Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-501/2023-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Ani Lazić, u pravnoj stvari tužitelja TŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Davoru Zimiću, odvjetniku iz Varaždina, Banovinska 13, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima – odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 21. srpnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Davora Zimića, odvjetnika iz Varaždina, Banovinska 13 i zamjenice punomoćnika tuženika IŠ, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, te objave presude 21. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim dijelovi odredaba iz čl. 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu, broj: 3205987929, kreditna partija: 7102984141, od dana 25.02.2006. godine koji je dana 06.03.2006. godine potvrđen od strane Javnog bilježnika Bojane Štimac iz Varaždina, pod brojem: OU-317/2006-1, a kojima je kao valuta, uz koju je vezana glavnica kredita, ugovorena valuta u švicarskim francima, te kojima je propisana obveza vraćanja kredita (u anuitetima) uz valutnu klauzulu u švicarskim francima.

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe iz čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu, broj: 3205987929, kreditna partija: 7102984141, od dana 25.02.2006. godine koji je dana 06.03.2006. godine potvrđen od strane Javnog bilježnika Bojane Štimac iz Varaždina, pod brojem: OU-317/2006-1, a koji glasi:

„koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“

te su ništetne i sve kasnije tuženikove jednostrane izmjene kamatne stope i kao takve ne proizvode nikakve pravne učinke.

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe iz čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu, broj: 3205987929, kreditna partija: 7102984141, od dana 25.02.2006. godine koji je dana 06.03.2006. godine potvrđen od strane Javnog bilježnika Bojane Štimac iz Varaždina, pod brojem: OU-317/2006-1, a koji glasi:

„Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora.“

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB: 92963223473, Jadranski Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, da tužitelju TŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana isplati iznos od 9.573,61 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i to:

- na iznos 280,69 EUR od 14. siječnja 2011.

- na iznos 23,83 EUR od 16. veljače 2011.

- na iznos 65,92 EUR od 11. ožujka 2011.

- na iznos 364,47 EUR od 16. ožujka 2011.

- na iznos 336,85 EUR od 14. travnja 2011.

- na iznos 23,83 EUR od 13. svibnja 2011.

- na iznos 8.478,01 EUR od 16.05.2011.

pa do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja radi isplate iznosa od 273,29 EUR sa zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan.

VI. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika u iznosu od 1.464,58 EUR s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog tečaja sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos do isplate.

