Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Zadar, Plemića Borelli 9

Poslovni broj: 163 P-1432/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sucu toga suda Jadranki Nižić-Peroš, u pravnoj stvari tužitelja DK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku mr.sc. Ivi Brkiću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika 1) VK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po Tihani Gregov, odvjetnici u Zadru, 2) BK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 3) FK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po OD Vukušić, Bokan i partneri, odvjetnicima u Zadru, radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine i predaje u posjed, nakon održane glavne rasprave od dana 7. srpnja 2026. u nazočnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja, punomoćnice tuženika pod 1., tužene pod 2. osobno i punomoćnika tuženika pod 3. te objave 21. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„1.Utvrđuje se da je tužitelj DK, OIB: [osobni identifikacijski broj] stekao valjani pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva nekretnina čest. zem. [katastarska čestica], oznake neplodno, površine 133 m2, kat. čest. [katastarska čestica], oznake kuća i dvor površine 142 m2, kat. čest. [katastarska čestica], oznake neplodno, površine 30 m2, ukupne površine 305 m2, sve upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], za 1/6 dijela, što su tuženici dužni priznati i trpjeti da se tužitelj temeljem ove presude upiše u zemljišnim knjigama kao vlasnik opisanih nekretnina, za 1/6 dijela, uz istovremeno brisanje tog prava s imena pravog prednika tuženika, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku ad. 1 VK, OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju DK, OIB: [osobni identifikacijski broj] preda u posjed stan izgrađen na kat. čest. [katastarska čestica], oznake neplodno, površine 133 m2, kat. čest. [katastarska čestica], oznake kuća i dvor površine 142 m2, kat. čest. [katastarska čestica], oznake neplodno, površine 30 m2, ukupne površine 305 m2, sve upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], koji u naravi predstavlja stan na prvom katu zgrade s prednje strane, u nalazu i mišljenju vještaka Ante Vukovića, br. 6-9/2025 od 11. rujna 2025. opisan kao stambena jedinica koja se nalazi na 1. katu građevine i sastoji se od posebnog dijela koji čine dnevni boravak s kuhinjom i blagovaonicom, spavaće sobe i kupaonice, sporednog dijela kojeg čine balkon i vanjske stepenice, sveukupne korisne površine stambenog prostora 47,50 m2, a sveukupne korisne vrijednosti površine 34,23 m2, koji predstavlja 1/6 suvlasničkog dijela tužitelja DK, OIB: [osobni identifikacijski broj], i to slobodan od stvari i osoba, u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženicima naknaditi parnični trošak u roku od 15 dana.“

II. Odbija se kao neosnovan eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženicima ad. 1 VK, OIB: OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženici ad. 3 FK, OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju DK, OIB: [osobni identifikacijski broj] predaju u suposjed nekretnine oznake kat. čest. [katastarska čestica], oznake neplodno, površine 133 m2, kat. čest. [katastarska čestica], oznake kuća i dvor površine 142 m2, kat. čest. [katastarska čestica], oznake neplodno, ukupne površine 305 m2, sve upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], koje u naravi predstavljaju kuću koja ima 5 zasebnih stambenih jedinica te koja ima pripadajuće dvorište, u roku od 15 dana.“

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku pod 1. parnični trošak u iznosu od 2.000,00 EUR, te tuženoj pod 3. parnični trošak u iznosu od 1.700,00 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 28. srpnja 2021. navodi kako je stvarni suvlasnik i suposjednik nekretnina oznake kat. čest. [katastarska čestica], oznake neplodno, površine 133 m2, kat. čest. [katastarska čestica], oznake kuća i dvor površine 142 m2, kat. čest. [katastarska čestica], oznake neplodno, površine 30 m2, ukupne površine 305 m2, sve upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], za 1/6 dijela. U zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zadru kao vlasnik ranije opisanih nekretnina koje u naravi predstavljaju kuću koja ima 5 zasebnih stambenih jedinica te koja ima pripadajuće dvorište, upisan je pravni prednik tužitelja i tuženika pok. TK. Pravni prednik tužitelja i tuženika, pok. TK je još za života raspolagao nekretninama opisanim u toč. 1 ove tužbe, na način da je Ugovorom o darovanju od 27. lipnja 1988. sklopljenim pred Općinskom upravom društvenih prihoda u Zadru i Ugovorom o darovanju od 27. veljače 1989. godine sklopljenim pred Općinskom upravom društvenih prihoda u Zadru, darovao predmetne nekretnine svojoj djeci HK i BK, svakome za ½ dijela. Iza smrti pravnog prednika tužitelja i tuženika, pok. GK, proveden je ostavinski postupak temeljem kojeg je doneseno Rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Zagrebu, posl. br. XIII-O-2941/97 dana 4. rujna 1997. godine kojim je u obrazloženju navedeno kako je ostavitelj dana 27. lipnja 1988 i 22. veljače 1989. godine načinio ugovore o darovanju kojim je svojoj djeci kao daroprimateljima i to HK i BK darovao nekretnine na području Općinskog suda u Zadru. Supruga ostavitelja ZK je i prije same ostavinske rasprave sačinila Izjavu dana 19. rujna 1995., ovjerenu po javnom bilježniku Alemki Gajski iz Zagreba, 19. rujna 1995. kojom izjavljuje da ako nadživi svoga muža GK, da ne zahtjeva nikakve nekretnine iza njegove smrti, te je priznala i tijekom ostavinske rasprave oba Ugovora kao pravno valjana, pa su VK i BK slijedom svega ranije navedenog postali nesporni vlasnici predmetnih nekretnina za suvlasnički udio od ½ dijela svaki, a zajedno za cijelo. Iako do danas nisu izvršili upis prava vlasništva u zemljišnu knjigu tužitelj je pravo vlasništva na predmetnim nekretninama stekao od svoje majke BK Ugovorom o darovanju nekretnina od 19. svibnja 2006. godine, ovjerenog po Javnom bilježniku Alenu Jurošu iz Zagreba, posl. br. OV- 970/2020, dana 06. studenog 2020. godine, na način da je ista svoju ½ suvlasničkog dijela nekretnina opisanih toč. 1 darovala svome sinu DK i to 1/3 svoga suvlasničkog udjela što u naravi predstavlja 1 apartman na prvom katu s prednje strane, dok je tužiteljevoj sestri FK majka darovala 2/3 svog suvlasničkog udjela u predmetnim nekretninama, koji udio u naravi predstavljaju 2 apartmana u prizemlju kuće s lijeve strane. Kuća izgrađena na navedenim nekretninama u naravi predstavlja pet zasebnih jedinica za stanovanje, od kojih je prema sporazumnom dogovoru na ime svojeg suvlasničkog udjela od ½ dijela, dvije veće jedinice za stanovanje dobio VK dok je na ime svojeg suvlasničkog udjela od ½ dijela tri manje jedinice za stanovanje dobila BK koja ih je darovala svojoj djeci DK i FK. Između VK s jedne strane i BK nikada nije bilo spora o načinu na koji isti koriste predmetnu nekretninu, s obzirom da je svatko od njih koristio odvojene stambene jedinice koje je držao u svojem posjedu. Međutim, VK je tužitelju DK oduzeo posjed njegovog dijela nekretnine koji u naravi predstavlja jedan apartman na prvom katu s prednje strane, te ga koristi na način da ga iznajmljuje te od toga ostvaruje prihode.

