REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2941/2025-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Draženke Deladio, predsjednice vijeća, dr. sc. Srđana Šimca, suca izvjestitelja i Nevenke Baran, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HOTELI CAVTAT d.o.o., Cavtat, Šetalište Žal 4a, OIB: 91951159924, kojeg zastupaju punomoćnici , odvjetnici iz BOGDANOVIĆ, DOLIČKI & PARTNERI odvjetničko društvo d.o.o., Miramarska cesta 24, Zagreb i tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-23/2025-8 od 4. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 21. kolovoza 2026.

r i j e š i o  j e

Uvažava se tužiteljeva žalba, ukida presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-23/2025-8 od 4. lipnja 2025. i predmet vraća, tom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tužitelj stekao pravo vlasništva na realnom dijelu nekretnina zkč. [katastarska čestica] i zkč. [katastarska čestica], obje upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zkč. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i zkč. [katastarska čestica], upisane u zk.ul. Popis I k. o. [katastarska općina], koji u naravi predstavlja zgradu plažnog objekta-restorana s pripadajućim zemljištem za redovnu upotrebu i objektima, prije nego što je Uredbom Vlade Republike Hrvatske o određivanju granice pomorskog dobra na dijelu k. o. [katastarska općina] („Narodne novine“ broj 100/99) utvrđen kao pomorsko dobro (točka I. izreke). Odbijen je kao neosnovan i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 947.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke) te je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 24.244,00 EUR (točka III. izreke).

2. Tužitelj je protiv ove presude podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

3. On u bitnome navodi da prvostupanjski sud nije utvrdio odlučne činjenice o pravnom statusu predmetne nekretnine u vrijeme gradnje objekta 1986., njegova stavljanja u uporabu 1988. i pretvorbe tužiteljeva pravnog prednika, već je samo na temelju činjenice da je nekretnina obuhvaćena granicom pomorskog dobra određenom Uredbom Vlade Republike Hrvatske iz 1999. zaključio da je ona i prije toga bila pomorsko dobro. Smatra da činjenica da je nekretnina obuhvaćena naknadno određenom granicom pomorskog dobra ne znači sama po sebi da je oduvijek bila pomorsko dobro.

4. Ističe da je predmetni objekt-restoran tužiteljev pravni prednik legalno izgradio vlastitim sredstvima na temelju građevinske dozvole iz 1986. te da je za objekt 1988. izdana uporabna dozvola. Navodi da je njegov pravni prednik na objektu stekao društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja te ga koristio kao svoje osnovno sredstvo.

5. Navodi da je predmetni objekt procijenjen u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe i da je nakon provedene pretvorbe nastavio biti u tužiteljevu posjedu i uporabi. Smatra da je time na temelju čl. 390.a ZV-a stekao pravo vlasništva na objektu, a primjenom pravila o inverziji načela jedinstvenosti nekretnine i vlasništvo zemljišta ispod objekta, pozivajući se na čl. 368. i 369. ZV -a te čl. 4. Zakona o neprocijenjenom građevinskom zemljištu.

6. Prigovara da prvostupanjski sud nije proveo predloženi očevid i identifikaciju predmetne nekretnine uz sudjelovanje vještaka geodetske struke niti je na temelju povijesnog zemljišnoknjižnog i katastarskog stanja, građevinske i uporabne dozvole utvrdio je li konkretna nekretnina prema propisima koji su vrijedili u relevantnim razdobljima bila pomorsko dobro. Smatra da je to bilo odlučno prethodno pitanje za ocjenu valjanosti ranijih zemljišnoknjižnih upisa i njegova stjecanja prava vlasništva.

7. Tužitelj smatra da raniji zemljišnoknjižni upisi i javne isprave nisu mogli biti zanemareni samo zato što je 1999. određena granica pomorskog dobra. Navodi da ti upisi uživaju javnu vjeru te da građevinska i uporabna dozvola, kao i povijesni zemljišnoknjižni upisi, upućuju na zaključak da predmetna nekretnina prije donošenja Uredbe iz 1999. nije bila pomorsko dobro.

