Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-3397/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, po sutkinji toga suda Jadranki Matić, u pravnoj stvari tužiteljice JK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Nedjeljko Tutavac i Luka Šiljeg, odvjetnici iz Ploča, protiv tuženika DK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik mr.sc. Julijano Dropulić, odvjetnik iz Ploča, radi smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Metkoviću, Stalne službe u Pločama, poslovni broj Psp-6/2025-19 od 24. veljače 2026., dana 21. kolovoza 2026.
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tuženika DK iz [adresa], kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Metkoviću, Stalne službe u Pločama, poslovni broj Psp-6/2025-19 od 24. veljače 2026. u dijelu pod točkama I. i II. izreke.
II. Odbijaju se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe i zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovani.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da je tuženik smetao tužiteljicu u mirnom posjedu u izreci opisane nekretnine time što je na njoj zasadio četiri smokve te mu je naloženo uspostaviti stanje posjeda kakvo je bilo prije sadnje četiri smokve i zabranjeno mu je takvo ili slično smetanje posjeda tužiteljice ubuduće (točka I. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.276,54 eura sa zateznim kamatama tekućim od 24. veljače 2026. do isplate (točka II. izreke) i odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 78,46 eura (točka III. izreke).
2. Protiv tog rješenja žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. br.: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., dalje: ZPP). Predlaže da žalbeni sud uvaži žalbu i da preinači pobijano rješenje na način da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan ili da ukine pobijano rješenje i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovni postupak te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.
3. Odgovorom na žalbu tužiteljica osporava osnovanost žalbe i predlaže da žalbeni sud potvrdi pobijano prvostupanjsko rješenje te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem odgovora na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijano rješenje ovaj je sud ocijeni da u postupku pred sudom prvoga stupnja nisu počinjene povrede na koje pazi po službenoj dužnosti u skladu s čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a.
5.1. Neosnovanim je ovaj sud ocijenio i pozivanje tuženika na povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a i na povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a, a neosnovano se navodima žalbe pobija i pravilnost primjene materijalnog prava.
6. Da bi posjednik ostvario pravo na pružanje posjedovne zaštite na njemu je teret dokazati da se nalazi u posjedu predmeta smetanja, kada je saznao za čin i počinitelja smetanja, da od trenutka saznanja za čin smetanja i počinitelja do podnošenja tužbe nije prošlo više od 30 dana te da je počinitelj doista, točno određenim činom smetanja, smetao njegov miran posjed (čl. 21. i čl. 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Nar. nov. br.: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17., 152/14., 81/15., dalje: ZVDSP).
7. U konkretnom slučaju sud prvoga stupnja utvrđuje da je tužiteljica, u trenutku kada je saznala za čin smetanja i za tuženika kao počinitelja čina smetanja, bila u posljednjem mirnom posjedu predmetne nekretnine te pruža tužiteljici zatraženu posjedovnu zaštitu, jer nije bilo sporno da je tuženik posadio četiri smokve na predmetnoj nekretnini kao predmetu smetanja. Utvrđuje i da je tužba podnesena unutar prekluzivnog roka od 30 dana od saznanja za čin i počinitelja smetanja te obrazlaže da nije bilo potrebno dokazivati što točno predstavlja predmet spora jer da iz odgovara na tužbu proizlazi da to, zapravo, nije niti sporno.
8. Neosnovano navodima žalbe žalitelj ukazuje da sud prvoga stupnja nije pravilno utvrdio činjenice o kojima ovisi zaključak o pravovremenosti tužbe.
8.1. Sud prvoga stupnja je pravilno utvrdio da je tužiteljica, ne samo svojim iskazom, već i iskazima svjedoka, dokazala da je tužba podnesena unutar prekluzivnog roka iz čl. 21. st. 3. ZVDSP-a. Pri tome tuženik, svoju tvrdnju da je smokve na predmetu spora posadio u veljači 2025. nije dokazao, a sve i da je, nije dokazao da je tužiteljica za smetanje saznala već tada. Iz dokaza koje je predložio tako nešto ne proizlazi, niti to tuženik u navodima žalbe tvrdi, dok drugi dokazi provedeni na ovu okolnost potvrđuju tvrdnje tužiteljice da je za ovu činjenicu saznala unutar roka za podnošenje tužbe.
9. Neosnovano navodima žalbe žalitelj osporava i zaključak suda prvoga stupnja o tome što je predmet smetanja i, u konkretnom slučaju, neosnovano ističe da je točan predmet smetanja bilo moguće utvrditi samo vještačenjem ili očevidom, a da je od provođenja tih dokaza tužiteljica odustala.
