REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj P-353/2022-54

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Marijani Capurso Kulišić, u pravnoj stvari tužitelja tužitelja ČHŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Slavenu Šoši, odvjetniku u Dubrovniku, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija br. 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 13. srpnja 2026., u nazočnosti punomoćnika stranaka, 21. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 266-231/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je solemniziran po javnom bilježniku Nikši Viđenu posl.br. OU- 917/05 od 27. srpnja 2009.g. kao i odredbe Aneksa I. i II. ovom ugovoru u dijelu kojim je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci, a koju odluku korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru potvrđuje, kao i u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 5.689,69 EUR (pet tisuća šest stotina osamdeset i devet eura i šezdeset devet centi), u roku 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem glasi:

" Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenljivoj kamatnoj stopi, iznos od 11.652,21 EUR-a skupa a zateznim kamatama koje se obračunavaju za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12. 2022.g. koju kamatnu stopu utvrđuje i objavljuje HNB, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena do 31. prosinca 2023.g., a od 1.siječnja 2024.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počev od 01. listopada 2015.g., pa do isplate."

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe istaknuta u podnesku tužitelja od 6. lipnja 2023. i od 15. svibnja 2026.

II. U odnosu na troškove ovog postupka koji se odnose na zastupanje po punomoćnicima svaka strana snosi svoje troškove postupka.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju materijalni trošak ovog postupka u iznosu 398,17 EUR (tri stotine devedeset i osam ura i sedamnaest centi) sa zateznim kamatama tekućim od 21. kolovoza 2026. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom, pravnim sljednikom Hypo-Alpe-Adria banke, 27. srpnja 2005. sklopio ugovor o kreditu u iznosu od 86.500 CHF, uz koji su kasnije sklopljena još dva aneksa. Tužitelj navodi da je tijekom otplate kredita plaćao mjesečne anuitete koji su se povećavali zbog nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope od strane banke te zbog valutne klauzule vezane uz švicarski franak (CHF). Poziva se na pravomoćne odluke u kolektivnom sporu protiv banaka, prema kojima su takve odredbe proglašene nepoštenima i ništetnima. Prema tvrdnjama tužitelja, banke su kamatne stope mijenjale jednostranom odlukom, bez unaprijed određenih jasnih parametara i bez pojedinačnog pregovaranja s potrošačima. Također tvrdi da potrošači prilikom ugovaranja kredita u CHF nisu bili odgovarajuće informirani o valutnom riziku. Tužitelj smatra da je, budući da su navedene ugovorne odredbe ništetne, banka dužna vratiti sve iznose koje je naplatila na temelju tih odredbi. Stoga traži povrat preplaćenih anuiteta, i to posebno razliku nastalu zbog promjene kamatne stope te razliku nastalu zbog promjene tečaja CHF. Navodi i da je kredit u međuvremenu konvertiran na temelju Zakona o potrošačkom kreditiranju, ali smatra da time nije izgubio pravo tražiti povrat iznosa koji su mu ranije neosnovano naplaćeni. Tužitelj traži da sud utvrdi da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe ugovora kojima je banci omogućena jednostrana promjena kamatne stope te odredbe kojima je kredit vezan uz CHF, kao i da naloži tuženiku da mu isplati 45.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, predlaže ga odbiti uz naknadu parničnog troška, sa zateznim kamatama.