2. Tuženik pod 1. VK je u odgovoru na tužbu naveo kako se protivi svim postavljenim tužbenim zahtjevima, kako onim pod I. ako i eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu. Tužitelj DK nije stekao nikakvih stvarnih prava na nekretninama oznake kč. br. [katastarska čestica], upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Osporava se, dakle, već sama točka I. tužbe, odnosno činjenična tvrdnja da bi tužitelj bio stvarni suvlasnik i suposjednik naprijed navedenih nekretnina i to za 1/6 dijela. Istina je da je kao vlasnik nekretnina navedenih u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] upisan sada pok. GK. Sada pok. GK bio je otac tuženika ad 1. VK i tuženice ad 2. BK rođ. VK. BK, sestra VK, ima dvoje djece sina DK – tužitelja i kći FK, tuženicu ad 3. Ni VK ni BK nisu naslijedili spornu nekretninu od svoga oca GK, preminulog 1997. Svoja prava u odnosu na predmetne nekretnine stekli su darovanjem od svoga oca, koji im je za života darovao određene dijelove kuće i okućnice smještene na predmetnim kat. česticama. Darovanje je izvršeno kroz dva pisana ugovora, jedan od 22.lipnja 1988., a drugi **.**.1989. VK i BK, brat i sestra, sporazumjeli su se da svakom od njih pripadaju posebni fizički dijelovi kuće. Diobenim sporazumom iz 1993. odredili su da VK pripada garsonjera u prizemlju, u zapadnom dijelu objekta, i dvosoban stan na prvom katu, a da BK pripada istočna i srednja garsonjera u prizemlju i jednosobni stan na prvom katu, u zapadnom dijelu zgrade. Od tada su stambene jedinice u kući na ovaj način i posjedovali. Tužbeni zahtjev tužitelja odnosi se na manji stan na prvom katu zgrade. Od 1993. pa nadalje, posjedovanje se vrši u odnosu na stambene jedinice, kako je to već ranije navedeno. Nije točno da predmetni stan na prvom katu predstavlja 1/6 vrijednosti ukupne nekretnine, a niti da bi kao poseban dio zgrade bio povezan sa suvlasničkim udjelom od 1/6 dijela cijele nekretnine. Osporava se da bi BK darovala predmetni stan na prvom katu tužitelju, bez obzira na to što je, kako je to vidljivo iz priložene ovjere navedenog ugovora, ovjerila svoj potpis na ugovoru dana 06.studenog 2020. Naprotiv, BK u listopadu 2001. prodala je predmetni stan svom bratu VK. U listopadu 2001., i prije nego što je potpisan kupoprodajni ugovor, VK isplatio je svojoj sestri BK najprije dio kupoprodajne cijene u gotovini, a potom digao kredit kod Raiffeisen bank d.d. kako bi mogao isplatiti ostatak. Točnije, budući da su BK, odnosno upravo n jezinom sinu - tužitelju, hitno trebala novčana sredstva, VK pozajmio je potrebnu svotu od treće osobe, novac predao sestri BK, a potom podigao kredit kod banke, kako bi pozajmicu vratio. Od 2001., odnosno od kupoprodaje i isplate kupoprodajne cijene, BK više nije u posjedu predmetnog stana na prvom katu, već je to tuženik ad 1. VK. Upravo u tom stanu još od 1996. stanovili su kao podstanari EK i njegova supruga ĐK. Do 2001. oni su podstanarinu plaćali BK, a od 2001., nakon što su obaviješteni od VK i BK da je stan koji koriste kupio VK, podstanarinu su plaćali VK. EK i ĐK u stanu su bili sve do 2012., plaćajući podstanarinu VK. BK, koja je bratu već prodala stan na prvom katu, sa svojom kćerkom FK sklapa ugovor o darovanju u kojem se navodi da istoj daruje cjelokupnu svoju ½ dijela kuće i okućnice na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Ona je to objašnjavala time što ugovor s HK nije bio sklopljen u pisanoj formi, ali nije osporavala da je ugovor sklopljen i izvršen. VK potom sa svojom nećakinjom i tuženicom ad 3. FK sklapa pisani ugovor o kupoprodaji nekretnine koji se odnosi na predmetni stan. Ugovor je potpisan 26. lipnja 2013. Tom prilikom u pisanom kupoprodajnom ugovoru nije navedeno da je VK već 12 godina u vlasničkom posjedu predmetnog stana, ali je VK i predmetni stan na prvom katu kuće osiguravao kod Croatia osiguranja. Od sklapanja Ugovora o darovanju iz 2007. FK u isključivom je posjedu istočne i srednje garsonjere u prizemlju, što je bilo poznato svim članovima šire obitelji stranaka, pa naravno i tužitelju. Nakon što su podstanari prezimenom ĐK iselili iz predmetnog stana, VK odlučuje ga bolje urediti i pripremiti za turističko iznajmljivanje. Predmetni stan od 2017. pa do danas VK iznajmljuje turistima preko Booking.com oglašivača. Tuženik ad 1. ne zna što je mislila njegova sestra BK kada je 2020. ovjerila ugovor kojim predmetni stan, koji je najprije prodala bratu, a potom darovala kćeri, navodno daruje još i sinu DK. Međutim, činjenica je da je BK za vr ijeme ljetnog iznajmljivanja i 2019., 2020. i 2021. pomagala kod turističke smjene gostiju u čišćenju predmetnog stana –apartmana, a za to joj je brat VK plaćao dogovoreni novčani iznos. Isto tako tužitelj DK bio je upoznat i sa činjenicom da je njegova majka 2001. predmetni stan prodala VK, a ugovor na koji se on poziva pokazuje da je bio upoznat i sa činjenicom da je 2007. njegova majka sva svoja stvarna prava na predmetnoj nekretnini darovala njegovoj sestri, tuženici ad 3. FK. Prema tome, nema dobre vjere na strani tužitelja u odnosu na darovanje na koje se poziva, a koje predstavlja višekratno otuđenje nekretnine od strane njegove majke. Svakako u posjedu predmetnog stana i to u vlasničkom posjedu, VK nalazi se osobno od 2001. To što je Slavica Belko 2020. potpisala i ovjerila potpis na darovnom ugovoru kojim na tužitelja prenosi pravo koje ni sama nema, ne daje tužitelju nikakva prava. Upis u zemljišnu knjigu po ovom ugovoru nije moguće izvršiti iz više razloga, među kojima i zato što se u ugovoru brka suvlasništvo i vlasništvo realnog dijela nekretnine kao predmet darovanja.

