Republika Hrvatska

Općinski sud u Gospiću

Trg Alojzija Stepinca 3

53000 Gospić

Poslovni broj P-125/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Gospiću po sucu Mirjani Kosanović kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja 1. LM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. DM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 3. SM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koje zastupa punomoćnica Lenka Banjanin, odvjetnica u [adresa] protiv tuženika 1. TM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. UM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koje zastupa punomoćnik Ivo Pletikosa, odvjetnik u [adresa], radi utvrđenja ugovora ništetnim i utvrđenja prava vlasništva, nakon glavne i javne rasprave zaključene 23. srpnja 2026. i nakon objave 24. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e :

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„1. Utvrđuje se da je uknjižba prava vlasništva na nekretnini oznake kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (kuća i dvorište površine 133 čhv) izvršena na osnovu Ugovora o doživotnom uzdržavanju ovjerenom po sucu Juri Zec 6. svibnja 1998. pod poslovnim brojem R1-10/1998 i izvršena pod poslovnim brojem ZP-582/2012 od 22. veljače 2013. pravno nevaljana.

2. Utvrđuje se da je darovni ugovor zaključen 26. veljače 2013. ništetan.

3. Utvrđuje se da je uknjižba prava vlasništva na nekretnini oznake kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (kuća i dvorište površine 133 čhv) izvršena na osnovu Ugovora o darovanju od 26. veljače 2016. koji je ovjeren kod javnog bilježnika Suzane Hraba pod poslovnim brojem Ov-1460/2013 i izvršena pod poslovnim brojem ZP-56/2013, pravno nevaljana.

4. Nalaže se brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na osnovu Ugovora o doživotnom uzdržavanju ovjerenom po sucu Juri Zec 6. svibnja 1998. pod poslovnim brojem R1-10/1998 izvršena pod poslovnim brojem ZP-582/2012 i Ugovora o darovanju 26. veljače 2016. koji je ovjeren kod javnog bilježnika Suzane Hraba pod poslovnim brojem Ov-1460/2013 izvršena pod poslovnim brojem ZP-56/2013 tako da se briše pravo vlasništva nekretnina s imena prvo tuženice TM i drugo tuženika UM.

