Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europske avenije 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-207/2020-54
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja PL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po skrbnici BL iz [adresa], P [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupani po punomoćnici Martini Alagić, odvjetnici iz Vukovara, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d. [adresa], OIB:02535697732, zastupana po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 8. srpnja 2026. u nazočnosti zamjenika punomoćnice skrbnice tužitelja KL, odvjetnika iz [adresa], te zamjenice punomoćnice tuženice IL, odvjetničke vježbenice u Zajedničkom odvjetničkom uredu Jasminka Houška i Nataša Grubišić iz Zagreba, uz javnu objavu dana 21. kolovoza 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan čl. 4. Ugovora o kreditu broj 9011363034 od dana 18.05.2006. godine, kojeg su sklopili tužitelj PL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženica Privredna banka Zagreb d.d. [adresa], OIB:02535697732, kao kreditor, kojime je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.
II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9011363034 od dana 18.05.2006. godine, kojeg su sklopili tužitelj PL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženica Privredna banka Zagreb d.d. [adresa], OIB:02535697732 , kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.
III. Nalaže se tuženici PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:02535697732., da tužitelju PL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime zateznih kamata na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli u CHF , isplati novčani iznos od 2.641,10 eura (dvijetisućešestočetrdesetjedaneurodesetcenti) s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 24.10.2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IV. Odbija se preostali zahtjev tužitelja za isplatu s osnova glavnice preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, iznosa od 3.427,68 eura (tritisućečetristodvadesetsedameurašezdeset- osamcenti) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.
V. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od
2.641,10 eura (dvijetisćešestočetrdesetjedaneurodesetcenti) tekućih od dana 1.10.2015. do 23.10.2025., kao neosnovan.
VI. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženice prema tužitelju u iznosu od
3.618,11 eura (tritisućešestoosamnaesteurajedanaestcenti) sa zateznim kamatama od 1.12.2015 pa do isplate, istaknuto u prigovoru radi prebijanja.
VII. Nalaže se tuženici Privredna banka Zagreb d.d., [adresa], OIB:02535697732, da tužitelju PL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.125,00 eura (tritisućestodvadesetpeteura) sa zateznim kamatama tekućim od dana 21. kolovoza 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
VIII. Odbija se preostali zahtjev tužitelja za naknadu troška od 197,36 eura
(stodevedesetsedameuratridesetšestcenti) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.
IX. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženice dana 15. travnja 2020. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe čl. 4. (o promjenjivoj kamatnoj stopi) i dijela odredbi kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te isplate iznosa od 4.379,85 eura / 33.000,00 kn na ime nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sa zateznim kamatama od 18.05.2006. pa do isplate, kao i naknadu parničnog troška. Pojašnjava da je do iznosa od 33.000,00 kn / 4.379,85 eura, koje zahtijeva na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli došao na način da je zbrojio sve razlike stvarno plaćenih kunskih anuiteta prema prvom otplatnom planu (uz primjenu početnog tečaja CHF) od dana zaključenja ugovora pa do 30.09.2015. a pri tome je uzeo u obzir i tečajne razlike koje su bile na štetu tuženice, te je za iznos priznate preplate u konverziji od 27.633,323 kn / 3.667,57 eura, umanjio svoje potraživanje.
1.1. Tužitelj tužbu obrazlaže navodeći da je kao korisnik kredita sa tuženom kao Bankom dana 18.05.2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 9011363034, prema kojem mu je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 62.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan puštanja kredita u tečaj, te je ugovoren rok otplate od 192 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 445,61 CHF. Predmetnim Ugovorom, ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva „sukladno odluci banke o kreditiranju građana“, koja se s početnih 4,25% godišnje, tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na njegovu štetu. Tužena mu prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije pružila dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim za rast tečaja CHF u odnosu na kunu, koji je tečaj skočio tijekom otplate kredita i do 50% u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Tužena je u Ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tuženice, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica veže uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora nije kao trgovac tužiteljicu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedene odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njenu štetu kao potrošača. Stoga su navedene ugovorne odredbe protivne kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 102. ZZP). O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa o pravnoj osnovi ove tužbe već postoje pravomoćne presude i to Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. kojom je utvrđeno da je kako je, između ostalih i tuženica, u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. a koje povrede traju i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017- 10 od 14.06.2018. kojom je u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.07.2013. u dijelu točke 1. -7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih i tuženica u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Tužena joj je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ponudila mu mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR, te je ona prihvatila takav prijedlog i dana 15.03.2016. sa tuženom zaključila Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita sa valutnom klauzulom u EUR. U konverziji je utvrđena nova nedospjela glavnica u u kunskoj protuvrijednosti 7.202,38 eura, a kojim utvrđenjem nove glavnice su ugovorne strane uredile isključivo svoj budući ugovorni odnos, od dana konverzije nadalje. Utvrđenjem nove glavnice nedospjela je glavnica korigirana na približan iznos glavnice u kunama kakva bi bila da se nisu mijenjale kamatna stopa i tečaj CHF od početka ugovora (ali i dalje je viša od nedospjele glavnice kakva bi bila da se nisu mijenjale kamatna stopa i tečaj CHF od početka ugovora) te isto ne predstavlja obeštećenje tužitelja radi ništetnih ugovornih odredbi koje su predmet tužbe. U provedenoj konverziji tužena joj nije u cijelosti priznala preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF, nego samo manji dio u iznosu od 10.905,28 kn. U vrijeme zaključenja Aneksa Ugovora nije još bila donesena odluka VTS RH broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Ova činjenica nije uzeta u obzir prilikom izrade tuženice prijedloga konverzije, jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio u bitnom drugačiji. Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u predmetu „Franak“, odnosno utvrđenje ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jest ta da se u konkretnom slučaju ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita i to na kunsku protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF (kunski iznos koji je tužiteljici stavljen na raspolaganje). Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u Ugovoru koje se odnose na način promjene kamatne stope kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužena mu je od dana zaključenja ugovora pa do dana 30.09.2015. i dalje u obvezi isplatiti novčani iznos od 33.000,00 kn. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003. - 31.12.2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 1.01.2004. -31.12.2008. to mu je tužena sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužna vratiti sve što je primila na temelju takvih odredbi ugovora, s općim zastarnim rokom od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare (tako Rev 2245/17 od 20.03.2018.) na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Poziva se na odredbu čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, te čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima i predlaže da sud usvoji njen zahtjev.
1.2. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja te dopuna istog, tužitelj podneskom od dana 24. listopada 2025. vrši preinaku tužbe na način da na ime restitucije zahtijeva ukupan iznos od 6.068,78 eura, koji se sastoji od obračunatih zateznih kamata na svakomjesečne preplate od izvršene uplate do konverzije od 2.641,10 eura, te preplaćene glavnice na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u iznosu od 3.427,68 eura (iznos preplate od 7.095,25 eura umanjen za preplatu priznatu u konverziji od 3.667,57 eura) sa zateznim kamatama tekućim od dana 1.10.2015. pa do isplate.