3. Tužena pod 2. BK je u podnesku od dana 25. siječnja 2023. priznala postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja.

4. Tuženik pod 3. FK je u odgovoru na tužbu navela kako se u cijelosti protivi tužbi i postavljenim tužbenim zahtjevima kao neosnovanima, te se iste predlaže kao takve u cijelosti i odbiti. Tužitelj da nije niti stvarni suvlasnik niti stvarni suposjednik za 1/6 dijela predmetne nekretnine. Naime, pravni prednik tužitelja, tuženik pod 2. je svoj suvlasnički udio od jedne polovine (1/2) dijela nekretnina Ugovorom o darovanju od dana 19. svibnja 2006., već prenio za cijelo (1/1) u korist tuženika pod 3. Utoliko prednik tužitelja, tuženik pod 2. nije mogao prenijeti na tužitelja pravo vlasništva koje je već ranije prenio na tuženika pod 3. Nadalje, tuženik pod 3. je odmah po zaključenju Ugovora o darovanju, OV-1560/07 uveden u posjed dijela nekretnina, i to 2 stana, dočim je treći stan koji je pripadao tuženiku pod 2. bio iznajmljivan trećima, a nedugo kasnije otuđen u korist tuženika pod 1. i istome predan u posjed. Tuženik pod 3., neće biti sporno, i dan danas nesmetano drži u posjedu 2 stana koja se nalaze u nekretninama, a koja je stekao temeljem Ugovora o darovanju, OV-1560/07. Ukoliko bi se u ovoj stvari radilo o višestrukom ugovaranju otuđenja, upućuje se na odredbe članka 125. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14): „Kad je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste nekretnine, vlasništvo će steći ona koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i sve ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva.“, te se pojašnjava kako slijedi:

a) Tuženik pod 3. je Ugovor o darovanju, OV-1560/07 zaključio 26. siječnja 2007. godine, dočim je tužitelj Ugovor o darovanju nekretnina sa tuženikom pod 2. zaključio nakon više od 13 godina, odnosno tek 6. studenog 2020.,

b) Tuženik pod 3. je prvi zaključio Ugovor o darovanju sa tuženikom pd 2., te u dobroj vjeri, u trenutku kada je nekretnina bila otuđena samo u korist tuženika pod 3. ishodio upis prava suvlasništva/suposjeda u katastarski operat, odnosno u javne knjige, s obzirom na to da nije bilo moguće izvršiti upis prava suvlasništva u zemljišne knjige, s obzirom na to da tuženik pod 2. nije bio upisan kao suvlasnik u istima, posjed kojih je stupio po zaključenju Ugovora o darovanju, OV-1560/07. Tužitelj nije postupao u dobroj vjeri iz razloga kako slijedi:

- tužitelj je znao ili barem morao znati da je tuženik pod 2. već ranije, prije 13 godina vlasnička prava na nekretninama prenio u korist tuženika pod 3.,

- nedostatak dobre vjere proizlazi iz činjenice da je u samom Ugovoru o darovanju nekretnina zaključenim između tužitelja i tuženika pod 3. navedeno da je tužitelj upoznat sa okolnošću da je tuženik pod 2. ranije, prije 13 godina zaključio Ugovor o darovanju sa tuženikom pod 3.,