Prije svega, tuženik ističe da tužitelj nakon sklapanja Aneksa ugovora i provedene konverzije kredita iz CHF u EUR više nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Navodi da je svrha zakonske konverzije bila u potpunosti ukloniti štetne posljedice kreditiranja u švicarskim francima te da je postupkom konverzije uspostavljeno stanje kao da je kredit od početka bio vezan uz euro. Tuženik tvrdi da je sklapanjem Aneksa došlo do izmjene izvornog ugovornog odnosa te da su sva prava i obveze stranaka ponovno uređeni. Smatra da je konverzija proizvela učinak retroaktivnog ispravljanja ugovornog odnosa, pri čemu su svi prethodno izvršeni iznosi preračunati prema pravilima propisanima Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju. Dalje navodi da je sklapanjem Aneksa prvotni ugovor s valutnom klauzulom u CHF prestao postojati te da je između stranaka nastao novi ugovorni odnos vezan uz euro. Zbog toga smatra da tužitelj više ne može zahtijevati povrat iznosa temeljem odredbi prvotnog ugovora, budući da pravna osnova za zadržavanje izvršenih plaćanja postoji upravo u Aneksu ugovora odnosno u novom ugovornom odnosu. Tuženik ističe da institut stjecanja bez osnove pretpostavlja nepostojanje pravne osnove, a da u konkretnom slučaju takva osnova postoji u sklopljenom Aneksu ugovora. Smatra da se ne može istodobno prihvatiti konverzija i tražiti dodatna restitucija na temelju odredbi izvornog ugovora. Poziva se na pravnu teoriju i sudsku praksu te navodi da je konverzijom došlo do svojevrsne novacije obveza, odnosno prestanka obveza vezanih uz CHF i nastanka novih obveza vezanih uz EUR. Slijedom toga smatra da tužitelj, koji je prihvatio konverziju i koristio njezine učinke, ne može ostvarivati dodatna potraživanja prema banci na temelju prethodnog ugovornog odnosa..

3. Predmet ovog spora je ništetnost odredbi ugovora o kreditu kojima je određeno pravo tuženika da jednostrano mijenja kamatnu stopu i kojom je određena primjena valutne klauzule u CHF-u te vraćanje stečenoga na temelju tih odredbi.

4. Iz izvedenih dokaza te navoda stranaka u postupku proizlazi da je među strankama nesporno:

- da su dana 27. srpnja 2005. sklopile Ugovor o kreditu, uz Aneks br. 1 uz ugovor o kreditu od 28. veljače 2012., uz Aneks br.2 uz Ugovor o kreditu broj 266-231/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 24. siječnja 2013.

- da je prema navedenom ugovoru glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF,

- da su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu,

- da je ugovoreno pravo tuženice da svojom odlukom mijenja visinu kamatne stope,

- da je tuženica tijekom otplate kredita svojim odlukama povećavala kamatnu stopu,

- da je tijekom otplate došlo do znatnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu, te

- da su stranke dana 24. veljače 2016. sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu broj 266- 285/2006, kojim su izvršile konverziju kredita promjenom valute i kamatne stope.

5. Sporno je između stranaka:

- može li se u konkretnom postupku primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora,

- jesu li ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na jednostranu promjenu kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHF nepoštene ugovorne odredbe, odnosno: je li se o tim odredbama pregovaralo, jesu li one nejasne, nerazumljive ili neuočljive, te je li tuženica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja,

- učinci sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu na prava tužitelja iz osnovnog Ugovora o kreditu,

- postojanje i visina potraživanja tužitelja,

- zastara potraživanja.

6. U ovom postupku je ranije bila donesena presuda poslovni broj P-715/2019-14 od 11. rujna 2020., kojom je odbijen tužbeni zahtjev, međutim ista je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1143/2020 od 26. travnja 2022. i predmet vraćen na ponovni postupak.

7. U postupku su pročitani Ugovor o kreditu br. 266-231/2005 (list 8-17 spisa), Aneks br. 1. uz ugovor o kreditu broj 266-231/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (list 18-22 spisa) druga relevantna dokumentacija vezana za kredit (list 23-26, 43-46, 54-86, 143-147, 273-284 spisa), Aneks br.2 uz Ugovor o kreditu broj 266-231/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 24. siječnja 2013 . (list 27-29 spisa), Izračun konverzije (list 39-40 spisa), Aneks uz ugovor o kreditu broj 266- 231/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24. veljače 2016. (list 265-271 spisa),provedeno je financijsko vještačenje po sudskoj vještakinji Stefani Gardašanić (list 308-343 spisa), dopuna nalaza i mišljenja (list 380-387 spisa) saslušan je tužitelj i sudska vještakinja.

8. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata provedenog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

9. Podneskom od 6. lipnja 2023. tužitelj je umjesto u tužbi postavljenog iznosa za isplatu 5.972,53 EUR (45.000,00 kn) postavio zahtjev na isplatu iznosa 12.500,00 EUR čime je preinačio tužbu. Tuženik se protivio preinaci podneskom od 3. kolovoza 2023. Preinaka je dopuštena jer je svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sve temeljem odredbe članka 190 stavka 3. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP) pa je odlučeno kao u točki I. izreke rješenja.

