Poslovni broj: Usž-4914/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Silvija Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja SE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju opunomoćenici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vukić i partneri, Rijeka, Nikole Tesle 9/V-VI, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela drugostupanjskog disciplinskog sudovanja, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi teške povrede službene dužnosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-411/2025-9 od 28. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 20. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-411/2025-9 od 28. listopada 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom prvostupanjskom presudom odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-114-04/25-02/16, urbroj: 511-01-158-25-5 od 19. veljače 2025. i rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja Rijeka, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja, klasa: UP/I-114-04/24-02/323, urbroj: 511-01-158-24-27 od 16. prosinca 2024., kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih propisanih razloga u članku 126. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine“ 36/24. i 39/26. – Odluka Ustavnog suda - dalje: ZUS), odnosno zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

Nastavno u žalbi tužitelj navodi kronologiju događaja i slijed radnji poduzetih u postupku, pri čemu iscrpno obrazlaže razloge zbog kojih smatra da su disciplinska tijela, a potom i prvostupanjski sud povrijedili pravila postupka, tj. odluke utemeljili na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a što je dovelo i do pogrešne primjene mjerodavnih zakonskih odredbi, tj. do donošenja nezakonitih odluka. Dodaje da niti disciplinska tijela, a niti sud nisu naveli odlučne i valjane razloge na kojima su utemeljili zaključak o disciplinskoj odgovornosti tužitelja. Tužitelj stoga smatra da je primoran ponavljati sve razloge koje je isticao i ranije tijekom disciplinskog postupka, kao i tijekom upravnog spora, jer je izostala činjenična i pravna argumentacija razloga za iznesene zaključke, pri čemu napominje da je i ocjena provedenih dokaza proturječna, tj. da iskaz svjedokinje SEŽ, kojom opisuje sporni događaj, nije sukladan zaključku iz nalaza i mišljenja vještaka. Dodaje da se sud nije uopće osvrnuo, a niti dao valjane razloge u vezi vjerodostojnosti provedenih dokaza, koji su u međusobnom proturječju. Dodaje i da je iskaz imenovane svjedokinje motiviran osobnim razlozima, da je nedosljedan i nerazumljiv, a i u proturječju s iskazima drugih saslušanih svjedoka. Tužitelj navodi da niti nalaz i mišljenje vještaka nije decidirano dao zaključak u vezi tehničkih okolnosti predmetnog događaja, tj. na koji način je došlo do oštećenja predmetnog vozila, već samo otklanja mogućnost da je do oštećenja vozila došlo na način i pod okolnostima koje je iznio tužitelj.

Zaključno, tužitelj smatra da je opisanim postupanjem suda došlo do povrede temeljnog načela pravičnog suđenja, načela razmjernosti i načela materijalne istine, a da je dovedena u pitanje i sama svrha sudskog postupka. Smatra da sud nije mogao samo potvrditi zaključke i stajališta upravnih tijela, već je bio dužan provesti cjelovitu sudsku kontrolu zakonitosti osporenih odluka, tj. biti korektiv postupanja upravnih tijela, jer u protivnom postupa formalistički, što dovodi do povrede prava na pošteno suđenje, uskraćuje pristup sudu, što je izravno protivno članku 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Tužitelj predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, preinači prvostupanjsku presudu na način da tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti te tuženika obveže na naknadu troškova postupka, uključujući i trošak sastava žalbe u pobliže naznačenom iznosu.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu iznosi iscrpne razloge, zbog kojih ostaje kod svih navoda već iznesenih u osporenom rješenju, pri čemu daje osvrt na sve žalbene prigovore pojedinačno. Smatra da su žalbeni navodi neosnovani, a prvostupanjska presuda pravilna i zakonita pa predlaže da se žalba odbije u cijelosti i potvrdi pobijana presuda.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući zakonitost pobijane presude, kao i postupka koji joj je prethodio, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći na razloge ništavosti po službenoj dužnosti u skladu s člankom 134. stavak 1. ZUS-a, ovaj Sud ocjenjuje da žalbeni razlozi kojima se presuda pobija nisu osnovani, a niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud nakon održanog raspravnog ročišta te ocjene svih činjeničnih i pravnih pitanja, osnovano odbio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 116. stavka 1. ZUS-a, ocijenivši tužbene prigovore neosnovanima, za što je dao razložne, valjane i dostatne razloge, odnosno obrazloženje s kojim je i ovaj Sud suglasan.