5. Nalaže se tuženicima da tužiteljima naknade trošak parničnog postupka u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužiteljima da tuženicima naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 1.787,50 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi od 22. veljače 2016. tužitelji ŠM i LM su naveli da su zakonski nasljednici pok. IM koja je temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Gračacu poslovni broj P-1345/09 od 6. travnja 2010. stekla pravo ½ idealnog dijela nekretnine oznake kčbr. [katastarska čestica], u naravi kuća i dvorište površine 133 čhv upisane u nacrt zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Tužitelji su uz tužbu dostavili kopiju navedene presude i rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Gospiću poslovni broj O-927/2014 od 14. listopada 2014. iza pok. IM rođene L. Tužitelji su naveli da je u navedenom parničnom postupku prvo tuženica bila označena kao stranka odnosno kao nasljednik pok. ĐM protiv kojeg je pok. IM za njegova života pokrenula navedeni postupak radi utvrđenja bračne stečevine (poslovni broj P-6/1999). Ističu da je pok. IM nakon smrti ĐM kao tuženike označila njegove nasljednike prema rješenju o nasljeđivanju Općinskog suda u Gračacu poslovni broj O-87/01 iza pok. ĐM. Tužitelji su predložili na ove okolnosti izvršiti uvid u spise Općinskog suda u Gospiću, Stalne službe u Gračacu poslovni broj P-1345/2009 i Općinskog suda u Gračacu poslovni broj O-87/2001. Dalje navode da je prvo tuženica **.**.1998. s pok. ĐM zaključila ugovor o doživotnom uzdržavanju koji nije proveden u zemljišnoj knjizi sve do 2012. Tvrde da je rješenjem Zemljišnoknjižnog odjela u Gračacu poslovni broj ZP-148/2011 od 27. siječnja 2012. odbijen prijedlog prvo tuženice za uknjižbu presude Općinskog suda u Gračacu poslovni broj P-1345/2009 od 6. travnja 2010. u korist IM u ½ dijela. Tužitelji navode da je prvo tuženica zaključila i ugovor o darovanju kojim je vlasništvo sporne nekretnine prenijela na svog sina, ovdje drugo tuženika s ciljem da prednici tužitelja pok. IM onemogući uknjižbu prava vlasništva. Smatraju da je Ugovor o darovanju ništetan u dijelu u kojem je prvo tuženica raspolagala s imovinom koja nije u njezinom vlasništvu sve s ciljem da se prednica tužitelja IM onemogući u ostvarenju upisa svog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi pa je stoga u suprotnosti s prisilnim propisima i moralom. Tvrde da je prvo tuženica, da bi se domogla imovine pok. ĐM i isključila njegovu djecu iz nasljeđivanja, sačinila ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je ovjeren u postupku Općinskog suda u Gračacu poslovni broj R1-10/1998 iako je u tijeku bila parnica koja je okončana presudom Općinskog suda u Gračacu poslovni broj P-1345/2009 od 3. travnja 2010. s time da je i drugo tuženik kao sin prvo tuženice imao saznanja da je imovina koja je predmet ugovora o darovanju zapravo imovina prednice tužitelja. Zaključno navode da je pobuda o zaključenju predmetnog ugovora o darovanju suprotna moralu i načelu savjesnosti kako bi se osujetili prednici tužitelja u zemljišnoknjižnoj provedbi presude i raspolaganju svojom imovinom. Tužitelji su predložili izvršiti uvid u predmete Općinskog suda u Gračacu poslovni broj ZP-582/2012 i ZP-56/13. Tužitelji su u spis dostavili ugovor o darovanju od 26. veljače 2013., izvadak iz zemljišne knjige, nacrt zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] od 7. studenog 2013. i ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen 28. travnja 1998. između ĐM i NM ovjeren u predmetu Općinskog suda u Gračacu poslovni broj R1-10/1998. S obzirom na sve navedeno tužitelji su predložili da sud primjernom odredbe članka 129 Zakona o zemljišnim knjigama i odredbe članka 322 Zakona o obveznim odnosima donese presudu kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tuženici su osporili tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Naveli su da je u tužbi pogrešno navedeno da je prvo tuženica s pok. ĐM zaključila ugovor o doživotnom uzdržavanju da bi se domogla imovine i isključila njegovu djecu iz nasljeđivanja. Naime, uvjeti za sklapanje bilo kakvog obvezno pravnog ugovora su volja i pristanak obje ugovorne strane tim više što se u konkretnom slučaju radi o zaključenju ugovora o doživotnom uzdržavanju koji zahtjeva ispunjenje strogo propisane forme i koji je ovjeren od strane Općinskog suda u Gračacu 6. svibnja 1998. u predmetu poslovni broj R1-10/1998 i pročitan od strane suca ugovornim stranama odnosno prvo tuženici i pok. ĐM koji je do tada bio upisan kao zemljišnoknjižni vlasnik za cijelo. Ističu da je prvo tuženica živjela i skrbila o pok. ĐM i ispunjavala sve ugovorene uvjete do trenutka njegove smrti pa samim time nema govora ni o kakvom otimanju imovine od strane prvo tuženice. Prvo tuženica ne osporava da je nekretninu darovala sinu ZM, ovdje drugo tuženiku Ugovorom o darovanju od 26. veljače 2013. no tvrdi da je potpuno neosnovan navod tužitelja da je drugo tuženik imao saznanja da je predmet ugovora zapravo imovina tužitelja. Tuženici ističu da je prvo tuženica 12. prosinca 2012. zahtijevala uknjižbu prava vlasništva s imena pok. ĐM na svoje ime temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju od 28. travnja 1998. koji je ovjeren u predmetu Općinskog suda u Gračacu poslovni broj R1-10/1998, temeljem posjedovnog lista Područnog ureda za katastar Gračac o ispravci čestice, smrtnog lista iza pok. ĐM i drugih dokumenata sve sukladno rješenju Zemljišnoknjižnog odjela u Gračacu poslovni broj ZP-582/2012 od 22. veljače 2013. Tvrde da su bili ispunjeni svi zakonom propisani uvjeti za uknjižbu prava vlasništva te da je stoga tužbeni zahtjev radi utvrđenja uknjižbe pravno nevaljanom neosnovan. Isto tako, navode kako je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je darovni ugovor zaključen 26. veljače 2013. ništetan , a posebno iz razloga što tužitelji nisu dokazali pretpostavke iz članka 322 Zakona o obveznim odnosima odnosno da je ugovor protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelji zahtijevaju da se utvrdi da je pravno nevaljana uknjižba prava vlasništva na predmetnoj nekretnini izvršena pod poslovnim brojem ZP-56/2013 tuženici napominju da je navedena uknjižba provedena temeljem ugovora o darovanju te da za istu bile ispunjene sve zakonske pretpostavke te uknjižba nije učinjena protivno zakonu kako to neistinito navode tužitelji. U odnosu na tužbeni zahtjev kojim tužitelji zahtijevaju brisanje nastalog zemljišnoknjižnog stanja koje je nastalo uknjižbom prava vlasništva s imena pok. ĐM na prvo tuženicu TM temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju, te uknjižbom prava vlasništva s imena TM na drugo tuženika UM temeljem ugovora o darovanju, tuženici ističu da su odredbom članka 129 stavka 2 točke 2 Zakona o zemljišnim knjigama jasno određene pretpostavke koje moraju biti ispunjene za podnošenje brisovne tužbe: „…ako je nositelj knjižnog prava iz stavka 1 ovog članka kojem nije bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika te osobe podnio brisovnu tužbu u roku od 3 godine od kada je ta uknjižba bila zatražena.“ Kako je prvo tuženica podnijela prijedlog za uknjižbu 12. prosinca 2012. odnosno više od 3 godine od podnošenja ove tužbe tuženici ističu prigovor zastare. Slijedom navedenog predlažu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. U očitovanju na odgovor na tužbu tužitelji su osporili navode tuženika u cijelosti, a posebno navode da tužitelji nisu podnijeli tužbu u propisanom roku te su u bitnom naveli da je prvo tuženica svjesno i ciljano izvršila uknjižbu prava vlasništva temeljem isprava koje nisu bile podobne za provedbu odnosno da je prvo tuženica u zemljišnim knjigama provela ugovor o doživotnom uzdržavanju iz 1998. u odnosu na nekretninu kčbr. [katastarska čestica], a zemljišnoknjižno se upisala na nekretnini kčbr. [katastarska čestica] dok je drugo tuženik znao za radnje svoje majke te su oboje znali da prvo tuženici ne pripada ½ idealnog dijela jer su oboje znali za presudu koju je prvo tuženica sama predala na uknjižbu, a kojom je utvrđeno da pravo vlasništva u ½ pripada sada pok. IM. Tužitelji posebno ističu da prvo tuženica nije savjesni stjecatelj predmetne nekretnine pa stoga u konkretnom slučaju pravo na podnošenje brisovne tužbe ne zastarijeva. Smatraju da je ugovor o darovanju zaključen između tuženika protivan moralu i odredbi članka 126 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kojom je u stavku 1 propisano da se vlasništvo stječe odlukom suda ili drugog tijela u slučajevima određenim zakonom na način i pretpostavkama određen im zakonom dok je stavkom 2 istog članka propisano da se pravo vlasništva stječe u trenutku pravomoćnosti sudske odluke odnosno u trenutku konačnosti odluke druge vlasti, ako što drugo nije određeno zakonom. Tužitelji ističu da je upravo prednica tužitelja pok. IM stekla vlasništvo odlukom suda, a tužitelji časom otvaranja nasljedstva. Napominju da se tuženici nikako ne mogu pozivati na povjerenje u zemljišne knjige jer su itekako imali saznanja o predmetnoj presudi budući da je prvo tuženica sudjelovala u parničnom postupku poslovni broj P-1345/2009, a drugo tuženik je kao njezin sin o tome imao saznanja. Osim toga, tužitelji smatraju da je ugovor o darovanju kojeg je prvo tuženica zaključila sa drugo tuženikom ništetan i zbog činjenice da prvo tuženica nije mogla zaključiti predmetni ugovor jer je njime na drugoga prenijela više prava nego što je sama imala. Zaključno tužitelji navode da imaju saznanja kako je drugo tuženik raspolagao predmetnom nekretninom ugovorom o darovanju od 17. svibnja 2016. kojim je prenio pravo vlasništva predmetne nekretnine na suprugu ĆM.