8. Podredno tvrdi da bi, čak i ako je predmetna nekretnina u vrijeme gradnje bila pomorsko dobro, izdavanje građevinske i uporabne dozvole značilo njezino izuzimanje iz pomorskog dobra u smislu čl. 217. st. 2. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ broj 83/23; dalje: ZPDML). U prilog tome poziva se i na pravna shvaćanja iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-251/2024 od 21. siječnja 2025. te na javno iznesena pravna shvaćanja suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske VI.

9. Nadalje navodi da su mu nakon provedene pretvorbe pripadala konkretna imovinska prava, odnosno da je imao legitimna očekivanja da predmetni objekt može koristiti kao svoju imovinu. Smatra da ta legitimna očekivanja predstavljaju imovinu zaštićenu čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te ustavnim jamstvima prava vlasništva i prava stečenih ulaganjem kapitala. Prigovara da prvostupanjski sud o toj pravnoj osnovi nije dao razloge.

10. Tužitelj smatra da je određivanjem predmetne nekretnine pomorskim dobrom i sklapanjem ugovora o koncesiji faktično izvlašten u odnosu na imovinska prava koja je do tada ostvarivao. Poziva se na čl. 33. i 170. ZV -a, odredbe Zakona o izvlaštenju, čl. 48. do 50. Ustava Republike Hrvatske i čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju te smatra da mu zbog oduzimanja tih imovinskih prava pripada odgovarajuća naknada.

11. U odnosu na odbijeni zahtjev za isplatu 947.000,00 EUR tužitelj posebno prigovara da prvostupanjski sud nije ocijenio njegovu činjeničnu i pravnu osnovu koja se temelji na stjecanju bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Navodi da je predmetni objekt izgrađen ulaganjem njegova pravnog prednika, dok tuženik taj objekt može gospodarski iskorištavati davanjem u koncesiju i ostvarivati prihod od koncesijske naknade. Smatra da takva mogućnost gospodarskog iskorištavanja predstavlja korist odnosno mogućnost povećanja tuženikove imovine u smislu čl. 1111. ZOO -a, dok je tužitelj izgubio mogućnost gospodarskog iskorištavanja objekta. U prilog tome poziva se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-636/2015 i Revx-294/2014.

12. Prigovara da prvostupanjski sud uopće nije dao razloge zbog kojih smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu čl. 1111. ZOO -a, iako je tužitelj svoj zahtjev za isplatu temeljio i na tvrdnji da je ulaganjem njegova pravnog prednika nastala imovinska korist koju sada može gospodarski iskorištavati tuženik. Smatra da je zbog toga činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, a materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

13. Tužitelj konačno prigovara da pobijana presuda nema razloga o navedenim odlučnim činjenicama i pravnim osnovama njegova zahtjeva, odnosno da su dani razlozi nejasni i proturječni, zbog čega smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku te da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. Konvencije.

14. Odluku o troškovima postupka pobija kao posljedicu, prema njegovu mišljenju, pogrešne odluke o glavnoj stvari. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

15. Tužiteljeva žalba je osnovana.

16. Nakon što je pobijana presuda ispitana sukladno odredbi čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) u granicama žalbenih navoda, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba ZPP -a iz čl. 354. st. 2., t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a te pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da za sada nije pravilna i zakonita.

17. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje da je stekao pravo vlasništva na realnom dijelu nekretnina obuhvaćenih tužbenim zahtjevom, koji u naravi predstavlja zgradu „Plažni objekt-restoran“ s pripadajućim zemljištem za redovnu uporabu i objektima, prije nego što je Uredbom Vlade Republike Hrvatske iz 1999. utvrđena granica pomorskog dobra, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 947.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na ime vrijednosti tog objekta, koji tužitelj temelji i na pravilima o stjecanju bez osnove.

18. Među strankama nije sporno da je tužiteljev pravni prednik izgradio predmetni objekt-restoran na temelju građevinske dozvole iz 1986., da je za objekt 1988. izdana uporabna dozvola te da ga je tužiteljev pravni prednik nakon izgradnje koristio. Nije sporno ni da je predmetni objekt bio obuhvaćen postupkom pretvorbe tužiteljeva pravnog prednika i procijenjen u vrijednost društvenog kapitala, kao ni da se predmetna nekretnina nalazi unutar granice pomorskog dobra određene Uredbom Vlade Republike Hrvatske iz 1999.