2. U odgovoru na tužbu od dana 17. lipnja 2020. tužena osporava osnovu i visinu utuženog potraživanja, ističe prigovor zastare, te nedostatka aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužitelj potrošač, kao i prigovor radi prebijanja u neodređenom iznosu, te prigovor nedostatka pravnog interesa, navodeći da je sa tužiteljem sklopila Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011363034 koji je potvrđen od strane javnog bilježnika (dalje: Dodatak ugovoru) radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (dalje ZIDZPK), te da korisnik konvertiranog kredita, koji je konvertiran u skladu s kogentnim odredbama ZPK, nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti, te je došlo do potpune restitucije potrošača. Slijedom gore navedenog primijenjena metodologija koju je tuženik koristio pri konverziji kredita koja je određena člancima 19.b i 19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju dovodi do zaključka da kada je tužitelj prihvatio izračun konverzije i sklopio Dodatak ugovoru o kreditu više se ne može pozivati na eventualnu ništetnost odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i Odluke o promjeni visine kamatnih stopa na koju se poziva u ovoj tužbi. Prihvatom ponude banke od strane potrošača prestaje postojati ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF kao da ga nikada nije niti bilo, a nastaje novi ugovor s valutnom klauzulom u EUR kao da je od samog početka bio takav (s valutnom klauzulom u EUR). Za istači je da je u konkretnom slučaju došlo do prihvata ponude tužitelja (prihvaćen izračun konverzije ) i to ponude kojom je tužitelj bio u potpunosti i na transparentan način informiran o izračunu svih elemenata konverzije, te je imao omogućen pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, odluka o kamatnim stopama, dnevnih tečajeva, odnosno svih relevantnih elemenata kako bi bio u potpunosti informiran čime je doveden u potpuno ravnopravni položaj sa tuženikom i imao je dodatni rok u kojem je mogao odlučiti prihvaća li navedenu zakonom određenu ponudu, čime je jasno da je Potrošač ovdje tužitelj prihvatom ponude i izračuna u potpunosti namiren. Tužitelj je prihvatio izvod otvorenih stavaka i istome nije prigovorio niti se istome protivio, te je prihvatio ponudu i sklopio konverziju. Tužitelj je također sa tuženikom sklopio i Sporazum o načinu namirenja manje uplaćenog iznosa nakon konverzije kredita broj 9011363034 kojim stranke potvrđuju sve navode iz Dodatka tako da je tužitelj više puta potpisao i složio se sa odredbama i obvezama te pravima koje je preuzeo Dodatkom ugovora. Tužbeni zahtjev tužitelja kojim se traži isplata neosnovan je u cijelosti, jer niti navedenim zakonom (Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ) niti drugim pozitivnim propisom ni je zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Dodatak ugovora predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Tužitelj se neosnovano poziva na presude VTSRH, Pž-7129/13 od 13.6.2014 i Pž-6632/17 od 14.6.2018. ne samo iz razloga koji su u ovom odgovoru već navedeni (odnose se na ugovore za CHF, a nakon konverzije tog ugovora više nema već je na snazi ugovor u EUR i restitucija je obavljena u potpunosti), već i zbog toga što zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Iz odredbe članka 502.c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) (dalje u tekstu ZPP) jasno proizlazi da Obzirom da se u konkretnom slučaju tužitelj poziva na utvrđenja iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, a podnosi tužbu radi ISPLATE , to ne postoji pravni osnov za povezivanje utvrđenja iz navedenih odluka po kolektivnoj tužbi u predmetu P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu i ove tužbe, jer je kogentnom zakonskom odredbom to pozivanje striktno određeno za slučajeve posebnih parnica za naknade štete. Prema tome potpuno je pogrešna tvrdnja tužitelja da bi Naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa u slučaju "Potrošač", jer zakon u svojoj kogentnoj odredbi i to u čl.502c Zakona o parničnom postupku jasno navodi da u konkretnom slučaju to tužitelj nema nikakvo pravo jer potražuje isplatu, a u činjeničnom supstratu navodi da tu isplatu traži temeljem odredaba stjecanja bez osnove, a ne temeljem osnove za isplatu naknade štete. Teza tužitelja navedena da bi bila nedopuštena i nepoštena primjena valutne klauzule izražena u CHF je u potpunosti neutemeljena, suprotna zakonima Republike Hrvatske, pravnoj tečevini na kojoj se temelji zakonska i podzakonska regulativa, životnoj i realnoj situaciji u Republici Hrvatskoj, kao i svoj postojećoj sudskoj praksi. Valutna je klauzula u konkretnom ugovoru u skladu sa važećom zakonskom regulativom i drugim propisima kako u trenutku sklapanja Ugovora tako i s njihovim izmjenama i dopunama tijekom trajanja ugovornog odnosa, a što dovodi do zaključka da Ugovor o kreditu zaključen između stranaka nije ništetan pravni posao samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF niti je ta odredba ništetna. Osim toga ugovaranje valutne klauzule dopušteno je odredbama Zakona o obveznim odnosima, dok je člankom 21. ZOO-a propisano načelo monetarnog nominalizma u kojem kada obveza ima za činidbu iznos novca dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koju obveza glasi, osim kada zakon obvezuje nešto drugo. Kako je ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u kunama izračunava na temelju tečaja te valute u odnosu na CHF jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, onda ona ne podliježe tumačenju već se primjenjuje onako kako glasi. "...fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za NAKNADU ŠTETE pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi..." Jednako tako i dodatak ugovoru je solemniziran. Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama. Neosnovana je tvrdnja tužitelja da nije znao i nije bio informiran o mogućnosti promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu, jer je isti bio informiran kako u javnim glasilima, od strane HNB, te od strane zaposlenika tuženika, no donio je odluku unatoč navedenim objavama i drugim ponuđenim opcijama, da sklopi upravo konkretni Ugovora o kreditu.
2.1. Tužena tijekom postupka se protivi provođenju financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, protivi se preinaci tužbe i ističe zastaru na preinačeni iznos. Ističe prigovor prijeboja / radi prebijanja u odnosu na već utvrđenu razliku i priznatu razliku u provedenoj konverziji Dodatkom ugovora o kreditu od 3.618,11 eura (preplata utvrđena čl. 5. Dodatka Ugovoru o kreditu) s pripadajućim zateznim kamatama od 1.12.2015. do namirenja, kao i u odnosu na sve tzv. „negativne razlike“ koje se obvezala specificirati nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, a što nije učinila do zaključenja glavne rasprave.
2.2. Ovdje treba napomenuti to da je tuženica tijekom postupka isticala prigovor radi prebijanja / prigovor prijeboja, te se na izričit upit suca na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 3. lipnja 2026. da li je istaknula procesno pravni prigovor radi prebijanja ili materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija), tužena izjasnila da je istaknula procesno pravni prigovor radi prebijanja.