VII. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, Jadranski Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, naknaditi trošak parničnog postupka tužitelju TŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u iznosu od 2.050,00 EUR (dvije tisuće pedeset eura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. kolovoza 2026. do isplate prema stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope - kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom 25. veljače 2026. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3205987929, kreditna partija 7102984141 solemniziran 6. ožujka 2006. po javnom bilježniku Bojani Štimac iz [adresa] pod brojem OU-317/2006-1 mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 67.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna, po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Navodi da je člankom 1. i 7. ugovora ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima, a člankom 2. promjenjiva kamatna stopa prema jednostranoj odluci banke koje odredbe ugovora smatra ništetnima te tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti tih odredbi pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012, od dana 04.07.2013. godine, potvrđenom Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od dana 14.06.2018. godine, u dijelu koji se odnosi na tuženika, kojom je pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Isto tako, poziva se na istu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13-4, od dana 13.06.2014. godine, u dijelu koji se odnosi na tuženika, pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, a koja povreda traje i nadalje, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a sve s obzirom na to da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora, tuženik i tužitelj nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača tj. tužitelja. Navodi da je tužitelj na ime razlike zbog promjene tečaja CHF uplatio tuženiku iznos od 9.846,90 EUR, te upravo taj iznos predstavlja iznos koji je tuženik, zbog ništetnih odredbi vezanih uz valutu CHF, neutemeljeno naplatio od tužitelja, radi čega tužitelj, osim utvrđenja ništetnosti ranije navedenih ugovornih odredaba potražuje i isplatu navedenog iznosa uvećanog za zatezne kamate. Vezano za dio tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelj je na ročištu 21. srpnja 2026. naveo da isto zahtijeva iz razloga što je u skladu sa relevantnom sudskom praksom iz kolektivnog spora nedvojbeno utvrđeno da je predmetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna te tužitelj ima pravni interes i u ovom postupku postaviti deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, bez obzira na činjenicu da uz taj deklaratorni tužbeni zahtjev nije vezan u ovom trenutku kondemnatorni tužbeni zahtjev. Naveo je da su pred Ustavnim sudom RH u tijeku postupci povodom ustavnih tužbi u kojima tužitelji zahtijevaju utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora te postoji realna mogućnost da će Ustavni sud u svojoj odluci odlučiti da su cijeli ugovori ništetni u slučaju ako je utvrđena ništetnost i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te upravo iz tog razloga tužitelj postavlja i takav deklaratorni tužbeni zahtjev kojeg inače i ima pravo u svakom trenutku postaviti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja glede tužbenog zahtjeva vezanog uz preplatu jer da uplate po kreditu nisu vršene isključivo od strane tužitelja, već i drugih osoba, te da bi tužitelj mogao tražiti samo preplate koje je sam vršio. Osporava status potrošača tužitelja, ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, a da je to osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Tuženik ističe prigovor zastare tražbine tužitelja smatrajući da se u konkretnom slučaju primjenjuje trogodišnji zastarni rok jer da se radi o postupku naknade štete, a rok zastare da teče od svakog pojedinog više plaćenog iznosa, a kako je tužba podnijeta 13. lipnja 2023. tužiteljeva tražbina je zastarjela. Upućuje na odluku suda EU u predmetu C-81/19 iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti iz razloga što je ista odredba odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, pa je ista isključena iz primjene Direktive jer se mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Nadalje, ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF te da je nelogično da tužitelj ne bi znao za rizik koji preuzima prilikom kreditnog zaduživanja pri čemu su i tužitelj i tuženik, ugovaranjem valutne klauzule dobrovoljno pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača opromjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan, što da je tuženik i činio. Smatra da je deklaratorna zaštita koju traži tužitelj usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Osporava da bi tužitelju nastala šteta, a osporava i osnovanost tijeka zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose od dana dospijeća istih jer se sukladno čl. 214. i čl. 1115. ZOO-a stečeno bez osnove vraća zajedno sa zateznim kamatama ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, dok prema mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 5. ožujka 2004. ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu čl. 214. ZOO treba smatrati savjesnim pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tužitelj u podnesku od 3. svibnja 2026. u cijelosti osporava navode odgovora na tužbu. Vezano za prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja navodi da su sve uplate vezane uz predmetni kredit, vršene u ime, za račun i po nalogu tužitelja kao korisnika kredita, a tuženik ih je kao takve i prihvatio, evidentirao i iskoristio za zatvaranje obveza po predmetnom kreditu. Nadalje, da tužitelj nedvojbeno ima status potrošača, budući da se radi o fizičkoj osobi, pri čemu je u Ugovoru izrijekom navedeno: „Namjena kredita je refinanciranje postojećeg kredita u banci i adaptacija kuće“. Vezano uz dio o „refinanciranju postojećeg kredita u banci“, ističe se da se također radilo o stambenom kreditu i to u privatne, a ne u poslovne svrhe. Glede prigovora zastare poziva se na pravna shvaćanja koja je Vrhovni sud Republike Hrvatske, iznio u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018, a prema Zaključku Građasnkog odjela toga suda na svojoj sjednici od dana 30.01.2020. da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, da u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje isplatu kao posljedicu ništetnosti dijelova odredaba Ugovora i Dodatka Ugovoru o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, nije osnovan tuženikov prigovor zastare, s obzirom da do dana podnošenja tužbe tj. do dana 13.06.2023. godine, a računajući od dana 14.06.2018. godine, nije protekao zastarni rok od 5 godina. Tužitelj je ostao kod svih navoda iz tužbe i predložio da se tužbeni zahtjev usvoji.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao svu dokumentaciju u spisu predmeta i to presliku Ugovora o kreditu broj 3205987929 od 25. veljače 2006. sa potvrdom o solemnizaciji javnog bilježnika Bojane Štimac iz [adresa], od 6. ožujka 2026. poslovni broj OU-317/2006-1, presliku pregleda promjena kamatnih stopa po kreditnoj partiji broj 7102984141 od 11. svibnja 2021., presliku prometa po kreditnoj partiji broj 7102984141 za razdoblje od 25. veljače 2006. do 17. svibnja 2011., pročitani su nalazi i mišljenja i dopune nalaza i mišljenja sudske vještakinje Vlaste Santo Olđa te je saslušan tužitelj TŠ.

5. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika i odredbi ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak te novčano potraživanje tužitelja s osnova stjecanja bez osnove radi preplate po kreditu primjenom ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF.

7. Nesporno je između stranaka da je tužitelj s tuženikom 25. veljače 2026. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3205987929, kreditna partija 7102984141, i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, s time da je taj ugovor solemniziran 6. ožujka 2006. kod javnog bilježnika Bojane Štimac iz [adresa] pod brojem OU-317/2006-1, te da mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 67.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna, po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, da je rok otplate kredita 15 godina, zatim da se kredit odobrava za refinanciranje postojećeg kredita i adaptaciju stana te da je tužitelj otplatilo navedeni kredit u cijelosti.

8. Sporno je među strankama da li tužitelj ima aktivnu legitimaciju za ukupno novčano potraživanje obuhvaćeno tužbenim zahtjevom, da li je nastupila zastara potraživanja, sporna je osnova tužbenog zahtjeva, te da li su stranke pregovarale o predmetnim odredbama ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF.

9. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10. Odredbom iz članka 26. stavka 1. ZOO propisana je mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Odredbom iz članka 22. stavka 1. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Iz citirane odredbe proizlazi da su stranke pa tako i tuženik mogle sklapati ugovore o kreditu na način da su ugovarale valutnu klauzulu. Međutim, sporno je između stranaka da li su te odredbe ugovora bile ugovorene na zakonit način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su 27. ožujka 2006. tuženik – banka, davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita i protivnik osiguranja, sklopili ugovor o potrošačkom kreditu te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP/03). Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

11. O ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čija je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je djelomično presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82.i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. prihvatio je utvrđenja drugog stupnja i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Povodom odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III- 2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U- III-2605/15 od 13. prosinca 2016. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt- 575/16 od 3. listopada 2017. ukinuo djelomično presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točci 2. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004.godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Također je točkom 9. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

14. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle, spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim. Ustavni sud je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.

15. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. 1 stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

16. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke.

17. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 25. veljače 2006. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, te da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

18. Također, iz odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi i da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Na ove sporne okolnosti proveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

19. Tužitelj je u svom iskazu na ročištu 14. siječnja 2025. naveo da je 2002. godine kupio kuću za stanovanje za sebe i svoju obitelj koju je bilo potrebno adaptirati je kuću kupio sredstvima kredita sklopljenog kod tuženika, a 2006. godine da mu je tuženik ponudio povoljniji kredit kojim je mogao refinancirati postojeći kredit i ostvariti još sredstava za adaptaciju te predmetne kuće, a radilo se o ovdje predmetnom ugovoru o kreditu koji je sklopio budući da je otplata bila predviđena u kraćem roku i to na 15 godina i sa povoljnijom kamatom. Naveo je da je ugovor sklopio upravo kod tuženika jer je već od prije bio klijent Zagrebačke banke te da prije sklapanja samog ugovora nije pregovarao o pojedinim odredbama istog već je pristao na ponuđeno je vjerovao tuženiku da se radi o najpovoljnijoj ponudi te je na istu pristao upravo takvu kakva mu je bila i ponuđena. Odredbe ugovora nije detaljno pročitao no razumio je što znači valutna klauzula i u tom smislu mislio da se rata kredita zbog promjene tečaja valute može promijeniti za nekih 2-3 posto, međutim niti u banci niti kod javnog bilježnika nitko ga nije upozorio na postojanje bilo kakvog rizika do kojeg bi moglo doći i koji bi utjecao na njegove obaveze. Također nije mu bilo pojašnjeno na koji način se može promijeniti ugovorena kamata. Naveo je da se sjeća da mu je javni bilježnik jedino obrazložio da je predmetnim ugovorom založio i tu predmetnu nekretninu kao sredstvo osiguranja. Rate kredita u početku su iznosile oko 2.300,00 kuna, a kad su bile na vrhuncu iznosile su oko 5.300,00 kuna, a kako se 2008. rastao i živio sa dvoje djece, više nije mogao otplaćivati rate te je kuću prodao, a kredit zatvorio. U navedenoj kući nikada nije obavljao nikakvu poslovnu djelatnost već mu je ista služila samo za stanovanje. Za uplate koje su izvršene od Privredne banke Zagreb tužitelj je naveo da se najvjerojatnije radilo o tome da su kupci kuće na taj način uplatili kupoprodajnu cijenu za kupnju kuće. Za pojam valuta utočišta tužitelj je naveo da nikada nije čuo. Od 2005. godine je u vojnoj mirovini. Nisu mu dolazile nikakve obavijesti banke kada su se mijenjale rate kredita, već je sam išao u banku jednom ili dva puta u situaciji kada više nije mogao otplaćivati visoke iznose rata, a tamo su mu rekli da je to njegova obaveza koju je preuzeo sklopljenim ugovorom i da ih mora podmiriti.

20. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti našao vjerodostojnim jer je isti iskazivao izravno, dosljedno i životno. Iz iskaza upravo proizlazi kako se tužitelju kredit nudio kao najpovoljniji, a prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvih pregovora vezano za odredbe ugovora, niti su se tužitelju posebno tumačile pojedine odredbe ugovora i njihov značaj. Prema tome, uzevši u obzir iskaz tužitelja i činjenicu da tuženik tijekom postupka nije ponudio odgovarajući dokaz kojim bi dokazao da su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i to na način da su tužitelju od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donijeti razboritu i informiranu odluku te da na temelju toga može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe za njegove financijske obveze mogle imati, sud je našao da tuženik nije dokazao da je o spornim odredbama ugovora bilo pregovora i da su iste protumačene tužitelju, a kako to tuženik navodi.

21. Kako tuženik dakle nije dokazao da se o spornim odredbama pregovaralo s tužiteljem niti da su tužitelju sporne odredbe ugovora protumačene te prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/ 03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09), sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o potrošačkom kreditiranju koji je sklopio ovdje tužitelj s tuženikom prema kojima je glavnica vezana uz švicarski franak i prema kojima je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

22. Vezano za prigovor tuženika da tužitelju nedostaje aktivna legitimacija jer su pojedine uplate na ime podmirenja kredita vršene od strane Privredne banke valja reći da je tužitelj u svom iskazu naveo kako se radilo o uplatama izvršenim na ime kupoprodajne cijene koju su platili kupci predmetne nekretnine čija je adaptacija financirana ovdje predmetnim ugovorom o kreditu. Iz prometa po kreditu vidljivo je da su iste uplate vršene u ime i za račun tužitelja kao korisnika kredita i na taj način ih je tuženik i evidentirao i u konačnici zatvorio kredit slijedom čega nije osnovan ovaj prigovor tuženika.

23. Glede prigovora tuženika da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača te da je sredstva ostvarena kreditom utrošio namjenski valja reći da je člankom 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) određeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti u obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a da iz sadržaja samog predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao korisnik kredita, kao fizička osoba bez napomene da bi nastupio u nekom drugom svojstvu, uz namjenu – refinanciranje postojećeg kredita u banci i adaptacija kuće, a isti je tužitelj i vlastoručno potpisao, te isti ni u čemu ne upućuje da bi se radilo o kreditu koji se odobrava za financiranje obavljanja ikakve poslovne djelatnosti. Prema tome, budući da iz samog ugovora proizlazi da je tužitelj nastupio kao potrošač, u konkretnom je slučaju teret dokaza da se ne radi o tužitelju kao potrošaču bio upravo na tuženiku, a tuženik tijekom postupka ničime nije dokazao da tužitelj u ugovornom odnosu ne bi nastupio kao potrošač (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-18/2018 od 25. svibnja 2020.). Tuženik tijekom postupka nije ni tvrdio da tužitelj predmetni ugovor o kreditu ne bi sklopio u svojstvu potrošača, odnosno da se tijekom razdoblja otplate kredita promijenila svrha radi koje je tužitelju odobren kredit u smislu da bi kredit bio korišten u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju i njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a isto tako nije navodio niti da bi se sredstva ostvarena kreditom utrošila u neku drugu namjenu različitu od ugovorom predviđene iako je za kontrolu trošenja sredstava sukladno samom Ugovoru imao i ovlaštenje i to prema čl. 23. E prema kojem kreditor ima pravo kontrolirati namjensko korištenje kredita pregledom kreditiranog objekta isplatnih i drugih dokumenata itd. Stoga sud nije našao osnovanim ovaj prigovor tuženika.

24. Vezano za prigovor zastare, treba navesti da sukladno odredbi iz članka 225. ZOO-a opći zastarni rok iznosi pet godina, dok je odredbom iz članka 241. ZOO- a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Dakle, zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi. U konkretnom slučaju presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, postala je pravomoćna danom donošenja presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske odnosno 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda toga suda broj Pž-6632/2017, kojom je, kako je to u prethodnoj točci obrazloženja navedeno, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018.).

