Poslovni broj: Usž-1770/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Silvija Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice ST iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Tomislav Sardić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Batarelo, Vuchetich, Sardić, Zagreb, Ulica kralja Držislava 8, protiv tuženika Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva Republike Hrvatske, Ulica grada Vukovara 78, Zagreb, OIB: 76767369197, radi povrata sredstava, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-12/2026-5 od 17. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj 20. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-12/2026-5 od 17. ožujka 2026

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-1034-08/25-01/684, urbroj: 525- 04/101-25-4 od 2. prosinca 2025. i za poništenje Odluke Agencije za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, klasa: 440-12/21-05-02-01/0223, urbroj:

343-2100-25-022 od 7. listopada 2025. (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

2. Rješenjem tuženika od 2. prosinca 2025. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv Odluke Agencije za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, klasa: 440-12/21-05-02-01/0223, urbroj: 343-2100-25-022 od 7. listopada 2025. o odbijanju zahtjeva za isplatu, o jamstvu i o povratu sredstava za tužiteljicu (dalje: Odluka).

3. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu zbog svih žalbenih razloga propisanih u članka 126. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine“ 36/24. i 39/26. – Odluka Ustavnog suda - dalje: ZUS), odnosno zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu, a posebno upire na bitnu povredu pravila sudskog postupka. Tužiteljica navodi da se predmetna stvar nije mogla riješiti, niti pobijana presuda donijeti bez održavanja usmene rasprave, jer za to nisu bili ispunjeni zakonom propisani uvjeti, a izričito upire i na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Tužiteljica napominje da u konkretnom slučaju Ugovor nije raskinut niti su za raskid ugovora ispunjene pretpostavke, a s tim u vezi zaključuje da nije bilo osnove za donošenje odluke o povratu sredstava potpore. Dalje u žalbi tužiteljica navodi kronologiju događaja i iscrpno opisuje slijed radnji poduzetih u postupku, ukazujući pri tome na niz propusta koji su smatra doveli do donošenja nezakonite odluke. Ukazuje i na primjenu mjerodavnih odredaba Zakona o obveznim odnosima, tj. da rok za podnošenje konačnog zahtjeva za isplatu nije ugovoren kao bitan sastojak ugovora u smislu članka 361. Zakona o obveznim odnosima, niti uvjeti natječaja sadrže raskidnu klauzulu prema kojoj bi se ugovor raskinuo po samom zakonu u slučaju neispunjenja obveze u ugovorenom roku. S time u vezi tužiteljica ukazuje i na stajališta iznesena u sudskoj praksi (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-925/11 od 11. svibnja 2011. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-2510/2022-2 od 10. studenoga 2022.).

Tužiteljica dodaje da joj je Agencija odobrila produženje konačnog roka do 1. rujna 2022. (što proizlazi iz priležeće korespondencije), a da naknadna obavijest poslana putem e-mail poštom, iz koje proizlazi da je prethodni odgovor rezultat omaške, tj. nenamjerne ljudske pogreške, ne može proizvesti štetne pravne učinke za stranku koja je postupala u dobroj vjeri.

Tužiteljica u bitnom smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti razmjerne financijske korekcije, tvrdi da se radi o zakašnjenju od 17 dana, pri čemu se poziva na stajališta koja je u sudskoj praksi iznio Sud Europske unije u vezi tumačenja članka 98. stavaka 1. i 2. Uredbe br. 1083/2006 (odluka Suda Europske unije, C- 545/21 od 8. lipnja 2023.). Zaključuje da prema tim stajalištima potpuni povrat sredstava potpore može biti opravdan samo u iznimnim slučajevima teških i osobito štetnih nepravilnosti, a ne automatski, zbog čega smatra da osporena odluka nije donesena na temelju individualizirane analize ozbiljnosti, opsega, trajanja niti financijskog učinka zakašnjenja, već je mehanički primijenila najstrožu mjeru, što je protivno i obveznim standardima prava Europske unije. Tužitelj ukazujući na načelo razmjernosti i legitimna očekivanja kao koncepta prava EU, smatra da bi u slučaju dvojbe u vezi njihove primjene trebalo uputiti prethodno pitanje Sudu Europske unije. Zaključno, tužiteljica navodi da u vrijeme sklapanja Ugovora 2022., članak 144. Zakona o poljoprivredi je taksativno propisivao razloge zbog kojih se može zahtijevati povrat sredstava, a da mogućnost povrata sredstava isključivo zbog propuštanja roka za podnošenje zahtjeva za isplatu, tj. zbog nepridržavanja ugovornih obveza, nije bila propisana. Tužiteljica iz tih razloga smatra da u konkretnom slučaju nije postojala zakonska osnova za donošenje odluke o povratu sredstava, a da je taj razlog propisan naknadnom izmjenom Zakona o poljoprivredi iz 2024., tj. uvedena je nova osnova za povrat sredstava koja se ne može retroaktivno primijeniti na ranije sklopljene ugovore, jer bi takva primjena pogoršala pravni položaj korisnika nakon nastanka ugovornog odnosa i predstavlja bi nedopuštenu retroaktivnost materijalnog propisa, koji takvu mogućnost u prijelaznim i završnim odredbama ne propisuje. Dodaje da osporena odluka ne sadrži pravnu osnovu na temelju koje je donesena, niti se navode propis i zakonske odredbe na temelju kojih je naložen povrat sredstava. Tužiteljica također napominje da osporena odluka sadrži više različitih odluka, tj. odluku o odbijanju, odluku o jamstvu i odluku o povratu sredstava, koje se donose pod drugačijim uvjetima i cilj im je ostvarivanje različite svrhe, što je sud propustio razmotriti i ocijeniti s aspekta primjene mjerodavnih odredaba propisa.

