REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

Povrv-1567/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po suda toga suda Ivi Buljan, u pravnoj stvari tužitelja Grad Samobor, Samobor, Trg kralja Tomislava 5, OIB: 33544271925, kojeg zastupa punomoćnik Mario Bogić, odvjetnik u Zagrebu, Slavonska avenija 1c, protiv tuženika FANTAZIJA ZABAVNI PARK d.o.o. Samobor, Ulica Ivana Perkovca 9, OIB: 40210972098, kojeg zastupa punomoćnik Mate Matić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Matić i partneri d.o.o. u Zagrebu, Trg hrvatskih velikana 4, radi isplate 40.917,35 eur, nakon održane i zaključene glavne rasprave u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika 8. srpnja 2026., na ročištu za objavu i uručenje presude 24. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

Platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi koji je donio javni bilježnik Gordana Frković, iz Samobora, pod poslovnim brojem Ovrv-2252/2019, 3. lipnja 2019., a kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 308.291,80 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, (trgovački odnosi) i to:

- na iznos od 71.224,03 kn tekućim od 1.1.2016. pa do isplate,

- na iznos od 250,00 kn tekućim od 7.11.2016. pa do isplate,

- na iznos od 70.867,91 kn tekućim od 2.1.2018. pa do isplate,

- na iznos od 70.088,36 kn tekućim od 2.1.2018. pa do isplate,

- na iznos od 70.088,36 kn tekućim od 21.1.2019. pa do isplate,

- na iznos od 25.773,14 kn tekućim od 1.1.2019. pa do isplate,

te ovršni trošak zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 3. lipnja 2019. pa do isplate, po stopi određenoj odredbom članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, (ostali odnosi), sve u roku od 8 (osam) dana, ukida se u cijelosti te se tužbeni zahtjev odbija.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski postupak

1.1. Tužitelj je, kao ovrhovoditelj, zatražio određivanje ovrhe protiv tuženika, kao ovršenika, u postupku pred javnim bilježnikom na temelju vjerodostojne isprave- izvoda otvorenih stavaka (list 6 spisa).

1.2. Protiv rješenja o ovrsi koju je odredio javni bilježnik (ovršenik) tuženik je izjavio prigovor u kojem je navedeno rješenje osporio u cijelosti. U bitnome navodi da je jedini ugovorni odnos između ovosudnih stranaka zasnovan ugovorom o pravu građenja no iznosi navedeni u izvodu iz poslovnih knjiga ne odgovaraju ugovoru kao ni dospijeću ugovorenih obveza. Ističe da je u skladu s Ugovorom o pravu građenja 9. veljače 2009. u svrhu izmještanja cross staze, uplatio tužitelju iznos od 200.000,00 kuna te da tužitelj nije nikada ispunio svoju ugovornu obvezu, iako je više puta pozvan „izvršiti kompenzaciju“ za obveze po osnovi prava građenja odnosno povrat uplaćenih sredstava, uvećano za obračunatu kamatu koja na dan 19. rujna 2013. iznosi 320.021,62 kuna. Smatra da je tužitelj dužan tuženiku 500.000,00 kuna te dodaje da je tužitelj u više navrata zamoljen pisanim putem da prostor u dijelu zabavnog parka oslobodi od stvari i osoba na što se tužitelj nije nikada očitovao. Spisu privija slijedeće pisane isprave; Dopis tuženika od 19. rujna 2013., Dopis tuženika od 12. veljače 2018. te foto snimke (list 13-20 spisa).

1.3. Postupajući po prigovoru tuženika, sud je rješenje o ovrsi stavio izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha, ukinuo provedene radnje i odlučio da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

1.4. U daljnjem tijeku postupka tužitelj pojašnjava da je tuženik upisan u zemljišne knjige kao nositelj prava građenja, a pravna osnova obveze je naknada za pravo građenja na temelju Ugovora o pravu građenja, a sve temeljem Zaključka grada Samobora broj Klasa: 022-05/09-01/9. Predmetni ugovor zaključen je između tužitelja i trgovačkog društva FANTAZIJA-PROJEKT d.o.o. koje društvo je povezano sa tuženikom. Osporava iznesene navode tuženika te spisu privija sljedeće pisane isprave; Ugovor o osnivanju prava građenja, Zaključak od 17. ožujka 2009., izvadak iz zk. za zk. ul [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], povijesni izvadak zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te račune za naknadu prava građenja (list 33-44 spisa).

1.5. Tuženik ističe da su predmetne fakture krivotvorene, proizvoljne i u nesuglasju s obvezama iz predmetnog Ugovora te s izvodom iz poslovnih knjiga tužitelja. Ponavlja tvrdnju o dugu tužitelja prema tuženiku te spisu privija privatnu ispravu , procjenu vrijednosti nekretnine B od strane ovlaštenog sudskog vještaka Zane Unicredit Group (list 57-112 spisa).

1.6. U postupku izvođenja dokaza sud je u skladu s odredbom članka 220. tada važećeg Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj, 53/91 ., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19.) dokazivanjem po predloženim dokazima obuhvatio sve činjenice važne za donošenje odluke te je tako izveo dokaze uvidom (čitanjem) u isprave i podneske koji priležu spisu . Odbijen je dokazni prijedlog stranaka za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva.

1.7. Nakon tako provedenog dokaznog postupka, savjesnom i brižljivom ocjenom, kako svakog dokaza zasebno, tako i dokaza u njihovoj ukupnosti, a na temelju odredbe čanka 8. ZPP-a, sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

1.8. Sud je utvrdio da je predmet spora novčana tražbina tužitelja prema tuženiku koju tužitelj temelji na vjerodostojnoj ispravi, izvodu iz poslovnih knjiga u iznosu od 308.291,80 kuna, a koja je kako to tužitelj tijekom postupka navodi, nastala na temelju obveze plaćanja naknade za pravo građenja, prema Ugovoru o osnivanju pravu građenja te Zaključku grada Samobora broj Klasa: 022-05/09-01/9.

