Poslovni broj: Ps-53/2021-68

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Zrinki Berečki, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, protiv tuženika ĐK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Edin Muminagić, odvjetnik iz Zagreba, radi iseljenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 2. srpnja 2026., u prisutnosti ĐKE, zamjenice OGDO u Zagrebu i zamjenika punomoćnika tuženika Mate Beusa, odvjetnika, dana 24. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e:

I/ Nalaže se tuženiku ĐK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iseliti iz stana: 6. suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-6), stan u razizemlju dvorišnog dijela zgrade, koji se sastoji od jedne sobe i kuhinje, površine 43,19 čm, [adresa], sa kojim suvlasništvom je neodvojivo povezan odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine, a koji je jednako velik kao i ostali dijelovi, sagrađen na zk.č.br. 7425, [adresa] – [adresa], dvorište, stambena zgrada, Palmotićeva ulica 72, [adresa], 558 m2, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te isti stan slobodan od osoba i stvari predati u posjed tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, putem trgovačkog društva Državne nekretnine d.o.o. OIB: 79058504140, sve u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.900,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. kolovoza 2026. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica u tužbi od 18. svibnja 2017. navodi da je temeljem rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada, Prvi područni odsjek, Klasa: UP/I-942-02/2004-13/111 od 25. kolovoza 2011. (koje je postalo pravomoćno dana 13. prosinca 2011.) utvrđena vlasnicom stana u razizemlju dvorišnog dijela zgrade, koji se sastoji od jedne sobe i kuhinje, površine 43,19 m2, a s kojim su neodvojivo povezani odgovarajući suvlasnički dijelovi nekretnine „Kuća popisni broj 968 i dvorište u Palmotićevoj ulici broj 72, a u Šenoinoj broj 15, površine 554 m2", sagrađene na zk.č.br. 2848, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Navodi da predmetni stan na adresi u [adresa], tuženik koristi bez valjane pravne osnove, jer da s tužiteljicom nije sklopio ugovor kojim bi regulirao korištenje predmetnog stana. Navedenim stanom upravlja trgovačko društvo Državne nekretnine d.o.o., koje u ime Republike Hrvatske, a za svoj račun vrši naplatu naknade za korištenje, a sve sukladno Ugovoru o poslovno tehničkoj suradnji od 21. veljače 2014., zaključenom između Republike Hrvatske zastupane po Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom i društva Državne nekretnine d.o.o. Tužiteljica se prije podnošenja tužbe obratila tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora, sukladno odredbi čl. 186a Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 70/22,114/22 i 153/23, dalje: ZPP) te je dostava zahtjeva tuženiku uredno izvršena sukladno odredbama čl. 90 .st.4. Zakona o državnom odvjetništvu. Slijedom navedenog, pozivom na odredbe čl. 162. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne Novine" 91/96, 68/98,137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09,143/12, 152/14, 81/15 i 94/17, dalje: ZVDSP) tužbenim zahtjevom predlaže naložiti tuženiku iseliti iz predmetnog stana (opisa kao u tužbi) te isti stan, slobodan od osoba i stvari, predati u posjed tužiteljici, putem trgovačkog društva Državne nekretnine d.o.o., uz naknadu parničnog troška parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