10. Iz sadržaja Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 27. srpnja 2005., Aneksa br. 1. uz ugovor o kreditu broj 266-231/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini i Aneksa br.2 uz Ugovor o kreditu broj 266-231/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 24. siječnja 2013. proizlazi:

- da su stranke istim ugovorile stambeni kredit i kunskoj protuvrijednosti CHF 86.500,00 uz redovnu kamatnu stopu 3,99%, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnoj stopi Kreditora, uz rok otplate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važeće na dan dospijeća prema otplatnom planu,

- da su stranke Aneksom broj 1. ugovorile moratorij od 31. siječnja 2012. do 31. srpnja 2012. uz izračun nove glavnice u iznosu 68.507,47 EUR (uvećanu za naknadu zbog moratorija) na dan 31. siječnja 2012.,

- da su Aneksom broj 2. ugovorile moratorij od 31. prosinca 2012. do 31. prosinca 2013. uz izračun nove glavnice u iznosu 68.507,47 EUR (uvećanu za naknadu zbog moratorija) na dan 31. prosinca 2012.

11. Iz iskaza tužitelja, saslušanog u svojstvu parnične stranke, proizlazi da se tuženiku obratio zbog potrebe podizanja kredita za rješavanja stambenog pitanja pa je tako u banci rekao da mi treba određeni iznos novaca i tuženik mi je ponudio upravo ugovor u sadržaju koji je i sklopljen. Banka je odredila visinu kamatne stope i vrijeme otplate kredita, on je vidio koliko bi iznosila rata kredita i kako je taj iznos mogao plaćati, odlučio je sklopiti ovaj ugovor o kreditu. Prvo je podignuo kredit u Zagrebačkoj banci za potrebe kupnje stana u [adresa] koji sam i kupio. Kako mi je dalje bilo potrebno još novaca za renovaciju stana, u kojem je do razvoda i živio, u Zagrebačkoj banci je pokušao dobiti još jedan kredit, međutim, nije uspio, po radi čega je kod tuženika podignuo predmetni kredit, dio sredstava od kojeg je utrošen na renovaciju stana, a dio na refinanciranje kredita kod Zagrebačke banke. Sada u stanu živi njegova bivša supruga i zajednička djeca. Stan nikada nije davan u najam drugim osobama. Za vrijeme otplatnog razdoblja zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF rata je porasla skoro duplo i da mu je rečeno prilikom sklapanja kredita da ću morati plaćati taj iznos zasigurno ne bi sklopio ovaj ugovor o kreditu. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu znao je da je to ugovor s promjenjivom kamatnom stopom, što znači da se kamatna stopa može mijenjati, ali nije imao nikakvog razloga tada zaključiti da će kamatna stopa porasti koliko je porasla. Prethodno sklapanju ugovora nisu mu u banci rekli o čemu ovisi promjena kamatne stope niti su mu pokazali kakve akte u kakvima bi takvo nešto bilo navedeno. U svezi valute CHF iskazao je da mu je banka ponudila ugovor s valutnom klauzulom u CHF, nije mu pri tome rečeno kako ta valuta stoji na tržištu i kako se taj tečaj može mijenjati. Ponuđeni uvjeti od strane banke bili zadani na način da ja na njih ne bi mogao utjecati, ali nije ni pokušavao. Išao je kod javnog bilježnika, jesam, ali on mu sigurno nije ništa objasnio u svezi promjene kamatne stope i valute. Sklopio je kasnije s bankom konverziju ovog ugovora u ugovor s valutnom klauzulom u EUR, kojom prilikom mu nije pojašnjeno detaljno u svezi te konverzije, ali kako mu je sklapanja konverzije omogućilo da predahne od plaćanja visokih rata kredita, sklopio je taj aneks. Iskazao je da nije bilo u tom dodatku da je time obeštećen zbog ovog što je platio po povećanoj kamatnoj stopi i tečaju CHF, pa smatra da se nije potpisom tog dodatka odrekao bilo kakvih potraživanja prema banci u svezi ugovora o kreditu. Pročitao je ugovor o kreditu za potrebe sklapanja, ali iz sadržaja koji je pročitao s obzirom na moje znanje i struku nije zaključio da je u nepovoljnom položaju. Nije pri tome tražio od djelatnika banke da mu pojasni značenje odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, jer je shvatio da je to promjenjiva kamatna stopa, ali nije mogao pretpostavljati da će se mijenjati kako se mijenjala.