25. Tužba tužitelja podnesena je 13. lipnja 2023. dakle, unutar zastarnog roka u odnosu na presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. pa bi zastara potraživanja tužitelja vezano za stjecanje bez osnove zbog stjecanja prema ništetnim odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupila 14. lipnja 2023., a slijedom čega je prigovor zastare tuženika neosnovan.

26. Prema objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja (izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.), počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema tome, u konkretnom slučaju zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva je počeo teći od pravomoćnosti onog dijela sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite koji se odnosio na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora kojim je otplata kredita u kunama ugovorena s valutnom klauzulom u CHF, a nastupio bi 14. lipnja 2023.

27. Sudska vještakinja Vlasta Santo Olđa dostavila je sudu nalaz i mišljenje 10. lipnja 2025., koji je ispravila nalazom od 19. veljače 2026. i 18. lipnja 2026. Nakon tako dostavljenog ispravka tužitelj nije imao primjedbi na tako sastavljen nalaz. Tuženik je u podnesku od 27. lipnja 2025. naveo da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka iako i nadalje osporava osnovu potraživanja tužitelja te ističe prigovor radi prebijanja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta za slučaj da sud nađe ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli i to u iznosu od 1.476,30 eur. U podnesku od 20. ožujka 2026. nakon ispravljenog nalaza sudske vještakinje tuženik osporava ispravljeni nalaz u dijelu koji se odnosi na izračun tečajne razlike povodom ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli smatrajući da je primijenio pogrešnu metodu obračuna tečajne razlike, no nije predlagao dopunsko vještačenje. U preostalom dijelu nije imao primjedbi na matematički izračun te je ostao kod izjavljenog prigovora radi prijeboja. Nakon dostave konačno ispravljenog nalaza tuženik nije isticao prigovore na isti, iako je na ročištu 21. srpnja 2026. izjavio da ostaje kod ranije navedenih prigovora time da nije niti predlagao dopunsko vještačenje niti saslušanje sudskog vještaka.

28. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje Vlaste Santo Olđa od 10. lipnja 2025. proizlazi da je došlo do razlike kod isplata plaćenih anuiteta kredita primjenom ništetne odredbe ugovora o kreditu, uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, odnosno ono što bi tužitelj platio primjenom kupovnog tečaja tuženika za CHF prema HRK na dan isplate kredita 25. ožujka 2006., uz primijenjeni tečaj koji je kod isplate kredita iznosio 4,692392 KN za CHF. U nalazu navodi da je u razdoblju od 1. svibnja 2006. do 16. svibnja 2011. tužitelj više platio 9.573,61 EUR pri čemu je vještak u obzir uzeo i manje plaćene iznose po osnovi nižeg tečaja od početno ugovorenog, tzv. negativne razlike koje je utvrdio u iznosu od 744,55 eur. Sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka u potpunosti prihvatio kao stručan i izrađen sukladno danom nalogu suda. Dakle, iz provedenog vještačenja proizlazi da je tužitelj otplaćujući kredit tuženiku prema djelomično ništetnim odredbama ugovora o kreditu tuženiku platio više, i to iznos od 9.573,61 EUR, sukladno kojem nalazu je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev.

29. Sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka u potpunosti prihvatio kao stručan, objektivan i izrađen sukladno danom nalogu sud, a istome nije prigovorio tužitelj koji je tužbeni zahtjev uskladio s danim nalazom vještaka. Vezano za navode tuženika koji prigovara nalazu navodeći kako je među stranama ugovora ugovorena valutna klauzula te da se preplate ne mogu računati u odnosu na početni tečaj CHF u odnosu na KN jer to nije bio sadržaj ugovora, valja reći da se radi o prigovoru pravne prirode te se tiče samog zadatka vještačenja. Vještačenje koje je provedeno na način kako je to obrazloženo posljedica je ništetnosti spornih ugovornih odredbi, pri čemu učinci ništetnosti djeluju ex tunc tj. od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da takva ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga ugovor egzistira bez ništetnih odredbi, dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF prema kreditorovom prodajnom deviznom tečaju na dan isplate. Kako sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati sporne ništetne ugovorne odredbe, utvrđenje obveze (odnosno preplate) tužitelja te vještačenje na tu okolnost bilo je moguće provesti jedino na naprijed navedeni način.