- u trenutku zaključenja Ugovora o darovanju nekretnina između tužitelja i tuženika pod 2., u javnim knjigama je tuženik pod 3. već bio upisan kao suvlasnik nekretnina za jednu polovinu (1/2) koliki suvlasnički udio je tuženik pod 2. prenio na tuženika pod 3., dio nekretnina koji je pripadao tuženika pod 2. je dan u posjed tuženiku pod 3. i isti nesmetano drži posjed tog dijela nekretnina 13 godina. Tuženik pod 2. je prema najboljem znanju tuženika pod 3. davno prije zaključenja Ugovora o darovanju nekretnina između tužitelja i tuženika pod 2. izgubio i pravo vlasništva i pravo posjeda nad trećim stanom koji se iznajmljivao (otuđen u korist tuženika pod 1.), pa niti s njim nije mogao raspolagati u korist tužitelja. Dodatno, sam Ugovor o darovanju nekretnina između tužitelja i tuženika pod 2. je ništetan s obzirom na nedostatak propisane forme kojoj je isti zaključen. Naime, sukladno članku 53. st. 1. t. 2. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj: 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, 120/16) „Javnobilježnički akt potreban je osobito za pravnu valjanost: 2) darovnih ugovora bez predaje stvari u neposredan posjed daroprimca…“ Ugovor o darovanju nekretnina zaključen između tužitelja i tuženika pod 2., neće biti sporno, nije zaključen u formi javnobilježničkog akta, dočim Tužitelj nikada nije bio uveden u posjed nekretnina. Na dan zaključenja Ugovora o darovanju nekretnina, 6. studenog 2020. godine, nekretnine su bile u isključivom suposjedu tuženika pod 1. i 3., dočim niti tuženik pod 2. niti tužitelj nisu bili u posjedu niti jednog dijela nekretnina. Navedeno može biti razvidno i iz same tužbe u kojoj tužitelj navodi da bi mu unazad nekoliko godina tuženik pod 1. oduzeo posjed dijela nekretnina, dočim se u Ugovoru o darovanju nekretnina iz studenog 2020. godine navodi kako tužitelj u posjed nekretnina stupa tek danom zaključenja tog ugovora. Također, za ukazati je kako je Ugovor o darovanju nekretnina zaključen između tužitelja i tuženika pod 2. nepodoban za uknjižbu u zemljišne knjige s obzirom na to da je tuženik pod 2. tim ugovorom raspolagao i idealnim i realnim dijelom nekretnina, dočim realni dio nekretnina kako je opisan Ugovorom o darovanju nekretnina (1 (jedan) apartman na I (prvom) katu s prednje strane) nije niti upisan u zemljišne knjige, niti je kao takav evidentiran u drugim javnim knjigama. Odnosno, očigledno je kako je predmet Ugovora o darovanju nekretnina zaključenog između tužitelja i tuženika pod 2. zapravo realni dio nekretnina (1 jedan) apartman na I (prvom) katu s prednje strane), a koji kao takav ne postoji u javnim knjigama da bi mogao Tužitelj glede istoga upisati svoje pravo vlasništva.

5. Ovaj sud je u dokazanom postupku izvršio uvid i pročitao zk izvadak za predmetne nekretnine (l.s.6), ugovore o darovanju od 27. lipnja 1988. i 27. veljače 1989.(l.s. 7-11), rješenje o nasljeđivanju iza smrti pok. AK (l.s. 12-13), izjavu ZK od 19. rujna 1995. (l.s. 14-15), ugovor o darovanju od 19. svibnja 2006. (l.s. 16-19), ugovor o darovanju od 19. svibnja 2006. (l.s. 32-34), popis posjedovnog lista (l.s. 35-), presudu i rješenje broj Gž-1770/14 (l.s. 36-39), ugovor o kreditu na ime VK (l.s. 49-50), naloge (l.s. 51-53), fotografije (l.s. 55-56, 58-59), porezno rješenje (l.s. 82-83), zk rješenje (l.s. 84-85), naloge (l.s. 86-94), skicu lica mjesta vještaka geodeta Geolesi j.d.o.o. od 10. listopada 2024. (l.s. 131-132), nalaz i mišljenje sudskog vještaka građevinske struke Ante Vukovića od 15. rujna 2025. (l.s. 149-159), te su saslušane stranke i svjedoci SK, OK, CK, ĆK, RK, MK teTihana MK.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja DK da se utvrdi kako je stekao valjani pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva nekretnina čest. zem. [katastarska čestica], oznake neplodno, površine 133 m2, kat. čest. [katastarska čestica], oznake kuća i dvor površine 142 m2, kat. čest. [katastarska čestica], oznake neplodno, površine 30 m2, ukupne površine 305 m2, sve upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], za 1/6 dijela, da mu se stan na prvom katu predmetne zgrade površine 47,50 m2 preda u posjed te da mu se nadoknadi parnični trošak, odnosno eventualno kumulirani zahtjev za predaju u suposjed nekretnine oznake kat. čest. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], koje u naravi predstavljaju kuću koja ima 5 zasebnih stambenih jedinica te koja ima pripadajuće dvorište.

7. Tužbeni zahtjev i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja nisu osnovani.

8. Tijekom postupka, temeljem izvedenih dokaza utvrđeno je slijedeće činjenično stanje:

- da su prema izvadku iz zemljišne knjige Općinskog suda u Zadru (zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] od 27. srpnja 2021.) nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica] upisane kao vlasništvo sada pok. GK (oca tuženika pod 1. i tužene pod 2.) za cijelo te su upisane zabilježbe odbijenih prijedloga za uknjižbu prava vlasništva predlagatelja BK i VK,

- da je temeljem Ugovora o darovanju od 27. lipnja 1988. (l.s.7) GK darovao svojoj djeci, VK i BK (rođ. VK), 1/3 stambenog prostora zgrade sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], tako da svaki od njih stječe po 1/2 stambene zgrade dijeljene po vertikali, pri čemu je darovatelj zadržao pravo doživotnog plodouživanja,

- da je temeljem Ugovora o darovanju od 27. veljače 1989. (l.s.9) GK darovao svojoj djeci VK i BK po 1/3 stambene zgrade na istim česticama, čime su ugovoreni daroprimci na temelju obaju ugovora o darovanju trebali imati po 1/2 cjelokupne stambene zgrade,

- iz rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj XIII -O-2941/97 (l.s. 12-13) proizlazi da su iza pok. GK zakonskim nasljednicima proglašeni supruga ZK te djeca VK i BK, te da su se nasljednice ZK i BK prihvatile nasljedstva te svoje dijelove na nekretninama ustupile VK,

- iz Izjave Fanike VK od 19. rujna 1995.(l.s.14) proizlazi da je supruga ostavitelja izjavila da u slučaju nadživljenja svog muža GK ne zahtijeva nikakve nekretnine iza njegove smrti,

- prema Ugovora o darovanju nekretnina od 19. svibnja 2006. (l.s.16.-17.) proizlazi da je BK darovala svom sinu DK 1/3 od svoje 1/2 izvanknjižnog suvlasničkog dijela (odnosno 1/6 cjeline) predmetnih nekretnina, u naravi jedan apartman na I. katu s prednje strane te da je ugovor ovjeren kod javnog bilježnika dana