12. Već iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, vremena njegova sklapanja te nesporne činjenice da je ugovoren uz valutnu klauzulu u CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom činjeničnom i pravnom interesu kao i zahtjev koji je bio predmet postupka vođenog po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika. U navedenom je postupku pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne u dijelu u kojem je promjena kamatne stope ugovorena isključivo odlukom banke, kao i u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane uz tečaj kune prema tečaju CHF, a da se o tim odredbama nije individualno pregovaralo, niti su korisnici kredita kao potrošači bili primjereno informirani o parametrima koji utječu na njihova prava i obveze.

13. Slijedom navedenoga, tužitelj je, sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku, ovlašten pozvati se na utvrđenja suda donesena u navedenom kolektivnom postupku.

14. U navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženica bila stranka u ulozi tuženika, a koji se odnosio na ugovore o kreditu sklopljene u istom razdoblju kao i ovdje predmetni ugovor, uz ugovaranje valutne klauzule u CHF te pravo banke da jednostranom odlukom, bez ugovorom određenih jasnih i objektivnih parametara, mijenja kamatnu stopu tijekom otplate kredita, u bitnome je utvrđeno da su ništetne one odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo, osobito u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a sve zbog izostanka potpunog informiranja potrošača o parametrima bitnima za donošenje valjane i svjesne odluke. Takve su odredbe, prema utvrđenju suda u tom postupku, dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Usporedbom tih utvrđenja s sadržajem predmetnog Ugovora o kreditu, u kojem je ugovoreno da tuženica može jednostrano određivati visinu kamatne stope, i to bez ugovorenog objektivnog kriterija, uz obvezu tužitelja da takvu odluku bezuvjetno prihvati, te uz činjenicu da je tužitelj tijekom otplate kredita, zbog jednostranog povećanja kamatne stope i porasta tečaja CHF, otplaćivao znatno uvećane anuitete, ovaj sud zaključuje da je tuženica, kao profesionalni trgovac, tužitelju nametnula sporne ugovorne odredbe kao „jača” ugovorna strana. Na taj je način banka ugovorila pravo da cijenu svoje usluge mijenja po vlastitom nahođenju, bez obveze da promjenu veže uz objektivne razloge, i bez mogućnosti potrošača da na to utječe, čime je tužitelj doveden u bitno nepovoljniji položaj.

16. Sud je ocijenio razumnim i životno uvjerljivim da tužitelj, kao prosječni potrošač, nije bio svjestan rizika vezanih uz otplatu kredita denominiranog u švicarskim francima (CHF). Za razliku od tuženice – banke, kao profesionalne financijske institucije koja raspolaže specifičnim znanjem o valutnim kretanjima – tužitelj nije mogao predvidjeti moguće posljedice takvog ugovornog aranžmana, osobito imajući u vidu da valuta CHF u vrijeme sklapanja ugovora nije bila uobičajeno platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, već je predstavljala relativno novu i složenu financijsku pojavu.

17. Iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja proizlazi da se o konkretnim ugovornim odredbama nije individualno pregovaralo te da nije bio informiran o svim bitnim parametrima potrebnima za donošenje valjane odluke. Tužitelju nije bila predočena niti jedna informacija iz koje bi mogao razumjeti da se anuitet može znatno povećavati tijekom otplate, već mu je kredit bio prikazan bez pojašnjena parametara, iako je bio vezan uz valutu koja nije bila u primjeni u Republici Hrvatskoj niti je predstavljala valutu u kojoj je ostvarivao prihode. Kad se dovede u vezu da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu s povjerenjem u profesionalnost tuženice, a da banka pri tome nije upozorila tužitelja na rizik rasta anuiteta niti na nepostojanje gornje granice rasta cijene kredita, proizlazi da tužitelj nije bio valjano i potpuno informiran o bitnim parametrima otplate kredita.

18. Uzevši u obzir i činjenicu da je ugovor sklopljen s navedenom namjenom – stambeni kredit, te da je tužitelj navedenim novcem od kredita uredio stan u kojem je živio s obitelji, tužitelj je postupao kao potrošač.