3. Tužitelj tijekom postupka osporava navode tuženice, prije svega prigovor radi prebijanja kojem se protivi s obzirom da ne postoji tražbina tuženice koju bi ista mogla staviti u prijeboj, a opreza radi ističe prigovor zastare na eventualno potraživanje tužene. Napominje da je već umanjio svoj zahtjev za iznos koji mu je priznat u konverziji kao i za tzv. "negativne razlike“. Prigovor zastare nije osnovan, te nadalje navodi da se zaključenje Aneksa o konverziji sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojemu bi tužitelj bio da je ugovorio kredit u valuti EUR, a ništetnost ne može otkloniti retroaktivno a o čemu (kao i o postojanju pravnog interesa tužitelja) je svoj stav zauzeo Vrhovni suda RH u revizijskog odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. Zaključenjem Aneksa o konverziji tuženik je tužitelju priznao samo manji dio ali nije izvršio potpunu restituciju na koju tužitelj prema presudi EU C-118/17 ima pravo. Potraživanje tužitelja koje je predmet ove tužbe proizlazi kao posljedica pravomoćno utvrđenih ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženika kao i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli CHF. Predloženo financijsko vještačenje jasno će utvrdilo koliko je tužiteljevo potraživanje koje je nastalo radi preplate kao posljedica utvrđenih ništenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF. Odredbu članka 502.c. Zakona o parničnom postupku treba tumačiti u širem smislu budući je i povrat stečenog bez osnove jedna vrsta naknade štete. Činjenica da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika pa je time isti odraz stvarne volje stranaka nije od značaja budući se u konkretnom slučaju radi o naknadno utvrđenoj ništenosti ugovornih odredbi a koja ništetnost djeluje ex tunc, odnosno kao da tih ugovornih odredbi nije bilo – znači javni bilježnik je solemnizirao predmetni ugovor bez ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF. S obzirom da u ugovoru više nema odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF ostaje poznata samo početno ugovorena kamatna stopa i kunski iznos kredita koji je tužitelju isplaćen.
3.1. Punomoćnica tužitelja tijekom postupka navodi da je tužitelj nakon podnošenja tužbe rješenjem Centra za socijalnu skrb Vukovar od 23.09.2021. djelomično lišen poslovne sposobnosti, te mu je za skrbnika postavljena njegova sestra BL, koju predlaže saslušati umjesto tužitelja na okolnosti pregovaranja o spornim ugovornim odredbama, čemu je sud udovoljio.
4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao skrbnicu tužitelja BL na okolnost pregovaranja u vezi spornih ugovornih odredbi prije i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu broj 9011363034 od dana 18.05.2006. (list 9. -11.), Otplatnu tablicu sa prikazom EKS (list 12.-13.), Plan otplate (list 14. -15.), Dodatak ugovoru o kreditu od 13.01.2016. (list 16.-18.), Pregled uplata po kreditu na dan 28.11.2019. (list 19. -21.), Knjigovodstvenu karticu (list 22. -39.), članak autora prof.dr.sc. JL i doc.dr.sc. ŠL objavljen u časopisu „Pravo i porezi“ pod nazivom „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ (list 132.-140.), te od autora mr.sc. CL, dipl.iur. pod nazivom „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“ (list 141.-153.), pravno mišljenje prof.dr.sc. JL i doc.dr.sc. ŠL od 17.10.2019. (list 154.-165.), te na okolnost visine tužbenog zahtjeva proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Posrednik d.o.o. za vještačenje, pročitao nalaz i mišljenje vještaka od 37.07.2025. (list 263.-297.), dopunu od 8.09.2025. (list 326.-329.), pisano očitovanje od 19.02.2026. na primjedbe tuženice (list 359.-365.), te je saslušao vještaka na ročištu od dana 3.06.2026. (list 370. -372.).
4.1. Sud nije izveo dokaz saslušanjem u svojstvu svjedoka osobnog bankara i javnog bilježnika, jer je tuženica podneskom od dana 7. svibnja 2025. i 12. svibnja 2025., odustala od tih dokaznih prijedloga.
4.2. Sud je umjesto tužitelja, koji je djelomično lišen poslovne sposobnosti, na okolnost pregovaranja o spornim ugovornim odredbama, saslušao njegovu sestru BL, koja je skrbnica istog.
5. Izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019.).
6. Tužbeni zahtjev je osnovan u odnosu na deklaratorne zahtjeve, dok je u odnosu na isplatu djelomično osnovan do iznosa od 2.641,10 eura, koji mu pripada na ime zateznih kamata na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, sa zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja zahtjeva za njihovu isplatu (24.10.2025.) pa do isplate.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu broj: 9011363034 od dana 18.05.2006. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te odredbe kojom se otplata kredita veže uz valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF; kao i zahtjev za povrat glavnice preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, te i povrat zateznih kamata na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli u CHF od dana plaćanja pojedinih mjesečnih obroka do sklapanja Aneksa, sa zateznim kamatama od 1.10.2015. pa do isplate.
8. Među strankama nije sporno:
- da su tužitelj i tuženica dana 18.05.2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9011363034 kojim je tužena kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrila i stavila na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 62.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita;
- da je tužitelju kredit odobren za adaptaciju stambenog objekta;
- da je ugovoren rok otplate 192 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora;
- da je početna ugovorena kamata iznosila 4,25%;
- da je prva rata dospjela na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu, a slijedeće rate dospijevaju na naplatu uzastopno svakog zadnjeg dana u mjesecu počev od dana dospijeća prve rate;
- da se kamatna stopa mijenjala tijekom otplate kredita;
- da je vraćanje kredita bilo vezano za tečaj CHF;
- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P - 1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala, te da je u odnosu na navedenu presudu odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/2014 od 9. travnja 2015.;
- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući s istima ugovore o kreditima i koristeći ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF, te da je u odnosu na navedenu presudu odbijena revizija presudom ovoga suda broj Rev-
2221/2018 od 3. rujna 2019.;
- da su tužitelj i tuženica dana 13.01.2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011363034 temeljem odredbi ZID ZPK/15, odnosno da je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR;
- da preplata na dan 30.09.2015. iznosi 27.633,32 kn / 3.667,57 eura;
- da će se preplata koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu;
- da je nakon konverzije utvrđeno da preostala neotplaćena (nedospjela) glavnica na dan 30.09.2015. iznosi 21.088,59 eur;
- da je kredit otplaćen u cijelosti.
9. Među strankama je sporno:
- ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu budući je provedena konverzija kredita;
- aktivna legitimacija - ima li tužitelj status potrošača;
- jesu li odredbe Ugovora o kreditu broj 9011363034 od dana 18.05.2006. o valutnoj klauzuli u CHF i čl. 4. o promjenjivoj kamatnoj stopi, nepoštene i ništetne;
- je li nakon sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/2015. – u nastavku ZID ZPK/15), osnovan kondikcijski zahtjev na isplatu potraživanja zasnovanog na nepoštenim i ništetnim odredbama temeljnog ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu;
- pripada li tužitelju pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništavih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli na temelju stjecanja bez osnove;
- visina zahtjeva;
- je li nastupila zastara potraživanja;
- je li nastupila zastara na preinačeni dio zahtjeva;
- potraživanje tuženice istaknuto u prigovoru radi prebijanja (procesno pravnom) u iznosu od 3.618,11 eura s pripadajućim zateznim kamatama, te na ime tzv. „negativnih razlika“ u neodređenom iznosu.