1.2. Tijekom postupka tužiteljica osporava osnovanost po tuženiku istaknutog prigovora prava na dom, a u podnescima od 27. veljače 2020. (list 73 spisa) i 11. veljače 2021. (list 89 spisa) navodi da je tuženik odbio prijedloge tužiteljice za zaključenje izvansudske nagodbe u svezi predmeta ovog spora(koje prijedloge dostavlja u prilogu istih podnesaka. Naknadno u podnesku od 28. siječnja 2025. (listovi 149-150 spisa) navodi da je uslijed obnove zemljišnih knjiga za katastarsku općinu [katastarska općina], u međuvremenu utrnut zk. uložak broj [broj ZK uloška], u kojem je bio upisan predmetni stan te sadržajno navodi da je (u postupku obnove zemljišne knjige) došlo i do promjene oznake i površine zemljišnoknjižne čestice na kojoj je sagrađena zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan te da je sada predmetni stan kao 6. suvlasnički dio s neodređenim omjerom, etažno vlasništvo, E-6 (nekretnine zk.č.br. 7425, pobliže opisane u izreci) upisan u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pa stoga sukladno navedenim promjenama u istom podnesku usklađuje tužbeni zahtjev glede opisa predmetne nekretnine. Naknadno tijekom postupka (list 177 spisa) u bitnom ističe da tuženik od 2012. ima nepodmirene obveze prema tužiteljici s osnove plaćanja naknade za korištenje predmetnog stana. Stoga predlaže tužbeni zahtjev prihvatiti odnosno predlaže donošenje presude sadržaja kao pod točkom I/ izreke, uz naknadu parničnog troška parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu. Prvenstveno ističe da nikada nije zaprimio Rješenje Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada od 25. kolovoza 2011., na koje se tužiteljica poziva u tužbi te stoga ističe da navedeno rješenje nije niti moglo postati pravomoćno. Nadalje, ističe da u predmetnom stanu zajedno s članovima svoje obitelji (suprugom NK, sinom RK i kćeri MK) stanuje neprekidno od 1987. te da predmetni stan predstavlja njihov jedini dom. Ističe da se radi o podrumskom stanu, odnosno stanu u razizemlju te da stoga tijekom godina, svake dvije godine, ulagao novčana sredstva u predmetni stan radi saniranja vlage. Također, ističe da uredno podmiruje režijske troškove stana; da nema nikakve imovine i da je nezaposlen, a da njegova supruga radi kao spremačica, dok se djeca školuju na fakultetu. U bitnom sadržajno ističe da bi, sve ukoliko se i uzme da je tužiteljica pravomoćnošću prethodno citiranog rješenja stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu, prihvaćanje tužbenog zahtjeva predstavljalo miješanje u pravo tuženika na poštivanje njegovog doma zaštićeno prema čl. 8. st.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne Novine - Međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06 i 2/10, dalje: Konvencija) i prema čl. 34. st.1. i čl. 35. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14; dalje: Ustav RH). Pri tome osporava da bi navedeno miješanje imalo legitimni cilj, jer da "nije u interesu državne sigurnosti, javnog reda i mira, gospodarske dobrobiti zemlje, a niti radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja niti morala niti radi zaštite prava i slobode drugih", već da bi, upravo suprotno, iseljenjem tuženika država dobila još nekoliko osoba bez doma, teške socijalne slučajeve koje bi morala stambeno zbrinuti na neki drugi način, a iste te osobe domom smatraju upravo predmetni stan. Nadalje, u bitnom smatra da mjera iseljenja tuženika iz predmetnog stana ne bi bila razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da ne bi bila nužna u demokratskom društvu, a sve u smislu čl. 16.st.2. Ustava RH i čl. 8. st.2. Konvencije. S obzirom na teške životne okolnosti tuženika i njegove obitelji, a ukoliko se utvrdi da je tužiteljica vlasnik predmetnog stana, smatra da nema zapreke da se između stranaka zaključi "odgovarajući ugovor", koji će tuženiku i njegovoj obitelji davati pravo na korištenje predmetnog stana. Stoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza izvršen je uvid u Djelomično rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada, Odjela za upravno-pravne poslove, Prvi područni odsjek, Klasa: UP/I-942-02/2004-13/111, Urbroj:

251-14-02/210-11-28 od 25. kolovoza 2011. (listovi 3-7 spisa), ispis izvatka iz zemljišne knjige od 8. studenog 2016. (list 8 spisa), zapisnik društva Državne nekretnine d.o.o. s uviđaja na licu mjesta od 20. studenog 2014. (list 9 spisa), zapisnik društva Državne nekretnine d.o.o. s uviđaja na licu mjesta od 5. prosinca 2014. (list 10 spisa), zapisnik društva Državne nekretnine d.o.o. s uviđaja na licu mjesta od 13. listopada 2016. (list 11 spisa), Ugovor o poslovno tehničkoj suradnji od 21. veljače 2014. (listovi 12-14 spisa), zahtjev za mirno rješenje spora od 16. siječnja 2017. (listovi 15-18 spisa), Uvjerenje Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove od 15. veljače 2019. (list 65 spisa), Potvrdu Zemljišnoknjižnog odjela ovog suda broj 11134/2019 od 15. veljače 2019. (list 66 spisa), ispis izvatka iz zemljišne knjige od 14. studenog 2024. (listovi 151-156 spisa), saslušana je svjedokinja MK (listovi 118-119 spisa) te je saslušan tuženik (listovi 68-69 spisa).

