REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U

ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5529/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Snježani Lukša, u pravnoj stvari tužitelja GV, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Igoru Metelko, odvjetniku iz Zagreba, Kajfešov brijeg 18, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelko i dr. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o. iz Zagreba, Ulica Radoslava Lopašića 6, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 16. srpnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika tužitelja Nenada Horvata, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika EV, odvjetničkog vježbenika, dana 21. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba čl. 10. NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/ 51400607-5103267043 od 22.11.2006. godine zaključenog između tužitelja GV OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 kao kreditora koja glasi „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,90% (nula cijelih devedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK) obračunate s datumom Ugovora.“, utvrđuje se ništetnom.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d. da isplati tužitelju GV iznos od 1.526,43 eur, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na iznos od 548,85 eur, počevši od podnošenja tužbe tj. 26.8.2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužitelju GV OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.108,09 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 21. kolovoza 2026. pa do isplate, u smislu čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je zaključio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/ 51400607-5103267043 od 22.11.2006. godine kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 99.670,22 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj. Ističe da je čl. 10 Naknada predmetnog Ugovora tužitelju nametnuta/ugovorena naknada u visini od 0,90 % od iznosa kredita, minimalno 200,00 kn koja se naplaćuje prije korištenja kredita. Ističe da se radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bilo primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Nadalje navodi da je čl.10. predmetnog ugovora regulirana obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita. Tužitelj ovdje prije svega ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ukazuje da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade nepoštene i time ništetne. Tuženik tužitelju uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Ističe da tuženik nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Ukazuje da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta ekonomski potpuno neopravdana obveza pa takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava.

Ističe da je neopravdano korištenje pozicije banke kao jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita. Predlaže prihvatiti zahtjev sadržaja cit. kao u izreci. Ističe da je tužitelju naplaćena ulazna naknada, odnosno naknada za obradu kreditnog zahtjeva, dana 30.11.2006., u iznosu od 897,03 CHF, odnosno 4.135,31 kn, protuvrijednost po službenom tečaju HRK – EUR u iznosu od 548,85 eur. Na navedeni iznos tužitelj obračunava zateznu kamatu do dana podnošenja tužbe, što iznosi 977,58 eur, odnosno ukupno 1.526,43 eur, s time da daljnju zateznu kamatu potražuje samo na iznos od 548,85 eur, i to od dana podnošenja tužbe.

2. Tuženik (list 42-53 spisa) osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik ističe da je navedena ugovorna odredba Ugovora o kreditu jasna, uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a te ističe prigovor zastare.

Između stranaka utvrđuje se nespornim (ročište 15.10.2025.) da je tuženik tužitelju naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ili tzv. ulaznu naknadu naplatio u iznosu od 548,85 eur 30.11.2026. te tuženik - list 112 - ročište 15.10.2025. ističe nespornim iznos zatezne kamate do dana podnošenja tužbe u iznosu od 977,58 eur.

3. Tijekom postupka proveden je dokaz uvidom u kamatni obračun (list 4-5 spisa), plan otplate za kredit koji se otplaćuje u anuitetima (list 7-12 spisa), pregled prometa po partiji kredita 5103267043 za razdoblje od 30.11.2006. do 7.4.2014., ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103267043 sklopljen između stranaka i založnog dužnika NIVONEKRETNINE d.o.o., nalog za isplatu sredstava kredita br. 5103267043, dokumentaciju tuženika priloženu odgovoru na tužbu, "proces obrade kredita" – list 54-55, izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe tuženika, Opće odredbe (list 60-61 spisa) proveden je dokaz saslušanjem tužitelja odnosno izvršen je uvid u cjelokupnu dokumentaciju priloženu spisu, a stranke (list 123 spisa – ročište 16.7.2026.) izričito upitane i upozorene na posljedice tereta dokazivanja radi utvrđivanja osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva suglasno su istakle da nemaju nikakvih dokaznih prijedloga i predložile raspravu zaključiti i suditi temeljem stanja spisa.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, kako svakog zasebno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, sud je donio odluku kao u izreci.

Svako daljnje izvođenje dokaza bilo bi nepotrebno i protivno čl. 10 ZPP.

