Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1114/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Ivane Čačić predsjednice vijeća, Dijane Hofer sutkinje izvjestiteljice i Lane Putrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice II (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz Zagreba , protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB:53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, povodom žalbi parničnih stranaka izjavljenih protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3824/2024-16 od 23. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 21. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/Žalbe parničnih stranaka odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3824/2024-16 od 23. travnja 2026.

II/Odbijaju se parnične stranke sa zahtjevima za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Toč.I. izreke pobijane presude utvrđena je ništetnom odredba čl.3. Ugovora o kreditu broj 041-50-3273903 sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora dana 16. veljače 2006. u dijelu u kojem je ugovorena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita pa je toč.II. izreke tuženik obvezan isplatiti tužiteljici s osnova te ništetne ugovorne odredbe uplaćen iznos od 352,68 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 18. veljače 2006. do isplate te naknaditi joj trošak postupka u iznosu od 526,54 Eur sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate (toč.III. izreke).

2. Pravovremenom žalbom tuženik pobija opisanu presudu iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.353.stav.1.toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) s prijedlogom ovom sudu da je preinači, podredno ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Zahtijeva i trošak žalbenog postupka.

2.1. Prvostupanjsku presudu pobija i tužiteljica u odnosu na odluku o troškovima postupka zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom ovom sudu da joj dosudi i daljnji zatraženi trošak postupka u iznosu od 500,00 Eur. Zahtijeva i trošak žalbenog postupka.

3. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalbe parničnih stranaka su neosnovane.

5. Naime, predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe čl.3. Ugovora o kreditu broj 041-50-3273903 sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora dana 16. veljače 2006. u dijelu u kojem je ugovorena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita i radi povrata s tog osnova tuženiku uplaćenog iznosa od 352,68 Eur sa zateznom kamatom tekućom od dana 18. veljače 2006. do isplate.

5.1. Polazeći od nesporne činjenice da su parnične – kao ugovorne stranke sklopile predmetni Ugovor kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u svrhu kupnje osobnog vozila, da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 352,68 Eur, prvostupanjski sud je dokazni postupak koncentrirao na raspravljanje tužbene teze da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed pripremljen od strane tuženika – pa i konkretna ugovorna odredba o kojoj stranke nisu pregovarale, da tužiteljici nije pojašnjeno na što se sporna naknada uopće odnosi, a što da je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, radi čega da su predmetne odredbe nepoštene, a posljedično i ništetne u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

6. Analizirajući rezultate provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi sporne naknade, niti joj je itko objasnio na što se ta naknada odnosi i koje troškove pokriva, slijedom čega da se radi o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirao tuženik i na koju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, a da joj je tuženik trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih bi ista mogla shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva te kako bi na temelju toga nastavno mogla procijeniti ekonomske posljedice koje će takva odredba imati na njezine financijske obveze, a što da je tuženik mogao ostvariti samo da je tužitelj ici omogućio aktivno pregovaranje i pružio potpune obavijesti kojim se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivom. Zaključivši da je utvrđenim postupanjem tuženik protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, to je spornu odredbu o naplati naknade sadržanu u dijelu čl. 3. predmetnog Ugovora ocijenio nepoštenom u smislu odredbe čl. 81. stav. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03 – „Narodne novine“ broj 96/03) koji je mjerodavan obzirom na trenutak zasnivanja predmetnog kreditnog, obvezno-pravnog odnosa te nastavno tome – sukladno odredbi čl.87.stav.1.ZZP/03 – ništetnom.

6.1. Na osnovu prethodnih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je obvezao tuženika na vraćanje tužiteljici primljenog (nespornog) iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i to pozivom na odredbu čl.1111. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO/05 – "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23) sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja do isplate utvrdivši tuženika nepoštenim stjecateljem u smislu odredbe čl.1115. ZOO/05.

7. Prigovor zastare prvostupanjski sud je odbio pozivajući se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici od 30. siječnja 2020. prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stav. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

8. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda o tome da se o spornoj odredbi nisu vodili pojedinačni pregovori te da ona suprotno načelu dobre vjere (savjesnosti i poštenja) uzrokuje značajniju ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

9. Naime, u opširnoj žalbi, tuženik uz iznošenje odlučnih činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, a i sadržaja odredbi ZZP koje normiraju standard razumljivosti ugovornih odredbi – u bitnom – pledira na relativno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. u vezi sa čl.186.c.stav.2. ZPP-a smatrajući da je prvostupanjski sud tužiteljičinu tužbu trebao odbaciti jer njezina tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave.

9.1. U odnosu na prethodno navedeni žalbeni razlog valja tek kratko navesti da je predmetna tužba u osnovnom dijelu tužba na utvrđenje ništetnosti pa kako pravo na isticanje ništetnosti sukladno odredbi čl.328. ZOO/05 ne zastarijeva to je i tužiteljičin pravni interes za podnošenje takve tužbe neupitan. Povezujući nadalje sadržaj odredbe čl.186.c.stav.1. ZPP-a - koja propisuje da tužitelj koji učini vjerojatnim da tuženik ozbiljno dovodi u pitanje postojanje njegove još uvijek nedospjele tražbine, ili da će morati sudskim putem ostvarivati svoju tražbinu nakon što ona dospije, ili da iz drugih razloga ima za to pravni interes, može i prije dospjelosti tražbine zatražiti od suda da tuženiku naloži da mu ispuni dužnu činidbu u vrijeme njezine dospjelosti, sa stav.2. iste prema kojoj će sud odbaciti tužbu ako utvrdi da tužitelj nema pravnoga interesa tražiti donošenje presude iz stav.1. tog članka prije dospjelosti tražbine, a imajući u vidu da tužiteljica predmetnim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti (osnovanost kojeg je pretpostavka osnovanosti zahtjeva za isplatu) to je evidentno da navedena relativno bitna povreda na kojoj pledira tuženik nije ostvarena.

9.2. Nastavno tome tuženik ističe i žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a navodeći da pobijanoj presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama no razmatranjem pobijane presude i stanja prvostupanjskog spisa iz aspekta iznesenog žalbenog razloga valja navesti da je ovaj sud, suprotno žalbenom stajalištu tuženika, utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP -a na koju ukazuje tuženik, a niti i jedna druga bitna povreda iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. stav. 2 ZPP- a.

10. Pledirajući na relativno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. u vezi sa čl.338.stav.4. ZPP-a – tuženik iznosi tek zakonski opis citirane odredbe bez konkretizacije u odnosu na prvostupanjsku presudu pa valja tek kratko navesti da je obrazloženje prvostupanjskog suda potpuno sukladno odredbi čl.338.stav.4. ZPP-a pa niti odnosna relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka nije ostvarena.

11. U ocjeni neosnovanosti tuženikovog prigovora zastare prvostupanjski sud se osnovano pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. jer kako pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva, sukladno odredbi čl.328. ZOO, to zastara tražbine stečene na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove ništetne odredbe, može početi teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.

12. U odnosu na žalbenu tezu prema kojoj tužitelj ica ne može tražiti utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora jer se radi o povredama manjeg značaja, a ugovor je ispunjen valja navesti da se (konkretno) nametanje tužiteljici kao korisnici kredita ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi - što je dovelo do znatne neravnoteže u pravu i obvezi tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika, ne može podvesti pod tezu tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja pa je izneseni prigovor potpuno neutemeljen jer je pravo tužiteljice na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem utvrđene ništetne ugovorne odredbe naplaćeno, opstojno.