Tužiteljica predlaže da ovaj Sud ukine ili stavi izvan snage pobijanu presudu, usvoji tužbeni zahtjev i donese odgovarajuću odluku o predmetnoj stvari, a podredno da predmet vrati sudu na ponovno odlučivanje. Tužiteljica u žalbi traži i naknadu troškova žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu.

4. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući zakonitost pobijane presude, kao i postupka koji joj je prethodio u granicama žalbenih razloga, pazeći na razloge ništavosti po službenoj dužnosti, sukladno članku 134. stavku 1. ZUS-a, ovaj Sud je ocijenio da žalbeni navodi kojima se presuda pobija nisu osnovani, niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da su tužiteljica i prvostupanjsko tijelo sklopili 5. svibnja 2022. Ugovor o financiranju s pripadajućim Općim i Posebnim uvjetima, a na dan donošenja prvostupanjske odluke i osporenog tuženikovog rješenja, Ugovor o financiranju je bio na snazi. Dalje proizlazi da je prvostupanjsko tijelo tužiteljici kao korisnici na temelju Odluke o isplati predujma od 28. listopada 2022., isplatilo potporu u obliku predujma u iznosu od 28.775,20 eura te da joj je na temelju Odluke o isplati prve rate od 24. studenoga 2023. isplaćena potpora u iznosu od 29.564,28 eura. Također proizlazi da je tužiteljica zahtjev za isplatu konačne rate podnijela prvostupanjskog tijela 17. rujna 2025., iako je krajnji rok za podnošenje zahtjeva bio 30. lipnja 2025., iz čega slijedi zaključak da je tužiteljica zahtjev za isplatu konačne rate podnijela nakon proteka roka.

8. Slijedom iznesenog, prvostupanjski sud je prihvatio pravilnim zaključak javnopravnih tijela da je tužiteljica kašnjenjem podnošenja zahtjeva više od 30 dana, prekršila odredbe Natječaja, koje jasno propisuju posljedice kršenja takve obveze. S time u vezi se dodaje da prema uvjetima Natječaja, Pravilnika o provedbi mjera Programa ruralnog razvoja Republike Hrvatske za razdoblje 2014. – 2020. („Narodne novine“ 91/19., 37/20., 31/21., 134/21., 10/23. i 40/25. – dalje: Pravilnik) te Ugovoru o financiranju, raskid ugovora nije uvjet za donošenje odluke o odbijanju zahtjeva za isplatu, o jamstvu ili o povratu sredstava.

9. Dodaje se da mjerodavne odredbe propisa kao razlog za pokretanje postupka povrata sredstava, propisuju izmjenu/raskid ugovora i/ili nepridržavanje obveza propisanih ugovorom o financiranju, a isto propisuje i članak 21. stavak 5. točka d) Ugovora o financiranju.