4. Ocjenjujući izvedene dokaze sukladno odredbama čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP), sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Tijekom postupka među strankama nije bilo sporno da je tuženik u posjedu predmetnog stana na adresi u [adresa] (pobliže opisanog u izreci), a koji je predmetni stan sada (prema ispisu izvatka iz zemljišne knjige od 14. studenog 2024. - priloženo na listovima 152-156 spisa) upisan kao 6. suvlasnički dio s neodređenim omjerom-ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-6) nekretnine zk.č.br. 7425 " [adresa], Dvorište, Stambena [adresa], ukupne površine 558 m2" u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], dok je u vrijeme pokretanja predmetne parnice (prema ispisu izvatka iz zemljišne knjige od 8. studenog 2016.-priloženo na listu 8 spisa) predmetni stan bio upisan kao 6. suvlasnički dio s neodređenim omjerom-ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-6) nekretnine zk.č.br. 2848 "Kuća popisni broj 968 i dvorište u Palmotićevoj ulici broj 72, a u Šenoinoj broj 15, ukupne površine 154 čhv/554" u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Pri tome iz oba priložena ispisa izvatka iz zemljišne knjige (listovi 8 i 152-156 spisa) proizlazi da je vlasništvo predmetnog stana uknjiženo u korist ovdje tužiteljice Republike Hrvatske.

6.1. Nadalje, proizlazi da je uknjižba prava vlasništva tužiteljice na predmetnom stanu izvršena po pravomoćnosti Djelomičnog rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada, Odjela za upravno-pravne poslove, Prvi područni odsjek, Klasa: UP/I-942-02/2004-13/111, Urbroj: 251-14-02/210-11-28 od 25. kolovoza 2011. (listovi 3-7 spisa), koje je postalo pravomoćno dana 13. prosinca 2011., a kojim je ovdje tužiteljica utvrđena vlasnicom predmetnog stana (uz naznaku da isti bespravno koristi ĐK, ovdje tuženik).

6.2. Imajući u vidu da iz citiranog Djelomičnog rješenja od 25. kolovoza 2011. jasno proizlazi da isto sadrži potvrdu pravomoćnosti (s danom 13. prosinca 2011.), a tuženik tijekom postupka ne tvrdi niti dokazuje da bi navedena potvrda pravomoćnosti naknadno bila ukinuta, to neosnovano tuženik ističe da prethodno navedena odluka nadležnog upravnog tijela (kojom je tužiteljica utvrđena vlasnicom predmetnog stana) nije stekla svojstvo pravomoćnosti, a kojim prigovorom tuženik sadržajno osporava aktivnu legitimaciju tužiteljici. Pri tome valja dodati da iz sadržaja citiranog Djelomičnog rješenja od 25. kolovoza 2011. jasno proizlazi da se radi o deklaratornoj odluci donesenoj temeljem čl. 215. st.1. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91 i 103/96) i čl. 69. st.1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02; - dalje: Zakon o naknadi) te da je ovdje tužiteljica pravo vlasništva na predmetnom stanu stekla temeljem odredbe čl. 77. Zakona o naknadi (budući se radi o stanu koji se nalazi u zgradi koja bila prenesena u društveno vlasništvo temeljem nacionalizacije, a za koju nije bio podnesen zahtjev za naknadu-povrat u vlasništvo od strane prijašnjih vlasnika), dakle po samom Zakonu, sukladno odredbi čl. 129. ZVDSP-a. Utoliko su bespredmetni navodi tuženika da mu navedeno Djelomično rješenje nikada nije dostavljeno (iz dostavne naredbe u istoj odluci proizlazilo bi da je upućena ovdje tuženiku na znanje, kao utvrđenom bespravnom korisniku predmetnog stana) te takvim navodima tuženik bezuspješno dovodi u pitanje aktivnu legitimaciju tužiteljice u ovoj parnici.