19. Valja naglasiti da ugovor može predstavljati stvarni izraz volje ugovornih strana samo ako su njegove bitne odredbe jasno i nedvojbeno utvrđene, osobito one koje se odnose na način određivanja visine tražbine i kriterije njezine promjene. U predmetnom slučaju ti uvjeti nisu bili ispunjeni.

19.1. Tužitelj je, kao potrošač, bio svjestan osnovnih elemenata ugovora – iznosa kredita koji joj je isplaćen, visine kamatne stope, visine početne mjesečne rate i roka otplate – te je logično očekivao mogućnost manjih promjena uslijed promjene tečaja ili kamate. Međutim, sukladno načelima obveznog prava o ravnoteži činidbi te načelu savjesnosti i poštenja, legitimno je očekivanje potrošača da promjene tijekom trajanja ugovora neće dovesti do znatnog pogoršanja njegova položaja, odnosno do takvih promjena koje bi ugrozile mogućnost redovne otplate kredita. Tuženici je bilo, ili je moralo biti, poznato da preuzimanje takvih obveza od strane potrošača zahtijeva prethodno realno preispitivanje mogućnosti otplate, kao i da je kredit potrošaču bio prezentiran kao najpovoljniji, što je bio odlučujući razlog njegova prihvaćanja. Stoga sud ocjenjuje da je postupanje tuženice, koja tužitelja kao nestručnu osobu nije jasno i potpuno informirala o rizicima ugovora, te mu nije pojasnila da sporne ugovorne odredbe omogućuju neograničeno povećanje njezinih obveza, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj nije bio ničim zaštićen od znatnog umanjenja svoje imovine zbog takvih odredbi, dok je tuženica svoje potraživanje osigurala založnim pravom na nekretnini i zadržala mogućnost da jednostrano povećava cijenu kredita, odnosno obvezu potrošača.

20. Slijedom navedenoga, ocjena je ovog suda da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF te kojima je ugovoreno pravo tuženice da jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu, nepoštene u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03) pa je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

21. S obzirom na nepoštenje navedenih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnost istih odredbi, tužitelj sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imao pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

22. Kako proizlazi iz tvrdnji stranaka te samog Dodatka ugovora o kreditu, nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu koji sadrži predmetne ništetne odredbe ugovora, stranke su 24. veljače 2016. proveli postupak konverzije osnovnog ugovora o kreditu.

23. Čitanjem Aneks uz ugovoru o kreditu broj 266-231/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24. veljače 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15), pri čemu se u Dodatku konstatira stanje preostale neotplaćene glavnice i kamate na dan dospijeća, te je utvrđeno da preostala glavnica na dan 30. rujna 2015., denomirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR iznosi 39.674,64 EUR, da je pretplata 0,00 kn. Sadržaj Dodatka jasno pokazuje da se time mijenja dio odredbi Osnovnog ugovora, odnosno glavnica je denominirana u eurima, otplata vezana za tečaj EUR-a u odnosu na kunu, a kamatna stopa jasno ugovorena, dok sve ostale odredbe ugovora ostaju neizmijenjene, uključujući i sredstva osiguranja kredita. Iz Dodatka je razvidno da su prijašnje uplate po kreditu uračunate u novi izračun glavnice, ali se niti jednom odredbom ne uređuje pitanje odricanja izvanugovornih potraživanja u vezi s uplatama tužitelja tijekom otplate kredita prije sklapanja Dodatka.

24. Vrhovni sud RH je u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potvrdio pravno shvaćanje da korisnik kredita sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru nije izgubio pravni interes za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi, dok je u oglednom postupku Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. jasno navedeno da sporazum o konverziji sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15, u daljnjem tekstu ZID ZPK/15), ima pravne učinke i valjan je, iako se radi o ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

25. U ovom postupku nije sporna valjanost Dodatka, koji ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita, budući da predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta. Sporno je u ovom postupku ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF i rasta kamatne , stope, sve temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopio Aneks ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su sve ranije uplate tužitelja uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužitelj pristao tzv. konverzijom.

26. Valja naglasiti da je ZID ZPK/15 donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u posebnom razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i obzirom da je tečaj CHF izrazito jačao s vremenom te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je dovelo u izrazito težak položaj korisnike kredita i potrošača. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR.