6. studenog 2020. - ovjera potpisa.,

- iz Ugovora o darovanju od 19. svibnja 2006. (l.s.32.-34) proizlazi da je BK darovala kćeri FK 2/3 od svoje 1/2 izvanknjižnog suvlasničkog dijela (odnosno 2/6 cjeline) predmetnih nekretnina, u naravi dva apartmana u prizemlju kuće s lijeve strane te da je ugovor ovjeren dana 26. siječnja 2007.,

- prema prijepisu posjedovnog lista Državne geodetske uprave (PL 1362 k. o. [katastarska općina] od 19. rujna 2021. – l.s.35.) k. č. br. [katastarska čestica] ukupne površine 305 m2 proizlazi da su upisani kao posjednici u jednakim dijelovima (svaki u 1/2) VK i FK,

- prema Ugovoru o kreditu Raiffeisenbank Austria d.d. (l.s.49) proizlazi da je VK kao korisnik kredita dana 25. listopada 2001. ugovorio namjenski kredit za adaptaciju stambenih objekata u iznosu od 20.000,00 DEM,

- iz Ugovora smještajnog objekta s tvrtkom Booking.com proizlazi da je VK registriran kao privatni iznajmljivač za objekt "Apartments Domanik" u [adresa] od dana 26. kolovoza 2017. na adresi [adresa], a na kojoj adresi se nalazi predmetna nekretnina,

- iz privremenog poreznog rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave [adresa] od 21. svibnja 2014. slijedi da je VK utvrđena obveza poreza na promet nekretnina na temelju kupoprodajnog ugovora od 26. lipnja 2013. sklopljenog s FK za apartman na I. katu površine 23,92 m2

- proveden je očevid na licu mjesta dana 13. rujna 2024. uz sudjelovanje vještaka geodeta iz Geolesi j.d.o.o. Dražena Torbarina i vještaka građevinske struke Ante Vukovića te je utvrđeno zatečeno stanje nekretnina na terenu te položaj stana na I. katu na prednjem dijelu zgrade (koji se sastoji od kuhinje s dnevnim boravkom, spavaće sobe i toaleta, s ulazom preko vanjskih stepenica i terase),

- iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka građevinske struke Ante Vukovića proizlazi da stambena jedinica na 1. katu obuhvaća poseban dio (dnevni boravak s kuhinjom i blagovaonicom, spavaća soba i kupaonica) korisne površine 30,78 m2 (korisna vrijednost 27,71 m2 te sporedni dio (balkon i vanjske stepenice) korisne površine 16,72 m2 (korisna vrijednost 6,54 m2), što čini sveukupnu korisnu površinu od 47,50 m2 odnosno korisnu vrijednost površine od 34,23 m2.

9. Nije sporno među strankama da je prednik tužitelja i tuženika pok. TK raspolagao ovdje predmetnim nekretninama na način da je predmetne nekretnine darovao djeci, HK i BK, svakome za ½ dijela. Nije sporno da su se BK i VK sporazumjeli da svakome pripadnu fizički posebni dijelovi kuće na način da je dvije veće jedinice dobio VK, a tri manje jedinice BK, svaki na ime ½ svoga suvlasničkog udjela. Nije sporno da je u spornom stanu na prvom katu u razdoblju od najmanje 2001. do 2012. godine kao podstanar boravio EK te da je on tijekom cijelog tog razdoblja najamninu isplaćivao VK. Nije sporno da je VK sada u posjedu stana, da je u njemu izveo radove adaptacije te da ga iznajmljuje turistima od 2017. Nije sporno da je FK, kćer tužene pod 2. i sestra tužitelja, 2007. godine upisana u katastru kao posjednica dijela nekretnine te da je 2013. godine potpisala kupoprodajni ugovor s VK , a predmet kojeg ugovora je ovdje predmetni stan na 1. katu zgrade.

9.1. Među strankama je sporan pravni osnov i predaja posjeda 2001. VK odnosno 2006. tužitelju obzirom da tužitelj i BK tvrde da je VK nije ušao u posjed stana 2001. i da mu taj stan nije prodan dok tuženici pod 1. i 3. tvrde da tužitelj nije ušao u posjed stana 2006. nakon sklapanja darovnog ugovora s majkom. Tužitelj i tužena pod 2. tvrde da je VK dano pravo na naplatu najamnine od EK samo na ime kamata za usmeni dug odnosno pozajmicu od 30.000,00 kn. Tuženici pod 1. i 3. VK i FK tvrde da je stan 2001. u potpunosti kupljen i isplaćen u gotovini (po cijeni od 900 DEM/m2) te da je posjed predan temeljem kupoprodaje. Sporna je valjanost Darovnog ugovora iz 2006. (zaključenog između tužitelja i tužene pod 2.) i ovjerenog 2020. obzirom da tužitelj tvrdi da je zakoniti vlasnik temeljem darovanja od majke BK iz 2006., koji ugovor tada nije ovjeren već 2020., dok tuženici pod 1. i 3. tvrde da Slavica Belko 2006. više nije bila vlasnica niti posjednica stana pa njime nije mogla ni raspolagati. Sporan je način ulaska u posjed 2013. godine obzirom da tužitelj tvrdi da je VK 2013. bespravno provalio u stan i promijenio bravu dok je tužitelj bio odsutan, a tuženici pod 1. i 3. tvrde da je VK mirno i kontinuirano nastavio posjedovati stan nakon odlaska podstanara EK, adaptirao ga uz znanje i bez prigovora BK. Sporno je i je li VK pošteni i zakoniti posjednik temeljem izvršene kupoprodaje iz 2001. Sporno je i je li tužitelj u posjedu stana od 2006., a kako isti tvrdi u tužbi.

10. Slijedom navedenog, sud je radi potpunog i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja izveo i dokaze saslušanjem parničnih stranaka.

