REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Ž 5

Poslovni broj: Us I-1503/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu koji je pokrenuo tužitelj ŽŠ, državljanin Egipta, kojeg zastupa opunomoćenik Zoran Bauer (OIB: [osobni identifikacijski broj]), odvjetnik u Zagrebu, Kozarčaninova 2, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova (OIB: 36162371878), Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, radi ograničenja slobode u kretanju u postupku na granici, 21. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se točka 3. rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, KLASA: UP/I-216-03/26-06/4611, URBROJ: 511-01-213-26-2 od 6. kolovoza 2026.,

te se sudi uvrštavanjem sljedeće točke 3. u izreku navedenog rješenja:

„3. Obveza boravka iz točaka 1. i 2. izreke određuje se u trajanju od 12 tjedana od dana registracije namjere za podnošenje zahtjeva“.

II. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja točaka 1. i 2. rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, KLASA: UP/I-216-03/26-06/4611, URBROJ: 511-01-213-26-2 od 6. kolovoza 2026. godine.

III. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju ŠŠ u ovom upravnom sporu.

IV. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu unutarnjih poslova da pružatelju pravne pomoći Zoranu Baueru, odvjetniku u Zagrebu, nadoknadi troškove pružanja pravne pomoći u iznosu od 1.250,00 (tisuću dvjesto pedeset) eura, u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima i računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/I-216-03/26-06/4611, URBROJ: 511-01- 213-26-2 od 6. kolovoza 2026., tužitelju, egipatskom državljaninu rođenom **.**.2004., odredio mjeru obveze boravka u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite Dugi Dol - u nastavku teksta: Prihvatilište, kao lokaciji određenoj za provedbu postupka na granici (t. 1. izreke rješenja). Ujedno je određeno da je tužitelj, u svojstvu tražitelja, dužan biti dostupan nadležnim tijelima radi provođenja svih radnji u postupku međunarodne zaštite (t. 2.), te je ograničenje slobode kretanja određeno za razdoblje od 12 tjedana od dana uručenja rješenja (t. 3.). Tuženik obrazlaže, u bitnome, sljedeće. Tužitelj je 28. srpnja 2026. u Postaji granične policije Dalj izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu. Utvrđeno je da će tužiteljev zahtjev za međunarodnu zaštitu biti razmatran u graničnom postupku, budući da Egipat, prema posljednjim dostupnim godišnjim podacima Eurostata za Europsku uniju, ima stopu odobravanja međunarodne zaštite 20% ili manju. Stoga je potrebno osigurati dostupnost tužitelja nadležnim tijelima tijekom provedbe svih postupovnih radnji. Individualnom procjenom utvrđeno je da tužitelj nema utvrđene posebne prihvatne niti postupovne potrebe. Primjena drugih mjera, kojima bi tužitelju bio omogućen boravak izvan lokacije predviđene za provedbu postupka na granici, bila bi protivna svrsi i načinu provedbe postupka na granici, te se njima ne bi mogla osigurati učinkovita provedba postupka. Mjera je određena za razdoblje od 12 tjedana, uzimajući u obzir očekivano trajanje graničnog postupka propisano mjerodavnim europskim i nacionalnim zakonodavstvom. Ako postupak bude dovršen prije navedenog roka, obveza boravka prestaje završetkom postupka na granici