1.9. Sud je odlučivao o predmetnom pravnom odnosu primijenivši prvenstveno odredbe Ugovora o zasnivanju prava građenja (list 30-35 spisa) kojim su stranke uredile svoja prava i obveze, a podredno odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje ZOO). Sud je posebno istaknuo da navedeni ugovor nije sklopljen između ovosudnih stranaka odnosno da tuženik nije ugovorna strana. Činjenicu eventualnih povezanih društava suugovaratelja i tuženika sud nije cijenio odlučnim za razrješenje predmetnog prijepora budući da ugovor kao dvostranopravni akt obvezuje samo strane koje su ga sklopile, a ne i treće osobe.

1.10. Prema odredbi članka 20. ZOO-a obveze nastaju na osnovi pravnih poslova, prouzročenjem štete, stjecanjem bez osnove, poslovodstvom bez naloga, javnim obećanjem nagrade i izdavanjem vrijednosnih papira, a u predmetnom slučaju ne postoji niti jedna pravna osnova za nastanak obveze tuženika prema tužitelju, od zakonom taksativno navedenih. Iz navedenog razloga Ugovor (pravni posao) koji tuženik nije sklopio s tužiteljem nije valjana pravna osnova za izdavanje računa tuženiku. Sud je pojasnio da je nesporno da je u zemljišnim knjigama tuženik upisan kao nositelj prava građenja, temeljem predmetnog Ugovora te Zaključka Grada Samobora Klasa: 022-05/09-01/9. Uvidom u navedeni Zaključak koji je jednostrani akt, sud je utvrdio da je tužitelj prenio pravo građenja na ovdje tuženika.

1.11. Sud je zaključno istaknuo da kada bi se i prihvatilo da predmetni Ugovor obvezuje treću stranu koja ga nije sklopila, da čak ni tada tužbeni zahtjev ne bi bio osnovan. Naime, iz odredbe članka 3. Ugovora proizlazi da je tuženik kao nositelj prava građenja dužan plaćati godišnju naknadu za pravo građenja na način naveden u Ugovoru. Uvidom u isprave koje je tužitelj privio sudskom spisu kako bi dokazao osnovu i visinu utuženog potraživanja, razvidno je da računi (list 41-44 spisa) nisu ispostavljani na godišnjoj razini kako je ugovoreno. Nadalje, sud je utvrdio da računi nisu podudarni s izvodom iz poslovnih knjiga te da su dva računa izdana retroaktivno te na isti datum iako se odnose na dvije različite godine.

1.12. Slijedom navedenih pravnih i činjeničnih utvrđenja, sud je utvrdio da tužitelj nije dokazao osnovu i visinu utuženog potraživanja te je stoga platni nalog sukladno odredbi čl. 451. st. 3. ZPP-a ukinuo u cijelosti i odbio tužbeni zahtjev.

2. Žalbeni postupak i drugostupanjska odluka

2.1. Protiv prvostupanjske presude, tužitelj je pravovremeno podnio žalbu povodom koje je ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1547/2020 od 15. listopada 2020. i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje.

2.2. Tužitelj u žalbi ističe da je tuženik upisan u zemljišnim knjigama kao nositelj prava građenja te da u zemljišno knjižnom postupku nikada nije doveo u pitanje navedeno stjecanje. Pored toga, navodi da se u predmetu nalaze podnesci u kojima tuženik navodi da je tužitelju uplatio novčani iznos od 200.000,00 kn temeljem ugovora o pravu građenja, zatim, u kojima priznaje ugovorni odnos između tužitelja i tuženika temeljem ugovora o pravu građenja zajedno sa društvima Fantazija projekt d.o.o., Fantazija hoteli d.o.o. i Fantazija vodeni park d.o.o.

2.3. Navedeno, prema shvaćanju tužitelja ukazuje da je Zaključak, Klasa 022 -05/09- 01/9 od 17. ožujka 2009. donesen sporazumno i u dogovoru s tuženikom te da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio odredbu čl. 20. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda kako tužitelj nije dokazao osnovanost visine predmetnog potraživanja, s obzirom na to da je na navedenu okolnost odbio provesti vještačenje. Naposljetku, osporava zaključak prvostupanjskog suda da predmetni računi nisu ispostavljeni u skladu s odredbom članka 3. Ugovora, ističući da tuženikova obveza plaćanja naknade proizlazi iz samog ugovora, bez obveze tužitelja na ispostavljanje računa.

2.4. Drugostupanjski sud navodi da je iz sadržaja prigovora protiv rješenja o ovrsi proizlazi da tuženik potvrđuje postojanje ugovornog odnosa s tužiteljem na temelju ugovora o pravu građenja od 30. prosinca 2008. Odredbom članka 5. navedenog ugovora određeno je da nositelj prava građenja (tada Fantazija -Projekt d.o.o.) može samo uz prethodnu pismenu suglasnost osnivatelja prava građenja (ovdje tužitelja), u svrhu iz odredbe članka 2. ugovora, predmetno pravo građenja zajedno sa svojim pravima i obvezama iz tog ugovora prenijeti na treće osobe, a o zatraženoj suglasnosti osnivatelj prava građenja dužan se očitovati u roku od 45 dana. Iz Zaključka tužitelja, Klasa: 022-05/09-01/9, Urbroj: 238-11-10/5-09-7 od 17. ožujka 2009. proizlazi da je tužitelj kao osnivatelj prava građenja dao suglasnost da se pravo građenja za izgradnju i uređenje zabavnog parka, utvrđeno ugovorom zaključenim s trgovačkim društvom Fantazija-Projekt d.o.o., zajedno sa svim pravima i obvezama iz navedenog ugovora, prenosi na društvo tuženika, Fantazija zabavni park d.o.o. (točka 1. Zaključka na str. 37. spisa). Iz priložene preslike zemljišno knjižnog izvatka na str. 38. spisa te povijesnog izvatka na str. 39. spisa proizlazi da je u zemljišnim knjigama izvršen upis prijenosa prava građenja s društva Fantazija-Projekt d.o.o. na tuženika.