11. Saslušan pred ovim sudom tužitelj je u bitnome naveo da mu je majka darovala stan na prvom katu 2006., ali ugovor tada nije ovjeren zbog njegovih dugovanja bankama, već tek 2020. Tvrdi da je od Davora Sarića 2001. posudio 30.000,00 kn te da je s podstanarom EK dogovorio da najamninu od oko 1.000,00 kn plaća HK na ime kamata, čime je do 2012. godine na ime kamate isplaćeno oko 120.000,00 kn. Navodi da mu je EK 2012. predao ključeve, nakon čega je u stanu boravio 4-5 dana, a da je HK 2013. godine bespravno provalio u stan dok je on bio u zatvoru (od 2013. do 2016.) te promijenio bravu.

11.1. Tužena pod 2., majka tužitelja BK je pak navela da je nekretninu naslijedila s bratom HK te da je stan na prvom katu darovala sinu DK 2006., dok je dva stana iza kuće darovala kćeri FK. Poriče da je stan ikada prodala bratu HK te navodi da je podstanar EK najamninu plaćao HK kako bi vratila dug od 30.000,00 kn s kamatama. Navodi i da je HK 2013. provalio u stan nakon odlaska podstanara i odlaska njezinog sina u zatvor te da postupak za iseljenje nisu pokretali ranije jer su vjerovali da će HK mirnim putem izaći te da ona s kćeri FK ne razgovara otkad je pokrenut sudski postupak.

11.2. Saslušana je i tužena pod 3. FK, sestra tužitelja, te je ista u svome iskazu navela da je njezina majka BK stan na prvom katu prodala ujakom VK još 2001. kako bi pokrila dugove sina DK. Navodi da je HK od tada u neprekidnom posjedu stana, dok DK u njemu nikada nije boravio. Kada je 2007. temeljem darovnog ugovora u katastru upisana kao posjednica polovice kuće, 2013. godine je s HK potpisala ugovor o kupoprodaji kako bi se formaliziralo stvarno stanje, pri čemu joj ujak, tuženik pod 1., nije platio kupoprodajnu cijenu jer je znao da je novac već ranije isplaćen njezinoj majci.

12. Radi utvrđenja odlučnih činjenica ovaj sud je saslušao i svjedoke SK, ČK, ŽK, ĆK, RK, LK i IK. Iz iskaza svjedokinje ĆK proizlazi da s VK živi u izvanbračnoj zajednici u prizemlju kuće od 1990. te da je HK 2001. podigao kredit u banci, promijenio kune u 20.000,00 DEM te u gotovini isplatio BK kupoprodajnu cijenu po 900 DEM/m². Navodi da nikakav dug od 30.000,00 kn nije postojao, da je podstanar EK od 2001. najamninu plaćao HK kao novom vlasniku te da je HK samostalno plaćao i izveo kompletno renoviranje stana (kupaonica, instalacije, podovi, stolarija) uz znanje BK koja se tome nije protivila.

12.1. Iz iskaza svjedoka MK, sina tuženika pod 1. i OK u bitnome proizlazi da je VK 2001. kupio stan i isplatio ga u potpunosti po cijeni od 900 DEM/m². Naveli su i da su osobno pomagali HK u opsežnim građevinskim radovima i renovaciji stana (rušenje i zidanje zidova, postavljanje vodovoda, elektroinstalacija, knaufa, glazure, pločica i alu-stolarije) te da je HK nakon odlaska podstanara 2012. odmah nastavio iznajmljivati stan turistima te da DK i BK nikada nisu prigovarali radovima niti iznajmljivanju.

12.2. Svjedok CK ( kojem je tuženik pod 1. bratić, a tužena pod 2. sestrična) je iskazao da mu je VK 2001. rekao da kupuje stan od sestre BK po cijeni od 900 DEM/m² te da je u tu svrhu podigao kredit. Naveo je i da je HK kod njega osobno promijenio iznos od 20.000,00 DEM namijenjen isplati kupoprodajne cijene. Saslušana je i svjedokinja IK, kojoj je tuženik pod 1. svekar i koja je navela da je VK od 2001. jedini posjednik stana, da je najamnina od podstanara išla njemu te da od 2017. odobrenje za pružanje ugostiteljskih usluga smještaja glasi na njegovo ime kao i da tužitelj niti BK nikada nisu boravili u tom stanu te da je Slavica 2018. godine čak pomagala u čišćenju apartmana bez ikakvih prigovora.

12.3. Prema navodima svjedokinje SK, supruge tužitelja, najamnina je preusmjerena HK radi povrata pozajmice od 30.000,00 kn koju je tužitelj uzeo zbog dugova prema državi. Također je navela i da je VK od 2001. vodio računa u svezi svega oko stana, mijenjao brave, obnavljao ga i ponašao se kao vlasnik. Nadalje, iz iskaza svjedoka RK proizlazi da osobno nikada nije bio u kući u [adresa] te da sva saznanja o navodnom dugu i događajima ima posredno, iz priča svoje kćeri, supruge od tužitelja i tužitelja. Iskaz svjedoka RK ovaj je sud našao irelevantnim jer isti nema neposredna saznanja o spornim činjenicama.

13. Odredbom članka 114. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17; dalje: ZVDSP) propisano je da se vlasništvo može steći na temelju pravnog posla, odluke suda odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona.

13.1. Odredbom čl. 161. st. 1. ZVDSP propisano je da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari. Čl. 162. stavak 1. ZVDSP-a propisano je da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed, vlasnik mora dokazati da je stvar koja se traži njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu. Nadalje prema čl. 163. stavak 1. ZVDSP-a posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinome vlasniku ako ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed).

13.2. Članak 18. stavak 1. i 3. ZVDSP-a propisuje da je posjed zakonit ako se zasniva na valjanom pravnom temeljima, a posjed je pošten ako posjednik kad ga je pribavio nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed.

14. Analizirajući iskaze tužitelja DK, tužene pod 2. BK i supruge tužitelja, saslušane kao svjedokinje SK ovaj sud nalazi iste kao nevjerodostojne, usmjerene na uspjeh tužitelja u ovome postupku, a koji iskazi su i u suprotnosti s materijalnim dokazima i životnom logikom. Naime, prvenstveno tvrdnja da se iznosom najamnine od 1.000,00 kn mjesečno u razdoblju od 2001. do 2012. godine vraćala isključivo "kamata" na dug od 30.000,00 kn potpuno je životno neprihvatljiva. Prihvaćanjem te tvrdnje proizašlo bi da je na ime kamate isplaćeno preko 120.000,00 kn (četverostruko više od glavnice), a da tužitelj ili BK kroz više od 15 godina nisu poduzeli nikakvu radnju kojom bi doveli u pitanje do tada postojeće stanje posjeda nekretnine, a koji navodi tužitelja i tužene pod 1. njihov iskaz čini potpuno nelogičnim.