10. Pregledom Ugovora o kreditu (sa lista 9.-11. spisa) opravdano je zaključiti da je riječ o standardnom ugovoru o kreditu u kojem nema naznačenih, ni precizno navedenih osnovnih parametara o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju u odnosu na valutnu klauzulu, kao ni parametara i metoda izračuna tih parametara koji utječu na promjenu kamatne stope.
10.1. Uvidom u Dodatak Ugovoru o kreditu 9011363034 (list 16.-17. spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen dana 13.01.2016. između tužitelja i tuženice. Utvrđeno je da je čl. 1. ugovoreno da ugovorne strane suglasno konstatiraju da se taj Dodatak Osnovnom ugovoru sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF iz stavka prvog tog članka u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015.). Člankom 3. je ugovoreno da preostala neotplaćena glavnica kredita nakon konverzije na dan 30.09.2015. iznosi 21.088,59 eura. Ovdje se napominje da u spisu nedostaje strana 2/5 Dodatka ugovoru, a koju je vještak, kao i eventualno ostalu dokumentaciju pribavio od tužene za potrebe vještačenja.
10.2. Sud nije posebno cijenio i obrazlagao članak autora prof.dr.sc. JL i doc.dr.sc. ŠL objavljen u časopisu „Pravo i porezi“ pod nazivom „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ (list 132. -140.), te autora mr.sc. CL, dipl.iur. pod nazivom „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“ (list 141.-153.), kao niti pravno mišljenje prof.dr.sc. JL i doc.dr.sc. ŠL od 17.10.2019. (list 154.-165.), jer navedena dokumentacija nije od značaja za odlučivanje u ovom predmetu budući se istom ne dokazuju činjenice odlučne za ocjenu ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, niti utječu na primjenu mjerodavnog prava. Naime, riječ je o dokumentima općeg i informativnog karaktera koji se ne odnose na konkretan ugovorni odnos stranaka niti predstavljaju dokaz o odlučnim činjenicama.
10.3. Ostalu priloženu materijalnu dokumentaciju u spisu vezano za predmetni Ugovor o kreditu, sud nije posebno obrazlagao, jer se radi o nespornim činjenicama između stranaka, a koja je dokumentacija obuhvaćena pri izradi nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka.
10.4. Iz iskaza skrbnice tužitelja BL proizlazi da je tužitelj postao poslovno nesposoban 2021. kada mu je ona kao sestra imenovana skrbnicom od strane tadašnjeg Centra za socijalnu skrb Vukovar ( sada Hrvatski zavod za socijalni rad). Navodi da je tužitelj u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu u 2006. bio u mirovini kao B te je ona s njim bila u Banci kada se pregovaralo o kreditnim uvjetima i kada se sklapao ugovor o kreditu, pa joj je stoga poznato da je njen brat podigao predmetni kredit kao fizička osoba, nije bio vlasnik tvrtke niti obrta, a kredit mu je bio potreban radi renoviranja obiteljske kuće u kojoj je živio sa majkom. Kredit u CHF valuti mu je ponuđen kao najpovoljniji tada i kao jedina opcija za koju je on bio kreditno sposoban, a kredit se otplaćivao ustegama na njegovoj mirovini i otplaćen je u cijelosti. Nitko u banci tužitelju nije rekao o postojanju mogućih rizika vezano za CHF valutu i promjenjivu kamatnu stopu, niti da može doći do promjene tečaja CHF u donosu na kunu, a niti objasnio koji parametri utječu na promjenu kamatne stope i tečaja, a niti da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kao što to čini u odnosu na euro. Da je znao da će mu rata drastično porasti i da je na to bio upozoren, sigurno taj kredit ne bi dizao. Kredit je njenom bratu, tužitelju, ponuđen na potpis unaprijed sačinjen u banci i nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama, te su ga prije sačinjenog ugovora u banci samo pitali koji iznos kredita želi i na koji rok. Prije potpisivanja ugovora o kreditu u banci su mu kratko obrazložili ugovorne odredbe, ali je tužitelj poljoprivredne struke i nije mogao shvatiti sve ugovorne odredbe, a posebno što znači pojam valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Kako se rata drastično uvećala od sklapanja ugovora, bio je pozvan u banku da se izjasni da li želi sklopiti Dodatak ugovoru, odnosno da se provede konverzija, na što je pristao iz razloga kako bi mogao podnijeti ratu kredita, ali se time nije odrekao potraživanja koje mu pripada, a koje mu nije priznato u konverziji. Prije potpisivanja ugovora o kreditu tužitelj Ugovor pročitao.
11. Nije osnovan prigovor tužene o nedostatku aktivne legitimacije u vidu činjenice da tužitelj nema status potrošača. Naime, tužitelj svoj individualni zahtjev temelji na Zakonu o zaštiti potrošača, odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, pa je stoga teret dokazivanja suprotnog na tuženici, kao i da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama u smislu čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju (ugovor sklopljen 18.05.2006.), te da isti nema svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.
11.1. Prema odredbi čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti; a sukladno čl. 3. točka 2. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.
11.2. Iz iskaza skrbnice tužitelja koja navodi da je bila sa tužiteljem u Banci prilikom interesiranja o kreditnim uvjetima i sklapanja Ugovora o kreditu, te iz samog Ugovora o kreditu, proizlazi da je kredit odobren namjenski, ugovor je zaključio tužitelj kao fizička osoba radi adaptacije obiteljske kuće u kojoj je tada živio sa njihovom majkom, nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta. Iz navedenog proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu u smislu odredbe čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, jer je s tuženicom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a niti je bio vlasnik obrta ili tvrtke. S druge strane, kako je tuženica banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i tužitelj u konkretnom slučaju nesporno u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.
11.3. Naime, radi se o predmetnom Ugovoru kao potrošačkom ugovoru, prema kojem se utvrđenju odnosi između parničnih stranaka prosuđuju prema Zakonu o zaštiti potrošača, kao glavnom pravnom izvoru zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, budući da je Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, prenesena u naš pravni sustav ne samo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, već djelomično i kroz odredbe Zakona o obveznim odnosima u čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05.). Dakle, odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Treba i navesti da su nacionalni sudovi država članica Europske unije, dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu sa pravom Europske unije, pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica a koja pod pojam "potrošač" definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima je obuhvaćena Direktivom 93/13 EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Posebno se i naglašava da je svojstvo potrošača dužan dokazati tužitelj, a ukoliko tuženik tvrdi suprotno, isto je dužan dokazati.
12. Stoga tužena nije dokazala da tužitelj nema status potrošača na koji se tužitelj pozvao, te je tijekom postupka odustala od dokaznih prijedloga da se u svojstvu svjedoka saslušaju zaposlenici tužene iz čijih bi iskaza sud mogao utvrditi drugačiji zaključak o okolnostima pregovaranja oko spornih ugovornih odredbi.
13. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
13.1. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14. - dalje u tekstu: ZZP/14) - koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna
- odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
13.2. Odredbom čl. 502.b Zakona o parničnom postupku, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a Zakona o parničnom postupku, dok je odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
13.3. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 41/14 i 110/15, dalje ZZP/14) koji propisuje vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obvezu primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).
13.4. Slijedom navedenog, a imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.
13.5. Kako je predmetnim Ugovorom o kreditu sklopljenim između stranaka u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tužen ice, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, te da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.), te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.
13.6. Dakle, citirane odredbe Zakona o parničnom postupku, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, pa su i utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između prednika tuženice i tužiteljice u konkretnom slučaju.
14. Nadalje, prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, odnosno valuta u CHF, nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.
14.1. Drugim riječima, u konkretnom slučaju, na tuženici je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama, a što ista nije dokazala u smislu odredbe čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača.
14.2. Pored navedenog, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokazivanja takve činjenice na banci kao kreditoru. Međutim, tuženica u ovom postupku nije iznosila, pa ni dokazala nikakve posebne okolnosti.
14.3. Dakle, sporne odredbe ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti, pa ih je potrebno ispitati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača, kao i utvrditi moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanja možebitne značajne neravnoteže na štetu potrošača.
14.4. Cijeneći sadržaj spornih odredbi u ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 4.) Ugovora o kreditu od 18. svibnja 2006. kojima je ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke, te kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF, ocjena je ovoga suda da takve odredbe predstavljaju ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu, to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženice ne može primijeniti odredba čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.
14.5. Kako su predmetne odredbe ugovora jasne i lako uočljive ali ne i lako razumljive, to je dopušteno ocjenjivati jesu li predmetne ugovorne odredbe poštene ili ne.
14.6. Nadalje, odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.); smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.); činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.); ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.); odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku (stavak 5.).
14.7. Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29, dalje Direktiva 93/13).
14.8. Prema članku 3. st. 2. Direktive 93/13, smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13, tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se kako članak 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
14.9. Odredbom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
15. U konkretnom slučaju, uzimajući u obzir iskaz skrbnice tužitelja, Ugovor o kreditu je očito bio unaprijed formuliran od strane tuženice, pa se u smislu citirane odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, smatra da se o prijeporn im odredbama čl. 4. i odredbama u odnosu na valutnu klauzulu Ugovora o kreditu od 18.05.2006. nije pojedinačno pregovaralo. Pri tom nije od utjecaja to što je tužitelju očito bilo poznato kako je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za Odluku tuženice. Naime, tužitelju je na temelju takvih ugovornih odredbi bila poznata obveza, no nije bio i upoznat s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdobl ju, tako da predmetna obveza u Ugovoru nije bila određena, niti odredljiva.
15.1. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženicom, a tuženica tužitelju nije na valjan i razumljiv način objasnila postupak formiranja vrijednosti tečaja CHF-a u odnosu na kunu, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi on kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima je ovisila promjena kamatne stope ili kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te postoji obveza tuženice vraćanja uplaćenog iznosa s pripadajućom zateznom kamatom na ime izvršene preplate kod otplate kredita i zateznih kamata na pojedine uplaćene iznose. Tuženica je tužitelju trebala na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe Ugovora, kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora za njega proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora o kojima tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
15.2. Naime sporna odredba čl. 4. među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva, jer u odnosu, na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 4,25% ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 4,25%, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran, već se takvom odredbom ugovora tuženici kao drugoj, jačoj ugovornoj strani, ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženicom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Također, sporne odredbe u odnosu na valutnu klauzulu vezanu za CHF u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora, ne sadrže bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi također tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.
15.3. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive, iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope kao i valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj spornih odredbi čl. 4. i odredbi vezanih za valutnu klauzulu u CHF Ugovora o kreditu od 18. svibnja 2006. isto konkretno nije slučaj, jer tužitelj na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda, nije ni mogao, niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koja za njega proizlaze ugovaranjem tih odredbi Ugovora o kreditu od 18. svibnja 2006. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope i valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope, te promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženice kao banke, te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donošene nakon sklapanja ugovora od 18. svibnja 2006. u donošenju kojih tužitelj nije sudjelovao, niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su odredbe čl. 4. i odredbe u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, ugovorne odredbe koje nisu lako razumljive te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.
15.4. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod pol.br. P -1401/12 od 4. srpnja 2013.
15.5. Naime, odredba o promjeni ugovorene kamatne stope, te odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a iste su u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj spornih odredbi, među strankama zaključenog ugovora, ovisne isključivo o odluci tuženice kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope i valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena, pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daje mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kri terija, time da je tuženica upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivala način i uvjete promjene kamatne stope.
16. Pri tome, valja posebno naglasiti i kako je predmetni Ugovor o kreditu, dvostrani pravni posao, te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava, sukladno čl. 2.-4., te čl. 6.-8. Zakona o obveznim odnosima.
16.1. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženice kao banke, mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.
16.2. Ugovorne odredbe kakve su odredbe čl. 4. i odredbe u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, Ugovora o kreditu od 18. svibnja 2006. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka, te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu, jer takve ugovorne obveze daju mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Sporne ugovorne odredbe u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka, te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu, jer su takve ugovorne odredbe ovisne isključivo o odluci tuženice kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena, pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.
17. Stoga su odredba čl. 4. Ugovora o kreditu od 18. svibnja 2006. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i odredbe u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštene, te ništetne u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.
18. Slijedom navedenog, i ovaj sud je utvrdio da su odredba čl. 4. Ugovora o kreditu od 15. svibnja 2006. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i odredbe kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštene, te ništave u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima.
18.1. Stoga je osnovan zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništavom odredbe čl. 4. o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbi Ugovora o kreditu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te je odlučeno kao u izreci presude pod I. i II.
19. Pri tome, pozivom na odredbu čl. 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 35/2005.) ništetnost spornih odredbi Ugovora ne povlači ništetnost čitavog ugovora, jer on može opstati i bez takvih odredbi.
19.1. Prema odredbi čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (stavak 1.); ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati (stavak 2.), a koji posebni uvjeti u ovom slučaju nisu ispunjeni.
20. Tužitelj je tražio utvrđenje ništavosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali restituciju traži samo po osnovi ništenih odredbi kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
21. Prigovor zastare tuženice nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 20. siječnja 2022. te Objedinjenom pravnom shvaćanju na sjednici održanoj od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/2022-2 o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je dana 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzul i; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa je zastarni rok počeo teći 15. lipnja 2018. i istekao je 15. lipnja 2023., a kako je tužba u ovom postupku podnesena dana 15. travnja 2020., to je tužba podnesena unutar roka od pet godina u kojem roku zastarijeva tražbina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.
21.1. Ovdje je potrebno napomenuti da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 226. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisan rok zastare od tri godine za tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima. Naime, tražbina tužitelja za zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi ugovora o kreditu nije tražbina povremenih davanja u smislu čl. 226. Zakona o obveznim odnosima, nego je kondikcijska tražbina nastala po osnovi stjecanja bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima), na koju se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.