2.5. Predmetna činjenična situacija, prema drugostupanjskom sudu odgovara odredbi o prijenosu ugovora sadržanoj u odredbi članka 127. st. 1. ZOO-a, prema kojoj svaka ugovorna strana može, ako na to pristane druga strana, prenijeti ugovor na neku treću osobu koja time postaje nositelj svih njezinih prava i obveza iz tog ugovora. Da je društvo Fantazija-Projekt d.o.o. prenijelo predmetni ugovor o pravu građenja na društvo tuženika proizlazi iz očitovanja zastupnika po zakonu tuženika BŽ danog u prigovoru protiv rješenja o ovrsi, koji je istovremeno i zastupnik po zakonu društva Fantazija-Projekt d.o.o., ali isto tako i iz činjenice upisa prava građenja u zemljišnim knjigama s društva Fantazija-Projekt d.o.o. na društvo tuženika, koji upis podrazumijeva očitovanje volje predlagatelja sukladno odredbi članka 95. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 114/01., 100/04., 107/07., 152/08., 126/10., 55/13., 60/13. i 108/17.). Što se pak tiče pristanka tužitelja kao druge ugovorne strane, takav pristanak na prijenos ugovora nesporno proizlazi iz Zaključka tužitelja, Klasa: 022-05/09-01/9, Urbroj: 238-11-10/5-09-7 od 17. ožujka 2009.

2.6. Drugostupanjski sud zaključuje da je prvostupanjski sud pogrešno obrazložio da tuženik nije ugovorna strana ugovora o pravu građenja od 30. prosinca 2008. i da slijedom toga nema nikakve obveze prema tužitelju, zbog čega ocjenjuje osnovanim žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP - a.

2.7. U odnosu na zaključak o neosnovanosti visine tužbenog zahtjeva, tužitelj u žalbi ukazuje da je navedeni zaključak pogrešan s obzirom na to da nije izveden dokaz financijskim vještačenjem kojeg je tužitelj predložio u podnesku od 22. studenoga 2019. Pritom se pravilno ukazuje i na činjenicu da je plaćanje naknade propisano odredbom članka 3. ugovora o pravu građenja na godišnjoj razini pa činjenica što se predmetni računi ne poklapaju s izvodom iz poslovnih knjiga, odnosno što su računi za 2015., 2016. i 2017. izdani u 2018. godini, ne znači samo po sebi da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti.

2.8. Drugostupanjski sud je slijedom navedenih utvrđenja dao uputu prvostupanjskom sudu da otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju je ukazano, na način da sukladno dokaznim prijedlozima stranaka utvrdi odlučne činjenice o kojima ovisi osnovanost predmetnog tužbenog zahtjeva.

3. Ponovljeni postupak

3.1. U ponovljenom postupku sud je, postupajući po uputi drugostupanjskog suda, odredio provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na utvrđenje visine tužbenog zahtjeva prema odredbi članka 1. i 3. Ugovora i ispostavljenih računa , koje je dopunjeno po prijedlogu tužitelja. Tužitelj je u spis dostavio Ugovor o prijenosu prava građenja od 3. travnje 2009. zaključen između trgovačkog društva FANTAZIJA - PROJEKT d.o.o i FANTAZIJA ZABAVNI PARK d.o.o. (list 178-182 spisa).

3.2. U prilogu podneska od 3. siječnja 2022., tuženik je dostavio izvješće o obavljenoj financijskoj reviziji Grada Samobora od 16. prosinca 2019. u kojoj je Državni ured za reviziju utvrdio da Gad Samobor nije redovito obračunavao naknadu, da su računi do konca 2014. ispostavljani trgovačkom društvu koje je u 2009. prenijelo pravo građenja na drugo društvo, a računi za 2009. i 2016. nisu bili ispostavljeni (list 194-227 spisa).

3.3. U prilogu podneska od 24. listopada 2022. tuženik je dostavio sudu kaznenu prijavu I prijavitelja DŽ i II prijavitelja BŽ od 5. listopada 2022. podnesena DORH-u, USKOK-u, Ministarstvu unutarnjih poslova i ŽDO Zagreb protiv I prijavljene Hrvatske poštanske banke d.d. i odgovornih osoba HPB d.d., II prijavljenog odvjetnika Marka Žunića kao odvjetnika I prijavljenog HPB d.d., III prijavljenih Centra za financijska vještačenja d.o.o. i HŽ, IV prijavljenih NIELS j.d.o.o. i UŽ i dr. Također, u prilogu podneska dostavlja i dopis Državnog odvjetništva, Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta br. KR-US- 1875/2022 od 7. listopada 2022.. upućen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu kojim se kaznena prijava I prijavitelja DŽ i II prijavitelja BŽ protiv I prijavljenog HPB d.d. i njegovih odgovornih osoba, II prijavljenog odvjetnika Marka Žunića kao odvjetnika I prijavljenog HPB d.d., III prijavljenih Centra za financijska vještačenja d.o.o. i HŽ, IV prijavljenih NIELS j.d.o.o. i UŽ te V prijavljenih ostalih odgovornih osoba Centra za financijska vještačenja d.o.o. i NIELS j.d.o.o. prosljeđuje na daljnje postupanje nadležnom Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu (list 287-328 spisa).