2. Tužitelj u tužbi i u kasnijem podnesku osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, sljedeće. Tuženik nije precizirao koje podatke Eurostata koristi. Početak tijeka roka maksimalnog trajanja postupka na granici tuženik je pogrešno vezao uz dan uručenja rješenja, umjesto uz dan registracije namjere za podnošenje zahtjeva, kao što to određuju europski i nacionalni propis (što tuženik nije argumentirao ni u odgovoru na tužbu). Time je tužitelj oštećen za najmanje devet dana dopuštenog trajanja mjere. Obrazloženje osporavanog rješenja je manjkavo. Postavlja se logično pitanje radi li se ovdje zapravo o ograničenju slobode kretanja ili o zadržavanju. Točka 1. izreke osporavanog rješenja ima kondemnatoran karakter i konstitutivan učinak, te se ne može smatrati pukim deklaratornim utvrđenjem zakonske obveze. Kriterij pokušaja bijega tužitelja iz Prihvatilišta nije relevantan, jer to ne pokazuje da je tužitelj želio napustiti Republiku Hrvatsku, već je želio napustiti teške uvjete u Prihvatilištu. Tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika, uz nalaganje tuženiku da odmah pusti tužitelja iz Prihvatilišta. Traži i odobravanje besplatne pravne pomoći, te nalaganje isplate troškova pružene pravne pomoći opunomoćeniku tužitelja u ukupnom iznosu od 1.250,00 eura.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja i dodaje, u bitnome, sljedeće. Činjenice odlučne za donošenje osporavanog rješenja utvrđene su na temelju službene dokumentacije, potvrde o registraciji, dokumentacije nastale tijekom dubinske provjere, te izjave samog tužitelja. Da tužitelj nije Republiku Hrvatsku smatrao državom u kojoj namjerava ostati tijekom provedbe postupka međunarodne zaštite proizlazi iz njegove izjave, prema kojoj mu je krajnje odredište Italija, zajedno sa činjenicom da je u Hrvatsku ušao nezakonito i bez identifikacijskih isprava. Na to upućuje i činjenica da je tužitelj pokušao napustiti Prihvatilište. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

4. Sud je odlučio ovaj spor riješiti bez rasprave, primjenom s time povezanih kriterija razvijenih praksom Suda Europske unije (npr. presuda od 26. srpnja 2017., Sacko, C-348/16, EU:C:2017:591), vezano uz načelo učinkovitosti (članak 8. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 36/24 i 39/26, u nastavku teksta: ZUS), te imajući u vidu sadržajnu i vremensku ograničenost predmeta ovoga spora, u kojem se ne odlučuje u meritumu zahtjeva za međunarodnu zaštitu. U vezi s time, Sud nije prihvatio prijedlog tužitelja da u ovome sporu bude saslušan kao stranka, budući da su odlučne činjenice utvrđene na razini izvjesnosti koja isključuje svaku razumnu sumnju u njihovu istinitost (što proizlazi iz nastavka ovog obrazloženja), a saslušanje tužitelja u ovom stadiju postupka međunarodne zaštite na granici ne može dovesti do drukčijeg rješenja stvari, pri čemu je Sud uzeo u obzir i da je osobno izjašnjavanje tužitelju omogućeno u upravnom postupku koji je prethodio ovome sporu.

5. Članak 54. Uredbe (EU) 2024/1348 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. svibnja 2024. o utvrđivanju zajedničkog postupka za međunarodnu zaštitu u Uniji i stavljanju izvan snage Direktive 2013/32/EU (u nastavku teksta: Uredba) glasi:

„Lokacije za provedbu postupka azila na granici

1. Tijekom razmatranja zahtjeva na koje se primjenjuje postupak na granici država članica zahtijeva, na temelju članka 9. Direktive (EU) 2024/1346 i ne dovodeći u pitanje njezin članak 10., da tražitelji u pravilu borave na vanjskoj granici ili tranzitnim područjima ili u njihovoj blizini ili na drugim određenim lokacijama na njihovom državnom području, u potpunosti uzimajući u obzir posebne zemljopisne okolnosti te države članice.

2. Ne dovodeći u pitanje članak 47. države članice osiguravaju da obitelji s maloljetnicima borave u prihvatnim objektima primjerenima njihovim potrebama nakon procjene najboljeg interesa djeteta i osiguravaju životni standard primjeren tjelesnom, psihičkom, duhovnom, moralnom i društvenom razvoju maloljetnika, uz potpuno poštovanje zahtjeva iz poglavlja IV. Direktive (EU) 2024/1346.

3. Svaka država članica obavješćuje Komisiju 11. travnja 2026., o lokacijama na kojima će se provoditi postupak na granici, među ostalim i ako se primjenjuje članak 45. Države članice osiguravaju da je kapacitet tih lokacija dovoljan za razmatranje zahtjeva obuhvaćenih člankom 45. Komisiju se obavješćuje o svakoj promjeni lokacija na kojima se provodi postupak na granici u roku od dva mjeseca nakon što je došlo do tih promjena.