21.2. Sukladno čl. 328. Zakona o obveznim odnosima, pravo na isticanje ništavosti ne gasi se; a prema odredbi čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Stoga ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, te pravo na isticanje ništavosti se ne gasi . Prema praksi Europskog suda nije odlučno ni to što je potrošački ugovor prestao (u konkretnom slučaju je kredit prijevremeno otplaćen), jer bez obzira na to, korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao, zbog čega tužitelj ima i pravni interes kao potrošač zahtijevati utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi.
22. Prigovor tužene da je nastupila zastara na preinačeni dio zahtjeva, nije osnovan.
22.1. Naime, na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) od 27. svibnja 2024. (broj Su-IV-123/2024-5) zauzeto je sljedeće obvezujuće pravno shvaćanje:
„U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva."
22.2. Stoga je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima došlo već podnošenjem tužbe dana 15. travnja 2020., te zastara nije nastupila ni za preinačeni (povišeni) dio tužbenog zahtjeva.
23. Nadalje, s obzirom da se radi o ništetnim odredbama, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti, pa je je tužena sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, dužna vratiti tužitelju sve što je primila po osnovama koje su utvrđene ništetnim.
23.1. Slijedom navedene odredbe, tužitelj bi imao pravo na povrat u dijelu u kojem je njegova obveza preplaćena, kao razliku između iznosa obračunatog po tečaju za valutu CHF primijenjenog kod otplate kredita i tečaja na dan isplate kredita.
23.2. Međutim, prema pravnom stajalištu proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026.:
„Sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Aneksa Ugovora proučiti njegove odredbe.“
24. Ovdje treba napomenuti to da je ZID ZPK/15 prošao ocjenu ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, koji je u postupku ocjenjivanja suglasnosti ZID ZPK/15 s Ustavom Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio navedeni Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom, te je ocijenio da je navedeni Zakon usklađen s Ustavom.
24.1. S obzirom na navedeno i da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je prošao test ocjenjivanja ustavnosti, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježja nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako VSRH u odluci posl. broj Rev 637/2019-2 od 15.11.2022.).
25. Stoga, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe Zakona o obveznim odnosima, o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15.
27. Pri tome, nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnost i zakonitost nije dovedena u pitanje. te se na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka zaključen Aneks ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji.
27. Potrebno je naglasiti da učinak konverzije prema ZID ZPK/15, djeluje ex tunc, što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe, a koja mogućnost sama po sebi ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe , u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15.
28. Međutim, tužitelj je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom (24.10.2025.) zatražio i zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije (30.09.2015.). Prema pravnom shvaćanju ovoga suda, taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen odredbama ZID ZPK/15, pa je u tom dijelu osnovan zahtjev tužitelja na temelju odredbe čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Drugim riječima, ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose obračunatih od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta kojeg je tužitelj izvršio do dana prestanka obveze (izvršene konverzijom).
29. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva sukladno čl. 258. -260. Zakona o parničnom postupku, provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, knjigovodstvo i bankarstvo Posrednik d.o.o. za vještačenje, Osijek, čiji je zadatak bio utvrditi preplatu svakomjesečnih rata kredita nastalih radi povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj prema kojemu je kredit isplaćen tužitelju u razdoblju od 1.01.2009. do konverzije 30.09.2015. te istu umanjiti za novčani iznos priznat u konverziji u skladu s odredbama čl. 171. i čl. 172., te čl. 2020. Zakona o obveznim odnosima kojima je određen način prijeboja kod više obveza u redoslijedu uračunavanja kamata, te uzeti u obzir pozitivne i negativne razlike, odnosno razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog i iznos eventualno utvrđene preplate umanjiti za iznos preplate priznat u konverziji.
29.1. Iz nalaza i mišljenja vještaka od dana 3.07.2025., te dopune od dana 8.09.2025. (list 263.-297. i 326.-329.) proizlazi da je konverzija tužiteljevog kredita provedena zakonito i računski točno, te da je 3.667,57 eura (27.633,32 kn) iznos preplate kojega je tuženica priznala tužitelju sukladno čl.19.c. ZID ZPK/2015. Vještak je utvrdio da preplata na dan 30.09.2015. iznosi 27.633,32 kn / 3.667,57 eura, da će se preplata koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu. Vještak je izračunao sve mjesečne preplate nastale radi povećanja tečaja CHF u razdoblju od 1.01.2009. - 30.09.2015., te je izračunao zatezne kamate na svako mjesečne preplate od izvršene uplate rate kredita do 30.09.2015., te od ukupnog iznosa oduzeo preplatu priznatu u konverziji i utvrdio da je tužitelj temeljem valute CHF preplatio iznos od 7.095,25 eura, da sveukupne zatezne kamate do konverzije 30.09.2015. na navedenu preplatu od 7.095,25 eura iznose 2.641,10 eura (list 329. spisa), a da je tužitelju u konverziji priznato 3.667,57 eura. Nakon prebijanja preplate priznate u konverziji sa cjelokupnim iznosom zateznih kamata i dijelom glavnice, preostaje iznos od ukupno 6.068,78 eura, koji se dakle sastoji od obračunatih zateznih kamata na svakomjesečne preplate od izvršene uplate do konverzije od 2.641,10 eura, preplaćene glavnice na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u iznosu od 3.427,68 eura (iznos preplate od 7.095,25 eura umanjen za preplatu priznatu u konverziji od 3.667,57 eura).
29.2. Na primjedbe tuženice, vještak u pisanom očitovanju od 19. veljače 2026. (list 359.-365. spisa) navodi da izračun nije sačinio na temelju pretpostavki nego poslovne dokumentacije tuženice, te se završni izračun temelji na stvarno izvršenim uplatama tužitelja, da je tuženica konverziju provela sukladno metodi propisanoj čl. 19.c ZID ZPK („NN“ 102/2015) i uzela u obzir preplate s obzirom na promjene kamatnih stopa i tečaja kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije, te je preplata na dan konverzije utvrđena u iznosu od 27.633,32 kn / 3.667,57 eura, da je Banka radila konverziju na način da je iznos kredita u kunama na dan realizacije kredita preračunala u EIR prema tečaju za EUR na taj dan i dobila iznos kredita u EUR, sukladno čemu je napravila otplatni plan počev od dana realizacije kredita pa do konverzije i nadalje pri tome koristeći promjenjive kamatne stope za kredite u EUR i tečaj za EUR. Napominje da u provedenoj konverziji tužitelju nije priznat cjelokupan iznos preplate o osnovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi uzimajući u obzir iznos povećanja mjesečnog anuiteta zbog odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i povećanju nominalnog iznosa mjesečnog anuiteta u dijelu koji se odnosi na kamatu zbog povećanja tečaja CHF. Prema izračunima izvršenim na temelju zadatka suda proizlazi da je provedena konverzija imala za cilj djelomično priznati tužitelju samo preplaćene iznose po osnovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Preplata svako mjesečnih rata kredita nastalih zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate u razdoblju od zaključenja Ugovora o kreditu pa do zaključenja Dodatka ugovoru (konverziji) 13.01.2016. umanjeno za novčani iznos priznat u konverziji u skladu s čl. 171., čl. 172. i čl. 202. ZOO kao posljedica ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli CHF iznosi za kamatu 917,09 eura, za tečajne razlike 195,00 eura, sveukupno 1.112,09 eura, te je izračunom obuhvatio razdoblje kada je tečaj bio niži. Napominje da je izvršio obračun razlike početnog otplatnog plana s tečajem na dan isplate i promijenjenog otplatnog plana na dan isplate kredita od dana isplate kredita do dana konverzije 30.09.2015., a koja razlika čini razliku u kamati čime je isključen utjecaj promjene tečaja u kamatnoj stopi, pa nije došlo do duplog obračuna. Navodi da je izračun sačinio na temelju početnog otplatnog plana i početnog tečaja, te uplata tužitelja, sukladno zadatku suda, odnosno na temelju dokumentacije tuženice, početnog otplatnog plana i Pregleda uplata po kreditu.