3.4. Tužitelj, očitujući se na nalaz i mišljenje, navodi da je vještak na okolnost obračunavanja poreza na dodanu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) na ugovorenu naknadu pogrešno naveo da je tužitelj svoju obvezu PDV trebao obračunavati iz ugovorenog iznosa, umjesto da na ugovoreni iznos zaračunava PDV. Smatra da se iz sadržaja sklopljenog ugovora ne može zaključiti da bi tužitelj kao vlasnik zemljišta bio dužan umanjiti ugovorenu godišnju naknadu, čiji izračun je precizno i jasno određen, na način da obračuna iznos PDV-a iz ugovorene naknade umjesto na godišnju naknadu, a kako to pogrešno i neosnovano zaključuje vještak. Pri tom ističe da je tužitelj jedinica lokalne samouprave koja je izmjenom zakonskih propisa postala obveznik PDV-a, što se u trenutku sklapanja ugovora nije ni na koji način moglo predvidjeti pa stoga niti ugovoriti.

3.5. Spisu prilaže prijedlog za dopuštenje revizije na odluku Pž-3839/25 u kojoj je

Vrhovnom sudu postavio sljedeće pitanje:

Kada tijekom trajanja dugotrajnog ugovornog odnosa naknadno nastane zakonska obveza obračuna poreza na dodanu vrijednost, a ugovor ne sadrži odredbe o porezu na dodanu vrijednost niti su stranke nakon nastanka porezne obveze izmijenile ugovor, smatra li se porez na dodanu vrijednost sadržanim u ugovorenoj naknadi ili ga je druga strana dužna snositi kao zakonsku posljedicu nastale porezne obveze

3.6. Uslijed navedenih osporavanja, sud je odredio dopunsko vještačenje na okolnost je li tuženik predmetne račune proveo kroz svoje poslovne knjige i je li koristio pravo na odbitak PDV-a. Sudski vještak za financije i knjigovodstvo mr. Monika Stanić, dipl. oec. sačinila je dopunski nalaz i mišljenje 31. prosinca 2024. te se po pozivu suda dodatno očitovala na podnesak tužitelja od 31. siječnja 2025. te na prijeporno pitanje vezano uz uključivanje PDV-a u ugovorenu naknadu. Vještak je izradio dvije varijante izračuna (sa uračunavanjem PDV-a i bez njega). U spisu predmeta stoga postoji dostatna procesna građa na temelju koje drugostupanjski sud može donijeti odluku, ako zauzme stajalište da platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi valja održati na snazi i tužbeni zahtjev usvojiti.

3.7. U daljnjem tijeku postupka stranke su opširno obrazlagale pravna i činjenična pitanja koja su prijeporna u ovom sporu, a tuženik je predložio sudu provesti građevinsko vještačenje na okolnost utvrđivanja stvarne površine zemljišta na dan kada je dio predmetnog zemljišta iz vlasništva Grada Samobora prenesen u vlasništvo treće osobe.

3.8. U postupku izvođenja dokaza sud je u skladu s odredbom čl. 220. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22.,155/23. i 146/25.; dalje: ZPP) dokazivanjem po predloženim dokazima obuhvatio sve činjenice važne za donošenje odluke te je tako cijenio isprave koje su priložene u sudski spis.

3.9. Sud nije uzeo u obzir dokazni prijedlog tuženika za provođenje građevinskog vještačenja na ranije navedenu okolnost utvrđivanja stvarne površine zemljišta na dan kada je dio predmetnog zemljišta iz vlasništva Grada Samobora prenesen u vlasništvo treće osobe u skladu s odredbom članaka 299. ZPP-a.

3.10. Odredbom članka 299. ZPP-a propisano je da su stranke dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijed lozima protivne stranke. Stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka. Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir.

3.11. Kako je tuženik navedeni dokazni prijedlog iznio nepravovremeno (u stadiju glavne rasprave), a nije dokazao da bez svoje krivnje to nije mogao učiniti pravovremeno, valjalo je raspravnim rješenjem utvrditi da se navedeni dokazni prijedlog ne uzima u obzir.

3.12. Nakon tako provedenog postupka, sud je cijeneći dokaze pojedinačno te u njihovoj ukupnosti ponovno ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan pa je u skladu s odredbom članka 451. stavka 3. ZPP-a ukinuo u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi.

4. Odluka o biti spora

4.1. Uvodno valja istaknuti da je prvostupanjski sud u ponovljenom postupku postupio po uputi drugostupanjskog suda te je proveo financijsko-knigovodstveno vještačenje radi potpunog i pravilnog utvrđenja činjenica odlučnih za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Provedenim dokazima u ponovljenom postupku ujedno je otklonjena dvojba u pogledu valjanosti prijenosa prava građenja, pa je utvrđeno da je pravo građenja valjano preneseno na ovdje tuženika. Naime, tužitelj je u spis dostavio Ugovor o prijenosu prava građenja od 3. travnje 2009. zaključen između trgovačkog društva FANTAZIJA-PROJEKT d.o.o i FANTAZIJA ZABAVNI PARK d.o.o. (list 178-182 spisa).