26.1. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15.

27. U odnosu na praksu Suda EU u određenim predmetima, valja ukazati na presudu Suda EU u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022. donesenu u povodu zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, i gdje je Sud EU dao tumačenje o području primjene ratione temporis i ratione materiae Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Tako je Sud EU odgovarajući na postavljeno pitanje izrazio pravno shvaćanje da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjene njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive

28. Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Dodatka Ugovora proučiti njegove odredbe.

28.1. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15.

28.2. Nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnosti zakonitost nije dovedena u pitanje. Stoga nema nejednakosti tužitelja p red zakonom i sudovima jer na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje se specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka zaključen Aneks ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke.

28.3. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji.

29. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22, 59/23 – dalje: ZZP/22), a i njegov prethodnik ZZP/14, na isti način definiraju svrhu i cilj zakona, koja se svodi (čl. 1.) na zaštitu osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, i to:

1. pravo na zaštitu ekonomskih interesa potrošača

2. pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu

3. pravo na pravnu zaštitu potrošača

4. pravo na informiranje i izobrazbu potrošača

5. pravo na udruživanje potrošača u svrhu zaštite njihovih interesa

6. pravo na predstavljanje potrošača i sudjelovanje predstavnika potrošača u radu tijela koja rješavaju pitanja od njihova interesa.

29.1. Dakle, kada se govori o zaštiti potrošača ta zaštita svoje domete može imati samo u okviru određenog tržišta, u ovom slučaju tržišta financijskih proizvoda i usluga (kredita) na području Republike Hrvatske. Notorno je da su banke na tržište plasirale proizvode kredite - s valutnim klauzulama, uglavnom vezanim na CHF ili EUR, ali su također plasirale kredite i u nacionalnoj valuti, kuni. Potrošač ima i pravo da ako proizvod koji je kupio ima nedostatke dobiti u zamjenu drugi proizvod, ili drugo odgovarajuće obeštećenje. Ako, i kada se potrošač odluči da umjesto proizvoda koji ima nedostatke koji mu nisu bili predočeni, za koje nije mogao znati, ako mu sve karakteristike proizvoda nisu bile poznate, a za što je odgovoran trgovac, dobije u zamjenu drugi proizvod koji nema sve mane i nedostatke, tada može dobiti samo jedan od onih proizvoda koji postoje na domaćem tržištu, a ne nekakav imaginarni nepostojeći proizvod koji se na tržištu ne nudi niti se ikada nudio.

29.2. Stoga, kako su se na tržištu nudili financijski proizvodi - krediti s valutnom klauzulom u EUR, kada je tužitelj kao potrošač izabrao da u zamjenu za proizvod s nedostatkom - kredit s valutnom klauzulom vezanom za CHF, primi drugi proizvod uz obvezu banke da izvrši obračune sukladno citiranim odredbama, time je tužitelj kao potrošač ostvario zaštitu koju mu citirani zakoni pružaju unutar uvjeta i ponude na domaćem tržištu jer se pravo na potrošača da mu se uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštenih odredbi nije bilo ne može ostvariti izvan uvjeta konkretnog tržišta – u ovom slučaju financijskih usluga.

29.3. Zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno je povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom čl.49. st. 1. Ustava, temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (čl. 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

30. S obzirom na navedeno valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane tužitelja kao potrošača budući da je tužitelj kao potrošač i kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom je potrebno naglasiti da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

31. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. toč. 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ovoga Zakona).

32. Međutim, drukčije je sa dijelom zahtjeva za isplatom zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu. Prema shvaćanju ovoga suda taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15 pa je u tom dijelu osnovan zahtjev tužitelja na temelju općeg propisa iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

33. Tužitelju pripadaju zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli u CHF koji su nastali od dana plaćanja pojedinih mjesečnih anuiteta pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.) što znači na sve one iznose koje je tužitelj plaćao više od početnog tečaja i od početne kamatne stope. Tužitelju te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15 (točka 25. odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026.).