30. Glede tuženikova potraživanja istaknuta prigovorom prijeboja ističe se da je nalazom vještaka od 18. lipnja 2026. utvrđena negativna tečajna razlika u iznosu od 744,55 EUR uzeta u obzir kod obračuna preplate pa time isto ide u prilog tuženiku jer je time njegova obveza prema tužitelju niža radi čega sud ovaj prigovor nalazi neosnovanim. Valja reći i to da potraživanje tuženika istaknuto prigovorom radi prijeboja u iznosu od 1.464,58 EUR (ranije u iznosu 335,87 EUR) nije osnovano budući da tužitelj nije ništa primio ili stekao od tuženika bez osnove, pa da stoga ne može postojati obveza tužitelja za vraćanje nečega što nije primio. Također, za istaknuti je da tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost spornih odredbi već tuženik, koji je kao kreditor povrijedio interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditu korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi koje je sam uvrstio u ugovor. Tužitelj je za navedeno potraživanje tuženika u podnesku od 3. rujna 2024. istaknuo prigovor zastare, međutim, sukladno čl. 323. st. 2. ZOO ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja. Kako tuženik nema pravo na isplatu tražbine radi koje je istaknuo prigovor radi prijeboja zastara u tom slučaju nije pravno relevantna.

31. Kako preostali iznos tužbenog zahtjeva kako ga je u tužbi postavio tužitelj nije dokazan niti proizlazi iz vještačkog nalaza, sud je isti našao neosnovanim pa je djelomično isti odbio i to u iznosu od 273,29 EUR zajedno sa potraživanim zateznim kamatama. Također, glede tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnim "sve kasnije odnoseće odredbe iz kasnijih isprava tuženika te kao takve ne proizvode nikakve pravne učinke" (koje se odnose na promjenu kamatne stope) nejasno je o kojim se kasnijim odredbama iz kasnijih isprava tuženika, a koje su ništetne radi.

32. Kako je dakle, sud zahtjev tužitelja našao osnovanim, kao i njegovu visinu koja je sukladna vještačkom nalazu i mišljenju, tužbeni zahtjev je u cijelosti usvojen. Prema odredbi iz članka 1115. ZOO kad se vraća no što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj budući da je stekao određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sam inicirao stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem jer je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, pa su zatezne kamate tužitelju za svaku pojedinu mjesečnu preplatu dosuđene od dana dospijeća, odnosno od dana kad je to nepošteni stjecatelj stekao.

33. Tužitelj je u sporu u uspio u pretežitom dijelu (sa 97,22 %) pa mu je sud na temelju odredbe iz čl. 154. st. 5. ZPP priznao trošak sastava tužbe u zatraženom iznosu od 200,00 EUR sukladno tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 - dalje Tarifa), trošak sastava podneska od 3. svibnja 2024. kojim se očituje na odgovor na tužbu u zatraženom iznosu od 200,00 EUR sukladno tbr. 8. st. 1. Tarife, trošak sastava podnesaka od 3. rujna 2024., 4. kolovoza 2025. i 27. lipnja 2026. u zatraženim iznosima od po 200,00 EUR za svaki podnesak sukladno tbr. 8. st. 1. Tarife, a za trošak sastava podnesaka od 14. srpnja 2025., 23. ožujka 2026. u zatraženim iznosima od po 100,00 EUR za svaki podnesak sukladno tbr. 8. st. 3. Tarife, trošak zastupanja na ročištima 11. rujna 2024., 14. siječnja 2025. i 21. srpnja 2026. u zatraženom iznosu od po 200,00 EUR za svako ročište sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u zatraženom iznosu od 100,00 EUR sukladno tbr. 9. st. 3. Tarife). Nadalje tužitelju je priznat trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 150,00 EUR. Sud nije priznao troškove podnesaka od 4. srpnja 2024., 02. prosinca 2024., 22. siječnja 2026., u zatraženim iznosima od po 50,00 EUR budući da isti nisu bili potrebni za vođenje parnice. Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 2.050,00 EUR. Dosuđeni trošak tuženik je dužan podmiriti u roku od petnaest dana sukladno članku 328. st. 2. ZPP-a. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 21. kolovoza 2026.

Sutkinja

Ana Lazić

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Davoru Zimiću, odvjetniku iz Varaždina, Banovinska 13

2. Tuženiku po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6