4. Radi utvrđenja činjeničnog stanja izvršen je uvid u materijalnu dokumentaciju dostavljenu u spis: posjedovni list 2608 k. o. [katastarska općina], rješenje Ureda za katastarske i geodetske poslove od 18. rujna 1998., posjedovni list broj 1238 - iskaz promjena 9/88 Katastarskog kotara [adresa] za katastarsku općinu [katastarska općina], presudu Općinskog suda u Gračacu poslovni broj P-1345/2009, ugovor o doživotnom uzdržavanju od 28. travnja 1998., ugovor o darovanju od 26. veljače 2013., ugovor o darovanju od 17. svibnja 2016. te rješenje o nasljeđivanju iza pok. IM. Izvršen je uvid u spise Općinskog suda u Gračacu i Zemljišnoknjižnog odjela u Gračacu poslovni broj P-1345/2009 (ranije P-6/1999), O-87/2001, ZP-148/2011, ZP-582/2012 i ZP-56/2013. Proveden je dokaz saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka ĆM, LMĐ i EM.

5. Uvidom u ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je zaključen 28. travnja 1998. između primatelja uzdržavanja ĐM s jedne strane i davateljice uzdržavanja NM, ovdje prvo tuženice s druge strane proizlazi da primatelj uzdržavanja ostavlja u nasljedstvo davateljici uzdržavanja svoje nekretnine upisane u posjedovnom listu izdanom u Općini Gračac, katastarska općina [katastarska općina], broj čestice [katastarska čestica] - kuća i drugo površine 133 čhv pripisane iz posjedovnog lista broj 13474 te se davateljica uzdržavanja obvezuje doživotno uzdržavati primatelja uzdržavanja. Člankom 3 ugovora primatelj uzdržavanja ovlastio je davateljicu uzdržavanja da na temelju ugovora ishodi u zemljišnim knjigama uknjižbu vlasništva na nekretnini nakon smrti primatelja uzdržavanja. Predmetni ugovor ovjeren je od strane Općinskog suda u Gračacu u predmetu poslovni broj R1-10/1998.

6. Presudom Općinskog suda u Gospiću, Stalna služba u Gračacu poslovni broj P-1345/2009 od 6. travnja 2010. pravomoćno je utvrđeno da je IM iz [adresa] (prednica tužitelja) suvlasnica u ½ idealnog dijela nekretnine upisane u nacrtu zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] - čestice zemlje [katastarska čestica] te je naloženo TM (ovdje prvo tuženici), CM i FM da joj izdaju ispravu podobnu za upis njenog prava suvlasništva na navedenoj nekretnini koju će u suprotnom zamijeniti presuda i da joj naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 44.359,25 kuna u roku od 15 dana. Iz obrazloženja presude proizlazi da je utvrđeno da je doprinos IM i prednika tuženika ĐM o stjecanju predmetne imovine bio jednak, a prema odredbi članka 271 Zakona o braku i porodičnim odnosima imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine smatra se njihovom zajedničkom imovinom.

7. Uvidom u posjedovni list broj 1238 - Iskaz promjena 9/88 Katastarskog kotara [adresa] za katastarsku općinu [katastarska općina] utvrđeno je da je izvršen ispravak broj katastarske čestice tako da je umjesto broja 6142/3 naveden ispravan broj katastarske čestice [katastarska čestica].

8. Rješenjem o nasljeđivanju ovog suda poslovni broj O-927/2014 od 14. listopada 2014. iza pok. IM rođene L, njezinim nasljednicima proglašeni su kćerka LM i sin ŠM.

9. Ugovorom o darovanju zaključenim 26. veljače 2013. između TM kao darovateljice i UM kao obdarenika, darovateljica daruje obdareniku nekretninu kat. česticu broj [katastarska čestica] površine 133 čhv upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koja je u naravi kuća i dvorište te darovateljica jamči da je predmetna nekretnina njezino vlasništvo i da nije opterećena teretima ili pravima u korist trećih osoba.

10. Izvršenim uvidom u spis Općinskog suda u Gračacu poslovni broj O-87/2001 utvrđeno je da su pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju iza pok. ĐM poslovni broj O-87/2001 od 27. kolovoza 2002. njegovim nasljednicima (na pokretninama) proglašeni supruga NM, ovdje prvo tuženica i sin MM. Iz obrazloženja navedenog rješenja o nasljeđivanju proizlazi da je ostavitelj ĐM Ugovorom o doživotnom uzdržavanju prenio vlasništvo kuće s okućnicom u [adresa] na suprugu NM.

11. Uvidom u spis Zemljišnoknjižnog odjela u Gračacu poslovni broj ZP- 148/2011 sud je utvrdio da je prvo tuženica kao predlagateljica 22 ožujka 2011. podnijela prijedlog radi uknjižbe u zemljišnoj knjizi pravomoćne presude Općinskog suda u Gospiću, Stalne službe u Gračacu poslovni broj P-1345/2009 od 6. travnja 2010. u korist IM u ½ dijela s imena suvlasnika TM, CM i FM te da je rješenjem Zemljišnoknjižnog odjela u Gračacu od 27. siječnja 2012. uskraćena odnosno odbijena uknjižba prava vlasništva na kčbr. [katastarska čestica] upisanoj u nacrt zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] s obrazloženjem da predmetna nekretnina ne dolazi upisana na imenu i vlasništvu TM, CM i FM, već je upisana na ime i vlasništvo ĐM.

