Poslovni broj Gž Ovr-646/2025-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Martini Maršić Lukić, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja; H-Abduco d.o.o. iz Zagreba, Radnička cesta 41, OIB 13667298928, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Lovriću, odvjetniku u Zagrebu, protiv ovršenika: 1. ŽL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. CL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Nenadu Mušiću, odvjetniku u Zagrebu, radi ovrhe na nekretninama, odlučujući o žalbi ovršenika izjavljenoj protiv rješenja o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr-2159/2021- 65 od 27. svibnja 2025., dana 21. kolovoza 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba ovršenika te se ukida rješenje o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr-2159/2021-65 od 27. svibnja 2025. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem o ovrsi donesenim na temelju ovršne isprave – Ugovora o kreditu [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, solemniziranom po javnoj bilježnici Ilinki Lisonek iz Zagreba dana 16. veljače 2005. pod brojem OU-380/2005, radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 281.041,26 eur, uvećano za zatezne kamate tekuće od 16. veljače 2021. do isplate, potom radi naplate redovne kamate od 52.614,41 eur i zatezne kamate od 553.139,57 eur, ostalih troškova od 1.047,22 eur uvećanih za zatezne kamate od 16. veljače 2021. do isplate, te radi naplate troškova ovršnog postupka, određena je ovrha na nekretninama ovršenika, i to na nekretnini u vlasništvu ovršenice ŽL upisanoj u knjizi položenih ugovora što se vodi za k. o. [katastarska općina], broj podul. [broj poduloška], zk. ul. [broj ZK uloška], u naravi stambenoj zgradi [adresa], sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica], koja po novoj izmjeri predstavlja k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], što je povezano sa stanom broj ... na ... katu desno koji se sastoji od dvije sobe i ostalih prostorija površine 52,14 m2; kao i na nekretnini upisanoj u knjigu položenih ugovora što se vodi za k. o. [katastarska općina], broj podul. [broj poduloška], u naravi stambena zgrada u [adresa], sagrađena na k. č. br. [katastarska čestica], što je povezano sa stanom na ... katu desno koji se sastoji od četiri sobe i ostalih prostorija površine 86,89 m2, vlasništvo ovršenika svakog u po ½ dijela (točka I. izreke). Ovršenicima je ujedno točkom II. izreke rješenja, naloženo ovrhovoditelju solidarno naknaditi trošak postupka od 5.948,62 eura, u roku od osam dana.

2. Protiv tog rješenja pravodobno se žale ovršenici uz prijedlog da se rješenje preinači i ovršni prijedlog odbije, a podredno ukine i prijedlog za ovrhu odbaci, uz nadoknadu troškova sastava žalbe.

3. Ovrhovoditelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba ovršenika je osnovana.

5. Ispitujući pobijano rješenje o ovrsi u granicama razloga određenih u žalbi, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01,117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u nastavku teksta: ZPP) u vezi članka 21. stavka 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24, dalje: OZ) i članka 381. ZPP, ovaj sud je utvrdio da nije počinjena nijedna od navedenih bitnih povreda postupka. Osim toga, pazeći po službenoj dužnosti na žalbene razloge iz članka 50. stavka 1. točke 1., 3. i 5. OZ, te na okolnost da je u slučaju iz stavka 1. točke 6. istog članka ovrha određena na predmetima iz članka 4. stavka 4. i 5. OZ, sve sukladno članku 50. stavku 5. OZ, utvrđeno je da niti ovi žalbeni razlozi nisu ostvareni, no da je pobijano rješenje doneseno pogrešnom primjenom materijalnog prava.

6. U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je:

- da ovrhovoditelj raspolaže ovršnom ispravom - Ugovorom o kreditu [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, solemniziranim po javnoj bilježnici Ilinki Lisonek iz Zagreba dana 16. veljače 2005., pod brojem OU -380/2005, sklopljenim između prednika ovrhovoditelja Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora, trgovačkog društva ... kao korisnika kredita te ovršenika ŽL i CL kao založnih dužnika, kao i založnog dužnika KL čiji pravni sljednik je ovršenik CL,

- da je citiranim Ugovorom o kreditu, trgovačkom društvu ... odobren kredit od 290.000,00 eur radi zatvaranja svih obveza društva ..., s time što su ovdje ovršenici i KL kao založni dužnici, radi osiguranja povrata kredita predniku ovrhovoditelja predali bjanko mjenice te pristali na zasnivanje založnog prava u korist prednika ovrhovoditelja na nekretninama koje su predmet ovrhe,