7. Osim što ističe prigovor prava na dom, tuženik u odgovoru na tužbu niti tijekom postupka ne navodi da bi imao neko drugo pravo, odnosno valjanu pravnu osnovu koja bi ga ovlašćivala na posjed i korištenje predmetnog stana. Pri tome bi iz sadržaja obrazloženja na stranicama 2. i 3. prethodno citiranog Djelomičnog rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada, Odjela za upravno-pravne poslove, Prvi područni odsjek, Klasa: UP/I-942-02/2004-13/111, Urbroj:

251-14-02/210-11-28 od 25. kolovoza 2011. (listovi 3-7 spisa) proizlazilo da je ranije stanarsko pravo na predmetnom stanu imao ŠK, kojem je stanarsko pravo otkazano temeljem presude ovog suda poslovni broj Ps-1435/94 te bi proizlazilo da je tuženik na raspravi koja je održana pred nadležnim upravnim tijelom u navedenom upravnom postupku izjavio da nema pravnu osnovu za korištenje predmetnog stana.

8. Iz podatka JRO MUP-a u sustavu eSpis proizlazi da je ovdje tuženik prijavljen s prebivalištem na adresi predmetnog stana neprekidno od 4. kolovoza 1988.

9. Iz priloženog Uvjerenja Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove Grada Zagrebu od 15. veljače 2019. (list 65 spisa), proizlazi da ovdje tuženik nije upisan u katastarskom operatu na području za koje evidenciju vodi navedeni Gradski ured, dok iz Potvrde Zemljišnoknjižnog odjela ovog suda broj 11134/2019 od 15. veljače 2019. (list 66 spisa) u bitnom proizlazi da ovdje tuženik nije upisan kao vlasnik ili nositelj prava korištenja u zemljišnim knjigama i knjizi položenih ugovora, čije je vođenje u nadležnosti zemljišnoknjižnog odjela ovog suda.

10.1. Iskaz tuženika, saslušanog na ročištu za glavnu raspravu od 9. rujna 2019. (listovi 68-69 spisa), sud je prihvatio kao neposredno uvjerljiv i životan u dijelu u kojem tuženik navodi da mu je ključeve predmetnog stana tijekom 1987. dao ŠK, raniji nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, koji je iz stana iselio više godina ranije. U to vrijeme tuženik i njegova supruga nisu imali riješeno stambeno pitanje, tako da su odlučili useliti u predmetni stan, koji je bio prazan i derutan. Prethodno useljenju, koje je uslijedilo krajem 1987., uredili su predmetni stan na način da su isti kompletno ožbukali, uredili podove, promijenili sve instalacije te proveli sve ostale potrebne radove, tako da su u adaptaciju uložili znatna financijska sredstva i to na način da se tuženik zadužio. Kasnije su u predmetnom stanu rođena i njihova djeca, sin Đ koji je rođen 1989. i kći MK koja je rođena 1993. Od useljenja je tadašnjem SIZ-u stanovanja bivše općine [adresa] plaćao stanarinu za predmetni stan prema uplatnicama koje su pristizale na ime ŠK, ranijeg nositelja stanarskog prava. Tijekom 1996. ili 1997. pokušavao je riješiti stambeno pravni status svoje obitelji na predmetnom stanu kod Grada Zagreba, međutim nije uspio. Nadalje navodi da je od 2005. nezaposlen, a da zbog zdravstvenih problema ne može pronaći posao te nema uvjete za bilo kakvu mirovinu. Njegova supruga je zaposlena te je u vrijeme kada je tuženik dao svoj stranački iskaz ostvarivala plaću u iznosu od cca 2.500,00 kn, od koje se plaće u to vrijeme uzdržavala cijela obitelj. Posljednjih nekoliko mjeseci (prije saslušanja na ročištu za glavnu raspravu od 9. rujna 2019.) društvu Državne nekretnine d.o.o. počeli su plaćati najamninu odnosno naknadu za korištenje predmetnog stana prema uplatnicama koje se ispostavljaju na njegovo ime, a navodi da ranije istu nisu plaćali zbog teške financijske situacije. Također, prihvaćeno je kao uvjerljivo iskazivanje tuženika u pravcu da je predmetni stan jedina nekretnina koja predstavlja njihov dom, kao i da bi on bio spreman s tužiteljicom zaključiti ugovor o najmu predmetnog stana.