12. Izvršenim uvidom u spis Zemljišnoknjižnog odjela u Gračacu poslovni broj ZP-582/2012 utvrđeno je da je prvo tuženica kao predlagateljica 12. prosinca 2012. podnijela prijedlog radi brisanja zabilježbe spora P-1345/2009 i radi upisa prava vlasništva na čestici 6143/2 k. o. [katastarska općina] temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju od 28. travnja 1998. Uz prijedlog, prvo tuženica je dostavila rješenje Ureda za katastar i geodetske poslove Zadarske županije, Ispostava Gračac od 18. rujna 1998. kojim su izmijenjeni podaci o predmetnoj nekretnini na način da se oznaka predmetne čestice mijenja iz 6142/3 u 6143/2, a iz obrazloženja rješenja vidljivo je da se radi o ispravku pogrešnog upisa katastarske čestice. Nadalje je utvrđeno da je naknadno, odnosno 24. veljače 2012. u Zemljišnoknjižnom odjelu Gračac dostavljena presuda Općinskog suda u Gospiću, Stalne službe u Gračacu poslovni broj P-1345/2009 od 6. travnja 2010. (bez podataka o podnositelju). Rješenjem Zemljišnoknjižnog odjela u Gračacu poslovni broj ZP-582/2012 od 22. veljače 2013., a na temelju prijedloga, Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 28. travnja 1998. god. i posjedovnog lista o ispravci čestice Područnog ureda za katastar, smrtnog lista iza pok. ĐM, vjenčanog lista o zaključenom braku između NM i JM i presude Općinskog suda u Gospiću, Stalne službe u Gračacu poslovni broj P-1345/2009 dopuštena je uknjižba prava vlasništva na nekretnini oznake kčbr. [katastarska čestica] upisanoj u nacrtu zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na imenu i vlasništvu HM iz [adresa] za korist TM (ovdje prvo tuženice), zatim, na temelju istih isprava u nacrtu zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] brisana je zabilježba spora na čestici kat. br. 6143/2 koji se vodio pod brojem P -6/99 (kasnije P-1345/2009).

13. Izvršenim uvidom u spis Zemljišnoknjižnog odjela u Gračacu poslovni broj ZP-56/2013 sud je utvrdio da su tuženici kao predlagatelji 26. veljače 2013. podnijeli prijedlog za uknjižbu ugovora o darovanju zaključenog između tuženika 26. veljače 2013. kojim prvo tuženica kao darovateljica drugo tuženiku kao obdareniku daruje nekretninu oznake kčbr. [katastarska čestica] upisanu u nacrtu zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Rješenjem Zemljišnoknjižnog odjela u Gračacu poslovni broj ZP-56/13 od 4. ožujka 2013. dopuštena je uknjižba prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u cijelosti za korist ovdje drugo tuženika.

14. Rješenjem poslovni broj P-32/2016-21 od 3. svibnja 2022. utvrđeno je da je nastupio prekid postupka jer je tužitelj ŠM umro te je odlučeno da će se postupak nastaviti kad nasljednici preuzmu postupak.

15. Rješenjem poslovni broj P-32/2016-25 od 28. ožujka 2025. pozvane su DM i SM kao zakonske nasljednice pok. ŽM da preuzmu postupak u ovoj pravnoj stvari.

16. Svjedokinja LMĐ, voditeljica Zemljišnoknjižnog odjela Gračac od 2003., iskazala je da ne poznaje stranke ovog postupka niti se sjeća pojedinosti ugovora o darovanju iz 2013. Navela je da su u razdoblju povećanog broja neriješenih predmeta u Zemljišnoknjižni odjel u Gračac na ispomoć dolazili ovlašteni zemljišnoknjižni referenti iz Gospića koji su donosili rješenja dok su se zemljišne knjige vodile kroz nacrte zemljišnoknjižnih uložaka. Navela je da se upisi nisu provodili ako oznake katastarskih čestica nisu odgovarale zemljišnoknjižnom stanju. Nakon predočenja rješenja ZP-148/11 i ZP-582/12 izjavila je da ih se ne sjeća te da ih je donijela ovlaštena zemljišnoknjižna referentica EM. U vezi rješenja ZP - 582/12 navela je da bi za odgovor na pitanja o provedbi uknjižbe morala proučiti cjelokupnu dokumentaciju istaknuvši da u predmetu nije postupala. Vezano uz rješenje Državne geodetske uprave od 18. rujna 1998. iskazala je da je tim rješenjem ispravljena pogrešna oznaka katastarske čestice.

17. Svjedokinja EM, umirovljena ovlaštena zemljišnoknjižna referentica Općinskog suda u Gospiću, iskazala je da ne poznaje stranke niti okolnosti spora te da je kao zemljišnoknjižna referentica zajedno s drugim referentima iz Gospića povremeno odlazila na ispomoć u Zemljišnoknjižni odjel Gračac. U odnosu na predmet ZP-148/11 navela je da iz rješenja proizlazi kako je provedba uskraćena jer podnositeljica prijedloga TM nije bila upisana u zemljišnoj knjizi odnosno Pologu isprava. Istaknula je da ona nije evidentirala provedbu u zemljišnoknjižnim ulošcima niti je obavljala otpremu i provedbu rješenja, već su te radnje obavljali djelatnici Zemljišnoknjižnog odjela Gračac. U vezi predmeta ZP-582/12 iskazala je da ugovor o doživotnom uzdržavanju sadržava oznaku katastarske čestice [katastarska čestica] te da iz zemljišnoknjižne dokumentacije proizlazi da je još 1988. izvršen ispravak oznake na česticu 6143/2. Navela je da ne može sa sigurnošću potvrditi identitet tih čestica, ali da je rješenje doneseno na temelju isprava u spisu kojim je raspolagala. Istaknula je kako se prema pravilima zemljišnoknjižnog prava uknjižba ne može provesti ako oznaka čestice u ispravi nije istovjetna oznaci u zemljišnoj knjizi, osim ako postoji odgovarajući ispravak evidentiran u zemljišnoknjižnoj dokumentaciji. Također je iskazala da je moguće da je prilikom sastavljanja rješenja pogriješila u označavanju čestice te da su zemljišnoknjižni referenti u [adresa], prilikom provedbe rješenja, imali ovlast upozoriti na grešku ili odbiti provedbu rješenja ako nije bilo podobno za provedbu. Prema njezinom iskazu, nitko nije utjecao na način donošenja rješenja niti su joj davane bilo kakve upute u postupanju, već su se svi predmeti rješavali prema uobičajenom postupku.