14.1. Nadalje, tužitelj se poziva na pozajmicu iz 2001. koju im je dao tuženik pod 2. u iznosu od 30.000,00 kuna ali nije ponudio niti jedan pisani dokaz o postojanju pozajmice od 30.000,00 kn dok je iskaz BK u suprotnosti sam sa sobom jer u odgovorima na pitanja navodi da "nije čitala ugovore" i da "ne zna zašto je darovala polovicu umjesto stana", što ovome sudu ukazuje na to da je njezin iskaz iskonstruiran u dogovoru s tužiteljem, a nakon što je priznala tužbeni zahtjev tužitelja, svoga sina radi njegovog uspjeha u ovome sporu.

15. Darovni ugovor na koji se tužitelj poziva zaključen je u 2006. ali javnobilježnički je ovjeren tek 2020. U međuvremenu, BK je već 2007. godine cjelokupni suvlasnički dio darovala kćeri FK, koja se upisala u katastar kao posjednica. Dakle, u trenutku ovjere ugovora 2020. BK nije više bila vlasnica predmetne nekretnine niti je mogla prenijeti vlasništvo na tužitelja. Nadalje, i sam tužitelj priznaje da nikada nije bio u posjedu stana niti je upisan u zemljišne knjige. Prema čl. 125. ZVDSP kad je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste nekretnine, vlasništvo će steći ona koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i sve ostale pretpostavke za st jecanje vlasništva. U situaciji višestrukog otuđenja nekretnine, vlasništvo stječe onaj stjecatelj koji je u dobroj vjeri. Kako će biti pojašnjeno, prema mišljenju ovoga suda, tužitelj i tužena pod 2. nisu bili u dobroj vjeri prilikom sklapanja i ovjere ugovora 2020. jer su znali da je stan prodan VK još 2001. te da se VK u njemu nalazi u posjedu najmanje 15 godina.

15.1. Odredbom članka 482. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje u tekstu: „ZOO˝) propisano je da ugovor o darovanju bez prave predaje stvari mora biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) privatne isprave. Odredba čl. 482. st. 2. ZOO prisilne je naravi i ne trpi nikakve iznimke, zbog čega ugovor o darovanju bez pravne predaje u posjed, a koji ugovor nije sklopljen u obliku propisanom odredbom čl. 482. st. 2 ZOO je ništetan. Nadalje, članak 53. st. 1. t. 2. Zakona o javnom bilježništvu (Narodnim novinama, br. 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, 120/16 i 57/22.) propisuje da je za darovni ugovor bez predaje stvari u neposredan posjed obvezan javnobilježnički akt. Budući da tužitelj nikada nije stupio u neposredan posjed stana (o čemu će dalje biti riječi), a ugovor iz 2006. je samo ovjeren po potpisima 2020. godine (a ne sklopljen u formi javnobilježničkog akta), isti je ništetan i ne proizvodi pravne učinke pa stoga tužitelj temeljem takvoga darovnog ugovora iz 2006., ovjerenog u 2020. nije mogao steći valjanu pravnu osnovu za stjecanjem prava vlasništva niti je posljedično tome njegov zahtjev za predaju u posjed toga stana na 1 katu ili predaju u suposjed cijele nekretnine mogao biti prihvaćen.

16. Nasuprot navodima tužitelja, iskazi tuženika VK, FK te svjedoka ĆK, PK, OK, CK i IK su ovome sudu logični, životni, u bitnome istovjetni te im je ovaj sud u cijelosti poklonio vjeru. Naime, svjedok CK potvrđuje da je VK 2001. kod njega promijenio 20.000,00 DEM dobivenih od bankovnog kredita kako bi isplatio sestru BK po dogovorenoj cijeni od 900 DEM/m². Navedeno potvrđuje iskaz svjedokinje ĆK o predaji novca u gotovini i iskaz svjedoka CK o isplati BK. Investicije i adaptacije navedene u nalazu vještaka Vukovića te fotografije obnove iz 2005. i 2007. godine dokazuju da se tuženik pod 1. ponašao kao vlasnik, što je tužitelj prešutno dopuštao više od 15 godina.

17. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na činjenici da je u posjed stana ušao 2006., od kada mu ga je majka darovala međutim iz izvedenih dokaza, osobito iskaza samog tužitelja, tuženika te saslušanih svjedoka, ovaj sud nedvojbeno zaključuje da tužitelj DK od 2006. pa nadalje nije bio u posjedu sporne nekretnine. Tijekom postupka nesporno je utvrđeno da je u spornom stanu od najmanje 2001. sve do 2012. godine stanovao najmoprimac EK, koji je cjelokupan iznos najamnine u tom razdoblju isplaćivao isključivo tuženiku pod 1. VK. Sam tužitelj u svom iskazu potvrđuje da u navedenom razdoblju od 2006. do 2012. godine nije osobno primao novac od najamnine. Tužitelj je jasno naveo da nakon 2006. nikada nije kontaktirao najmoprimca u vezi s bilo kakvim pitanjima održavanja ili korištenja stana. Iz iskaza svjedoka ĆK, MK i IK, koje iskaze ovaj sud nalazi vjerodostojnima, proizlazi da je sve dogovore, popravke i tekuće održavanje stana s najmoprimcem u potpunosti i samostalno vodio tuženik 1. VK. Također, iz iskaza svjedoka MK, OK te ĆK utvrđeno je da je tuženik pod 1. VK samostalno financirao i izveo radove adaptacije stana (zamjena vanjske stolarije, izmjena elektro i vodoinstalacija, kompletna renovacija kupaonice, ugradnja klimatizacije, knauf-radovi, gletanje i izrada glazure). Tužitelj u tim radovima nije sudjelovao, niti im se protivio, a u svom je iskazu priznao da uopće nije upoznat s time koje su sve preinake u stanu izvršene, što jasno ukazuje na njegovu potpunu nezainteresiranost za predmetnu nekretninu. Nadalje, nakon odlaska najmoprimca EK, tuženik pod 1. VK je ušao u posjed stana, promijenio bravu te započeo s iznajmljivanjem stana turistima.