34. Jedine odredbe Ugovora o kreditu koje su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora do sklapanja Dodatka ugovora bile jasno određene, razumljive i neposredno primjenjive, odnose se na kamatnu stopu 3,99%, kao jedinu jasno ugovorenu cijenu zajma, te na iznos glavnice isplaćen tužitelju prilikom ugovaranja kredita, obračunat prema tečaju CHF na dan isplate. Radi se o parametrima koji su tužitelju, kao potrošaču, bili poznati i u potpunosti objašnjeni, što omogućuje utvrđenje stvarnog iznosa temeljnog duga.

35. Sud je prvo dao zadatak sudskoj vještakinji utvrditi razliku između onog što je plaćeno po ugovoru o kreditu izraženo u valuti EUR po fiksnom tečaju, između mjesečnih iznosa anuiteta naplaćenih tužitelju i onih koji bi bili naplaćeni da je izračun vršen temeljem kamatne stope 3,99% i da glavnica kredita nije bila vezana za promjenu tečaja CHF.

36. Sudska vještakinja Stefani Gardašanić u nalazu i mišljenju od 17. srpnja 2024., uzevši u obzir svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu, Ugovor o kreditu i njegove Anekse, nakon analize promjene tečaja, rasta kamata, uplata po kreditu, mišljenja je da s osnova ništetnosti kamate pretplata iznosi 5.445,48 EUR, te zbog ništetnosti zbog promjene tečaja pretplata iznosi 6.206,73 EUR.

36.1. Na ovako dan nalaz i mišljenje tuženik je imao samo primjedbe pravne prirode jer sud nije odredio zadatak vještaku sukladno njegovom prijedlogu, imao je primjedbu da nije valjano koristiti prilikom obračuna početnu kamatnu stopu i početni tečaj te je predložio dopunu vještačenja na način da vještakinja primjeni kamatne stope koje su vrijedile za ugovore o kreditu sklopljene u kunama na dan sklapanja predmetnog Ugovora.

36.2. S obzirom da sud određuje zadatak sudskom vještaku smatrajući da isti treba uzeti ono što je relevantno, u konkretnom slučaju početno ugovorenu kamatu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, a kako je sve već prethodno obrazloženo, te imajući na umu da prema ranije izraženom pravnom stavu tužitelju pripadaju zatezne kamate na iznose za koje se može utvrditi da predstavljaju pretplatu po osnovi ništetnosti uslijed promjene kamate i tečaja (a koje su priznate konverzijom) , to je odredio sudskom vještaku izraditi dopunu nalaza i mišljenja tako da izračuna zatezne kamate koje su tekle na utvrđene iznose pretplate po osnovi kamata i valute (jer to nije bilo priznato konverzijom).

36.3. Sudska vještakinja u dopuni nalaza i mišljenja od 12. svibnja 2026. iznijela je mišljenje da zatezne kamate na pretplatu kamata iznose 3.668,79 EUR, zatezne kamate na pretplatu tečaja iznose 2.020,90 EUR.

37. Nakon dopune nalaza i mišljenja tužitelj nije imao primjedbe te je uredio tužbeni zahtjev tako da potražuje s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi iznos 11.652,21 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. pa do isplate, kao i iznos 5.689,69 EUR na ime zateznih kamata na utvrđene iznose pretplate s osnova ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi.

37.1. Tuženik podneskom od 22. svibnja 2025. se protivio preinaci tužbe i u odnosu na ovako postavljeni tužbeni zahtjev. Međutim, s obzirom da je tužitelj uredio tužbu postavljajući tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja dopuštena je i ova preinaka temeljem odredbe članka 190 stavka 3. ZPP-a. Pri tome valja ukazati i na zaključak Su-IV-162/2021 usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanog u Zagrebu 26. studenog 2021. prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

38. S obzirom da je konačni zadatak suda zadao vještakinji jasne parametre za ono što je sud smatrao da predstavlja stjecanje bez osnove po utvrđenju ništetnim odredbi Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, između ostalog dao i zadatak da izračuna zatezne kamate na pretplatu tečaja i pretplatu zbog promjene kamata od dana plaćanja do dana provedene konverzije. Vještakinja je drugom dopunom, jasno i pregledno, utemeljeno na podacima o stvarnim uplatama dala izračun navedenih zateznih kamata, a stranke nisu prigovorile pravilnosti obračuna, isti je u cijelosti prihvaćen.