5. Tužitelj GV (list 123 – ročište 16.7.2026.) u svom odlučnom i logički povezanom iskazu navodi da je sklopio sa tuženikom ugovor o kreditu 22.11.2006. godine prema kojem mu je tuženik kao kreditor odobrio kredit u iznosu od 99.670,22 CHF u kunskoj protuvrijednosti te mu je naplaćena tzv. ulazna naknada tj. naknada za obradu kreditnog zahtjeva. U banci mu je ponuđen kredit u eur u kunskoj protuvrijednosti međutim mu je objašnjeno da je CHF kredit u kn protuvrijednosti najpovoljnija opcija za njega zbog niže kamatne stope i sigurne valute CHF. Nije bilo nikakvog pregovaranja o pojedinačnim ugovornim odredbama tako da je morao platiti tzv. ulaznu naknadu jer ne bi dobio kredit no nije mu objašnjena struktura troškova obrade kreditnog zahtjeva niti od čega se sastoje ti troškovi. Faktički tuženik je njemu odobrio jedan iznos kredita, a zapravo ga isplatio umanjenog za tzv. ulaznu naknadu. Ističe da je kredit sklopio sa tuženikom radi kupnje stana za vlastito stanovanje. Dakle, nije se radilo o kupnji prostora za obavljanje bilo kakve profesionalne djelatnosti. Nije bio obrtnik. Kako su rate kredita rasle bojao se da neće moći podmirivati obveze prema banci pa je u konačnici taj stan prodao kako bi vratio kredit. Ugovor je pročitao prije potpisivanja, ali nije bilo nikakve opcije pregovaranja u smislu promjene ugovornih odredbi te se radilo o tipskom ugovoru. Nije tražio nikakvih pojašnjenja. Ističe da je javni bilježnik bio prisutan u banci i pitao ga da li je sve jasno prema ugovoru no nije ništa dodatno pojašnjavao niti je on išta pitao. Sud je prihvatio tvrdnje tužitelja koje nisu u suprotnosti sa ostalim provedenim dokazima pa ih stoga sud prihvaća. Status potrošača utvrđen je na osnovi iskaza tužitelja i priložene dokumentacije. Iz Ugovora o kreditu vidljivo je da je tužitelj kao fizička osoba sklopio ugovor o kreditu čija je namjena kupnja stana u izgradnji.

6. Iz ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/ 51400607-5103267043 (list 23 spisa) vidljivo je da je sklopljen između stranaka 22.11.2006. te da je čl. 10. ugovorena naknada 0,90% od iznosa kredita. Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,90% (nula cijelih devedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK obračunate s datumom ugovora.

7. Valja istaći da u čl. 10. Ugovora uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje niti su tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade. O spornoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo i ta odredba bila je unaprijed formulirana, a tuženik nije dokazao suprotno, iako je teret dokaza bio na njemu (čl. 81. st. 4. ZZP), niti je tuženik dokazao da je tužitelju objašnjeno koje određene troškove ta odredba pokriva, što je tuženik također trebao dokazati. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što banka - jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 0,90% od iznosa kredita, takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba nepoštena te ništetna. Iako je tuženik prilikom obrade kredita imao određene troškove, sama činjenica da je trošak obrade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita. Tužitelju očito prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade. Radi se o unaprijed formuliranoj odredbi standardnog ugovora i u Ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 0,90% od iznosa kredita, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova radi čega je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena naknada je ništetna ugovorna odredba.

8. Odredbe u svezi ulazne naknade su protivne i osnovnim načelima obveznog prava poput načela ravnopravnosti stranaka ugovornog odnosa i načelu dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava. Banka- tuženik ugovaranjem ovakvih odredbi narušila je i prekršila navedena načela, iskoristivši poziciju očigledno jače strane u ovom ugovornom odnosu. Sporne odredbe u svakom slučaju uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača.

Pravni interes tužitelja za deklaratornim zahtjevom proizlazi iz slijedećih činjenica:

- tužitelj je ugovorna strana predmetnog ugovora o kreditu, te je kao takav zahvaćen djelovanjem ništetne odredbe o ulaznoj naknadi,

- svatko se ima pravo pozivati na ništetnost,

- pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi,

- tužitelj može pozvati tuženika na isplatu nepoštene i nezakonito naplaćene naknade s obzirom da zastarijevanje restitucijskog zahtjeva teče tek od trenutka pravomoćnosti takve odluke.

Prigovor zastare je neosnovan jer se u ovom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem nepoštenih ništetnih odredbi Ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora, a što sud odlučuje u ovoj pravnoj stvari i radi čega zastara još nije počela niti teći, a u vezi s čl. 323. st. 1. ZOO.