4. Zahtjev za boravak na određenom mjestu u skladu sa stavcima 1., 2. i 3. ne smatra se dozvolom ulaska na državno područje države članice i boravka na njemu.

5. Ako tražitelja na kojeg se primjenjuje postupak na granici za potrebe takvog postupka treba transferirati do tijela odlučivanja ili nadležnog prvostupanjskog suda ili ga treba transferirati u svrhu liječenja, takvo putovanje samo po sebi ne predstavlja ulazak na državno područje države članice.“

6. Povezano s netom citiranim odredbama Uredbe, na umu je potrebno imati i pripadajuće uvodne izjave Uredbe.

6.1. Posrijedi su, prije svega, sljedeće uvodne izjave:

„(58) Svrha postupka na granici za azil i vraćanje trebala bi biti da se na vanjskim granicama u načelu brzo ocijeni jesu li zahtjevi neutemeljeni ili nedopušteni te da se brzo vrate osobe koje nemaju pravo ostanka, na način kojim se u potpunosti poštuje načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja, istodobno osiguravajući da se osobe s utemeljenim zahtjevima uključe u redovan postupak i da im se omogući brz pristup međunarodnoj zaštiti. Države članice trebale bi stoga moći zahtijevati od tražitelja za međunarodnu zaštitu da u pravilu borave na vanjskoj granici ili u njezinoj blizini ili na tranzitnom području, odnosno na drugim lokacijama određenima na njihovim državnim područjima, kako bi se ocijenila dopuštenost zahtjeva. U jasno definiranim okolnostima države članice trebale bi moći osigurati razmatranje osnovanosti zahtjeva i, u slučaju odbijanja zahtjeva, vraćanje dotičnih državljana trećih zemalja i osoba bez državljanstva. U cilju provedbe postupka azila na granici i postupka vraćanja na granici, uspostavljenog Uredbom (EU) 2024/1349 Europskog parlamenta i Vijeća, države članice trebale bi poduzeti mjere nužne za uspostavu odgovarajućih kapaciteta, u smislu prihvata i ljudskih resursa, osobito kvalificiranog i dobro osposobljenog osoblja, koji su potrebni za razmatranje određenog broja zahtjeva u bilo kojem trenutku i za izvršenje odluka o vraćanju.“

„(65) Pri primjeni postupka na granici za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu države članice trebale bi osigurati da se poduzmu potrebne mjere za smještaj tražitelja, u pravilu na vanjskim granicama ili u njihovoj blizini ili na tranzitnim područjima, u skladu s Direktivom (EU) 2024/1346. Države članice mogu razmatrati zahtjeve na lokaciji na vanjskoj granici različitoj od one na kojoj je izražena namjera za podnošenje zahtjeva za azil tako što će tražitelja transferirati na određenu lokaciju na vanjskoj granici ili u blizini vanjske granice dotične države članice, odnosno na drugim lokacijama određenima na njezinom državnom području na kojima postoje odgovarajući objekti. Države članice trebale bi zadržati diskrecijsko pravo pri odlučivanju o tome na kojim bi se konkretnim lokacijama takvi objekti trebali postaviti. Međutim, države članice trebale bi nastojati ograničiti potrebu za transferiranjem tražitelja u tu svrhu te bi stoga trebale nastojati postaviti takve objekte s dostatnim kapacitetom na graničnim prijelazima ili dijelovima vanjske granice na kojima se izražava većina namjera za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, uzimajući u obzir i duljinu vanjske granice i broj graničnih prijelaza ili tranzitnih područja. Države članice trebale bi obavijestiti Komisiju o konkretnim lokacijama na kojima će se provoditi postupci na granici.“