13. Nastavno u žalbi tuženik ističe da prvostupanjski sud svoj stav o nepoštenosti navedenih odredbi temelji isključivo na izostanku pojedinačnog pregovaranja pri čemu smatra - da sve da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što tuženik osporava i tvrdi da jest, navedeno samo po sebi ne znači da se njima uzrokuje neravnoteža na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja već se navedeno mora utvrditi, a da je prvostupanjski sud zaključio da zbog toga što se o predmetnim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da je narušena pravična ravnoteža te da time prvostupanjski sud zapravo izjednačava dvije odvojene pretpostavke nepoštenosti – pojedinačno pregovaranje i postupanje trgovca suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Smatra da je prvostupanjski sud propustio i obrazložiti zašto smatra da sporne odredbe uopće uzrokuju znatnu neravnotežu a da nema razloga ni o nesavjesnosti i nepoštenju u postupanju tuženika obzirom da je prvostupanjski sud zanemario da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala ni zabrana niti ograničenje u ugovaranju predmetnih naknada.

13.1. Posebno je tuženik naglasio da iz odredbi ZZP proizlazi zahtjev da potrošač razumije ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz određene ugovorne odredbe što znači da može shvatiti sve financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije, a ne da bude upoznat s troškovima koje tuženik navedenom naknadom namiruje jer bi isto značilo da potrošač razumije bankarsko poslovanje, što se svakako od njega ne može očekivati pa smatra zauzeto materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda i u tom dijelu neobrazloženim.

13.2. Tuženik se u žalbi referirao i na dosudu tužitelju zatezne kamate od dana uplate sporne naknade suprotstavljajući navedenom prigovor da je prvostupanjski sud propustio dati i razloge iz kojih tuženika u smislu odredbe čl.1115. ZOO -a smatra nesavjesnim stjecateljem.

13.3. Osporavajući pravilnost primjene odredbi čl. 81. stav. 1. i čl. 84. ZZP/03 tuženik navodi da je prvostupanjski sud propustio analizirati spornu ugovornu odredbu iz aspekta njezine jasnoće, razumljivosti i uočljivosti i provesti test poštenosti i ispitati uzrokuje li sporna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

14. Odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja, u okviru ovlasti iz odredbe čl.375.stav.1. ZPP valja navesti da tuženik zanemaruje da se iz sadržaja toč. 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena „naknada od 3,30% od iznosa kredita“, prije svega uopće ne može zaključiti o kakvoj se naknadi radi i o eventualno pruženoj usluzi/ili uslugama jer nije navedena ni svrha takve naknade a niti troškovi koji se istom podmiruju - kako to zahtjeva odredba članka 59. ZZP/03. Sa navedenim valja povezati i sadržaj toč.9. alineja 5. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da tužiteljica podmiruje i sve javnobilježničke – i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane za naplatu tražbine, te eventualne poreze utvrđene posebnim propisima. Navedeno doprinosi nerazumljivosti sadržaja ugovorene ulazne naknade.

14.1. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da je Ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed formuliranom obrascu te da tužiteljica nije mogla utjecati na promjenu unaprijed formuliranih odredaba pa tako ni na predmetnu ugovornu odredbu pa kako tuženik tijekom postupka nije iznio koji su se troškovi namirili iz toč.3. ugovora ugovorene naknade (čija visina zavisi o visini odobrenog kredita) to je i po ocjeni ovoga suda evidentno da je ta odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice koja je platila ugovorenu naknadu bez da je znala koju uslugu ili koji trošak tim iznosom podmiruje. Stoga žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je predmetna naknada iz toč.3. ugovorena protivno načelu savjesnosti i poštenja pa tako ni navodima da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu ni Zakonom o zaštiti potrošača niti ZOO nije bila propisana zabrana ugovaranja takve naknade. Takva naknada mogla se ugovoriti iako nije bila predviđena dispozitivnim odredbama, međutim ugovaranje plaćanja jednokratne naknade prilikom isplate kredita – u okolnostima koje su prethodno elaborirane - nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, pa kako tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade od odobrenog kredita kojeg je naplatio niti je naveo koje stvarne troškove i usluge je njome podmirio, očito je da je takva odredba na štetu tužiteljice i da je stvorila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka te je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

15. Kako je odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je čl. 87. stav. 1. istog Zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a da su člankom 323. stav. 1. ZOO propisane posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora te da se na vraćanje primljenog s osnove ništetne odredbe primjenjuju odredbe o stjecanju bez osnove iz članka 1111. do 1115. ZOO, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom citiranih zakonskih odredbi obvezao tuženika vratiti tužiteljici iznos primljen s osnova predmetne ništetne ugovorne odredbe sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja do isplate.