18. Svjedokinja ĆM, supruga drugo tuženika i snaha prvo tuženice, iskazala je da su ona i suprug 2012. odnosno 2013. živjeli u manjem stanu u [adresa] te planirali preseljenje nakon čega je TM ponudila sinu darovanje predmetne kuće. Navela je da je ugovor o darovanju zaključen 2013. i proveden u zemljišnim knjigama te da su nakon toga uselili u kuću i vlastitim sredstvima obnovili krov i stolariju. Iskazala je da joj je bilo poznato kako je TM ranije s ĐM zaključila ugovor o doživotnom uzdržavanju te da je svekrva navela kako darovanjem prenosi vlasništvo svoje kuće. Potvrdila je da je ĐM umro prije sklapanja ugovora o darovanju. Nadalje je iskazala da IM prije 2014. nije dolazila na predmetnu nekretninu niti je isticala bilo kakva vlasnička prava. Navela je da nije bila upoznata s ranijim sudskim postupcima između TM i IM niti s presudom kojom je IM priznato pravo vlasništva na ½ nekretnine na ime bračne stečevine osim da su njezin suprug i svekrva snosili određene troškove sudskog postupka. Također je iskazala da joj je suprug darovao ½ kuće radi ostvarivanja prava na državna sredstva za obnovu. Tvrdi da u vrijeme darovanja nije znala za presudu kojom je IM utvrđena vlasnicom kuće u ½ dijela.

19. Sud je tijekom dokaznog postupka saslušao i parnične stranke koje su iznijele svoja saznanja o okolnostima stjecanja predmetne nekretnine, načinu njezine izgradnje, odnosima između pokojnih bračnih drugova IM i ĐM, tijeku ranijih sudskih postupaka te okolnostima sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju i kasnijeg raspolaganja predmetnom nekretninom.

19.1. Tužiteljica LM navela je da su njezina majka IM i ĐM sklopili brak 1970. nakon što je ĐM nekoliko godina ranije doselio u [adresa]. Iskazala je da su najprije živjeli u stanu, ali su odlučili izgraditi obiteljsku kuću. Gradnja je započela nekoliko godina nakon sklapanja braka te se financirala zajedničkim sredstvima bračnih drugova odnosno njihovim mirovinama i prihodima ostvarenim poljoprivrednom djelatnošću. Posebno je naglasila značajan doprinos svoga pokojnog brata ŽM koji je vlastitim radom i financijskim sredstvima u velikoj mjeri sudjelovao u izgradnji kuće. Istaknula je kako je i sama sudjelovala u gradnji, premda ne financijski, već na način da je tijekom radova pripremala obroke za radnike budući da je u to vrijeme živjela kao podstanar u Zagrebu te nije raspolagala financijskim sredstvima za pomoć. Dalje je navela kako su njezina majka i ĐM približno pet godina prije početka Domovinskog rata uselili u novoizgrađenu kuću gdje su zajedno živjeli sve do ratnih događanja kada su njezina majka i susjeda odvezle ĐM u [adresa], nakon čega je on otišao u Zagreb, a potom u Novsku i Kutinu dok je njezina majka ostala u [adresa] kako bi čuvala kuću sve do vojno-redarstvene operacije Oluja kada je i sama bila prisiljena napustiti mjesto. Nakon završetka vojnih operacija ĐM ju je zamolio da ode u [adresa] provjeriti stanje kuće. Nakon što je izvršila obilazak i izvijestila ga o stanju nekretnine, dogovorili su da će zajednički obnoviti kuću. Međutim, kako je navela, ĐM joj se nakon toga više nije javljao. Pokušavajući stupiti u kontakt s njim obratila se kćerki njegovog brata koja joj je rekla da ni ona ne zna gdje se nalazi te da se povezao s drugom ženom. Naknadno je od susjeda saznala da se ĐM vratio u [adresa] zajedno s tom ženom za koju je kasnije utvrdila da je prvo tuženica TM. Posebno je naglasila da je od susjeda saznala kako je ĐM pokrenuo postupak proglašenja njezine majke nestalom osobom, iako je, prema njezinu uvjerenju, nesporno znao da je ona živa jer je s njom održavao kontakt preko same svjedokinje. Iskazala je da je potom pokrenuo i postupak razvoda braka u kojem je IM bio postavljen posebni skrbnik iz Zadra nakon čega je ĐM sklopio brak s prvo tuženicom. Nadalje je navela kako se njezina majka nakon rata vratila najprije u Zagreb, a zatim ponovno u [adresa] gdje je obnovila jednu prostoriju u neposrednoj blizini predmetne kuće i ondje živjela. Istaknula je da je njezina majka 1997. pokrenula parnični postupak radi utvrđenja bračne stečevine. Prema njezinim navodima, odmah nakon što su ĐM i prvo tuženica saznali za podnošenje tužbe zaključili su ugovor o doživotnom uzdržavanju. O toj okolnosti, kako je iskazala, obavijestio ih je sudac Jurlina tijekom rasprave na kojoj je sudjelovala kao svjedok. Iskazala je da je nakon toga donesena pravomoćna presuda kojom je utvrđeno da je njezina majka suvlasnica ½ predmetne kuće, ali da je unatoč toj presudi prvo tuženica ipak uspjela provesti ugovor o doživotnom uzdržavanju u zemljišnim knjigama, a potom darovala nekretninu svome sinu, ovdje drugo tuženiku. Istaknula je kako je njezina majka umrla **.**.2014. te da su nakon njezine smrti nasljednici nastavili voditi postupke jer smatraju da predmetna kuća predstavlja rezultat zajedničkog rada njihove obitelji, posebno pokojnog ŽM koji je, kako je slikovito navela, „ostavio leđa na toj kući“ zbog čega smatra da odgovarajući dio pripada njegovim nasljednicama. Također je iskazala kako je prvo tuženica morala biti upoznata s presudom o bračnoj stečevini jer je osobno prisustvovala raspravama. Istaknula je i da nisu pokretali postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovora o doživotnom uzdržavanju zato što su smatrali da pravomoćna presuda o bračnoj stečevini pruža dostatnu zaštitu njihovih prava.