4.2. Međutim, navedeno utvrđenje samo po sebi nije dostatno za zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Naime, predmet ovog postupka nije odlučivanje o valjanosti prijenosa prava građenja niti o obvezi koja proizlazi iz samog Ugovora o osnivanju prava građenja od 30. prosinca 20018., već o osnovanosti novčane tražbine koju tužitelj zahtijeva od tuženika, a koja je utužena putem javnog bilježnika koji je na temelju vjerodostojne isprave - izvoda otvorenih stavaka iz poslovnih knjiga na dan 30. svibnja 2019. izdao platni nalog. Pri tom se ponovo naglašava da je tužitelj u spis dostavio račune koji nisu podudarni s istim izvodom, a što je utvrdio i drugostupanjski sud u svojoj odluci.

4.3. U tom smislu prvostupanjski sud je ocijenio da valjanost prijenosa prava građenja ne dovodi automatski do zaključka da je tužitelj dokazao postojanje, dospijeće i visinu novčane tražbine prema tuženiku. Sud je takav zaključak formirao na temelju ispitivanja vjerodostojnosti isprava na kojima je tražbina utemeljena, a tek podredno na sadržaju ugovorene obveze.

4.4. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno je da predmetni računi nisu pravilno sastavljeni u skladu sa sadržajem ugovornog odnosa stranaka, niti u iznosu niti u njihovom dospijeću. Vještak je stoga napravio izračun koji bi bio pravilan da su računi ispostavljani i sastavljeni na pravilan način koji je sukladan ugovoru. Ovdje se posebno ističe da vještakov izračun, iako pravilan i izrađen u skladu s pravilima struke ne može nadomjestiti manjkavosti vjerodostojnih isprava koje su osnova tužiteljevog potraživanja

4.5. Pri tom je od osobitog značaja i činjenica, utvrđena tijekom postupka, da tuženik predmetne račune nije evidentirao u svojim poslovnim knjigama. Sama činjenica neevidentiranja računa, promatrana izolirano, ne bi nužno mogla biti odlučna za ocjenu osnovanosti tražbine. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja ona predstavlja dodatnu okolnost koja, zajedno s utvrđenim nedostacima predmetnih računa i izvodom iz poslovnih knjiga te nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, dovodi u pitanje njihovu vjerodostojnost.

4.6. Ta okolnost dodatno zahtijeva ocjenu tvrdnje tužitelja da upravo prema ovdje tuženiku postoji novčana obveza u iznosu navedenom u predmetnim računima. Naime, za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva nije dovoljno utvrditi postojanje određenog poslovnog odnosa između stranaka, odnosno činjenicu prijenosa prava građenja, već je potrebno utvrditi i da je upravo na temelju tog odnosa nastala konkretna novčana tražbina prema tuženiku u utuženom iznosu.

4.7. Uvidom u članak 3. Ugovora o osnivanju prava građenja sud utvrđuje da je nositelj prava građenja obvezan vlasniku zemljišta plaćati naknadu za pravo građenja, pri čemu godišnja naknada iznosi 1,35 kn po m², uz povećanje svake godine za indeks potrošačkih cijena u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini.

4.8. Iz dokumentacije priložene u spis (izvoda iz poslovnih knjiga i računa) proizlazi da je tužitelj za dvije godišnje naknade prava građenja izdao dva računa istoga dana, 1. siječnja 2018., pri čemu se navedeni računi odnose na ranija godišnja obračunska razdoblja. Navedena okolnost, sama po sebi, ne znači nužno da je ugovorna tražbina nepostojeća. Međutim, od odlučnog je značaja za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva, predstavlja li isprava na kojoj se temelji prijedlog za ovrhu vjerodostojnu ispravu podobnu za izdavanje platnog naloga.

4.9. Naime, prema propisima kojima je uređeno proračunsko računovodstvo, Grad Samobor, kao jedinica lokalne samouprave, bio je dužan osigurati zakonito i pravilno vođenje proračunskog računovodstva. Prema odredbi članka 101. stavka 1. Zakona o proračunu („Narodne novine“ broj 87/08., 136/12. i 15/15.), odgovorna osoba jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave odgovorna je za ustroj te zakonito i pravilno vođenje proračunskog računovodstva.

4.10. Prema odredbi članka 3. Pravilnika o proračunskom računovodstvu i Računskom planu („Narodne novine“ broj 124/14), proračunsko računovodstvo temelji se na načelima točnosti, istinitosti, pouzdanosti i pojedinačnom iskazivanju poslovnih događaja, dok se, prema odredbi članka 10. stavka 1. istoga Pravilnika, knjiženje i evidentiranje poslovnih događaja u poslovnim knjigama temelji na vjerodostojnim, istinitim, urednim i prethodno kontroliranim knjigovodstvenim ispravama.

4.11. Prema stavku 3. članka 10. navedenog Pravilnika, knjigovodstvena isprava je uredna ako se iz nje nedvojbeno može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja te njezin materijalni sadržaj, koji uključuje narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena, dok je vjerodostojna ako potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj.

4.12. U konkretnom slučaju, navedeni zahtjevi vjerodostojnosti i urednosti knjigovodstvenih isprava nisu ispunjeni. Naime, tužitelj je za dvije godišnje naknade prava građenja izdao dva računa istoga dana, 1. siječnja 2018., iako se navedeni računi odnose na ranija godišnja obračunska razdoblja. Sama činjenica da su računi izdani naknadno za ranija obračunska razdoblja, sama po sebi, ne znači nužno da ugovorna tražbina ne postoji. Međutim, od odlučnog je značaja okolnost da se podaci sadržani u tim računima ne podudaraju s podacima iz izvoda zatvorenih stavaka koji je tužitelj također dostavio kao dokaz svoje tražbine, a iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi ni da je naknada obračunavana i evidentirana u skladu s ugovorenom godišnjom naknadom za svako pojedino obračunsko razdoblje.