19. Sporno je je li predmetna nekretnina bila pomorsko dobro po samom zakonu već u vrijeme gradnje i stavljanja objekta u uporabu te u vrijeme pretvorbe tužiteljeva pravnog prednika ili je taj status stekla naknadno, odnosno je li, podredno, bila izuzeta iz pomorskog dobra. O odgovoru na to pitanje ovisi i je li tužitelj mogao steći pravo vlasništva na predmetnom objektu i zemljištu na kojem je izgrađen na temelju pretvorbe i odredaba ZV-a.

20. Sporno je i pripada li tužitelju, neovisno o tome je li stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, pravo na isplatu vrijednosti ulaganja njegova pravnog prednika u izgradnju objekta prema pravilima o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, odnosno je li tuženik mogućnošću gospodarskog iskorištavanja tog objekta i ostvarivanja prihoda od koncesijske naknade stekao korist na tužiteljev račun te, ako jest, postoji li i u kojem iznosu tužiteljevo osiromašenje odnosno tuženikovo obogaćenje.

21. Prvostupanjski sud je pobijanu presudu utemeljio na zaključku da je predmetna nekretnina pomorsko dobro koje taj status nije steklo Uredbom Vlade Republike Hrvatske o određivanju granice pomorskog dobra na dijelu k. o. [katastarska općina] („Narodne novine“ broj 100/99), već ga je imalo i prije njezina donošenja. Pritom je zaključio da je pomorsko dobro određeno zakonom i da upis tog statusa u zemljišnu knjigu ima deklaratoran, a ne konstitutivan učinak, zbog čega predmetna nekretnina, neovisno o zemljišnoknjižnim upisima, nije mogla biti predmet valjanog stjecanja prava vlasništva. Pozvao se na čl. 52. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 8/98 - pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 – pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - pročišćeni tekst, 55/01 - ispravak, 76/10, 85/10 - pročišćeni tekst i 5/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske), čl. 14. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ broj: 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11, 56/16 i 98/19) i čl. 20. ZPDML-a, kao i na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražena u odlukama poslovni broj Revt-386/2015-3 od 26. veljače 2020. i Rev-1453/2021-2 od 13. prosinca 2022.

22. Nadalje je zaključio da činjenica što je predmetna nekretnina bila u društvenom vlasništvu s pravom upravljanja i korištenja te što je njezina vrijednost procijenjena u vrijednost društvenog kapitala tužiteljeva pravnog prednika u postupku pretvorbe nije mogla dovesti do stjecanja prava vlasništva. Pozivajući se na čl. 390.a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prvostupanjski sud je zaključio da trgovačko društvo nastalo pretvorbom društvenog poduzeća može steći pravo vlasništva samo ako su kumulativno ispunjene sve pretpostavke iz te odredbe, među kojima i da je nekretnina mogla biti predmet stjecanja prava vlasništva. Budući da je predmetna nekretnina pomorsko dobro i kao takva opće dobro u nevlasničkom režimu, ocijenio je da ta pretpostavka nije ispunjena.

23. Zahtjev za isplatu iznosa od 947.000,00 EUR prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan polazeći od zaključka da pravo na naknadu zbog gubitka prava vlasništva pripada vlasniku nekretnine koja izvorno nije bila pomorsko dobro, nego je taj status stekla naknadno. Budući da je ocijenio da je predmetna nekretnina bila pomorsko dobro i prije donošenja Uredbe iz 1999., zaključio je da tužitelju ne pripada pravo na naknadu ni po osnovi gubitka prava vlasništva ni po pravilima o stjecanju bez osnove.

24. Nije osnovan tužiteljev žalbeni navod da je pobijana presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a. Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, njezina izreka je razumljiva i ne proturječi razlozima presude, a prvostupanjski sud je naveo razloge o odlučnim činjenicama na kojima je utemeljio odluku.

25. Okolnost da prvostupanjski sud nije posebno odgovorio na svaki tužiteljev pravni argument, uključujući njegove navode o legitimnim očekivanjima i stjecanju bez osnove, sama za sebe ne čini navedenu bitnu povredu. Za mogućnost ispitivanja pobijane presude odlučno je da su iz njezina obrazloženja razvidni činjenični i pravni razlozi zbog kojih je prvostupanjski sud odbio tužbene zahtjeve. Drugo je pitanje jesu li ti razlozi materijalnopravno pravilni, što ovaj sud ispituje u okviru žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

26. Za odluku o osnovanosti tužiteljeva zahtjeva za utvrđenje prava vlasništva odlučno je je li predmetna nekretnina u vrijeme kada tužitelj tvrdi da je stekao pravo vlasništva bila pomorsko dobro po samom zakonu.

27. Osnovan je, međutim, tužiteljev žalbeni navod da prvostupanjski sud nije potpuno utvrdio činjenice odlučne za zaključak da je predmetna nekretnina bila pomorsko dobro po samom zakonu već prije donošenja Uredbe iz 1999. Prvostupanjski sud je pravilno pošao od pravnog shvaćanja da status pomorskog dobra može proizlaziti neposredno iz zakona te da određivanje granice pomorskog dobra i njegov zemljišnoknjižni upis nemaju sami po sebi konstitutivno značenje. Međutim, iz činjenice da je predmetna nekretnina Uredbom iz 1999. obuhvaćena granicom pomorskog dobra ne proizlazi sam po sebi zaključak da je ona taj status imala i u vrijeme izgradnje objekta, njegova stavljanja u uporabu i pretvorbe tužiteljeva pravnog prednika.

28. Za takav zaključak bilo je potrebno identificirati predmetnu nekretninu prema njezinu položaju, površini i granicama u relevantnim vremenskim razdobljima te utvrditi njezina tadašnja prirodna obilježja i namjenu, a zatim tako utvrđene činjenice podvesti pod odredbe tada važećih propisa kojima je bilo određeno što predstavlja pomorsko dobro. Tek se na temelju tako utvrđenih činjenica može odgovoriti na prethodno pitanje je li predmetna nekretnina u vrijeme izgradnje objekta 1986., njegova stavljanja u uporabu 1988. i pretvorbe tužiteljeva pravnog prednika bila pomorsko dobro po samom zakonu.

29. Prvostupanjski sud predmetnu nekretninu nije identificirao niti je utvrdio navedene činjenice, iako je tužitelj osporavao da je ona prije donošenja Uredbe iz 1999. bila pomorsko dobro te je radi utvrđivanja njezina položaja i pravnog statusa predložio provođenje očevida uz sudjelovanje vještaka geodetske struke. Prvostupanjski sud taj dokaz nije izveo smatrajući da na temelju izvedenih dokaza može donijeti odluku. Takav zaključak za sada nije prihvatljiv jer bez pouzdane identifikacije nekretnine i utvrđenja njezinih obilježja u relevantnom razdoblju nije bilo moguće pravilno primijeniti tada važeće materijalno pravo. Tužitelj je upravo na potrebi identifikacije nekretnine i geodetskog vještačenja ustrajao i u žalbi. Takav pristup odgovara i pravnom shvaćanju ovog suda izraženom u odluci poslovni broj Pž-251/2024-5 od 21. siječnja 2025., prema kojem je prije odlučivanja o vlasničkopravnim posljedicama statusa pomorskog dobra potrebno pouzdano identificirati predmetne nekretnine i utvrditi što one predstavljaju u naravi.

30. Ako se u ponovljenom postupku utvrdi da je predmetna nekretnina u vrijeme u kojem tužitelj tvrdi da je njegov pravni prednik, odnosno tužitelj, stekao pravo vlasništva bila pomorsko dobro po samom zakonu, tužitelj ne može uspjeti sa zahtjevom za utvrđenje prava vlasništva. Nekretnina koja je pomorsko dobro nije sposobna biti predmetom prava vlasništva, pa takav pravni položaj tužitelj ne može popraviti činjenicom da je njegov pravni prednik vlastitim sredstvima izgradio objekt, da su za njegovu izgradnju i uporabu izdane odgovarajuće dozvole, da je objekt dugotrajno koristio niti činjenicom da je vrijednost objekta odnosno ulaganja u njega bila procijenjena u postupku pretvorbe.

