REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj P-1256/2025-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji Marijani Capurso Kulišić, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587 zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, Građansko-upravni odjel, protiv tuženika FL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] radi tužbe za ispravak, 21. kolovoza 2026.
p r e s u d i o j e
Ispravlja se upis na nekretnini kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u odnosu na suvlasnički dio od 240/4992 dijela prava vlasništva predmetnih nekretnina ranije upisan na ime Republike Hrvatske, pa je tuženica dužna trpjeti brisanje upisa izvršenog temeljem rješenja Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. Z-2656/2025 od 10. studenog 2025. i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je točkom II. rješenja Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Z-2656/2025 od 10. studenoga 2025., odbijen prigovor predlagateljice Republike Hrvatske u odnosu na nekretnine kat. čest. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], te je Republika Hrvatska upućena da svoje pravo ostvari u parnici. Istim je rješenjem, točkom I., prihvaćena prijava predlagateljice FL te je određen ispravak uknjižbom navedenih nekretnina na njezino ime za cjelinu, uz brisanje dotad upisanih vlasnika. Uknjižba je određena temeljem Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju ovjerenog kod Općinskog suda u Dubrovniku 21. ožujka 2024. pod brojem R2-179/2024., uz istodobnu uknjižbu osobne služnosti doživotnog plodouživanja u korist RL. Tužiteljica nadalje tvrdi da iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi kako je na raspravi za ispravak, održanoj na licu mjesta, sud uz pomoć vještaka identificirao samo zgrade 16 i 17 te kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], dok preostale nekretnine, koje su predmet ovog parničnog postupka, nisu bile pristupačne. Nadalje, tužiteljica navodi da je sud uvidom u Povijest promjena Područnog ureda za katastar u Dubrovniku, KLASA: 930-04/24-05/388 od 21. studenoga 2024., utvrdio da su predmetne nekretnine od 1965. upisane u posjedovnom listu broj 10 k. o. [katastarska općina] kao posjed ŽL. Nju je naslijedio RL, koji je potom Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju svoje nekretnine prenio na tuženicu. Prema tvrdnji tužiteljice, sud je iz navedenih činjenica pogrešno zaključio da je ŽL još 1995., za vrijeme važenja ZOVO -a, stekla pravo vlasništva na predmetnim nekretninama u društvenom vlasništvu dosjelošću, protekom 30 godina neprekinutog posjeda. Tužiteljica osporava takav zaključak i ističe da je u konkretnom slučaju pravno odlučno pitanje je li vlasništvo na predmetnim nekretninama moglo biti stečeno dosjelošću u vrijeme kada je izvorna odredba članka 388. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (ZV) bila na snazi. Poziva se na praksu Europskog suda za ljudska prava prema kojoj je odlučno je li do stjecanja vlasništva dosjelošću došlo u vrijeme važenja izvorne odredbe članka 388. stavka 4. ZV-a, za što, prema njezinom mišljenju, u ovom slučaju nema osnove. Tužiteljica pritom ističe da je Ustavni sud Republike Hrvatske 17. studenoga 1999. ukinuo članak 388. stavak 4. ZV-a, odlukama broj U-I-58/1997, U-I-235/1997, U-I-237/1997, U-I- 1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999., objavljenima u „Narodnim novinama“ broj 137/99 od 4. prosinca 1999. Prema tvrdnji tužiteljice, iz činjenice da je sud utvrdio da su tuženica, odnosno njezini pravni prednici, u posjedu predmetnih nekretnina od 1965., proizlazi da do 17. studenoga 1999. nije protekao potreban rok od 40 godina za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su prethodno bile u društvenom vlasništvu. Tužiteljica se poziva na članak 1472. Općeg građanskog zakonika, prema kojem je za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na državnoj imovini bilo potrebno pošteno posjedovanje tijekom 40 godina. Navodi da taj rok nije istekao do 1. rujna 1980., kada je stupio na snagu ZOVO, čiji je članak 29. izrijekom propisivao da se na stvarima u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može steći dosjelošću. Takvo je pravno uređenje, prema tvrdnji tužiteljice, trajalo do 8. listopada 1991., kada je stupio na snagu Zakon o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91), kojim je stavljena izvan snage odredba članka 29. ZOVO-a i omogućeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću i na stvarima u društvenom vlasništvu. Tužiteljica stoga smatra da je rok potreban za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu počeo ponovno teći tek 8. listopada 1991. te da do prestanka važenja ZOVO -a, odnosno do 1. srpnja 1997., kada je stupio na snagu ZV, taj rok nije mogao isteći. Slijedom toga, tužiteljica tvrdi da tuženica nije stekla pravo vlasništva predmetnih nekretnina dosjelošću niti prema odredbama ZOVO-a, nego se pitanje stjecanja vlasništva treba ocjenjivati prema članku 159. stavcima 3. i 4. ZV-a, kojim je za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske propisan rok od 40 godina. Osim toga, tužiteljica osporava i činjenični zaključak suda da je tuženica, odnosno njezina pravna prednica, bila u posjedu predmetnih nekretnina od 1965. godine. Navodi da u provedenom postupku nije dokazano da se posjed odnosio na cijele površine predmetnih nekretnina, nego da je pravna prednica tuženice u posjedovnom listu bila upisana na znatno manjim površinama od onih za koje je pobijanim rješenjem tuženica upisana kao vlasnica. Slijedom svega navedenog, tužiteljica tvrdi da tuženica u provedenom postupku nije dokazala da je stekla pravo vlasništva na nekretninama kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te predlaže sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kao u izreci.
2. Nakon prethodnog ispitivanja tužbe, sud je rješenjem od 30. siječnja 2026. na osnovu čl. 284. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.
- službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP) dostavio tužbu tuženici radi podnošenja pisanog odgovora na tužbu. Sud je u pozivu tuženicu poučio da se, u smislu čl. 285. ZPP-a, može očitovati o zahtjevima i navodima tužbe, te predložiti dokaze kojima potkrepljuju te navode, te da je uz odgovor na tužbu duža priložiti isprave na koje se poziva. Sud je tuženici, radi podnošenja odgovora na tužbu, odredio rok te je pozvao da odgovor na tužbu dostavi ovom sudu u spis pozivom na poslovni broj. Sud je tuženicu upozorio na pravne posljedice ne davanja odgovora na tužbu iz čl. 331. b ZPP-a.
3. Nakon što je tuženici tužba na odgovor uredno dostavljena (list 18 spisa) nije u roku kojeg joj je sud odredio podnijela odgovor na tužbu.
4. Slijedom navedenog, budući su ispunjeni uvjeti iz čl. 331. b st. 1. ZPP-a, jer su tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu tuženici uredno dostavljeni, jer osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, jer činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je tužitelj podnio ili s činjenicama koje su opće poznate, te jer ne postoje opće poznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženicu spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, valjalo je temeljem odredbe čl. 331.b. st.1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.
U Dubrovniku 21. kolovoza 2026.
Sutkinja
Marijana Capurso Kulišić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, u tri istovjetna primjerka.
Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ( članak 353. stavak 2. ZPP).
Dna:
1. tužiteljici po ODO Gu odjel, Dubrovnik
2. tuženico