- da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. prenijela svoju tražbinu iz gore citiranog Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama na ovrhovoditelja kao novog vjerovnika i to Ugovorom o ustupu tražbine od 16. travnja 2014.,

- da ovršenici u tijeku postupka ističu da je riječ o ugovoru koji sadrži ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i naknadi za obradu kredita,

- da je nesporno da ugovor u ovoj pravnoj stvari nije prošao sudsku kontrolu na koju upućuje zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-87/2022-2 od 11. ožujka 2022., ali da isti nema svojstvo potrošačkog ugovora, jer je ugovor u svojstvu korisnika kredita zaključilo trgovačko društvo, a ne fizička osoba, dok da se založni dužnici sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog u povodu ugovora o kreditu između trgovačkih društava, nemaju pravo pozivati na zaštitu koja pripada potrošačima,

- da stoga u konkretnom ovršnom postupku nema mjesta primjeni zaključka sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su -IV- 87/2022-2 od 11. ožujka 2022., prema kojem su sudovi dužni u postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu, a koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe, jer trgovačko društvo ... kao korisnik kredita nije potrošač, a ovršenici se kao založni dužnici nemaju pravo pozivati na potrošačku zaštitu.

7. Rukovodeći se ovim činjenicama, sud prvog stupnja utvrđuje da su ispunjene zakonske pretpostavke za usvajanje prijedloga za ovrhu te na temelju članka 41. OZ te članaka 79., 81. i 82. OZ, donosi rješenje o ovrsi.

8. Međutim, ovršenici navodima svoje žalbe opravdano dovode u sumnju ovakav stav prvostupanjskog suda.

9. I ovaj žalbeni sud drži da je pogrešan stav suda prvog stupnja o tome da iako ugovor o kreditu u ovoj pravnoj stvari nije prošao sudsku kontrolu na koju upućuje zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-87/2022-2 od 11. ožujka 2022., isti nema svojstvo potrošačkog ugovora jer je ugovor u svojstvu korisnika kredita zaključilo trgovačko društvo, a ne fizička osoba, dok da ovršenici kao založni dužnici sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog u povodu ugovora o kreditu između banke kao kreditora i trgovačkog društva ..., nemaju pravo pozivati se na zaštitu koja pripada potrošačima.

10. U tom smislu ističe se:

- da je odredbom članka 1. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva) propisano da je njezina svrha uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača,

- da se u članku 2. spomenute Direktive definiraju pojmovi „potrošač“ i „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ pri čemu izraz potrošač označava svaku fizičku osobu koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) označava svaku fizičku ili pravnu osobu koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu,

- da dakle, prema navedenim odredbama, jasno proizlazi da kada je riječ o pitanju može li se fizička osoba koja jamči za obveze što ih je prema bankarskoj instituciji preuzelo trgovačko društvo u okviru ugovora o kreditu smatrati „potrošačem“ u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13, odnosno članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, na snazi u vrijeme sklapanja ovršne isprave), takav ugovor o osiguranju ili ugovor o jamstvu, iako se u opisanom slučaju može smatrati akcesornim u odnosu na glavni ugovor iz kojeg je proizišao dug čije se podmirenje jamči , od njega se razlikuje s obzirom na ugovorne stranke jer ga sklapaju osobe koje nisu stranke glavnog ugovora, pa je slijedom navedenoga, u tim situacijama potrebno utvrditi u kojem su svojstvu djelovale stranke ugovora o osiguranju, odnosno ugovora o jamstvu.

11. U pravcu iznesenog pojam „potrošač“ u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13, je objektivan (vidi o tome i presudu Costea, C 110/14, EU:C:2015:538, točka 21.), te ga treba promatrati s obzirom na njegovu funkciju, odnosno ocijeniti pripada li sporni ugovorni odnos izvan okvira obrta, poduzeća i profesije. Stoga je sud pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u područje primjene te direktive, dužan, vodeći računa o svim okolnostima takvog slučaja, provjeriti može li se takvu ugovornu stranku kvalificirati kao „potrošača“ u smislu navedene Direktive.

12. Prema tome, obveza je suda i u slučaju kada fizička osoba jamči za ispunjenje obveza obrta ili trgovačkog društva, utvrditi je li ona djelovala u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije ili s obzirom na svoju funkcionalnu povezanost s tim društvom, poput upravljanja njome ili udjela u njegovu temeljnom kapitalu, ili je pak djelovala za svoje privatne potrebe.