39. Tužitelju sukladno prethodno odredbama čl. 323., 324. i 1115. ZOO-a pripadaju zatezne kamate na iznose pretplate (po osnovi promjene tečaja i kamata) od dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana nakon provedene konverzije 30. rujna 2015., za koju je utvrđeno da je provedena sukladno ZID ZPK/15.

40. Iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje utvrđeno je da zatezna kamata na razliku između onog što je tužitelj plaćao po anuitetima prema ništetnim ugovornim odredbama i onog što je trebao platiti kad se uzme u obzir početno ugovorena kamatna stopa iznosi 3.668,79 EUR, da zatezna kamata na razliku između onog što je tužitelj plaćao po anuitetima prema ništetnim ugovornim odredbama i onog što je trebao platiti kad se uzme u obzir valutni tečaj koji je vrijedio na dan realizacije kredita iznosi 2.020,90 EUR.

41. Prema tome, a kakav pravni stav je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Odluci broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026., neosnovano tužitelj potražuje glavnicu preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženice, zbog čega je u navedenom dijelu valjalo odbiti tužbeni zahtjev za iznos 11.652,21 (točka III. izreke presude), imajući na umu obrazloženo u pogledu onog što tužitelju pripada zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi valjalo je tužitelju priznati iznos od 5.689,69 EUR (2.020,90 EUR +3.668,79 EUR) te odlučiti kao u točki II. izreke presude.

42. U odnosu na prigovor zastare, valja istaknuti da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (tužba podnesena 4. travnja 2012.) došlo do prekida zastare sukladno čl. 241. ZOO -a. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izričito potvrdio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku. Građanski odjel Vrhovnog suda (rješenje Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.) utvrdio je da zastarni rok za restitucijske zahtjeve iz čl. 323. ZOO-a počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, neovisno o naknadnom utvrđivanju ništetnosti istovjetnih odredbi u individualnim parnicama.

42.1. Tužitelj traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule, a opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO -a) pa zastarni rok počinje teći:

- u odnosu na promjenu kamatne stope, pravomoćnost u kolektivnom sporu 13. lipnja 2014.,

- u odnosu na promjenu valute CHF, pravomoćnost u kolektivnom sporu 14. lipnja 2018., pa s obzirom na podnošenje tužbe 10. lipnja 2019., zastarni rok u oba slučaja nije protekao, pa prigovor zastare tuženika nije osnovan.

42.2. U odnosu na istaknuti prigovor zastare zahtjeva istaknutog u preinačenoj tužbi, valja reći da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

43. O troškovima postupka odlučeno je sukladno odredbi članka 154. st.4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022, 114/2022, 155/2023 u daljnjem tekstu: ZPP) u svezi s člankom 155. ZPP-a. Tužitelj da je uspio s osnovom 100%, a visinom 32,80%, u konačnici uspio u omjeru 32,80% (132,80/ 2=66,4%-33,6%=32,8%).

43.1. Stranke su djelomično uspjele na način da je tužitelj uspio s osnovom u potpunosti, i sa zahtjevom u odnosu na visinu od 32,8%, Kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužitelj bi trebao naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelj zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženici bili bi daleko veći iznosa koji mu je dosuđen zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđeni iznos kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske,, J protiv Hrvatske koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetima u kojima je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su konvertirani u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postojala je neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.), a koja je u konačnici razjašnjena nakon zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu. U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je tužba u konkretnom slučaju bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješanje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

43.2. Zbog navedenog u odnosu na odluku o troškovima postupka koji se sastoje u zastupanju po punomoćniku odvjetniku i sudskih pristojbi sud je odlučio da svaka strana snosi svoje troškove, dok je u odnosu na materijalni trošak koji se sastoji od troška vještačenja u ukupnom iznosu 398,17 EUR valjalo je priznati tužitelju u cijelosti jer je isti trošak bio neophodan radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, a imajući na umu da je osnovana osnova u cijelosti. Tužitelju nije priznat trošak za sudsku pristojbu za tužbu jer u postupku nije utvrđeno da je platio ovu pristojbu, a s obzirom na protek vremena, naplata iste je zastarjela.

43.3. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u točkama II i III. izreke rješenja.

U Dubrovniku 21. kolovoza 2026.

Sutkinja

Marijana Capurso Kulišić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika