Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-384/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sucu Nikoli Ramušćaku, u pravnoj stvari tužitelja RS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Darko Gojak, odvjetnik u Karlovcu, Sarajevska 3a, protiv tuženice ĐS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tuženika JS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Juri Mlinariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Arelić & Mlinarić d.o.o., Trnjanska cesta 69, Zagreb, zbog smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Psp-5/2023-22 od 27. veljače 2026., 20. kolovoza 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja RS kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Psp-5/2023-22 od 27. veljače 2026.

II. Odbija se zahtjev tužitelja RS za naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od 263,27 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je tužitelj sa zahtjevom na utvrđenje da su ga tuženi smetali u posljednjem mirnom posjedu prava služnosti puta koji je na skici očevida od 15. studenog 2024., sačinjenoj po vještaku Andreji Omić iz Cadcom d.o.o., koja je sastavni dio tog rješenja, na kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], označen točkama 3-4-19-18-17-16-15-14-13-12-11-10-9-8-7-6-5-3 površine 875 m2, a na kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], označen točkama 1-2-4-3-1 površine 32 m2, a za korist kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina], na način da su zatrpali dio predmetnog puta zemljom, te isti iskopali i postavili nadstrešnicu, koja se na skici očevida nalazi između točaka 7 i 8, pa se nalaže tuženima da uspostave ranije posjedovno stanje i tužitelju vrate oduzeti posjed prava služnosti puta, na način da uklone i poravnaju zemlju, te uklone nadstrešnicu i dovedu put u stanje u kakvom je bio prije opisanog čina smetanja, te im se zabranjuje svako takvo i slično smetanje posjeda tužitelja i da se naloži tuženicima da mu naknade troškove parničnog postupka (točka I. izreke). U točki II. izreke naloženo je tužitelju da tuženicima naknadi parnični trošak u iznos od 625,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2026. do isplate, u roku 15 dana.

2. Tužitelj žalbom pobija navedeno rješenje zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, kao i zbog odluke o troškovima parničnog postupka. Ukazuje i da je počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer rješenje ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući da rješenje nije obrazloženo i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Ističe i da je počinjena bitna povreda odredbe postupka iz čl. 8. Zakona o parničnom postupku, u bitnom navodeći da je sud na očevidu mogao utvrditi kako put za kojeg tužitelj tvrdi da ga je koristio nije zarastao kao okolno zemljište, kao i da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je bio u posljednjem mirnom posjedu prava služnosti puta. Ističe da iz iskaza svjedoka CS proizlazi kako je tužitelj tuda prolazio traktorom i to kako prije, tako i poslije rata barem dva puta godišnje, da se u šumi nalazi izvor vode koji se gradio i to upravo preko predmetnog puta, kao i da su svjedoci NS, AS i SS suglasno potvrdili kako je tužitelj koristio predmetni put. Predlaže preinačiti pobijano rješenje na način da se prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tuženicima da tužitelju naknade troškove postupka, podredno ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 263,27 eura.

3. Žalba je neosnovana.

4. Sud prvog stupnja, prilikom donošenja pobijanog rješenja, nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 381. ZPP-a.

5. Suprotno žalbenom navodu tužitelja, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka rješenja nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima rješenja, rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima rješenja navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Predmet ovog spora je smetanje posjeda prava služnosti puta preko kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], označen u skici mjerničkog vještaka točkama 3-4- 19-18-17-16-15-14-13-12-11-10-9-8-7-6-5-3 površine 875 m2 (na kč. br. [katastarska čestica]), i točkama 1-2-4-3-1 površine 32 m2 (na kč. br. [katastarska čestica]), posjed kojeg prava služnosti tužitelj tvrdi da ima za korist kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], a koji čin smetanja se prema navodima tužitelja sastoji u tome da su tuženici zatrpali dio predmetnog puta zemljom te isti iskopali i postavili nadstrešnicu, koja se na skici očevida nalazi između točaka 7 i 8.