19.2. Tužiteljica DM svojim je iskazom u bitnome potvrdila navode LM te je dodatno opisala način izgradnje predmetne kuće i doprinos članova obitelji njezinoj gradnji. Iskazala je kako su kuću zajednički gradili njezina baka IM, ĐM, njezin otac ŠM i teta LM. Posebno je naglasila da je njezin otac ĐM smatrao svojim pravim ocem te da između njih nikada nije bilo sukoba. Detaljno je opisala izvore prihoda članova obitelji navodeći da je ĐM radio kao mehaničar i bio umirovljenik dok je baka IM obavljala razne fizičke poslove uključujući radove u poljoprivredi, čišćenje i pranje po tuđim kućama te rad na tuđim njivama kako bi osigurala sredstva za izgradnju doma svojoj djeci. Navela je da je njezin otac radio u rudniku u [adresa], a potom u mlinu u [adresa] te da su mu u izgradnji kuće pomagali brojni prijatelji. Prema njezinom sjećanju kuća se gradila tijekom osamdesetih godina kroz dulje vremensko razdoblje ovisno o financijskim mogućnostima obitelji. Posebno je istaknula da joj je otac neposredno p rije smrti govorio o ovom sporu te izrazio želju da se pitanje vlasništva nad kućom konačno riješi jer postupci traju desetljećima. Iskazala je kako ne razumije zašto su ĐM i prvo tuženica zaključili ugovor o doživotnom uzdržavanju smatrajući da je kao njegova supruga već imala određena prava iz bračne zajednice. Smatra da ĐM nikada ne bi svjesno proglasio njezinu baku umrlom ili nestalom osobom dok je znao da je živa zbog čega je zaključila kako je u to vrijeme bio psihički bolestan odnosno dementan navodeći da joj je poznato da je bio liječen u psihijatrijskoj ustanovi. Navela je kako je ĐM svojedobno pozivao njezine roditelje da se usele u kuću, ali je njezin otac to odbio budući da je imao vlastiti stan. Potvrdila je da je IM nakon rata živjela u stanu udaljenom 50 - 100 metara od kuće te da je svakodnevno mogla promatrati kuću i vrt, ali nije mogla koristiti nekretninu. Također je navela kako je njezina baka poznavala TM jer ju je redovito viđala u neposrednoj blizini kuće. Osobito je naglasila da je njezina baka osobno došla na jedno ročište u [adresa] i tom prilikom upitala: „Jesam li ja ta osoba koja je nestala?“ želeći time ukazati na apsurdnost postupka koji se vodio.

19.3. Tužiteljica SM u cijelosti se pridružila iskazu svoje sestre DM. Navela je da ne razumije kako je drugo tuženik mogao steći vlasništvo nad kućom već 2013. kada je njezina baka IM umrla tek 2014. Istaknula je da od predmetne nekretnine ne traži ništa što joj ne pripada, već isključivo dio koji smatra nasljedstvom iza svoje bake odnosno oca. Posebno je naglasila da je u toj kući provela djetinjstvo te da danas, unatoč tome, ne može ni pristupiti nekretnini.

19.4. Tužena TM osporila je navode tužiteljica u dijelu koji se odnosi na njezino saznanje o pravima IM te okolnostima zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju. Iskazala je da je ĐM upoznala početkom devedesetih godina u Kutini te da joj je on odmah rekao kako je formalno još uvijek u braku, ali da ne zna gdje se njegova supruga nalazi. Navela je da su zajedno pokušali urediti njegov bračni status te da je nakon toga pokrenut postupak razvoda braka u kojem je IM bio postavljen posebni skrbnik. Nakon pravomoćnosti presude o razvodu braka njih dvoje su iste godine sklopili brak. Osporila je tvrdnje tužitelja da je ĐM pokrenuo postupak proglašenja IM umrlom osobom ili nestalom osobom te je izjavila da takve navode čuje prvi put. Nakon sklapanja braka ona i ĐM zaključili su ugovor o doživotnom uzdržavanju kojim se obvezala brinuti o njemu, pružati mu njegu i liječničku pomoć. Tvrdi da je njegova želja bila da nakon smrti sva njegova imovina pripadne upravo njoj. Negirala je tvrdnje da je ĐM bio dementan ili psihički bolestan navodeći da je bio kratkotrajno hospitaliziran u Popovači radi oporavka. Potvrdila je da je nakon rata viđala IM u [adresa] te da joj je bilo poznato kako vodi parnicu radi bračne stečevine. Navela je da je u toj parnici sudjelovala kao Matina nasljednica te da joj je nakon završetka postupka odvjetnik rekao kako je spor završen u njezinu korist i da je sve njezino. Iskazala je da je vjerovala odvjetniku te da je, smatrajući kako joj pripada cijela nekretnina, podnijela zemljišnoknjižni prijedlog i nakon toga prenijela nekretninu darovnim ugovorom na svoga sina. Ističe da nije razumjela sadržaj presude na način kako ga sada tumače tužiteljice. Navela je da joj je zahtjev za zemljišnoknjižnu provedbu pomogla sastaviti osoba zaposlena na sudu te da nikada nije dobila odluku kojom bi njezin prijedlog bio odbijen. Potvrdila je da je u vrijeme sklapanja darovnog ugovora znala da je IM vodila spor, ali je smatrala da je spor pravomoćno okončan u njezinu korist. Također je priznala da je bila svjesna kako su ĐM i IM bili u braku te da je IM živjela u neposrednoj blizini predmetne kuće.

19.5. Tuženik UM iskazao je da je znao da je između njegove majke i IM postojao sudski spor, ali nije smatrao potrebnim raspitivati se o njegovoj pravnoj prirodi ni ishodu. Za taj spor saznao je nakon Matine smrti. Naveo je kako je sa suprugom živio u malom stanu od 35 četvornih metara zbog čega su planirali preseljenje iz [adresa]. Nakon što su o tome razgovarali s njegovom majkom, ona mu je ponudila da mu daruje predmetnu kuću kako bi ostao živjeti u [adresa]. Iskazao je da je nakon zaključenja darovnog ugovora uložio znatna financijska sredstva u obnovu kuće. Tvrdi da za presudu donesenu u postupku radi utvrđenja bračne stečevine nije znao sve do 2014. kada je zajedno s majkom bio tužen radi naknade parničnih troškova. Naveo je da ga majka nikada nije upoznala s detaljima postupka niti s eventualnim sadržajem presude, već mu je samo rekla da je kuća njezina i da mu je želi darovati. Nema saznanja o zaključenju ugovora o doživotnom uzdržavanju između svoje majke i ĐM. Tijekom radova na kući nije imao nikakvih sukoba s IM te mu ona nije branila izvođenje radova niti mu je iznosila bilo kakve zahtjeve u vezi vlasništva. Ističe da je naknadno sa suprugom zaključio darovni ugovor kojim joj je prenio vlasništvo ½ predmetne kuće.

20. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da su uknjižbe prava vlasništva na nekretnini oznake kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] izvršene na osnovu Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 28. travnja 1998. i Ugovora o darovanju od 26. veljače 2013. izvršene pod poslovnim brojem ZP-582/2012 i ZP-56/2013 pravno nevaljane, zahtjev za utvrđenje da je darovni ugovor zaključen 26. veljače 2013. ništetan te zahtjev za brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na osnovu Ugovora o doživotnom uzdržavanju i Ugovora o darovanju odnosno brisanje upisa p rava vlasništva predmetne nekretnine s imena tuženika.

21. Na temelju provedenog dokaznog postupka, savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno te svih dokaza u njihovoj međusobnoj povezanosti, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje u tekstu: ZPP) sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

22. Među strankama nije bilo sporno da je između pok. ĐM i prvo tuženice TM (ranije ĐM) **.**.1998. sklopljen Ugovor o doživotnom uzdržavanju, da je isti bio ovjeren od strane Općinskog suda u Gračacu te da je nakon smrti ĐM upravo na temelju tog ugovora provedena uknjižba prava vlasništva u korist prvo tuženice. Također nije bilo sporno da je prvo tuženica nakon provedene uknjižbe predmetnu nekretninu darovala drugo tuženiku 26. veljače 2013. koji je potom uknjižen kao vlasnik predmetne nekretnine.

23. Nije bilo sporno niti da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Gospiću, Stalne službe u Gračacu poslovni broj P-1345/2009 od 6. travnja 2010. utvrđeno da je pravna prednica tužitelja pok. IM utvrđena suvlasnicom predmetne nekretnine u 1/2 idealnog dijela po osnovi bračne stečevine kao ni da navedena presuda nikada nije provedena u zemljišnim knjigama.

24. Nadalje, između stranaka nije bilo sporno ni da je tijekom godina u pojedinim ispravama pogrešno označavan broj katastarske čestice (6142/3 odnosno 6143/2). Uvidom u cjelokupnu zemljišnoknjižnu i katastarsku dokumentaciju, a osobito u rješenje Državne geodetske uprave od 18. rujna 1998. odnosno Iskaz promjena broj 9/88 kojima je izvršen ispravak oznake katastarske čestice, nesporno je utvrđeno da se radi o kat. čestici [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te da između stranaka tijekom cijelog postupka nije bilo spora o identitetu predmetne nekretnine. Sve stranke tijekom postupka govorile su o istoj obiteljskoj kući s okućnicom u [adresa] pa pogrešna oznaka broja katastarske čestice nije bila odlučna za rješenje ovog spora.

25. U ovoj pravnoj stvari od odlučnog je značenja činjenica da je u posjedovnom listu (PL) broj 2608 k. o. [katastarska općina] koji prileži spisu Zemljišnoknjižnog odjela Gračac poslovni broj ZP-582/2012 neposredno prije provedbe uknjižbe prava vlasništva u korist prvo tuženice kao vlasnik predmetne nekretnine bio upisan ĐM. Niti pok. IM niti kasnije njezini nasljednici nikada nisu bili upisani kao nositelji knjižnog prava na predmetnoj nekretnini.

26. Sporno je između stranaka bilo jesu li uknjižbe prava vlasništva u korist prvo tuženice, a potom drugo tuženika pravno nevaljane, postoje li pretpostavke za njihovo brisanje i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja, jesu li tužitelji aktivno legitimirani za podnošenje brisovne tužbe te je li ugovor o darovanju od 26. veljače 2013. ništetan.

27. Odredbom članka 129. stavka 1. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ 91/1996., 68/1998., 137/1999., 114/2001., 100/2004., 107/2007., 152/2008., 126/2010., 55/2013. i 60/2013. - dalje u tekstu: ZZK) propisano je da je nositelj knjižnog prava koje je povrijeđeno uknjižbom ovlašten zahtijevati brisanje nevaljane uknjižbe i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja (brisovna tužba). Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da je aktivna legitimacija za podnošenje brisovne tužbe strogo vezana uz postojanje knjižnog prava.

28. Brisovna tužba po svojoj pravnoj prirodi nije vlasnička tužba kojom se utvrđuje tko je stvarni vlasnik nekretnine, već predstavlja posebno zemljišnoknjižno sredstvo zaštite već upisanog knjižnog prava. Dakle, pretpostavka za uspjeh brisovne tužbe nije dokazati da je određena osoba stvarni ili izvanknjižni vlasnik nekretnine, nego prije svega dokazati da je upravo njezino upisano knjižno pravo bilo povrijeđeno osporavanom uknjižbom.

29. U konkretnom slučaju ta pretpostavka nije ispunjena.

30. Naime, tijekom postupka nesporno je utvrđeno da pok. IM, iako je pravomoćnom presudom stekla pravo suvlasništva na 1/2 dijela predmetne nekretnine, to pravo nikada nije upisala u zemljišnu knjigu. Slijedom toga, niti njezini zakonski nasljednici nisu mogli naslijediti knjižno pravo, već isključivo izvanknjižno pravo vlasništva stečeno pravomoćnom sudskom odlukom.

31. Okolnost da je pok. IM bila izvanknjižna suvlasnica ne dovodi sama po sebi do zaključka da njezini nasljednici imaju aktivnu legitimaciju za podnošenje brisovne tužbe. Naprotiv, aktivnu legitimaciju za podnošenje brisovne tužbe imaju isključivo osobe koje su neposredno prije osporavanog upisa bile upisane kao nositelji knjižnog prava odnosno njihovi univerzalni pravni slijednici.

32. Budući da pok. IM nikada nije bila upisana kao suvlasnica predmetne nekretnine, njezini nasljednici nemaju aktivnu legitimaciju za podnošenje brisovne tužbe.

33. Presuda kojom je utvrđeno pravo suvlasništva pok. IM na predmetnoj nekretnini nesporno proizvodi stvarno pravne učinke između stranaka i predstavlja valjani pravni temelj stjecanja vlasništva, ali činjenica da nije provedena u zemljišnoj knjizi znači da pok. IM nikada nije stekla status nositelja knjižnog prava u smislu članka 129. ZZK-a.

34. Upravo zbog toga uknjižbom prvo tuženice nije moglo biti povrijeđeno knjižno pravo pok. IM niti njezinih nasljednika jer takvo knjižno pravo nikada nije ni postojalo.