31. Neosnovano je, međutim, tužiteljevo pravno shvaćanje da bi, ako se utvrdi da je predmetna nekretnina u vrijeme gradnje bila pomorsko dobro po samom zakonu, izdavanje građevinske i uporabne dozvole značilo njezino izuzimanje iz pomorskog dobra u smislu čl. 217. st. 2. ZPDML-a. Tom je odredbom, iznimno od pravila iz čl. 217. st. 1. ZPDML-a o nevaljanosti upisa prava vlasništva na nekretninama koje su pomorsko dobro po samom zakonu, propisano da se smatra valjanim upis prava vlasništva na nekretnini koja je, iako se radilo o pomorskom dobru, na temelju odluke nadležnog tijela koje je upravljalo pomorskim dobrom ili drugog tijela javne vlasti do 24. svibnja 1974. bila izdvojena iz pomorskog dobra. Građevinska dozvola iz 1986. i uporabna dozvola iz 1988., na koje se tužitelj poziva, već zbog vremena njihova izdavanja ne mogu predstavljati odluku o izdvajanju nekretnine iz pomorskog dobra u smislu navedene zakonske odredbe.

32. Ako se, naprotiv, utvrdi da predmetna nekretnina u relevantno vrijeme nije bila pomorsko dobro po samom zakonu, prvostupanjski sud će ponovno ocijeniti tužiteljeve tvrdnje o stjecanju prava vlasništva, vodeći računa o pravnom režimu nekretnine u vrijeme gradnje objekta i pretvorbe tužiteljeva pravnog prednika, zemljišnoknjižnim upisima, učincima procjene objekta odnosno ulaganja u postupku pretvorbe te ostalim pretpostavkama na kojima tužitelj temelji tvrdnju o stjecanju prava vlasništva.

33. Neovisno o ishodu ponovljenog odlučivanja o zahtjevu za utvrđenje prava vlasništva, osnovan je i tužiteljev žalbeni navod da sama okolnost što nije mogao steći pravo vlasništva na pomorskom dobru ne isključuje nužno njegovo eventualno obveznopravno pravo na naknadu vrijednosti ulaganja. Prvostupanjski sud stoga za sada nije mogao zahtjev za isplatu odbiti samo na temelju zaključka da tužitelj nije bio vlasnik predmetne nekretnine i da ona nije naknadno postala pomorsko dobro.

34. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odlukama poslovni broj Rev-636/2015-2 od 23. studenoga 2021. i Revt-73/09 od 2. ožujka 2010., okolnost da je ulaganje izvršeno u objekt izgrađen na pomorskom dobru i da ulagatelj na tom objektu odnosno nekretnini nije mogao steći pravo vlasništva ne isključuje sama po sebi primjenu pravila o stjecanju bez osnove. Imovinu u smislu tih pravila ne čine samo pravo vlasništva i druga stvarna prava, već i druga imovinska korist odnosno mogućnost povećanja imovine. Stoga, ako je ulaganjem tužiteljeva pravnog prednika nastala vrijednost koju tuženik može gospodarski iskorištavati, uključujući davanjem pomorskog dobra u koncesiju uz naknadu, takva korist pod pretpostavkama iz čl. 1111. ZOO-a može biti osnova obveznopravnog zahtjeva ulagatelja, neovisno o tome što on na pomorskom dobru nije stekao pravo vlasništva.

35. Međutim, eventualno tužiteljevo pravo na naknadu po osnovi stjecanja bez osnove ne znači da mu pripada tržišna odnosno građevinska vrijednost predmetnog objekta. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Rev-636/2015-2 od 23. studenoga 2021. izrijekom otklonio takav način određivanja naknade i zauzeo pravno shvaćanje da je za utvrđenje opsega eventualnog stjecanja bez osnove potrebno utvrditi vrijednost sredstava uloženih u pomorsko dobro te tu vrijednost dovesti u odnos s koristima koje je ulagatelj ostvario njegovim korištenjem. Stoga iznos eventualne tuženikove koristi ne može biti poistovjećen s današnjom tržišnom ili građevinskom vrijednošću objekta, već se može odnositi samo na vrijednost ulaganja koja je, nakon uračunavanja koristi ostvarenih njegovim korištenjem, ostala nekompenzirana.

36. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije utvrđivao činjenice potrebne za takvu ocjenu. Nije utvrdio vrijednost sredstava koja je tužiteljev pravni prednik stvarno uložio u izgradnju predmetnog objekta niti je tu vrijednost doveo u odnos s koristima koje su tužitelj i njegov pravni prednik ostvarili njegovim dugogodišnjim korištenjem. Te su činjenice odlučne za ocjenu postoji li nakon uračunavanja ostvarenih koristi na tuženikovoj strani još uvijek korist stečena na tužiteljev račun bez pravne osnove i, ako postoji, u kojem iznosu. Stoga činjenica da je tužitelj predmetni objekt procijenio na građevinsku vrijednost od 947.000,00 EUR nije dovoljna za utvrđenje visine njegova eventualnog zahtjeva po osnovi stjecanja bez osnove. Takav pristup odgovara pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-636/2015-2 od 23. studenoga 2021., prema kojem se vrijednost ulaganja mora dovesti u odnos s naknadom odnosno koristima povezanima s dugogodišnjim korištenjem objekta na pomorskom dobru.

37. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je zbog pogrešnog materijalnopravnog pristupa propustio utvrditi činjenice odlučne za ocjenu osnovanosti tužiteljeva zahtjeva za isplatu. Sama okolnost da tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva na pomorskom dobru ne isključuje njegovo eventualno obveznopravno pravo na naknadu vrijednosti ulaganja, ali ni činjenica ulaganja sama za sebe ne znači da takvo pravo postoji niti da postoji u zahtijevanom iznosu. Za odluku je potrebno utvrditi je li i u kojem iznosu na tuženikovu stranu prešla korist koja nema pravnu osnovu, vodeći računa o vrijednosti stvarno izvršenih ulaganja te koristima koje su tužitelj i njegov pravni prednik ostvarili dugogodišnjim korištenjem predmetnog objekta. Tek nakon utvrđenja tih činjenica moći će se ocijeniti postoji li na tuženikovoj strani stjecanje bez osnove u smislu čl. 1111. ZOO-a i, ako postoji, u kojem iznosu. Takav pristup proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci poslovni broj Rev-636/2015-2 od 23. studenoga 2021.

38. Slijedom navedenog, zbog pogrešnog materijalnopravnog pristupa prvostupanjskog suda činjenično stanje ostalo je nepotpuno utvrđeno u odnosu na oba tužbena zahtjeva. U odnosu na zahtjev za utvrđenje prava vlasništva nije utvrđeno je li predmetna nekretnina prema svom položaju, prirodnim obilježjima i namjeni u relevantnim razdobljima bila pomorsko dobro po samom zakonu, dok u odnosu na zahtjev za isplatu nisu utvrđene činjenice odlučne za ocjenu postoji li i u kojem opsegu na tuženikovoj strani stjecanje bez osnove. Zbog toga za sada nema uvjeta za donošenje konačne odluke o osnovanosti tih zahtjeva.

39. U odnosu na tužiteljevo pozivanje na zaštitu legitimnih očekivanja, ovaj sud smatra da takva očekivanja, pod pretpostavkom da se u ponovljenom postupku utvrdi da je predmetna nekretnina u relevantno vrijeme bila pomorsko dobro po samom zakonu, ne mogu biti osnova za stjecanje prava vlasništva na toj nekretnini. Prema pravnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj U-IIIB-1373/2009 od 7. srpnja 2009., legitimno očekivanje koje uživa ustavnopravnu zaštitu mora se temeljiti na razumno opravdanom povjerenju u pravni akt koji ima valjanu pravnu osnovu i mora se odnositi na imovinsko pravo koje je u dostatnoj mjeri ustanovljeno. Stoga se legitimnim očekivanjem ne može steći pravo vlasništva na nekretnini koja prema prisilnim zakonskim odredbama nije sposobna biti predmetom prava vlasništva.

40. To, međutim, ne znači da pravomoćne građevinske i uporabne dozvole, ulaganja tužiteljeva pravnog prednika, procjena tih ulaganja u postupku pretvorbe i dugogodišnje korištenje predmetnog objekta ne mogu predstavljati pravno relevantne okolnosti pri ocjeni postojanja tužiteljevog drugog imovinskog interesa u ovoj pravnoj stvari. Ustavni sud u navedenoj odluci pojam imovine tumači šire od samog prava vlasništva te pod određenim pretpostavkama njime obuhvaća gospodarske interese i legitimna očekivanja zasnovana na pravnim aktima države. Takav imovinski interes, ako se utvrde pretpostavke za njegovu zaštitu, ne dovodi do stjecanja prava vlasništva na pomorskom dobru, ali može biti relevantan za ocjenu tužiteljeva zahtjeva za naknadu.