29.3. Na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 3. lipnja 2026. vještak je usmeno iznio Nalaz i mišljenje, te dopune istog kod kojih je ostao u cijelosti, te je na poseban upit tuženice izjavio da je u izračunu isključio utjecaj promjene kamatne stope s obzirom da je predmet spora samo isplata po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli, te da niti jedna primjedba stranaka ne utječe na matematički izračun u nalazu, odnosno dopuni nalaza i mišljenja.
29.4. U odnosu na prigovore tuženice pravne naravi, sud napominje da je vještak sačinio nalaz i mišljenje, te dopunu, sukladno zadatku suda i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud i koji mu je odredio zadatak vještačenja.
29.5. Stoga je sud nakon dopuna i očitovanja vještaka na primjedbe parničnih stranaka, u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te danim u skladu sa pravilima struke.
30. Tužitelj je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, usklađujući svoj zahtjev sa nalazom vještaka, podneskom od dana 24. listopada 2025., preinačio tužbu na način da umjesto 33.000,00 kn / 4.379,85 eura, zahtijeva isplatu po osnovi tečajne razlike iznos od 6.068,78 eura sa zateznim kamatama tekućim od 1.10.2025. pa do isplate (preplata po valuti CHF po utvrđenoj glavnici u iznosu od 7.095,25 eura, ukupne zatezne kamate po utvrđenoj glavnicu do 30.09.2015. u iznosu od 2.641,10 eura, te od tog zbroja kada se oduzme tužitelju priznata preplata u konverziji od 3.667,57 eura, ostaje iznos od 6.068,78 eura).
31. Kako se tuženica protivila preinaci, sud je rješenjem na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 10. veljače 2026. dopustio preinaku tužbe sukladno čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku, smatrajući da je preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka.
31.1. Međutim, ovdje treba napomenuti to da je tužitelj već u tužbi tražio na ime preplate iznos od 33.000,00 kn / 4.379,85 eura sa zateznom kamatom, te je u tužbi predložio financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnost visine zahtjeva kako bi svoj zahtjev za isplatu konačno postavio nakon provedenog vještačenja, a što je i učinio, povećavši zahtjev. Imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, time nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužba preinačena nakon provedenog vještačenja, to se tužena takvoj preinaci (neprava preinaka) u smislu odredbe čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku ne može protiviti. Ali i pored navedenog, sud je, kako je navedeno, donio rješenje kojim dopušta preinaku tužbe u ovoj pravnoj stvari.
32. Kao što je navedeno, na ročištu za glavnu raspravu od dana 3. lipnja 2026. na poseban upit suda, tužena se izričito izjasnila da je podnijela procesno pravni prigovor radi prebijanja u odnosu na preplatu priznatu u konverziji, odnosno u iznosu od 3.618,11 eura sa zateznim kamatama od 1.12.2015. do isplate, kao i za iznos tzv. negativnih tečajnih razlika, a koji iznos nije odredila do zaključenja glavne rasprave.
32.1. Tužitelj je prigovorio zastari na istaknuti prigovor, ali napominje da je svoje potraživanje umanjio za iznos preplate koji mu je tužena priznala u konverziji, kao i za iznos tzv. negativnih razlika.
32.2. Prema odredbi čl. 288.a Zakona o parničnom postupku, na pripremnom ročištu prigovor radi prebijanja može se istaknuti do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka, a materijalno pravni prigovori mogu se isticati i nakon toga, ali se radi njihova opravdanja ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi, osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. Zakona o parničnom postupku.
32.3. Prigovor radi prebijanja nije osnovan. Naime, kako je vještak prilikom vještačenja uzeo u obzir preplatu koju je tuženica priznala tužitelju u konverziji u iznosu od 3.667,57 eura, a za koji iznos je umanjeno potraživanje tužitelja, to potraživanje tuženice koje je istakla u prigovoru radi prebijanja ne postoji, radi čega je sukladno odredbi čl. 288.a, u vezi s čl. 333. st. 3. Zakona o parničnom postupku, odlučeno kao pod VI. izreke.
32.4. U odnosu na neodređen prigovor radi prebijanja za tzv. negativne tečajne razlike, sud napominje da je tužitelj naveo da je umanjio svoje potraživanje za te razlike, te je vještak u pisanom očitovanju na primjedbe tužene naveo da ih je obuhvatio u svom nalazu. Pored navedenog, prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena (tako u presudi VSRH broj Rev-157/2024-2 od 6.02.2024.). Naime, tuženica do zaključenja rasprave nije određeno navela za koji iznos na ime tzv. negativnih razlika traži umanjenje potraživanja tužitelja, pa sud sve i da tužitelj nije umanjio svoje potraživanje, nije dužan sam određivati iznos potraživanja tuženice istaknutog u prigovoru radi prebijanja na ime tzv. negativnih tečajnih razlika.
32.5. Međutim, pored navedenog, prema mišljenju ovoga suda, ne može trgovac imati tražbinu naspram potrošača na temelju unaprijed sačinjene nepoštene odredbe ugovora, koju je bez pregovaranja i suprotno načelu dobre vjere u ugovor unio sam trgovac. Stoga tužitelj nije ništa primio po navedenoj osnovi, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time ne postoji niti tražbina tuženice, pri čemu tuženica nema svojstvo potrošača te se na nju ne primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, kojom je određeno da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Obzirom da u spornom razdoblju tužitelj nije ništa primio od tuženice, već je upravo on tuženici vršio uplate kako je ona od njega tražila i obračunala, kao i da je u razdoblju kada je tečaj CHF bio manji od početnog došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženice, a ne obratno, to tuženici ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužitelja. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, propisano je, da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Stavljanjem sporne odredbe u Ugovor o kreditu tuženica je ugrozila visoku razinu zajamčene zaštite koju uživaju potrošači od nepoštenih ugovornih odredbi, pa se svrsi zaštite i prirodi razloga radi kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom protive zahtjevi tuženika da se na temelju takve odredbe, koju je sam unio u Ugovor o kreditu, vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao, odnosno kada se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača, s obzirom da potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Uzimajući u obzir navedeno, tuženica, kao trgovac, koji je kriv za ugovaranje ništetne odredbe nema pravo od tužitelja kao potrošača zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora, s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je u konkretnom slučaju tužitelj.