13. Protivno stavu suda prvog stupnja, na jamce i založne dužnike koji su fizičke osobe kao što su to bili ovršenici u konkretnom slučaju, mogu se primijeniti odredbe članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, te članka 1. stavka 1. i članka 2. točke (b) Direktive 93/13, pri čemu navedene odredbe treba tumačiti tako da u definiciju „potrošač“ ulaze i fizičke osobe koje su u svojstvu jamca potpisale ugovore o jamstvu, ugovore o osiguranju nekretnina koje je sklopio obrtnik ili trgovačko društvo za obavljanje svoje djelatnosti, kada je ta fizička osoba nas tupala za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije i kada ona nije funkcionalno povezana s navedenim društvom.

14. S tim u vezi valja istaknuti i da je Obaviješću Europske komisije - Smjernicama za tumačenje i primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL C 323, 27. rujna 2019.) zauzeto pravno shvaćanje prema kojem u slučaju kada se između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača sklapa akcesorni ugovor, isti je obuhvaćen Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čak i u slučaju ako se glavni ugovor sklapa između trgovačkih društava pa nije obuhvaćen područjem primjene Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

15. Nadalje, prvostupanjskom je sudu još jednom potrebno naglasiti da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 11. ožujka 2022. godine , usvojen zaključak prema kojem postoji obveza ovršnog suda da u ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice, javnobilježnički akti ili solemnizirane privatne isprave i sl.), a koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, po službenoj dužnosti preispita sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe, a u slučaju sumnje jesu li pojedine odredbe potrošačkog ugovora nepoštene, uputi ovršenika na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, te odgodi ovrhu do odluke o dopuštenosti ovrhe.

16. Stoga, imajući na umu da je u konkretnom slučaju ovrha predložena na temelju ovršne isprave - Ugovora o kreditu [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 20. siječnja 2005., zaključenog između pravnog prednika ovrhovoditelja Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. kao kreditora, ... kao korisnika kredita i ovršenika te njihovog pravnog prednika KL kao založnih dužnika, te na temelju Ugovora o ustupu tražbine zaključenog između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i ovdje ovrhovoditelja, to u skladu s već citiranim zaključkom sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 11. ožujka 2022. i Smjernica za tumačenje i primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, iako tražbina ovrhovoditelja proizlazi iz ugovora sklopljenog između trgovačkih društava, istim su ovršenici, odnosno prednik ovršenika KL, kao fizička osoba, sklopili ugovor o založnom pravu kao akcesorni ugovor, pa egzistira dužnost suda da po službenoj dužnosti provede sudsku kontrolu ovršne isprave te ispita mogu li se ovršenici, sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, smatrati potrošačima.

17. Prilikom te ocjene, sud prvog stupnja se u ponovnom postupku neće zadržati samo na ocjeni jesu li ovršenici bili korisnici kredita ili su jedino bili založni dužnici, nego će cijeniti jesu li ovršenici, odnosno pravni prednik KL kao prednik ovršenika CL, bili na neki način funkcionalno povezani s korisnikom kredita, trgovačkim društvom ..., odnosno društvom ..., na koji način će moći pravilno ocijeniti jesu li ovršenici i KL, prilikom sklapanja ovršne isprave - Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, djelovali za potrebe unutar ili izvan okvira poduzeća, a o čemu ovisi primjenjivost odredaba Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, odnosno potrošačke zaštite na koju se ovršenici pozivaju.

18. Kako prvostupanjski sud navedene okolnosti nije utvrđivao, valjalo je primjenom članka 380. točke 3. ZPP u vezi s člankom 21. stavkom 1. OZ, odlučiti kao u izreci rješenja.

19. Prvostupanjski će sud u nastavku postupka iznova ispitati i utvrditi sadrži li citirani ugovor nepoštene (ništetne) odredbe, slijedom čega će postupiti na način i u skladu sa ranije citiranim Zaključkom sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 11. ožujka 2022., nakon čega će donijeti novu obrazloženu odluku o prijedlogu za ovrhu.

20. Sukladno članku 166. stavku 3. ZPP u vezi s člankom 21. stavkom 1. OZ o troškovima žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci zbog čega je riješeno kao u točki II. izreke rješenja.

21. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

U Rijeci, 21. kolovoza 2026.

Sutkinja:

Martina Maršić Lukić