10.2. U pogledu okolnosti dugogodišnjeg stanovanja tuženika i njegove obitelji u predmetnom stanu prihvaćen je kao neposredno uvjerljiv i iskaz svjedokinje MK, kćeri tuženika (za koju proizlazi da je prijavljena s prebivalištem na adresi predmetnog stana), a koja je prilikom saslušanja na ročištu za glavnu raspravu od 24. siječnja 2023. (listovi 118-119 spisa) u bitnom iskazala da zajedno sa svojom obitelji stanuje u predmetnom stanu neprekidno od rođenja, a iz pričanja njenih roditelja joj je poznato da su oni uselili u predmetni stan prije rođenja njenog brata N koji je rođen 1989. Nije joj poznato na koji način su njezini roditelji uselili u predmetni stan, a iz iz njihovog pričanja samo joj je poznato da njihovo useljenje ima veze s nekim ŠK. Poznato joj je da je u vrijeme useljenja njezinih roditelja predmetni stan bio u derutnom stanju te da su ga oni uredili za stanovanje. Nije joj poznato da bi prije pokretanja predmetne parnice ranije bilo tko tražio iseljenje njezinog oca ili drugih članova njene obitelji iz predmetnog stana. U predmetnom stanu sve vrijeme stanuju njezini roditelji, ona i njezin stariji brat. Nitko od članova obitelji nema u vlasništvu bilo kakve nekretnine. Ona je u međuvremenu diplomirala 2018. te je po zvanju magistar biotehnologije, a u međuvremenu (do ročišta na kojem je saslušana) nije uspjela pronaći posao u struci, tako da je od završetka studija nezaposlena. Nije pokušavala pronaći posao izvan svoje struke, niti ostvaruje bilo kakve prihode obavljanjem bilo kakvih povremenih honorarnih poslova. Nadalje, iz iskaza navedene svjedokinje proizlazi da je u to vrijeme njezin stariji brat još uvijek bio student na Ekonomskom fakultetu te da on (u to vrijeme) nije ostvarivao nikakve prihode, a da jedina u obitelji koja ostvaruje prihode i koja uzdržava cijelu obitelj je njezina majka (supruga tuženika JK), za koju svjedokinja navodi da je zaposlena u trgovačkom društvu Proplin d.o.o. i da njezina mjesečna plaća (u vrijeme kada je svjedokinja saslušana) iznosi 4.500,00 kuna.

11. Sud je na ročištu od 2. srpnja 2026. odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedokinje JK, supruge tuženika, a čije je saslušanje po tuženiku bilo predloženo na okolnost dugogodišnjeg stanovanja tuženika i članova njegove obitelji u predmetnom stanu, ocijenivši da je činjenično stanje u pogledu navedene okolnosti dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje meritorne odluke, pri čemu valja navesti da je prethodno veći broj ročišta bio odgođen zbog izostanka ili neuredno obavljenih dostava navedenoj svjedokinji.

12. U odnosu na istaknuti prigovor prava na dom, valja navesti sljedeće:

12.1. Prema odredbi čl. 34. st. 1. Ustava RH dom je nepovrediv, dok sukladno daljnjoj odredbi čl. 16.st.2. Ustava RH svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Pravo na dom zaštićeno je i člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje:Konvencija), koja je sastavni dio unutarnjeg poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj snazi iznad zakona te su je sva državna tijela Republike Hrvatske dužna izravno primjenjivati.

12.2. Odredba čl.8.st.1. Konvencije proklamira da svatko ima pravo na poštivanje (....) doma, te da se sukladno stavku 2. istog javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

12.3. Stoga su u konkretnom predmetu razmatrana pitanja je li predmetna nekretnina dom tuženika, da li bi nalog za njegovo iseljenje iz predmetnog stana i predaju u posjed istog, slobodnog od osoba i stvari, predstavljalo miješanje u pravo na poštovanje njegovog doma te da li je takvo miješanje odnosno prisilno iseljenje tuženika u skladu sa zakonom, ima li legitimni cilj i je li nužno u demokratskom društvu.

