REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
Poslovni broj P-358/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Tamari Dagostin Mušković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice UČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Leana Modrušan, odvjetnica u Puli, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, radi utvrđenja ništetnosti, 21. kolovoza 2026.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu broj 118- 50-3374500 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 30. ožujka 2006., a koja glasi: „0,50% (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“, pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužiteljici UČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 276,55 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,, u roku od 15 dana.
III U preostalom dijelu, za iznos od 62,50 EUR, odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 30. ožujka 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj: 118-50-3374500, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.000,00 CHF. Ističe kako čl. 3. Ugovora o kreditu propisuje iznos jednokratne naknade od 0,50% od iznosa odobrenog kredita, a koji iznos se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Predmetna odredba ugovora ne precizira na koje se konkretne usluge/troškove ova naknada odnosi, odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva . Ističe da je sukladno čl. 3. banka tužiteljici zaračunala i ustegnula jednokratnu naknadu, tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 0,50% od iznosa odobrenog kredita. Ukazuje kako u vrijeme zaključenja ugovora tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o predmetnoj naknadi te je visina tzv. ulazne naknade jednostrano određena od strane tuženika, kao i da se unatoč tome što je visina naknade za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku koji iznosi 0,50% od iznosa odobrenog kredita, radi se o iznosu koji predstavlja netransparentan trošak te da odredba o jednokratnoj naknadi ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak) ugovorena. Nadalje, navodi da je takva odredba nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužiteljici u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim. Ugovor o kreditu da je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te tužiteljica nije mogla niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe, već je tužiteljica ovako formulirani ugovor mogla samo prihvatiti, a da se nije slagala s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo te pozicija tužiteljice i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna. Ukazuje na pravne stavove Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 te na sudsku praksu Europskog suda u predmetu C-84/19. Ističe da se spornom odredbom ne predviđa niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te uopće nije razvidan razlog njihove naplate odnosno da su iste suviše općenite da tužiteljica može samo nagađati što sve one obuhvaćaju, a da o istoj tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora zbog čega ista stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva da predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog (tipskog) ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te da tužiteljica nije mogla niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. S obzirom na to da iz same odredbe nije jasno na što se naknada (trošak) odnosi, takva odredba da predstavlja netransparentan trošak, te sve navedeno čini spornu odredbu nepoštenom, te u konačnici ništetnom. Ističe da je sporna odredba suprotna čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača te ukazuje na sadržaj odredbi čl. 81., čl. 83. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača. Stoga, tužiteljica ovom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu te potražuje parnični trošak uvećan za zatezne kamate.
2. Tuženiku je dopisom ovog suda od 29. travnja 2026. dostavljena tužbu na odgovor u roku od 45 dana uz upozorenje da će sud, ako u zadanom roku ne podnese odgovor, donijeti presudu zbog ogluhe temeljem čl. 331.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP).
3. Uvidom u dostavnicu utvrđeno je kako je navedeni dopis s tužbom i prilozima tuženiku uručen 13. svibnja 2026. Rok za dostavu odgovora na tužbu je protekao, a tuženik odgovor na tužbu nije dostavio.
4. S obzirom na to da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, da činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u suprotnosti s dokazima koje je tužiteljica podnijela uz tužbu, a ne postoje opće poznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, utvrđeno je da su ispunjene sve pretpostavke iz čl. 331.b st. 1. ZPP te je stoga valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljice i odlučiti kao u t. I izreke ove presude zbog ogluhe.
5. Pri tome je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP tužiteljici valjalo priznati trošak zastupanja po odvjetniku i to za sastav tužbe iznos od 250,00 EUR prema Tbr. 7. t. 1. u vezi s Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23), kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR. Međutim, u skladu s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava dopisa banci jer navedena radnja nije bila potrebne za vođenje ove parnice.
6. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Puli-Pola 21. kolovoza 2026.
Sutkinja
Tamara Dagostin Mušković
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude zbog ogluhe dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i suprotnu stranku, u roku od petnaest dana od dana primitka ove presude, a odluku o žalbi donosi nadležan županijski sud. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353. st. 2. ZPP).
Dostaviti:
1. tužiteljici po punomoćniku
2. tuženiku