4.13. Takva nepodudarnost nije samo formalni nedostatak računa, već dovodi u pitanje njihovu vjerodostojnost budući da knjigovodstvena isprava mora potpuno i istinito odražavati nastali poslovni događaj. Stoga, imajući u vidu da se sadržaj računa ne podudara s računovodstvenom evidencijom samog tužitelja te da iz tako predočene dokumentacije nije moguće nedvojbeno utvrditi visinu i vrijeme nastanka pojedinih godišnjih obveza, navedeni računi ne predstavlja ju vjerodostojnu ispravu podobnu za donošenje platnog naloga u odnosu na predmetno potraživanje.

4.14. Naime, datum izdavanja računa ne može se poistovjetiti s datumom nastanka poslovne promjene niti sam po sebi određivati datum dospijeća tražbine. Ako je, prema ugovoru, tužitelju pripadala godišnja naknada za određeno razdoblje, tada je za ocjenu osnovanosti potraživanja potrebno utvrditi kada je za svako pojedino godišnje razdoblje nastala obveza plaćanja, kada je ta obveza dospjela te na koji je način i na temelju kojih vjerodostojnih knjigovodstvenih isprava evidentirana u poslovnim knjigama tužitelja.

4.15. Stoga, ovaj sud nalazi da tužitelj nije dokazao postojanje, visinu i dospijeće predmetnih tražbina vjerodostojnom ispravom podobnom za izdavanje i održavanje platnog naloga na snazi. Naime, predmetni platni nalog izdan je na temelju izvatka iz poslovnih knjiga tužitelja, odnosno otvorenih stavaka, uz koji su priloženi računi kojima je tužitelj tuženiku obračunao naknadu za pravo građenja. Stoga je, neovisno o postojanju ugovornog odnosa između stranaka, u ovom postupku prije svega potrebno ispitati omogućuju li isprave na kojima se predmetno potraživanje temelji pouzdano utvrđenje svih odlučnih elemenata tražbine.

4.16. U predmetnom slučaju izvadak iz poslovnih knjiga, zajedno s računima na kojima se temelji, ne omogućuje takvu provjeru. Naprotiv, činjenica da su dva računa za dvije zasebne godišnje naknade izdana istoga dana, 1. siječnja 2018. godine, iako se

1 0

odnose na ranija razdoblja, dovodi u pitanje mogućnost pouzdanog utvrđenja vremena nastanka pojedinih poslovnih promjena, a posljedično i dospijeća pojedinih tražbina. Također, tužitelj je neosnovano u ugovorenu naknadu uključivao PDV, što također pridonosi nepravilnosti obračunate naknade. Obračunavanje PDV-a na ugovorenu naknadu, mijenja visinu ugovorene naknade, a što nije u skladu s ugovorom.

4.17. Budući da se u ovom postupku odlučuje o platnom nalogu utemeljenom na vjerodostojnoj ispravi, a ne o postojanju poslovnog odnosa stranaka, odlučne su upravo okolnosti vezane uz osnovu i visinu tražbine sadržane u toj ispravi. Kako ni iz dostavljenih računa, u vezi s ostalim provedenim dokazima, nije moguće pouzdano utvrditi postojanje i visinu obveze tuženika, tada oni ne mogu predstavljati dostatnu osnovu za održavanje platnog naloga na snazi. Naime, u postupku u kojem se upravo na tim računima i izvatku iz poslovnih knjiga temelji zahtjev za izdavanje platnog naloga, mora biti moguće pouzdano utvrditi kada je pojedina tražbina nastala, na koje se razdoblje odnosi, kada je dospjela i na koji je način utvrđena njezina visina. Datum naknadnog izdavanja računa ne može sam po sebi određivati ni vrijeme nastanka ni dospijeće tražbine.

4.18. U tom pogledu osobito je značajan nalaz sadržan u Izvješću o obavljenoj financijskoj reviziji Grada Samobora za 2018. godinu Državnog ureda za reviziju. Iz tog izvješća proizlazi da predmetna naknada nije redovito obračunavana, već da su, primjerice, u 2018. godini ispostavljeni računi za godišnju naknadu za 2016. i 2017. godinu. Nadalje, utvrđeno je da su računi do kraja 2014. godine ispostavljani trgovačkom društvu koje je još 2009. godine prenijelo pravo građenja na druga društva, dok za pojedina razdoblja, među kojima su 2009. i 2016. godina, računi nisu bili ispostavljeni. Navedeni nalaz Državnog ureda za reviziju nije sam po sebi dokaz nepostojanja predmetne tražbine, ali je od neposrednog značaja za ocjenu vjerodostojnosti i potpunosti računovodstvene dokumentacije na kojoj tužitelj temelji svoj zahtjev. On potvrđuje da obračun i fakturiranje predmetne naknade nisu provođeni kontinuirano i u pravilnim godišnjim intervalima, već su pojedini računi izdavani naknadno za ranija razdoblja, dok za pojedina razdoblja računi uopće nisu bili izdani.

4.19. Takvo stanje dodatno onemogućuje pouzdanu provjeru pojedinačnih godišnjih tražbina, osobito imajući u vidu da je pravo građenja u međuvremenu preneseno na drugo društvo. Naime, na razini izvjesnosti nije moguće utvrditi je li, kada i kome predmetna naknada fakturirana te je li za isto razdoblje eventualno već izvršeno plaćanje i od strane kojeg društva. Iz raspoložive dokumentacije to se ne može pouzdano utvrditi, pa se ne može isključiti ni mogućnost da je za isto razdoblje naknada prethodno bila fakturirana drugom subjektu ili od njega naplaćena, što posredno, kao mogućnost ,proizlazi iz nalaza Državnog ureda za reviziju.