13.1. Za ocjenu da li se predmetni stan može smatrati domom tuženika, valja ukazati na presude Ustavnog suda RH i Europskog suda za ljudska prava po kojima ta ocjena ovisi o dovoljnim i kontinuiranim vezama s određenim mjestom, misleći pritom na subjektivne veze koje su se razvile. Prema pravnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske koje je primjerice izraženo u odlukama broj U-III-5917/2013 od 23. svibnja 2014. godine, U- III-46/2007 od 22. prosinca 2010. godine, U-III-405/2008 od 21. veljače 2012. godine, te U-III-1422/2006 od 06. lipnja 2012. godine, a koje je istovjetno pravnom shvaćanju izraženom u presudama Europskog suda za ljudska prava izraženom u predmetima Bjedov protiv Hrvatske (presuda od 29. svibnja 2012. godine-zahtjev broj 42150/09), Orlić protiv Hrvatske (presuda od 21. lipnja 2011. godine-zahtjev broj 48833/07) i Paulić protiv Hrvatske (presuda od 22. listopada 2009. godine-zahtjev broj 3572/06), “dom” je autonoman pojam, te ocjena o tome predstavlja li određeni prostor dom zaštićen člankom 8. stavak 1. Konvencije ovisi o činjeničnim okolnostima, osobito o postojanju dostatnih i trajnih veza s tim prostorom, pri čemu zaštita prava na dom ne ovisi o zakonitosti posjeda na temelju domaćeg prava, jer se svakoj osobi koja tijekom postupka istakne prigovor miješanja u njezino pravo na poštivanje doma mjerom prisilnog iseljenja, mora omogućiti ocjena razmjernosti i razumnosti takve mjere.

13.2. Razdoblje korištenja predmetnog stana od strane tuženika u trajanju od 30 godina je razdoblje u kojem se nedvojbeno razvila dovoljna i kontinuirana veza s tim stanom na način da tuženik upravo isti stan može smatrati svojim domom, slijedom čega bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva predstavljalo miješanje u njegovo pravo na poštivanje doma, ali je takvo miješanje u skladu sa zakonom i proizlazi iz čl.161. ZVDSP-a odnosno ima legitimni cilj - zaštitu vlasništva tužiteljice, s obzirom da tuženik ničim nije dokazao da bi imao pravo na posjed predmetnog stana.

13.3. U odnosu na pitanje da li je miješanje odnosno prisilno iseljenje tuženika nužno u demokratskom društvu odnosno postoji li dovoljan stupanj razmjernosti između mjere koja se traži (iseljenje) i legitimnog cilja koji bi se tom mjerom ostvario, valja istaknuti da tužiteljica, sukladno čl. 30. ZVDSP-a, ima pravo posjedovanja, uprave, korištenja i raspolaganja svojom stvari, a time i pravo tražiti iseljenje i predaju u posjed od osoba koje taj stan koriste bez pravne osnove.

13.4. Naime, tužiteljica je vlasnica stana u koji je tuženik uselio bez da je za to imao bilo kakvu odluku ili dopuštenje osobe koja je u vrijeme useljenja tuženika tim stanom imala pravo raspolagati. Nadalje, proizlazi da nije sporno da tuženik zajedno s članovima svoje obitelji predmetni stan koristi bez da, duži niz godina, uredno plaća tužiteljici bilo kakvu naknadu za to korištenje (što proizlazi iz sadržaja prijedloga nagodbi priloženih uz podneske tužiteljice od 27. veljače 2020. i 11. veljače 2021.), pri čemu mu je već krajem 2010. moralo biti poznato da je tužiteljica vlasnica predmetnog stana (što proizlazi iz sadržaja Djelomičnog rješenja od 25. kolovoza 2011.), a pri tome valja dodati da tuženik ničim ne dokazuje svoje tvrdnje da je prethodno naknadu za korištenje predmetnog stana plaćao Gradu Zagrebu, odnosno njegovom predniku.