6.2. Sud upućuje i na sljedeće uvodne izjave:

„(56) U interesu brzih i pravednih postupaka za sve tražitelje te istodobno osiguravajući da se boravak tražitelja koji se ne kvalificiraju za međunarodnu zaštitu u Uniji neopravdano ne produlji, uključujući državljane trećih zemalja izuzete od obveze posjedovanja vize na temelju Uredbe (EU) 2018/1806, države članice trebale bi ubrzati razmatranje zahtjeva tražitelja koji su državljani ili, u slučaju osoba bez državljanstva, osobe s prethodnim uobičajenim boravištem u trećoj zemlji za koju je udio odluka o odobrenju međunarodne zaštite u ukupnom broju odluka za tu treću zemlju 20 % ili manji, uzimajući u obzir, među ostalim, značajne razlike između prvostupanjskih i konačnih odluka. Ako je u dotičnoj trećoj zemlji došlo do znatne promjene od objave relevantnih podataka Eurostata i uzimajući u obzir smjernice na temelju članka 11. Uredbe (EU) 2021/2303 ili ako tražitelj pripada određenoj kategoriji osoba za koje se niska stopa priznavanja ne može smatrati reprezentativnom za njihove potrebe za zaštitom zbog posebnog razloga proganjanja, razmatranje zahtjeva ne bi trebalo ubrzavati. Slučajevi u kojima se treća zemlja može smatrati sigurnom zemljom podrijetla ili sigurnom trećom zemljom za tražitelja u smislu ove Uredbe trebali bi se i dalje primjenjivati kao zasebna osnova za ubrzani postupak razmatranja odnosno postupak razmatranja dopuštenosti.

(57) Mnoge namjere za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu izražavaju se na vanjskoj granici ili tranzitnom području države članice, a među ostalim ih izražavaju osobe uhićene zbog nezakonitih prelazaka vanjske granice, odnosno u trenutku nezakonitog prelaska vanjske granice ili blizu te vanjske granice nakon što je prijeđena, ili osobe iskrcane nakon operacije traganja i spašavanja. Za provedbu identifikacije, sigurnosnih provjera i zdravstvenih pregleda na vanjskim granicama te za usmjeravanje dotičnih državljana trećih zemalja i osoba bez državljanstva na relevantne postupke potrebna je dubinska provjera. Nakon dubinske provjere državljane trećih zemalja i osobe bez državljanstva trebalo bi uključiti u odgovarajući postupak azila ili vraćanja ili im odbiti ulazak. Stoga bi trebalo uvesti fazu prije ulaska koja se sastoji od dubinskih provjera i postupaka na granici za azil i vraćanje. Trebalo bi dobro i učinkovito povezati sve faze relevantnih postupaka za sve nezakonite dolaske.“

7. Kao pomoćno interpretacijsko sredstvo mogu poslužiti i službeni materijali Europske unije. Primjerice, u točki 9.1. Vodiča Europske komisije o azilu i postupku na granici (Guidance on the Asylum and Return Borders Procedure; https://home- affairs.ec.europa.eu/document/4b886cc9-d5ed-4e82-9941-ed0037452fba_en )

navedeno je, između ostalog, sljedeće:

„Ograničenja slobode kretanja na temelju članka 9. trebala bi se sustavno primjenjivati na sve podnositelje zahtjeva koji podliježu postupku na granici (države članice obvezne su pribjeći tim ograničenjima), što znači da države članice nisu dužne opravdavati zašto je to ograničenje nužno za tu konkretnu osobu, niti ocjenjivati je li taj režim najprikladniji kada je riječ o ograničenju slobode kretanja.“

8. Uredba je jedan od europskih propisa koji čine Pakt o migracijama i azilu, koji je na snagu stupio 12. lipnja 2026. godine. Postupak azila na granici među posebnim je postupcima uređenima Odjeljkom IV. Poglavlja III. Uredbe. Općenito, iz perspektive tražitelja azila, nova je europska regulacija postupka na granici restriktivnija od prijašnje. Ponajprije: uvedeni su slučajevi u kojima je postupak na granici obvezan; znatno je proširen krug tražitelja azila na koje se odnosi postupak na granici, uz uvođenje općeg kvantitativnog kriterija stope odobrenja zahtjeva u odnosu na državljane pojedine države; skraćen je rok za podnošenje zahtjeva; propisano je isključenje prava na ulazak na državno područje (uz pravnu fikciju da boravak na propisanoj lokaciji nije ulazak na teritorij dotične države); smještaj na za to određenoj lokaciji postaje pravilo. U skladu s načelom lojalne suradnje, na sudovima država članica je da novo europsko zakonodavstvo tumače u skladu s njegovim smislom i ciljevima, vodeći pritom računa o zaštiti temeljnih prava i sloboda.