35. Dakle, tužitelji nisu aktivno legitimirani zahtijevati brisanje osporenih uknjižbi niti uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja zbog čega je njihov zahtjev u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovan.

36. Neosnovan je i zahtjev kojim tužitelji traže utvrđenje ništetnosti ugovora o darovanju od 26. veljače 2013.

37. Odredbom članka 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021. i 114/2022. - dalje u tekstu: ZOO) propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva.

38. U konkretnom slučaju sud nije utvrdio postojanje niti jednog od navedenih razloga.

39. Naime, činjenica da je prvo tuženica u trenutku sklapanja ugovora o darovanju znala za pravomoćnu presudu donesenu u korist pok. IM sama po sebi ne čini predmetni ugovor ništetnim.

40. Jednako tako, ni eventualna svijest drugo tuženika o postojanju ranijeg sudskog spora ne predstavlja razlog apsolutne ništetnosti ugovora.

41. Sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzela je pravno shvaćanje da ugovor o otuđenju tuđe stvari nije ništetan pravni posao. Takav ugovor proizvodi obvezno pravne učinke između ugovornih strana dok pitanje može li stjecatelj na njegovoj osnovi steći pravo vlasništva predstavlja pitanje stvarnog prava, a ne pitanje valjanosti samoga ugovora. Drugim riječima, eventualna činjenica da darovatelj nije bio stvarni vlasnik nekretnine ne dovodi automatski do ništetnosti ugovora.

42. Nadalje, eventualna namjera ugovornih strana da darovanjem otežaju ostvarivanje prava trećih mogla bi predstavljati osnovu za pobijanje dužnikovih pravnih radnji, ali ne predstavlja razlog apsolutne ništetnosti u smislu članka 322 ZOO-a.

43. Tužitelji u ovoj parnici nisu postavili zahtjev za pobijanje dužnikove pravne radnje, nego su zahtijevali utvrđenje ništetnosti ugovora.

44. Kako sud odlučuje isključivo u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, to nije ovlašten pružiti drugačiju pravnu zaštitu od one koja je zatražena.

45. Prema ocjeni ovog suda, okolnost da su tuženici u trenutku sklapanja ugovora znali za pravomoćnu presudu donesenu u korist pok. IM može biti relevantna prilikom ocjene njihove savjesnosti u eventualnom vlasničkom sporu, ali sama po sebi ne predstavlja razlog ništetnosti ugovora o darovanju.

46. Slijedom toga nisu ostvarene pretpostavke iz članka 322. ZOO-a pa je i ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja odbijen kao neosnovan.

47. Sud posebno naglašava da odbijanjem tužbenog zahtjeva nije dovedeno u pitanje postojanje izvanknjižnog prava vlasništva koje je pok. IM stekla pravomoćnom presudom niti prava njezinih nasljednika koja iz toga proizlaze. Međutim, zaštita takvog izvanknjižnog prava ne ostvaruje se putem brisovne tužbe iz članka 129. ZZK-a, nego odgovarajućom tužbom radi utvrđenja prava vlasništva uz odgovarajući zahtjev za izdavanje tabularne isprave odnosno trpljenje upisa prava vlasništva.

48. Brisovna tužba nije pravno sredstvo kojim se utvrđuje tko je stvarni vlasnik nekretnine, već isključivo sredstvo zaštite postojećeg knjižnog prava.

49. Kako tužitelji nisu nositelji knjižnog prava koje bi bilo povrijeđeno osporenim uknjižbama, nisu aktivno legitimirani za podnošenje brisovne tužbe.

50. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da nisu ispunjene zakonske pretpostavke niti za brisanje osporenih uknjižbi i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja prema članku 129. ZZK-a niti za utvrđenje ništetnosti ugovora o darovanju prema članku 322. ZOO-a zbog čega je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen kao neosnovan.

51. Ovakva odluka suda ne priječi tužitelje da svoja eventualna izvanknjižna vlasnička prava ostvaruju u drugoj odgovarajućoj parnici. Naime, tužitelji imaju mogućnost podnijeti vlasničku tužbu radi utvrđenja prava vlasništva i odgovarajućeg zemljišnoknjižnog upisa u kojoj će se raspravljati o njihovom izvanknjižnom vlasništvu, pravnim učincima pravomoćne presude donesene u korist pok. IM te eventualnoj savjesnosti ili nesavjesnosti tuženika kao upisanih vlasnika.

52. Odluku o troškovima sud je donio primjenjujući odredbu članka 154 stavka 1 i članka 155 ZPP-a). Naime, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. Ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema toj tarifi (članak 155 ZPP). Kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (Tbr. 52 stavak 3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - „Narodne novine“ 138/2023. i 107/2025. - dalje u tekstu: Tarifa).

53. S obzirom da su izgubili parnicu tužitelji su dužni tuženicima naknaditi opravdane troškove zastupanja putem punomoćnika odvjetnika uz pripadajući PDV od 25% sukladno Tbr. 42 Tarife. Tuženicima su prema označenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 5.308,91 EUR priznati troškovi: za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8 t. 1. Tarife), za zastupanje na pripremnom ročištu 16. listopada 2019. u iznosu od 125,00 EUR (Tbr. 9 t. 2. Tarife), za sastavljanje podneska od 6. studenog 2019. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8 t. 1. Tarife), za zastupanje na pripremnom ročištu 29. studenog 2019. u iznosu od 125,00 EUR (Tbr. 9 t. 2. Tarife), za zastupanje na ročištu 23. srpnja 2025. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9 t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu 25. ožujka 2026. u iznosu od 62,50 EUR (Tbr. 9 t. 5. Tarife), za zastupanje na ročištu 28. travnja 2026. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9 t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu 2. srpnja 2026. u iznosu od 62,50 EUR (Tbr. 9 t. 5 . Tarife) i za zastupanje na ročištu 23. srpnja 2026. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9 t. 1. Tarife) uz povišenje tarifnih stavki za zastupanje dva tuženika od 10% što ukupno iznosi 1.787,50 EUR.

54. Ostali zatraženi troškovi nisu priznati tuženicima jer nisu bili neophodni za vođenje ove parnice.

55. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude.

U Gospiću 24. kolovoza 2026.

Sudac:

Mirjana Kosanović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Lenka Banjanin, odvjetnica u [adresa]

2. Ivo Pletikosa, odvjetnik u [adresa]