7. Tužitelj je sukladno čl. 22. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99 – Odluka USRH, 22/00 – odluka USRH, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17- ispravak pročišćenog teksta i 52/25, dalje: ZVDSP), bio dužan dokazati da je bio u posljednjem, mirnom posjedu prava služnosti puta preko kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], označen u skici mjerničkog vještaka točkama 3-4-19-18-17-16-15-14-13-12-11-10-9-8-7-6-5-3 površine 875 m2 (na kč. br. [katastarska čestica]), i točkama 1-2-4-3-1 površine 32 m2 (na kč. br. [katastarska čestica]), a što tužitelj nije dokazao, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

8. Točno je da su tužitelj i njemu bliski svjedoci – supruga NS, sin AS, kći SS i brat CS – iskazivali da je tužitelj koristio predmetni put te da je njime prolazio odnosno provozio traktorom radi pristupa šumama. Točno je, također, da je tužitelj iskazao da je predmetni put koristio nekoliko puta godišnje te da ga je posljednji put koristio u jesen 2022. Međutim, navedeni iskazi predstavljaju samo dio izvedenih dokaza o odlučnoj činjenici posljednjeg mirnog posjeda prava služnosti puta. Naime, svjedoci ZS, VS, LS i US iskazivali su da nisu vidjeli tužitelja da bi prolazio predmetnim putem, dok je svjedokinja FS, koja je u srodstvu s tužiteljem, ali prema vlastitom iskazu s tužiteljem nije bila u svađi, također iskazala da nije vidjela da bi tužitelj predmetnim putem prolazio. Pritom ovaj sud ne zanemaruje činjenicu da okolnost da svjedok nije osobno vidio tužitelja da prolazi određenim putem, sama za sebe, ne može isključiti mogućnost da je tužitelj taj put koristio u vrijeme kada svjedoku to nije bilo poznato. Međutim, prvostupanjski sud nije zaključak o nepostojanju posljednjeg mirnog posjeda prava služnosti puta izveo iz pojedinačnih iskaza svjedoka promatranih izolirano, već je iskaze svih svjedoka cijenio u njihovoj međusobnoj povezanosti te u odnosu na ostale izvedene dokaze i rezultate očevida, pri čemu je prvostupanjski sud obrazložio zbog kojih razloga iskaze pojedinih svjedoka nije prihvatio u odlučnom dijelu.

9. Činjenica da iz provedenih dokaza proizlaze međusobno različiti iskazi o tome je li tužitelj predmetnim putem prolazio i provozio traktorom ne znači sama po sebi da je prvostupanjski sud bio dužan prihvatiti iskaze svjedoka koje predlaže tužitelj. Odredbom čl. 8. ZPP-a propisano je da sud prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane. Upravo je takvu ocjenu prvostupanjski sud i proveo, a žalbeni navodi tužitelja u bitnom predstavljaju vlastitu ocjenu provedenih dokaza.

10. Pritom, činjenica da je na očevidu utvrđeno postojanje mostića preko kojeg se dolazi do predmetnom puta, sama za sebe ne dokazuje da je upravo tužitelj neposredno prije čina smetanja izvršavao sadržaj prava služnosti puta. Činjenica da su tuženici izveli navedene radove, također, sama za sebe ne dokazuje prethodno postojanje posjeda prava služnosti na strani tužitelja. Nadalje, ni okolnost da je na očevidu bilo moguće utvrditi kako put za kojeg tužitelj tvrdi da ga je koristio nije zarastao kao okolno zemljište, suprotno žalbenom navodu, ne dokazuje tko je i kada predmetni put koristio. U situaciji u kojoj se odlučna činjenica o posljednjem mirnom posjedu temelji prvenstveno na iskazima svjedoka koji su međusobno proturječni, a niti iz ostalih provedenih dokaza ne proizlazi s dovoljnom izvjesnošću da je tužitelj neposredno prije čina smetanja faktično izvršavao sadržaj navodnog prava služnosti, pravilnim se ukazuje zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao odlučnu pretpostavku za pružanje posjedovne zaštite. Pri tome teret dokazivanja te činjenice nije na tuženicima, već na tužitelju koji traži posjedovnu zaštitu

11. Slijedom navedenog, ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj, na kojem je teret dokazivanja činjenice posljednjeg mirnog posjeda prava služnosti puta, nije s dostatnim stupnjem izvjesnosti dokazao da je neposredno prije navodnog čina smetanja faktično izvršavao sadržaj toga prava.

12. Stoga, prvostupanjski je sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 22. ZVDSP-a kada je zaključio da nisu ispunjene pretpostavke iz navedene zakonske odredbe da se tužitelju pruži sudska zaštita od smetanja posjeda.

13. Slijedom navedenog, trebalo je na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi točku I. izreke pobijanog rješenja, kako je i odlučeno u točki I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

14. Budući da drugostupanjski sud, u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, po službenoj dužnosti ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, a tužitelj određeno u tom dijelu ne pobija prvostupanjsku odluku, to glede visine odluka o troškovima nije ispitivana.

15. Tužitelj nije uspio u žalbenom postupku pa je njegov zahtjev za naknadu troška za sastav žalbe odbijen kao neosnovan (čl. 166. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a), kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

U Velikoj Gorici 20. kolovoza 2026.

Sudac

Nikola Ramušćak