9. Nadalje, članak 42. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ("Narodne novine", broj 70/15, 127/17, 33/23, 17/25 i 59/26, u nastavku teksta: ZMPZ), kojim je uređen postupak na granici, glasi:

„(1) Postupak odobrenja međunarodne zaštite povodom izražene namjere ili naknadnog zahtjeva provodi se nakon izvršene dubinske provjere u graničnim postupcima kada je ispunjen bilo koji od uvjeta iz članaka 43., 44. i 45. Uredbe (EU) 2024/1348.

(2) Tražitelji na koje se primjenjuje postupak na granici obvezni su boraviti na lokacijama predviđenim za provedbu postupka na granici te se ne smatraju osobama koje se nalaze na teritoriju Republike Hrvatske u smislu članka 43. stavka 2. Uredbe (EU) 2024/1348.

(3) Organizacijama koje se bave zaštitom prava izbjeglica te koje na temelju ugovora s Ministarstvom pružaju pravno savjetovanje iz članka 59. stavka 5. ovoga Zakona, osigurat će se učinkovit pristup tražiteljima tijekom postupka azila na granici. (4) Opunomoćeniku i predstavniku organizacije iz stavka 3. ovoga članka može se privremeno ograničiti pristup tražitelju kada je to prijeko potrebno radi zaštite nacionalne sigurnosti ili javnog poretka Republike Hrvatske.

(5) Protiv rješenja Ministarstva kojima se odlučuje u postupku odobrenja međunarodne zaštite na granici nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor sukladno članku 51. ovoga Zakona u roku od pet radnih dana od dana dostave rješenja.

(6) Ministarstvo će dostaviti spis predmeta najkasnije u roku od pet radnih dana od dana zaprimanja rješenja kojim upravni sud traži spis predmeta.

(7) Presudu o tužbi upravni sud donosi u roku od osam dana od dana dostave spisa predmeta, odnosno u roku od 15 dana od dostave spisa predmeta ako je potrebno provesti raspravu.

(8) Ako rješenje o zahtjevu nije izvršno u roku od 12 tjedana od registracije namjere, odnosno u roku od 16 tjedana ako je taj rok produljen u skladu s člankom 51. stavkom 2. Uredbe (EU) 2024/1348, tražitelju će se dopustiti ulazak u Republiku Hrvatsku radi provođenja postupka odobrenja međunarodne zaštite.“

10. U okviru općeg uređenja ograničenja slobode kretanja, člankom 54. stavcima 1. i 2. ZMPZ-a propisano je sljedeće:

„(1) Ministarstvo može tražitelju i strancu u transferu ograničiti slobodu kretanja zbog razloga:

a) zaštite javnog reda ili

b) sprječavanja bijega ili u svrhu provedbe transfera u drugu državu članicu ili radi osiguravanja nazočnosti tražitelja koji je vraćen u Republiku Hrvatsku. (2) Sloboda kretanja tražitelja ili stranca u transferu može se ograničiti sljedećim mjerama:

1. zabranom kretanja izvan prihvatilišta ili mjesta određenog za boravak izvan određenog vremena

2. osobnim javljanjem nadležnim tijelima u određeno vrijeme

3. polaganjem financijskih ili drugih jamstava za osiguranje nazočnosti te putnih isprava.“

11. Iz posebnih odredaba članka 54. Uredbe (uz pripadajuće uvodne izjave Uredbe) i članka 42. ZMPZ-a proizlazi da tražitelji azila tijekom postupka na granici u pravilu borave u lokacijama predviđenim za provedbu postupka na granici, što je ovdje Prihvatilište. Riječ je o polazišnom pravilu, dok je iznimke u primjeni pravnih normi općenito potrebno tumačiti restriktivno. Prije svega je na tražitelju azila dokazati da u konkretnom slučaju postoje razlozi za odstupanje od tog pravila.