4.20. Tuženik u postupku, među ostalim ističe prigovor zastare, pa s tim u vezi valja istaknuti da pravodobno izdavanje računa nije samo pitanje pravilnog vođenja poslovnih knjiga, već i pretpostavka utvrđivanja dospijeća pojedine tražbine. Ako bi se vjerovnicima dopustilo da za već dospjele tražbine izdaju retroaktivno račune, dopustio bi se pomicanje trenutka dospjelosti, a tako bi se onemogućilo i utvrđivanje zastare pojedine tražbine. Naime, dospjelost tražbine ne može se vezati uz proizvoljni datum dospijeća naznačen na računu, već uz stvarno dospijeće same tražbine. S tim u vezi, sud ističe da se u predmetnom slučaju primjenjuje odredba članka 226. ZOO -a kojom je propisan trogodišnji zastarni rok za tražbine povremenih davanja koje dospijevaju

1 1

godišnje ili u kraćim razdobljima pa je račun broj 0000001 koji se odnosi na naknadu za pravo građenja za 2015. godinu, u svakom slučaju u zastari budući da je postupak pokrenut 31. svibnja 2019.

4.21. Nadalje, kako je prethodno navedeno visina predmetnog potraživanja dovedena je u pitanje i nalazom financijskog vještaka, koji je utvrdio da je tužitelj na ugovorenu naknadu obračunao PDV, iako takva obveza ugovorom nije bila ugovorena , odnosno povećava visinu naknade. Tužitelj je pritom tvrdio da u ranijem razdoblju nije bio obveznik PDV-a, a da je naknadno stekao taj status. Međutim, sama promjena poreznog statusa tužitelja ne predstavlja ugovornu osnovu za jednostrano povećanje ugovorene naknade za iznos PDV-a. Stoga ni iz računa nije moguće nedvojbeno utvrditi da iskazani iznos odgovara upravo ugovorenoj novčanoj obvezi tuženika.

4.22. Dodatna dvojba u pogledu visine tražbine proizlazi i iz zemljišnoknjižnog stanja. Iz zemljišnoknjižnog izvatka koji je tuženik dostavio u spis proizlazi da Grad Samobor nije vlasnik dijela zemljišta površine naveden u članku 1. Ugovora, premda naknadu obračunava za cjelokupnu površinu zemljišta obuhvaćenog ugovorom o pravu građenja. Navedena okolnost osobito je značajna imajući u vidu da je člankom 1. ugovora navedeno da ugovorne strane suglasno utvrđuju da je Grad Samobor, kao osnivač prava građenja, vlasnik predmetnih nekretnina u ukupnoj površini od 37788 m2. Tuženik je doveo u razumnu sumnju pitanje istinitost te ugovorne konstatacije u odnosu na ukupnu površinu zemljišta.

4.21. Budući da je naknada ugovorena prema površini zemljišta, pitanje stvarnog vlasničkog obuhvata neposredno je povezano s visinom tražbine. Ako Grad Samobor nije vlasnik cijele površine za koju je naknada obračunata, upitno je za koji je dio zemljišta imao pravnu osnovu zahtijevati naknadu. Bez toga se ne može provjeriti ni sama obračunska osnovica, a time ni visina godišnje naknade.

4.22. Prema tome, u konkretnom slučaju ne radi se o pojedinačnom formalnom nedostatku računovodstvene dokumentacije. Naprotiv, više međusobno povezanih okolnosti dovodi u pitanje njezinu vjerodostojnost: računi za pojedina godišnja razdoblja izdavani su retroaktivno, dva računa za dvije godišnje naknade izdana su istoga dana, Državni ured za reviziju utvrdio je neredovitost u fakturiranju i činjenicu da su za pojedina razdoblja računi izostali, računi su ranije bili ispostavljani društvu koje više nije bilo nositelj prava građenja, nije moguće pouzdano utvrditi jesu li pojedine naknade već bile fakturirane ili naplaćene od drugih subjekata, u obračun je uključen PDV za koji nije utvrđena ugovorna osnova, a zemljišnoknjižni podaci dovode u pitanje vlasništvo tužitelja nad cjelokupnom površinom za koju je naknada obračunata.

4.23. Pri tome ovaj sud ima u vidu i odredbu članka 3. stavka 3. ZPP-a, prema kojoj sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su protivna prisilnim propisima i pravilima javnog morala. Ta odredba, promatrana u okviru načela zakonitosti i zaštite javnog poretka, ne dopušta da sudska zaštita posluži kao sredstvo kojim bi se naknadno konvalidiralo ili legaliziralo postupanje protivno prisilnim propisima. To je osobito važno u ovom predmetu jer je tužitelj Grad Samobor, odnosno jedinica lokalne samouprave. Od javnopravnog subjekta opravdano se očekuje osobit stupanj urednosti, zakonitosti, transparentnosti i odgovornosti u vođenju poslovnih evidencija i ostvarivanju imovinskih prava.

1 2

4.24. Sudska zaštita u ovakvoj vrsti postupaka ne može biti sredstvo kojim bi se naknadno legaliziralo postupanje javnopravnog subjekta koje nije utemeljeno na urednoj, provjerljivoj i zakonito nastaloj poslovnoj dokumentaciji. Suprotno bi značilo da se samim naknadnim računovodstvenim evidentiranjem mogu konstruirati sadržaj, visina i dospijeće tražbine, što bi bilo protivno samoj svrsi instituta vjerodostojne isprave. Upravo je svrha postupka koji je pokrenut na temelju vjerodostojne ispravei da sud može, već na temelju isprave na kojoj se zahtjev temelji, odnosno njezine povezanosti s drugim vjerodostojnim ispravama, provjeriti da se radi o stvarno nastalom i određenom poslovnom događaju, a ne o naknadno konstruiranom računovodstvenom prikazu potraživanja.