18. Također, sam tužitelj i njegova majka, tužena pod 2. BK u svojim iskazima navode da je tuženik pod 1. VK 2013. ušao u stan te da od 2013. pa sve do danas isključivo VK drži sporni stan u posjedu i njime se koristi dok iz iskaza svjedoka MK, IK te iskaza tuženice 3. FK proizlazi da tužitelj, prilikom svojih dolazaka u [adresa], nikada nije boravio u spornom stanu na prvom katu, već u druga dva apartmana u prizemlju, što također govori u prilog činjenici da nije smatrao da mu taj stan pripada.

19. Tvrdnja tužitelja i svjedokinje SK da je tužitelj u travnju 2012. preuzeo ključeve i kratko boravio u stanu u suprotnosti je sa istovjetnim iskazima ostalih svjedoka i to posebno svjedoka ĆK i MK koji su naveli da je najmoprimac predao ključeve pod prisilom, ali da tužitelj u stanu nije prespavao, već je tuženik 1. VK odmah ušao u stan putem rezervnog ključa te ostao u stanu. Stoga, navode tužitelja da je prespavao nekoliko noći u stanu nakon napuštanja stana od strane NK ovaj sud nije našao dokazanima niti relevantnima pokraj preostalih utvrđenja u ovoj pravnoj stvari.

20. Bitno je za ukazati i da je tužitelj bio godinama potpuno pasivan u svezi njegovog navodnog vlasništva stana na 1 katu jer do podnošenja ove tužbe iz 2021., dakle punih 15 godina od navodnog stjecanja prava temeljem darovanja iz 2006., odnosno 8 godina od ulaska tuženika 1. u posjed 2013. nije poduzeo niti jednu pravnu radnju usmjerenu na zaštitu svog posjeda ili vlasništva. Slijedom svega navedenog, sud nedvojbeno utvrđuje da tužitelj nije nikada ušao u posjed predmetnoga stana na način da bi u 2006. bio realiziran ugovor o darovanju predajom stana u posjed, da od 2006. do danas nije ušao u posjed stana dok je u posrednom posjedu spornog stana u cijelom tom razdoblju isključivo tuženik pod 1. VK.

21. Sklapanje ugovora između VK i FK 2013. prema utvrđenjima ovoga suda predstavljalo je, kako tuženici pod 1. i 3. tvrde, samo formalizaciju već postojećeg i izvršenog kupoprodajnog odnosa iz 2001., budući da je FK bila upisana u katastru, a kupoprodajna cijena joj nije isplaćivana jer je bilo poznato da je novac već ranije predan njezinoj majci, a što je ista jasno navela u svome iskazu i kojem iskazu tužene pod 3. kao uvjerljivom i vjerodostojnom je ovaj sud u cijelosti poklonio vjeru. Niti je životno niti logično da bi tužena pod 3. u 2013. sklapala kupoprodajni ugovor sa ujakom, tuženikom pod 1. bez isplate kupoprodajne cijene da nije znala da je zaista 2001. došlo do isplate kupoprodajne cijene njezinoj majci, tuženoj pod 2.

22. Slijedom svega navedenog, utvrđeno je da je tuženik pod 1. VK u poštenom, zakonitom i neprekidnom posjedu predmetnoga stana na 1. katu od 2001. temeljem valjano izvršene kupoprodaje, zbog čega je tužitelj neosnovano zatražio utvrđenje da je stekao valjanu pravnu osnovu i predaju u posjed, pa je valjalo njegov tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti.

22.1. Jednako tako, temeljem svih prethodnih utvrđenja valjalo je odbiti i eventualno kumuliran tužbeni zahtjev tužitelja za predajom u suposjed nekretnine oznake kat. čest. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina].

23. Temeljem prethodnih utvrđenja, ovaj sud je priznanje tužbenog zahtjeva od strane tužene pod 2. našao neosnovanim obzirom da iz svih drugih izvedenih dokaza proizlazi da tužbeni zahtjev nije osnovan

24. Slijedom navedenog, valjalo je tužbeni zahtjev i eventualno kumulirani zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovane.

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. st. 1. ZPP -a, te sukladno kriterijima utvrđenim Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, nadalje Tarife). Tuženiku pod 1. valjalo je priznati zatraženi trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika prema priloženom troškovniku i to sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8.1), sastava podneska od 3. ožujka 2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8.1), zastupanja na očevidu od 13. rujna 2024., te na ročištima održanim 16. veljače 2023., 14. travnja 2023., 6. rujna 2023., 5. veljače 2026., 8. srpnja 2026., sve po 200,00 EUR (Tbr.9.1), što ukupno iznosi 1. 600,00 EUR, uvećano za PDV od 25% u iznosu od 400,00 EUR, odnosno ukupno 2.000,00 EUR.

25.1. Tuženoj pod 3. valjalo je priznati trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8.1), sastava podneska od 31. ožujka 2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8.1), zastupanja na očevidu od 13. rujna 2024., te na ročištima održanim 16. veljače 2023., 14. travnja 2023., 6. rujna 2023., 5. veljače 2026., 8. srpnja 2026., sve po 200,00 EUR (Tbr.9.1), te za izbivanje iz pisarnice 2 sata radi očevida u iznosu od 100,00 EUR, što ukupno iznosi 1.700,00 EUR.

U Zadru, 21. kolovoza 2026.

Sutkinja:

Jadranka Nižić-Peroš, univ. spec. iur.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja dopušteno je izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu, pismeno, u tri primjerka, u roku od l5 dana od dana dostave prijepisa istoga.

DNA:

1. Tužitelju, po punomoćniku,

2. Tuženicima pod 1. i 3. , po punomoćnicima,

3. Tuženoj pod 2., osobno.