14. Nadalje, valja navesti da tuženik tijekom postupka nije dostavio nikakve dokaze u pravcu dokazivanja tvrdnji da je on nezaposlen i da se zbog zdravstvenog stanja ne može zaposliti, niti je dokazao bi on i članovi njegove obitelji bili osobe u takvom nepovoljnom socijalnom položaju da je skrb o njima od strane institucija nužna, a za takav zaključak prema stajalištu ovog suda nije dostatan samo stranački iskaz tuženika i iskaz svjedokinje MK.

15. Također, valja istaknuti da pravo na dom ne podrazumijeva samo pravo na stanovanje, nego podrazumijeva i obveze kao što su plaćanje najamnine i režija koja terete stan, pa bi u situaciji da u stanu ostane osoba koja u ostvarivanju svoga prava na dom uopće ne plaća naknadu za uporabu predmetnog stana, pri čemu se u konkretnom slučaju (imajući u vidu sadržaj od strane tužiteljice tuženiku ponuđenih prijedloga za sklapanje nagodbi) radi o visini minimalne najamnine određene sukladno Odluci Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju visine slobodno ugovorene najamnine ("Narodne novine" broj 120/2000), to bi prema stajalištu ovog suda značilo nametanje tužiteljici prekomjerno velikog tereta, jer se u potencijalnom obvezno pravnom odnosu između stranaka, a koji bi uključivao pravo tuženika da nadalje (zajedno s članovima svoje obitelji, koja uključuje punoljetnu djecu) koristi predmetni stan kao svoj dom, očekuje i savjesno ponašanje tuženika u vidu ispunjavanja obveza, što je u konkretnom slučaju izostalo.

16. Stoga ovaj sud nalazi da se legitimni cilj ne može postići primjenom blaže mjere odnosno da je iseljenje tuženika nužno radi zaštite vlasničkih prava tužiteljice. Pri tome je sud uzeo u obzir interes pravne sigurnosti, javnog reda i mira jer je prvenstveno potrebno štititi legitimno vlasništvo nasuprot posjeda bez valjane pravne osnove, zatim, činjenicu da tužiteljica i jedinice lokalne samouprave (u konkretnom slučaju Grad Zagreb), u za to propisanim postupcima, zbrinjavaju socijalno ugrožene građane, pa bi bilo neprihvatljivo privilegirati tuženika u odnosu na građane koji svoje stambeno pitanje pokušavaju riješiti prema redu prvenstva u propisanom postupku, a isto je tako imao u vidu i da tuženik ničim nije dokazao da je radno nesposobna osoba koja bi bila tako lošeg imovnog stanja da nije u mogućnosti plaćati niti minimalnu naknadu za korištenje predmetnog stana te da nema nikakvih izgleda za njegovo stambeno zbrinjavanje na neki drugi način.

17. Slijedom svih prethodno navedenih razloga, tužbeni zahtjev je u cijelosti prihvaćen i odlučeno kao u izreci ove presude, temeljem čl. 161. ZVDSP-a.

18.1.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155 st. 1 u svezi čl. 163. ZPP-a.

18.2.Tužiteljici je, primjenom Tbr.7.toč.2. alineja 3. važeće Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) priznat trošak jednokratne nagrade u visini od 250 bodova (4 parnične radnje-sastav zahtjeva za mirno rješenje spora, sastav tužbe, zastupanja na ročištu od 12. rujna 2017. i sastav podneska od 29. rujna 2017.) te joj je priznat trošak daljnjih 14 parničnih radnji (za sastav podnesaka od 27. veljače 2020., 11. veljače 2021. i 28. siječnja 2025. te za zastupanje na ročištima od 10. listopada 2018. 9. rujna 2019., 16. siječnja 2020., 24. siječnja 2023., 3. listopada 2023., 7. ožujka 2024., 15. listopada 2024., 14. veljače 2025., 18. rujna 2025., 10. veljače 2026. i 2. srpnja 2026.)-po 50 bodova, odnosno ukupno 950 bodova, pa je stoga s obzirom na vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54) tužiteljici dosuđen parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.900,00 EUR.

18.3. Odluka o tijeku i stopi zateznih kamatama na dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju, temelji se na odredbama čl. 151.st.3. ZPP-a i čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23).

U Zagrebu, 24. kolovoza 2026.

Sutkinja:

Zrinka Berečki

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. OGDO u Zagrebu, na broj P-DO-130/2024

2. pun. tuženika