10. Sukladno utvrđenom, pravilan je zaključak javnopravnih tijela da je bilo osnove za donošenje odluke o odbijanju zahtjeva za isplatu i o povratu sredstava, jer se tužiteljica nije pridržavala obveze podnošenja zahtjeva za isplatu u ugovorenom roku . Naime, nepridržavanje obveza propisanih Ugovorom o financiranju već je dostatan razlog za takvu odluku, neovisno o raskidu ugovora. U osvrtu na tužbene navode, prvostupanjski sud pravilno navodi da je tužiteljica na temelju članka 50. Pravilnika, zahtjev za produženje roka bila dužna Agenciji za plaćanja podnijeti prije isteka roka za koji se traži produženje i da se rok može produžiti isključivo u slučaju više sile i izvanrednih okolnosti, o čemu je tužiteljicu prvostupanjsko tijelo obavijestilo svega tri dana nakon što je tužiteljici uslijed pogreške odobrilo produljenje roka, iako je tužiteljica već tada bila u zakašnjenju s podnošenjem zahtjeva. Dakle, Agencija za plaćanja je obavijestila tužiteljicu da više nije u mogućnosti odobriti produljenje rokova te da je dužna postupiti prema odredbama Natječaja i Pravilnika. Zbog toga je neosnovan navod tužiteljice da je uslijed pogreške tijela izgubila naknadni rok za podnošenje zahtjeva za isplatu, tj. da je naknadno povlačenje odobrenja produljenja za nju proizvelo štetne učinke, jer je tužiteljica već tada bila u zakašnjenju . Zahtjev za produženje roka, tužiteljica je kao korisnik bila dužna podnijeti prije isteka roka za koji se traži produženje.

11. Prvostupanjski sud je ocjenjujući osporenu odluku s aspekta načela razmjernosti, pravilno zaključio da mjerodavne odredbe Pravilnika i Natječaja propisuju financijske korekcije u slučaju kašnjenja u podnošenju zahtjeva za isplatu konačne rate do najviše 30 dana, što znači da već sadrže razmjernost u sankcioniranju korisnika u slučaju kašnjenja do najviše 30 dana, što ovdje nije slučaj. Stoga nije osnovan niti navod tužiteljice da povrat cjelokupnog iznosa potpore predstavlja krajnju i nerazmjernu mjeru koja se ne temelji na odredbama važećih propisa, a niti na stajalištima iznesenim u dosljednoj praksi Suda Europske unije. S time u vezi se navodi da je pravna stečevina Europske unije, tj. iznesena stajališta u sudskoj praksi s osnove primjene navedene Uredbe pravilno primijenjena u predmetnom slučaju, tj. da ne postoji dvojba u njihovoj primjeni i tumačenju, pa nije bilo osnove za podnošenje prethodnog pitanja Sudu Europske unije, u kojem pravcu tužiteljica sugerira u žalbi.

12. Prema ocjeni ovog Suda neosnovan je i prigovor tužiteljice o retroaktivnoj primjeni propisa, jer je tuženik odluku donio na temelju odredbe članka 144. stavka 2. Zakona o poljoprivredi, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o financiranju 2022., a koja propisuje donošenje odluke o povratu sredstava i u slučaju kada je korisnik ostvario sredstva protivno uvjetima i odredbama tog Zakona, te propisa donesenih na temelju zakona, što je ovdje upravo slučaj. Naime, nije sporno da je tužiteljica kao korisnica mjere ostvarila sredstva protivno navedenom Pravilniku i Natječaju, zbog čega se u konkretnom slučaju ne radi o retroaktivnoj primjeni propisa, bez obzira što je tužitelj u uvodu obrazloženja odluke naveo sve izmjene i dopune Zakona o poljoprivredi, uključujući i izmjene i dopune iz 2024., ali one nisu bile pravna osnova za donošenje osporenog rješenja.

13. Slijedom navedenog, ovaj Sud nalazi da u konkretnom slučaju odlučne činjenice nisu sporne, već samo primjena prava, odnosno da je pravilno prvostupanjska presuda donesena na temelju članka 98. stavka 4. ZUS-a, jer su za to bile ispunjene zakonom propisane pretpostavke.

14. Ovaj Sud razloge navedene u obrazloženju pobijane presude prihvaća u cijelosti, jer se temelje na pravilnoj ocjeni i tumačenju odredaba materijalnog propisa relevantnih za donošenje odluke o ovoj stvari, a nije našao bitne povrede pravila sudskog postupka na koje tužiteljica ukazuje u žalbi.

15. Stoga je, utvrdivši da tužiteljica žalbenim navodima nije s uspjehom osporila pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude, ovaj Sud na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

16. Odluka o trošku se temelji na odredbi članka 147. ZUS-a.

U Zagrebu 20. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća:

Ljiljana Karlovčan-Đurović