12. U ovome se sporu tužitelj nije pozvao na osobne okolnosti koji bi upućivali na potrebu odstupanja od spomenutog polazišnog pravila, niti na okolnosti koje bi dovele u sumnju rezultate individualne procjene do kojih je došao tuženik. Podredno, ni nezakonit ulazak tužitelja u Republiku Hrvatsku ni njegova namjera odlaska u Italiju, niti izostanak veza između tužitelja i Republike Hrvatske, ne idu u prilog stajalištu tužitelja da je u odnosu na njega trebala biti primijenjena neka od blažih mjera, kojima u konkretnom slučaju očito ne bi bila ostvarena svrha stalne dostupnosti tužitelja za provedbu postupka na za to određenoj lokaciji, koji postupak se provodi primjenom kratkih rokova.

13. Dalje, prema članku 45. stavku 1. Uredbe, država članica razmatra zahtjev u okviru postupka na granici u slučajevima iz članka 43. stavka 1. ako se primjenjuje bilo koja od okolnosti iz članka 42. stavka 1. točaka (c), (f) ili (j) Uredbe. Pri tome se okolnost iz članka 42. stavka 1. točke (j) Uredbe odnosi na slučaj kada tražitelj ima državljanstvo treće zemlje ili, u slučaju osoba bez državljanstva, prethodno uobičajeno boravište u trećoj zemlji za koju je udio odluka o odobravanju međunarodne zaštite koje izdaje tijelo odlučivanja, prema najnovijim dostupnim godišnjim prosječnim podacima Eurostata za cijelu Uniju, 20 % ili manji, osim ako tijelo odlučivanja procijeni da je od objavljivanja relevantnih podataka Eurostata došlo do znatne promjene u dotičnoj trećoj zemlji ili da tražitelj pripada kategoriji osoba za koje se udio od 20 % ili manji ne može smatrati reprezentativnim za njihove potrebe za zaštitom, uzimajući u obzir, među ostalim, znatne razlike između prvostupanjskih i konačnih odluka.

14. Tužitelj ne osporava podatke Eurostata na koje se pozvao tuženik. U odnosu na egipatske državljane, u ovom razdoblju primjenjiva stopa odobravanja međunarodne zaštite (iz 2025.) iznosi vrlo niskih 3%. K tomu, osnovano tuženik navodi da se osporavana odluka ne temelji samo na statističkim pokazateljima, nego i na individualnoj procjeni tužiteljevih osobina i položaja, koje rezultate tužitelj nije valjano osporio. Za činjenice na kojima se temelji osporavano rješenje tuženika postoji dostatna i relevantna dokazna osnova, koja se sastoji u izjavi sâmog tužitelja te u uvidu službene osobe u podatke sadržane u službenoj dokumentaciji.

15. Zatim, Sud je suglasan i s argumentacijom tuženika, sadržanom u osporavanom rješenju i u odgovoru na tužbu, koja se odnosi na određivanje trajanja ograničenja slobode kretanja u Prihvatilištu, uključujući mogućnost da to ograničenje u konačnici traje kraće.

16. Međutim, osnovano tužitelj ističe da sadržaj točke 3. izreke osporavanog rješenja djelomično nije pravno utemeljen. Naime, člankom 51. stavkom 2. Uredbe, kao i člankom 42. stavkom 8. ZMPZ-a, propisano je da maksimalni 12-tjedni rok trajanja postupka na granici započinje od registracije namjere za podnošenje zahtjeva. Riječ je o jasnim i nedvosmislenim odredbama. Sud ne nalazi da bilo koja od općeprihvaćenih tehnika pravne interpretacije upućuje na zaključak da, na štetu stranke, početak tijeka spomenutog roka može biti vezan uz uručenje (dostavu) rješenja o obvezi boravka u Prihvatilištu.