Za napomenuti je da zatezna kamata nastaje kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju određene novčane obveze i teče sve do njezinog ispunjenja, zbog čega je neodvojiva od glavnog duga i zajedno s njim čini cjelinu sve dok glavni dug ne bude plaćen kada se zahtjev za kamatu osamostaljuje. Međutim, dopušteno je utužiti zatezne kamate koje su obračunate i izražene u apsolutnom iznosu, ali na njih ne mogu teći zatezne kamate od dana podnošenja tužbe jer zatezne kamate i dalje teku na glavno potraživanje.

9. Slijedom svega navedenog valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja glede utvrđenja ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu u čl. 10 kako je citirano u izreci i obvezati tuženika da isplati tužitelju 548,85 eur (tzv. ulazna naknada) sa zakonskim zateznim kamatama od 26.08.2025. (utuženja) do isplate te nesporni iznos od 977,58 eur (obračun zakonske zatezne kamate na 548,85 eur u razdoblju od dana naplate ulazne naknade 30.11.2006. do utuženja tj. do zaključno 25.08.2025. što je vidljivo i iz obračuna zakonskih zateznih kamata (list 4-5 spisa) i koji iznos zateznih kamata do dana podnošenja tužbe u iznosu od 977,58 eur tuženik čini nespornim (list 112 spisa – ročište 15.10.2025.)

10. Čl. 31 st. 1 Zakona o obveznim odnosima – dalje ZOO (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 i 69/26) propisano je kako na dospjele, a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim kad je to zakonom određeno. Vrhovni sud Republike Hrvatske je još u odluci Rev-1282/09 od 29. siječnja 2014. pored ostalog naveo i slijedeće: Vjerovnik novčane obveze (u pravilu) nema pravo zahtijevati zatezne kamate na iznos kapitaliziranih kamata na neplaćenu glavnicu. Doduše, nije zabranjeno dospjele kamate obračunati i zahtijevati njihovo plaćanje u takvom kapitaliziranom obliku, ali na taj iznos sukladno navedenim pravilima, ne mogu se zahtijevati daljnje (tzv. procesne) zatezne kamate. To stoga što zatezne kamate i dalje teku na glavni dug sve do njegovog namirenja.

11. Kamatna stopa dosuđena je po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a kamate na parnični trošak sukladno odredbi čl. 30 Ovršnog zakona.

12. Parnični trošak dosuđen je primjenom čl. 154 st. 1. ZPP. (VPS u tužbi radi utvrđenja i isplate – list 111 spisa – ročište 15.10.2025. = 1.526,43 eur jer se vrijednost predmeta spora određuje prema cjelokupnom iznosu kojeg tužitelj traži, a odnosi se na isplatu ulazne naknade i isplatu zakonske zatezne kamate obračunate od dana naplate ulazne naknade 30.11.2006. do utuženja tj. do zaključno 25.8.2025., a zahtjev za utvrđenjem ništetnosti upravo se također odnosi na predmetnu tzv. ulaznu naknadu) pa je stoga tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadom parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

Tužitelju je priznat potrebni trošak:

- sastava tužbe odaslane sudu 26.8.2025. po Tbr 7/1 - 100 bodova

- zastupanja na ročištu 15.10.2025. po Tbr. 9/1 – 100 bodova

- sastava podneska od 16.10.2025. po Tbr 8/1 - 100 bodova

- zastupanja na ročištu 16.7.2026. po Tbr. 9/1 – 100 bodova

- trošak PDV 25% 200,00 eur

- trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eur po Tbr 1 t.1.TSP i na presudu od 55,00 EUR po Tbr.2.t.1.TSP tj. 1/2 sudske pristojbe zbog e- komunikacije u svezi čl. 7. tč. 3. ZSP što iznosi ukupno 1.108,09 EUR. Trošak ročišta za objavu i uručenje presude nije priznat jer se ne smatra neophodnim troškom, a s obzirom da se presuda može preuzeti i u zgradi suda na dan objave, a ne samo na ročištu povodom objave presude.

13. Sve je dosuđeno primjenom čl. 155 ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

U Zagrebu, 21. kolovoza 2026.

Sutkinja:

Snježana Lukša

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana primitka prijepisa ove presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 73 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku-Narodne novine 25/13).

DNA:

pun. stranaka

zvati tužitelja na s. pristojbu za presudu