4.25. Budući da navedeni standard u ovom slučaju nije ispunjen, predmetni izvod iz poslovnih knjiga, zajedno s računima na kojima se temelji, ne predstavlja vjerodostojnu ispravu podobnu za održavanje platnog naloga na snazi. Stoga, neovisno o tome postoji li između stranaka ugovorni odnos iz kojeg bi u načelu mogla proizlaziti obveza plaćanja naknade za pravo građenja, tužitelj u ovom postupku nije dokazao konkretne novčane tražbine čiju naplatu zahtijeva, i to u pogledu njihova nastanka, visine i dospijeća.

4.26. Zaključno valja istaknuti da je člankom 8. Ugovora propisano:

Nositelj prava građenja dužan je u roku od 3 mjeseca od dana potpisa ovog ugovora dostaviti prijedlog UPU-a Šmidhen II.

Nositelj prava građenja je dužan u roku od 3 (tri) mjeseca od dana prihvaćanja UPU-a Šmidhen II podnijeti potpuni zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole.

Nositelj prava građenja dužan je u roku od 6 mjeseci od izdavanja lokacijske dozvole podnijeti potpuni zahtjev za potvrdu glavnog projekta.

Ukoliko izgradnja ne započne u roku od 30 dana od dana ishođenja pravomoćne potvrde glavnog projekta ili se izgradnja ne završi u roku utvrđenom u Predinvesticijskoj studiji iz članka 2. ovog Ugovora, ili nositelj prava građenja ne izvrši obvezu plaćanja, sukladno članku 3. ovog Ugovora, ovaj ugovor o pravu građenja se raskida, bez mogućnosti ikakvih odštetnih zahtjeva od strane nositelja prava građenja, a napose nositelj prava građenja ne može od osnivatelja prava građenja tražiti naknadu za povećanu vrijednost predmetnog zemljišta za do tada izgrađeno. Rok iz stavka 2. ovog članka ne teče za vrijeme djelovanja više sile.

4.27. U nalazu Državnog ureda za reviziju (str. 27) navedeno je da prema obrazloženju Grada Samobora, nositelji prava građenja nisu ishodili potvrde glavnog projekta i nisu započeli ulaganja te naknada za pravo građenja nije obračunavana niti plaćena u skladu s ugovorom, a do konca 2018. nije pokrenut postupak raskida ugovora o građenju.

4.28. Imajući u vidu takvo utvrđenje i sam sadržaj navedene ugovorne odredbe, ovaj sud utvrđuje da je predmetni ugovor raskinut. Naime, ugovorne strane su odredile da se u slučaju neispunjenja ugovorom određenih obveza, odnosno neostvarenjem ugovorom određenih pretpostavki, u ugovorenim rokovima, Ugovor raskida. Riječ je o prestanku ugovora po samom zakonu u smislu odredbe članka 361. stavka 1. i 4. ZOO- a. Stoga za nastup raskida nije bilo potrebno da tužitelj naknadno poduzme posebnu radnju raskida, budući da je posljedica neispunjenja ugovornih obveza u ugovorenom roku, već unaprijed određena samim ugovorom i nastupa po zakonu.

1 3

4.29. Iz navedenog proizlazi da čak i kada bi se prihvatilo i slijedilo shvaćanje drugostupanjskog suda te zanemarile sve nepravilnosti na koje je ovaj sud ukazao u svojoj odluci te pristupilo ispitivanju ugovornog odnosa stranaka i osnovanosti potraživanja, tužbeni zahtjev ne bi bio osnovan jer takvo ispitivanje nužno uključuje i pitanje prestanka ugovora koji je predstavljao pravnu osnovu tužiteljeva potraživanja.

4.30. Zaključno valja istaknuti da je tužitelj imao mogućnost izabrati drugi način pravne zaštite kojim će ostvarivati svoje potraživanje odnosno mogao je tužbom izravno potraživati navedeni iznos, pri čemu pravilnost i valjanost izdanih računa u tom slučaju ne bi bile od odlučnog značaja, već bi postojanje i visinu tražbine morao dokazivati drugim odgovarajućim dokaznim sredstvima. No, put prav ne zaštite koji je tužitelj odabrao u konkretnom slučaju jest ostvarivanje tražbine na temelju izvoda iz poslovnih knjiga i izdanih računa. Ti putevi pravne zaštite ne mogu se međusobno miješati.

4.31. Naime, kada se tražbina ostvaruje na temelju vjerodostojnih isprava, tada su pravilnost i valjanost izdavanja od odlučnog značaja, budući da se takav način ostvarivanja tražbine temelji na strogom načelu legaliteta i poštivanju posebnih propisa koji uređuju pretpostavke i način izdavanja računa. Stoga tužitelj, nakon što je svoje potraživanje utemeljio na izvodu iz otvorenih stavaka i izdanim računima, ne može otklanjati nedostatke u njihovu izdavanju pozivanjem na okolnosti kojima bi eventualno dokazivao samo postojanje tražbine.

5. Troškovi postupka

5.1. Tuženik je uspio u sporu te je na ročištu za glavnu raspravu 8. srpnja 2026. naveo da potražuje trošak provedenog postupka, no nije naveo u kojem iznosu te spisu predmeta nije privio troškovnik.

5.2. Iz navedenog razloga, sud tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška cijeni neodredivim i stoga nepodobnim za odlučivanje zbog čega ova presuda ne sadrži odluku o trošku.

6. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 24. kolovoza 2026.

S U D A C

Iva Buljan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove presude i rješenja. Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.