17. Što se tiče upiranja tužitelja na bitna zbiljska obilježja primijenjene mjere, u situacijama kada obveza boravka u Prihvatilištu u okolnostima konkretnog slučaja može poprimiti obilježja ograničavanja slobode koje ulazi u doseg članka 5. (Europske) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (pravo na slobodu i sigurnost, vezano uz članak 6. Povelje Europske unije o temeljnim pravima), vrijedi sljedeće. Pri utvrđivanju ulazi li odnosna mjera u konkretnom slučaju u doseg te konvencijske odredbe, mjerodavni su naročito tzv. kriteriji Guzzardi (vrsta, trajanje, učinak i način provedbe mjere; ESLJP, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. prosinca 1980., zahtjev br. 7367/76). Čak i pod pretpostavkom da mjera primijenjena prema tužitelju ulazi u doseg članka 5. Konvencije (u svjetlu stavka 1. točke f) toga članka - sprečavanje neovlaštenog ulaska u zemlju), iz ostalih elemenata obrazloženja ove presude slijedi: da ovdje postoji zakonska osnova za ograničavanja slobode (ne samo u nacionalnom, nego i u europskom zakonodavstvu); da mjera ima legitimni cilj (djelotvornu provedbu propisa o postupku na granici, u kontekstu zaštite imigracijskog poretka Europske unije i njezinih država članica, kao elementa javnog reda); da je mjera razmjerna cilju koji se želi postići.

18. Tuženik je, dakle, u kontekstu provedbe postupka na granici, bio ovlašten odrediti tužitelju mjeru obveze boravka u Prihvatilištu. Iz dosad iznesenog u ovom obrazloženju proizlazi da dosljedna provedba europskog i nacionalnog zakonodavstva o primjeni te mjere kao polazišnom pravilu u ovoj vrsti predmeta, u okolnostima konkretnog slučaja nije bila samovoljna, nerazmjerna, ni nerazumna. No, početak trajanja roka maksimalnog trajanja primijenjene mjere tuženik je, na štetu tužitelja, odredio protivno mjerodavnim odredbama europskog i hrvatskog prava.

19. Sukladno prethodnom, Sud je, na temelju članka 117. stavka 1. ZUS-a, poništio točku 3. osporavanog rješenja tuženika, te je u tom pogledu sam riješio stvar presudivši da se obveza boravka tužitelja u Prihvatilištu određuje u trajanju od 12 tjedana od dana registracije namjere za podnošenje zahtjeva. U preostalom dijelu Sud je osporavanu odluku tuženika ocijenio zakonitom, te je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na točke 1. i 2. osporavanog rješenja, na osnovi članka 116. stavka 1. ZUS-a.

20. Za odlučivanje o zahtjevu tužitelja za besplatnu pravnu pomoć mjerodavne su odredbe članka 60. ZMPZ-a, te Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite („Narodne novine“, broj 140/15 i 155/22, u nastavku teksta: Pravilnik). Iz podataka sadržanih u tužiteljevom zahtjevu proizlazi da tužitelj ispunjava pretpostavke za odobravanje prava na besplatnu pravnu pomoć propisane člankom 8. Pravilnika. Tuženik nije dostavio dodatne s time povezane podatke pribavljene tijekom postupka, u smislu članka 8. stavka 10. Pravilnika. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

21. Priznata je zatražena naknada troška sastava tužbe i podneska od 19. kolovoza 2026. u iznosu od 500,00 eura za svaki podnesak, tj. usve 1.000,00 eura, što uvećano za PDV ukupno iznosi 1.250,00 eura (članak 9. Pravilnika, vezano uz Tbr. 27. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“, broj 38/23 i 107/25). Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno članku 151. stavku 2. ZUS-a. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki IV. izreke presude.

U Rijeci 21. kolovoza 2026.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dostaviti:

- Odvjetniku Zoranu Baueru, Zagreb, Kozarčaninova 2

- Ministarstvu unutarnjih poslova, Upravi za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektoru za međunarodnu zaštitu, Službi za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33