9.1. Sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada nije provodio dokaz geodetskim vještačenjem ili očevidom radi identifikacije predmete spora i to jer je pravilno zaključio da već iz navoda odgovora na tužbu proizlazi da između stranka nema prijepora o tome što je predmet smetanja. Iz navoda tužbe i petita proizlazi da se radi o nekretnini opisanoj kao k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] jezera, a tuženik, već u dogovoru na tužbu (a i na pripremnom ročištu), navodi da je upravo tu nekretninu kupio od treće osobe i ujedno vlasnika iste te da je odmah po zaključenju pravnog posla kupoprodaje uveden u posjed predmetne nekretnine, koju je potom uredio i na njoj zasadio predmetne četiri smokve. Kraj takvog očitovanja tuženika sud pravilno utvrđuje da je upravo ova nekretnina predmet smetanja, čime je provođenje dokaza radi identifikacije iste po geodetu ili očevidom i po shvaćanju ovoga suda postalo nepotrebno i suprotno načelu ekonomičnosti postupka, neovisno od razloga zbog kojih je sud rješenjem odbio prijedlog tužiteljice za provođenje ovih dokaza, na što se žalitelj poziva u žalbi.
10. Pravilno je sud utvrdio i da je tužiteljica dokazala da je posljednji mirni posjednik.
10.1. Posjed je prvenstveno mogućnost vršenja faktične vlasti, što znači da posjednik ne morate fizički biti na zemlji cijelo vrijeme niti je neprestano obrađivati da bi zadržao posjed. Dok god je osoba koja tvrdi da je posjednik jedina osoba koja pokazuje bilo kakvu aktivnost, a zemlja je slobodna od tuđeg posjeda, posjednik i dalje ima posjed. Jednom stečeni posjed ne prestaje samim time što je posjednik privremeno spriječen ili pasivan u izvršavanju vlasti (tužiteljica je navela da je posjed prestala privremeno obrađivati zbog bolesti supruga), sve dok se ne pojavi netko drugi tko mu taj posjed oduzme (u posjedu tuženik prije kupnje nije bio, iz provedenih dokaza proizlazi da nije bila ni osoba koja mu je prodala zemlju, kao niti itko treći, uz što proizlazi da se tužiteljica u posjedu predmeta spora nalazi putem svojeg oca kao prednika, koji je tu zemlju kupio još 1966. i ona ju je naslijedila – koje činjenice žalbom tuženik niti ne osporava) ili dok posjednik potpuno i trajno ne napusti stvar (što iz provedenih dokaza ne proizlazi). Stoga činjenicu da tužiteljica cijelo vrijeme obilazi nekretninu, iako ju cijelo vrijeme ne obrađuje, a nitko drugi osim nje nikada istu nije posjedovao niti ju je u posjedovanju na ikoji način onemogućavao, treba tumačiti na način da posjed nije napušten i takvo postupanje tužiteljice posjednice treba tumačiti kao manifestaciju volje da se zadrži kontrola nad nekretninom kao posjedom, slijedom čega je pravilno sud utvrdio i ovu odlučnu činjenicu.
10.2. U vezi s rečenim, činjenica da su neki od svjedoka iskazali da nekoliko godina tužiteljica nije obrađivala zemlju, na što se ukazuje žalbom, kraj činjenice da je tužiteljica uvjerila i ovaj i prvostupanjski sud da je to bilo samo privremeno radi brige o bolesnom suprugu, unatoč čemu je nekretninu uredno obilazila, ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđenja da je tužiteljica posljednja mirna posjednica.
11. Imajući na umu navedeno te činjenicu da tuženik nije osporio da je posadio smokve na predmetnoj nekretnini u posjedu tužiteljice, ovaj je sud stava da je sud prvoga stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava zakonito odlučio kao u izreci pobijane odluke.
12. Zaključno žalitelju valja odgovoriti da mu činjenica da je kupio nekretninu od uknjiženog vlasnika daje pravo na vlasništvo, ali mu ne daje pravo da samovlasno smeta posjed onome tko nekretninu stvarno drži ili obilazi. Upis u zemljišne knjige ne znači automatski i posjed na terenu. U parnici za smetanje posjeda ne raspravlja se o poštenju (savjesnosti) počinitelja smetanja, već o činjenice je li on nekom svojom radnjom, na nekretnini koju je kupio, počinio čin smetanja u odnosu na faktičnog posjednika. Dakle čak i ako je tuženik kao kupac bio u potpunoj zabludi i iskreno vjerovao da kupuje nekretninu na kojoj nema drugih posjednika, njegov čin sadnje smokava na zemlji koju tužiteljica drži u posjedu i dalje je objektivno samovlasno smetanje posjeda. Zakon štiti zatečeno faktično stanje, bez obzira na motive počinitelja.
13. Zbog toga je odlučeno kao u izreci na temelju čl. 380. točka 2. ZPP-a.
14. Odluka o trošku potvrđena je na temelju čl. 380. točka 2. u vezi s čl. 365. st. 2. ZPP-a.
15. Trošak žalbe tuženiku nije priznat jer sa žalbom nije uspio, a trošak odgovora tužiteljici nije priznat jer nije bio potreban (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a).
U Zagrebu 21. kolovoza 2026.
Sutkinja
Jadranka Matić
