgovora na tužbu u dijelu u kojem tuženik ističe kako su troškovima podmireni troškovi solemnizacije, upisa fiducijarnog vlasništva i police obveznog osiguranja jer upravo suportno proizlazi iz čl. 10.1. Uvjeta ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, a budući da tuženik niti ne navodi da bi se troškovi zaključenja ugovora odnosili na neke druge troškove osim ranije navedenih, to su neosnovani navodi tuženika o nemogućnosti dostave materijalne dokumentacije za dokaz troškova za koje niti ne navodi koji bi to troškovi točno bili osim navedenih za koje je sud navode tuženika ocjenio neosnovanim. Time sud ne nalazi da bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pošteno suđenje u smislu odredbe čl. 6 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

27. Nadalje se ističe da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C- 224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

28. Stoga, a budući da je odredba čl. III Ugovora o kreditu utvrđena nepoštenom to je temeljem odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/03, odlučeno kao pod toč. I izreke.

29. Iz navedenog jasno proizlazi kako bi tužitelju temeljem odredbe čl. 1111 st. 1 ZOO-a pripadalo pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe čl. III Ugovora o kreditu, i to u plaćenom iznosu kunske protuvrijednosti 1.143,30 CHF od datuma uplate do isplate.

29.1. Naime, imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju bi uz primjenu odredbe čl. 1115 ZOO-a pripadale zakonske zatezne kamate na iznos koji je plaćen na ima ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuće od dana uplate (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate i to po stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. ZOO-a u vezi Uredbe o visini stope zatezne kamate.

29.2. Međutim činjenica da tužitelj uz deklaratorni zahtjev nije podnio i kondemnatorni zahtjev za isplatom, ne umanjuje njegov pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Naime osim što ništetnost nekog pravnog posla, a time i neke ugovorne odredbe, predstavlja takvu grubu povredu pozitivnih pravnih propisa, obvezno pravnih odnosa, zbog kojih, sukladno odredbi članka 327 st. 1 u vezi odredbe čl. 328 sve ZOO-a, sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, pri čemu se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, to treba imati na umu da tužitelj ovom deklaratornom tužbom rješava postojeću pravnu nesigurnost i neizvjesnost vezanu uz spornu valjanost navedene ugovorne odredbe, što govori u prilog stava suda da tužitelj sukladno odredbi članka 187 st. 1 i stavka 2 ZPP-a ima potrebni pravni interes za podnošenje ove deklaratorne tužbe.

30. Prigovor zastare nije osnovan.

30.1. Treba naglasiti da se sukladno odredbi članka 328 ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a ujedno je i Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da u ovom parničnom postupku niti nije postavljen kondemantorni tužbeni zahtjev, s time da će zastarni rok za restitucijski zahtjev tužitelja ukoliko isti tužitelj naknadno postavi početi teći tek po pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena djelomična ništetnost Ugovora o kreditu, dok se samo pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sud je utvrdio da je prigovor prekluzije prava na podnošenje deklaratorne tužbe neosnovan.

31. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 u vezi odredbe čl. 155 sve ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku koji je odmjeren sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 dalje u tekstu Tarifa).

Tako je tužitelju priznat trošak za sastav tužbe, podneska od 19.11.2025. te za pristup na ročište 25.02.2026. i 01.07.2026. za svaku radnju u iznosu po 200,00 eur što uz uvećanje za iznos PDV-a 25% iznosi 1.000,00 eur kojem je pribrojen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 53,09 eur i presudu u iznosu 55,00 eur sukladno odredbi čl. 7 Zakona o sudskim pristojbama, čime sveukupni trošak tužitelja iznosi 1.108,09 eur. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 09.02.2026. jer isti ne prileži spisu. Na tako određen trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate temeljem odredbe čl. 151 ZPP-a po stopi propisanoj odredbom čl. 29 ZOO-a.

U Zagrebu, 24. kolovoza 2026.

Sudac

Tajana Škafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP). Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja uz rj. sud. pristojba na tužbu 53,09 eur i presudu 110,00 eur

2. Pun. tuženika