8. Naime, tuženik je osporeno rješenje donio u obnovljenom disciplinskom postupku, djelomično je usvojio žalbu tužitelja i poništio prvostupanjsko rješenje od 16. prosinca 2024. u dijelu koji se odnosi disciplinsku sankciju izrečenu za tešku povredu službene dužnosti iz točke II. izreke tog rješenja te umjesto disciplinske kazne prestanka službene dužnosti, tužitelju izrekao novčanu kaznu u visini 10% posljednje plaće isplaćene službeniku za puni mjesec proveden na radu, na vrijeme od jednog mjeseca (1x10%) dok je u odnosu na preostali dio prvostupanjskog rješenja žalbu odbio, a u tom dijelu tužitelj osporava tuženikovo rješenje u tužbenom zahtjevu.

9. Naime, tuženik je rješenjem od 9. srpnja 2024. dopustio obnovu disciplinskog postupka koji se vodio protiv tužitelja te u kojem su donesene ranije odluke, prvostupanjsko rješenje od 8. rujna 2021. i rješenje tuženika od 31. prosinca 2021., kojima je utvrđena disciplinska odgovornost tužitelja za počinjenje pobliže navedenih povreda službene dužnosti.

10. Disciplinski postupak protiv tužitelja je pokrenut zbog teških povreda službene dužnosti, iz članka 96. stavak 1. točka 7. Zakona o policiji („Narodne novine“ 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16., 66/19. i 155/23. – dalje: ZOP), opisane kao nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije te zbog teške povrede službene dužnosti opisane u članku 96. stavku 1. točki 9. ZOP, kao neovlašteno ili nenamjensko korištenje sredstava Ministarstva.

11. Iz nalaza i mišljenja vještaka Srećka Hlišića jasno proizlazi zaključak da vozilo Ford Focus nije moglo biti oštećeno 16. travnja 2018. u 08,00 sati u garaži PU Primorsko-goranske, u opsegu i na način koji proizlazi iz izvješća o šteti koje je podnio tužitelj, tj. na način opisan u izvidu štete Croatia osiguranja d.d.

12. Stoga je, prvostupanjski sud pravilno ocijenio da nalaz i mišljenje vještaka iznesen u obnovljenom postupku ne mijenja ranije utvrđeni zaključak o postojanju disciplinske odgovornosti tužitelja, niti je proturječan drugim izvedenim dokazima. Također je i saslušani svjedok LE, procjenitelj štete u Croatia osiguranju d.d. dao iskaz u kojem sumnja u nastanak štete na način kako ju je prijavio tužitelj, obrazlažući da je udarna površina na samom vozilu Ford Focus veća od površine ventilacije, uvažavajući poziciju navedene prepreke i vozila. Dodaje se i da je saslušana svjedokinja LEŽ ustrajala na iskazu u vezi okolnosti predmetnog događaja, tj. da je tužitelj u večernjim satima navedenog dana službenim policijskim vozilom udario u njezino parkirano vozilo marke Mercedes Benz. Imenovana svjedokinja je detaljno i dosljedno opisala postupanje tužitelja tijekom opisanog događaja, a činjenicu da je tužitelj udario u njezino vozilo je potvrdio i iskaz saslušanog svjedoka TE.

13. Prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi dao iscrpne razloge zbog kojih je prihvatio zaključke i stajališta iznesena u osporenim rješenjima disciplinskih tijela, jer su utemeljeni na iskazima svih saslušanih svjedoka, koji su ocijenjeni pojedinačno i u njihovoj ukupnosti te je utvrđeno da su međusobno sukladni. Ocjena svih provedenih dokaza od strane disciplinskih tijela, kako to zaključuje prvostupanjski sud, ne ostavlja prostor za dvojbu u vjerodostojnost provedenih dokaza, a na temelju kojih je utvrđena disciplinska odgovornost tužitelja s osnove činjenice da je neistinito prijavio način na koji je došlo do oštećenja službenog vozila Ford Focus. Nalaz i mišljenje vještaka upravo potvrđuje postojanje vremenske povezanosti oštećenja oba vozila, uvažava jući pri tome i podatke iz izvješća te izvida oštećenja, kalkulaciju visine štete na vozilu Mercedes, oba od 16. travnja 2018., što isključuje mogućnost da je šteta na službenom vozilu nastala na način kako je prijavio tužitelj.