41. Za sada nije moguće prihvatiti ni tužiteljevo pravno shvaćanje da je određivanjem predmetne nekretnine pomorskim dobrom i njezinim davanjem u koncesiju faktično izvlašten iz imovinskih prava koja je do tada ostvarivao uz pravo na naknadu tržišne vrijednosti nekretnine. Ako se u ponovljenom postupku utvrdi da je predmetna nekretnina već u vrijeme u kojem tužitelj tvrdi da je stekao pravo vlasništva bila pomorsko dobro po samom zakonu, tužitelj nije mogao biti lišen prava vlasništva koje na toj nekretnini nije mogao steći. Ako se, naprotiv, utvrdi da predmetna nekretnina u relevantno vrijeme nije bila pomorsko dobro po samom zakonu te da je tužitelj na njoj stekao pravo vlasništva ili drugi zaštićeni imovinski interes, prvostupanjski sud će ocijeniti pravne posljedice naknadnog obuhvaćanja nekretnine režimom pomorskog dobra i tužiteljeve tvrdnje o pravu na naknadu, vodeći računa o ustavnim i konvencijskim jamstvima zaštite imovine.

42. Slijedom navedenog, riješeno je kao u izreci (čl. 370. ZPP-a).

43. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će prvo, provođenjem predloženog očevida uz sudjelovanje vještaka geodetske struke te, prema potrebi, izvođenjem drugih odgovarajućih dokaza, pouzdano identificirati nekretninu koja je predmet tužbenog zahtjeva i utvrditi njezin položaj, granice, prirodna obilježja i namjenu u relevantnim vremenskim razdobljima. Tako utvrđeno činjenično stanje ocijenit će prema propisima koji su vrijedili u vrijeme izgradnje predmetnog objekta, njegova stavljanja u uporabu i pretvorbe tužiteljeva pravnog prednika te će utvrditi je li predmetna nekretnina u tim razdobljima bila pomorsko dobro po samom zakonu.

44. Utvrdi li da je predmetna nekretnina u vrijeme u kojem tužitelj tvrdi da je njegov pravni prednik, odnosno tužitelj, stekao pravo vlasništva bila pomorsko dobro po samom zakonu, prvostupanjski sud će imati na umu da tužitelj svoj vlasničkopravni položaj ne može poboljšati pozivanjem na ulaganja u izgradnju objekta, izdane građevinske i uporabne dozvole, dugogodišnje korištenje objekta, zemljišnoknjižne upise, procjenu ulaganja odnosno objekta u postupku pretvorbe ni na legitimna očekivanja. Ako, naprotiv, utvrdi da predmetna nekretnina u relevantno vrijeme nije bila pomorsko dobro po samom zakonu, ponovno će ocijeniti postoje li, s obzirom na pravni režim nekretnine i sve izvedene dokaze, pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na pravnim osnovama na koje se tužitelj poziva.

45. Neovisno o odluci o zahtjevu za utvrđenje prava vlasništva, prvostupanjski sud će zasebno ocijeniti tužiteljev zahtjev za isplatu prema pravilima o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, vodeći računa o pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženima u odlukama poslovni broj Rev-636/2015-2 od 23. studenoga 2021. i Revt-73/09 od 2. ožujka 2010. Utvrdit će je li i u kojem opsegu tužiteljev pravni prednik vlastitim sredstvima izvršio ulaganja u predmetni objekt, vrijednost tih ulaganja, kao i koristi koje su tužitelj i njegov pravni prednik ostvarili njegovim dugogodišnjim korištenjem. Pri tome će imati na umu da eventualno pravo na naknadu nije pravo na današnju tržišnu odnosno građevinsku vrijednost objekta, već može obuhvatiti samo vrijednost ulaganja koja je, nakon uračunavanja pravno relevantnih koristi ostvarenih korištenjem objekta, ostala nekompenzirana. Vrhovni sud upravo u Rev-636/2015-2 razlikuje vrijednost ulaganja od tržišne vrijednosti objekta i nalaže da se ulaganja dovedu u odnos s koristima korištenja.

46. Nakon što potpuno utvrdi navedene činjenice, prvostupanjski sud će ponovno odlučiti o oba tužbena zahtjeva te troškovima cijelog postupka uključujući i tužiteljev trošak žalbe o kojem će odlučiti zajedno s novom odlukom o glavnoj stvari (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 21. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Draženka Deladio