15.1. Pravilnim ovaj sud prihvaća i zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je utužene iznose primio temeljem nepoštenih odredbi koje je u svoju korist unio u Ugovor o kreditu čime je isključio mogućnost pregovaranja o istima.

16. Obzirom na sve izneseno evidentno je da niti jedan žalbeni razlog zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu nije osnovan, pa je njegovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i primjenom čl. 368. stav. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanim toč.I. – i II. izreke, uključujući i odluku o troškovima sadržanu u toč.II. izreke koju tuženik pobija očito samo za slučaj uspjeha žalbe u pogledu glavne stvari jer ne pobija način obračuna ni visinu pojedinih troškova kao niti kriterij dosuđenja naknade troškova postupka, a imajući pri tom u vidu da sukladno odredbi čl.365.stav.2. ZPP-a drugostupanjski sud na pravilnost primijenjenog materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ne pazi po službenoj dužnosti.

17. Tužiteljica u izjavljenoj žalbi osporava stajalište prvostupanjskog suda vezano uz vrijednost predmeta spora a posljedično tome i dosuđenje joj troškova postupka prema vrijednosti samo kondemnatornog dijela njezine tužbe.

17.1. Pogrešno međutim tužiteljica u žalbi smatra da u situaciji kada je prvostupanjski sud propustio odlučiti o pravovremenom prigovoru tuženika na vrijednost predmeta spora kojeg je tužiteljica naznačila u tužbi (1.579,40 Eur) najkasnije na pripremnom ročištu da u kasnijoj fazi postupka više nema ovlaštenje provjeravati točnost naznačene vrijednosti predmeta spora, pa se smatra da je prihvatio upravo vrijednost koju je tužitelj naznačio u tužbi. Suprotno tome, ukoliko prvostupanjski sud nije odlučio o pravovremenom prigovoru tuženika u smislu odredbe čl. 40. stav. 3. ZPP-a ne može se smatrati mjerodavnom vrijednost predmeta spora naznačena u tužbi već je prvostupanjski sud dužan odlučiti o pravovremenom prigovoru tuženika (istovjetno i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev - 665/2021-2 od 6. rujna 2022.).

17.2. Iako je prvostupanjski sud propustio izrijekom rješenja odlučiti o prigovoru tuženika na naznačenu vrijednost predmeta spora to – u svijetlu činjenice što je svoje pravno shvaćanje o istaknutom prigovoru opširno iznio u obrazloženju pobijane prvostupanjske presude, to navedeni propust nije bio od utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke o troškovima postupka to više što je protiv iste tužiteljica izjavila žalbu odlučivanjem o kojoj u ovom drugostupanjskom postupku joj je zajamčeno i pravo na raspravljanje a i pristup sudu.

18. Stoga valja navesti da je pravilno prvostupanjski sud odluku o troškovima postupka utemeljio na vrijednosti (samo) kondemnatornog zahtjeva tužbe ističući da zahtjev za utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu za isplatu te se taj nenovčani zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, koji u konkretnom slučaju iznosi 352,68 Eur (istovjetno i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-349/2020-2 od 7. prosinca 2021., Rev-1605/2017-3 od 2. veljače 2021., Rev-1927/2017-2 od 18. siječnja 2022. i dr.).

19. Kako ni tužiteljica žalbom nije dovela u sumnju pravilnost pobijane odluke o troškovima postupka koja je iz aspekta utvrđene vrijednosti predmeta spora zasnovana na pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda o vrijednosti predmeta spora, valjalo je njezinu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi odluku o troškovima postupka pozivom na odredbu čl.380.toč.2. ZPP.

20. Obzirom na žalbeni neuspjeh, parnične stranke su odbijene sa zahtjevima za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždin 21. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Ivana Čačić