14. Prvostupanjski sud je iscrpno obrazložio razloge zbog kojih je prihvatio zaključke i ocjenu javnopravnih tijela vezano uz pravnu kvalifikaciju disciplinskih povreda koje se tužitelju stavljaju na teret, njihov činjenični opis, kao i tužiteljevu disciplinsku odgovornost, a jasno je obrazložio razloge zbog kojih je neosnovan prigovor tužitelja u vezi mogućnost primjene članka 3. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika („Narodne novine“ 141/11. – dalje: Pravilnik). Naime, u predmetnom slučaju ne postoji dvojba u vezi postojanja odlučnih činjenica, tj. onih činjenica koje čine obilježja utvrđenih povreda, zbog čega nije bilo mjesta primjeni navedene odredbe Pravilnika.

15. Uvažavajući sve izneseno, tj. argumentaciju disciplinskih sudova, ovaj Sud nalazi da se prvostupanjski sud osnovano u obrazloženju pobijane presude očitovao vezano uz ključne navode tužitelja koje je isticao tijekom upravnog spora, bez potrebe doslovnog ponavljanja svih razloga koje su već navela javnopravna tijela. Naime, tužitelj i dalje ustraje na istim prigovorima koje je iznosio i tijekom upravnog postupka, a u odnosu na koje su disciplinski sudovi dali razložno, dostatno i argumentirano obrazloženje.

16. Stoga, ovaj Sud nalazi da opseg i sadržaj obrazloženja pobijane presude, tj. relevantnost iznesenih razloga isključuje bilo kakvu sumnju u donošenje arbitrarne sudske odluke. Opisanim postupanjem prvostupanjski sud u konkretnom slučaju nije doveo u pitanje ostvarenje ustavnog prava na pošteno suđenje, na koje tužitelj ukazuje u žalbi, jer opseg obrazloženja sudske odluke uvijek ovisi o osobitim okolnostima svakog pojedinog slučaja (mjerilo dostatnosti), što znači da se ustavna obveza obrazloženja sudske odluke ne može tumačiti na način da sudovi moraju odgovoriti na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, tj. u svojim žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, ukoliko ti navodi nisu odlučni za donošenje pravilne i zakonite odluke.

17. U konkretnom slučaju, prema ocjeni ovog Suda, sud se upravo rukovodio mjerilom dostatnosti i relevantnosti iznesenih razloga, tj. tužitelj je upoznat s razlozima na kojima je odluka utemeljena u mjeri koja odgovora okolnostima konkretnog slučaja, te koja je donesena u razumnom roku i u postupku u kojem je tužitelj sudjelovao i iznosio obranu te mu nisu na bilo koji način uskraćena procesna prava. Slijedno tome ovaj Sud zaključuje da je prvostupanjski sud u cijelosti postupio u skladu sa zahtjevima ustavnog prava na pošteno suđenje, tj. da nije došlo do povrede bilo kojeg elementa kao sastavnog djela tog prava.

18. Dodaje se i da je u predmetnom slučaju izbor kazne obavljen u okviru zakonom dane ovlasti, uz uvažavanje svih olakotnih i otegotnih okolnosti, zbog čega je ocjena ovog Suda da izrečena disciplinska sankcija prestanka državne službe nije protivna svrsi radi koje je ovlast dana, uvažavajući pri tome karakter predmetnih povreda službene dužnosti i okolnosti njihovog počinjenja.

19. Slijedom iznesenog, Sud je ocijenivši da tužitelj žalbenim navodima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude, a niti su osnovani navodi o povredi ustavnih prava, na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS -a odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu.

20. Odluka o trošku žalbenog postupka se temelji na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a.

U Zagrebu 20. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća:

Ljiljana Karlovčan-Đurović