33. Nadalje, u presudi i rješenju broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026., Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno stajalište koje glasi:
"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".
34. Slijedom navedenog, tužitelju pripadaju od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.) zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o deviznoj klauzuli u CHF, što znači na sve one iznose koje je tužitelj plaćao više od početnog tečaja, sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima . Kod toga je također potrebno dodati da tužitelju te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Dodatkom Ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15. Ostali zahtjev na ime isplate iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom valutnom klauzulom u CHF, nije osnovan.
35. Prema odredbi čl. 31. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, na iznos neisplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.
35.1. Kako je tužitelj podneskom od dana 24. listopada 2025. podnio zahtjev za isplatu zateznih kamata na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o deviznoj klauzuli u CHF, to istom od toga dana pripadaju zatezne kamate pa do isplate, u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a ne od dana 1.10.2015. pa do isplate kako to on neosnovano zahtijeva,
36. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci pod III. -V.
37. Prigovor nedostatka pravnog interesa je djelomično osnovan. Naime, tužitelj ima pravni interes za deklaratorne zahtjeve na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi (točke I.-II. izreke), jer tuženica osporava ništetnost tih odredbi kroz cijeli postupak, a ništetnost ne nestaje naknadnim događajima, pa ni provedbom konverzije sukladno ZID ZPK/15. Prema odredbi čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima). Stoga samo sklapanje Aneksa o konverziji ne oduzima tužitelju pravni interes za utvrđenje ništetnosti temeljnih ugovornih odredbi (tako u odluci VSRH broj Gos-1/2019-36 od 4.03.2020.). Tužitelj ima pravni interes i za kondemnatorni zahtjev na isplatu zateznih kamata na preplaćene iznose (točka III. izreke). Taj zahtjev nije obuhvaćen ex tunc učinkom konverzije jer je zakonodavac zatezne kamate izrijekom isključio iz izračuna konverzije (čl. 19.c st. 1. t. 4. Zakona o potrošačkom kreditiranju), a temelji se na čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. S druge strane, tužitelj nema pravni interes (a time ni pravo na isplatu) za onaj dio kondemnatornog zahtjeva koji se odnosi na povrat preplaćene glavnice po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli, budući da je taj zahtjev konzumiran ex tunc učinkom konverzije, kako je to utvrđeno presudom i rješenjem proširenog vijeća VSRH posl. broj Rev-457/2025-21 od 27.05.2026.. U tom dijelu tužbeni zahtjev nije osnovan i taj dio zahtjeva je odbijen kao pod IV. izreke.
38. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.
38.1. Naime, tuženica je osporavala osnovanost i visinu zahtjeva, a tužitelj je uspio sa dva deklaratorna zahtjeva (za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu), te djelomično sa kondemnatornim zahtjevom za isplatu po valutnoj klauzuli (od 6.068,78 eura dosuđena je zatezna kamata od 2.641,10 eura sa daljnjom kamatom od dana podnošenja zahtjeva 24.10.2025. pa do isplate). U odnosu na odbijeni dio zahtjeva nisu nastali posebni troškovi, niti je zahtijevao posebne dokazne radnje odvojene od ostatka postupka. Naime, financijsko vještačenje i dopuna, provedeno je upravo radi utvrđivanja visine preplaćenih iznosa i zateznih kamata (integralno za sve zahtjeve), a tužitelj je dokazao preplatu i iznos zateznih kamata upravo putem vještačenja koje je dakle bilo nužno provesti u ovom postupku , upravo zbog osporavanja osnovanosti i visine zahtjeva od strane tužene, a tužitelj kao potrošač bez stručnog znanja iz financijskog područja objektivno nije bio u mogućnosti odrediti točan opseg svog prava na povrat prije provedbe vještačenja.
38.2. Pored navedenog, ovaj sud posebno ističe da je u pogledu snošenja parničnih troškova u potrošačkim sporovima Sud Europske unije (četvrto vijeće) u sklopu spojenih predmeta C-224/19 (Caixabank) i C-259/19 (Banco Bilbao Vizcaya Argentaria) u presudi od 16. srpnja 2020., zauzeo izričito pravno shvaćanje prema kojemu se potrošaču ne mogu prebaciti na teret parnični troškovi u slučaju djelomičnog uspjeha s kvantitativnog (novčanog) aspekta, a koje stajalište u potpunosti potvrđuje i novija, ustaljena praksa Suda EU, posebice u presudi broj C- 714/22 (Profi Credit Bulgaria) od 21. ožujka 2024., kao i smjernice iznesene u predmetu C-746/24 (Bank Millennium) od 27. studenoga 2025. Naime, prema utvrđenju Suda Europske unije, kada bi potrošač bio dužan snositi sudske troškove razmjerno iznosu koji mu je u konačnici dosuđen, takav bi troškovni rizik stvorio odvraćajući učinak i narušio načelo djelotvornosti zaštite potrošača zajamčeno Direktivom 93/13/EEZ. Slijedom navedenog, to i u skladu s aktualnom sudskom praksom Suda Europske unije (koja obvezuje i hrvatske sudove), budući da je tužitelj u ovom postupku dokazao ništetnost ugovornih odredbi (kvalitativni uspjeh), a pored toga i dio kondemnatornog zahtjeva, opravdano mu je dosuditi parnični trošak u cijelosti.
39. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška od 3.322,36 eura.
39.1. Zahtjev tužitelja je osnovan do iznosa od 3.125,00 eura i sastoji se od troška zastupanja po punomoćnici odvjetnici na ime sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.), sastava podneska od 3.10.2024., 14.10.2024., 8.05.2025.1.10.2025. i 24.10.2025. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.), a od dana 14.02.2025., 6.06.2025., 17.07.2025., 24.11.2025. u iznosima od po 50,00 eura (Tbr. 8.t.4.), zastupanja na ročištu od 8.05.2025., 10.02.2026., 3.06.2026. i 8.07.2026. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.), te na ročištu za objavu presude od 21.8.2026. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.t.3.), obračunatog PDV-a od 525,00 eura (Tbr. 46.) i plaćenog troška vještačenja od 500,00 eura, a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023. i 107/2025.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod VII. izreke.
39.2. Preostali zahtjev tužitelja za naknadu troška od 197,36 eura nije osnovan, a sastoji se od pristojbe na tužbu od 90,25 eura i na presudu od 107,11 eura, jer je tužitelj oslobođen plaćanja sudskih pristojbi temeljem odredbe čl. 11. točka 5. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018., 51/2023.), u vezi s čl. 18.h) točka 17. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“ broj 121/2017., 98/2019., 84/2021., 156/2023.), radi čega je odlučeno kao pod VIII. izreke.
40. Sukladno odredbi čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku, tužena nema pravo na naknadu troška, radi čega je odlučeno kao pod IX. izreke.
U Osijeku, 21. kolovoza 2026.
Sutkinja
Kamelija Matijašević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.
Dostaviti:
1.Punomoćnici skrbnice tužitelja
2.Punomoćnici tuženice
