Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-250/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Ani Lazić, u pravnoj stvari tužitelja MGM d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 10029593060, kojeg zastupa direktor ČN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Franu Ježiću, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupanog po Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja prava stvarne služnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 16. srpnja 2026., u prisutnosti direktora tužitelja DN i punomoćnika tužitelja Frana Ježića, odvjetnika iz [adresa] i zastupnika tuženika po zakonu, zamjenika Županijskog državnog odvjetnika Tome Božića, te objave presude 20. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja MGM d.o.o. koji glasi:

" Utvrđuje se da na dijelu nekretnine označenoj kao čkbr. [katastarska čestica] u naravi KNINSKA CESTA ukupne površine od 5372 m2, od čega dvorište površine od 5372 m2, upisana u zemljišne knjige Općinskog suda u Varaždinu, Zemljišnoknjižni odjel Varaždin, u zk. ul. br. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina] kao poslužnoj nekretnini u vlasništvu tuženika, postoji pravo služnosti puta u korist svakodobnog vlasnika nekretnine označene kao čkbr. [katastarska čestica] u naravi [adresa], od čega dvorište površine od 1382 m2 i poslovna zgrada, [adresa] površine od 905 m2, upisana u zemljišne knjige Općinskog suda u Varaždinu, Zemljišnoknjižni odjel Varaždin, u zk. ul. br. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], i čkbr. [katastarska čestica] u naravi KNINSKA CESTA ukupne površine od 3233 m2, od čega dvorište površine od 1376 m2, gospodarska zgrada, Varaždin, Kninska cesta 11 površine od 1857 m2, upisana u zemljišne knjige Općinskog suda u Varaždinu, Zemljišnoknjižni odjel Varaždin, u zk. ul. br. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], kao povlasne nekretnine koja je u vlasništvu tužitelja, što je tuženik dužan priznati i trpjeti uknjižbu stvarnog prava služnosti na svojoj nekretnini kao poslužnoj u korist povlasne nekretnine, jer će u protivnome isto zamijeniti ova presuda, sve u roku od 15 dana.", kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju MGM d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 10029593060 da tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, na ime troškova ovog postupka isplati iznos od 500,00 EUR (petsto eura) u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je vlasnik nekretnine oznake čkbr. [katastarska čestica] dvorište i poslovna zgrada u [adresa], ukupne površine od 2287 m2 upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], i čkbr. [katastarska čestica] dvorište i gospodarska zgrada, [adresa], ukupne površine od 3233 m2, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], a da je vlasnik susjedne nekretnine čkbr. [katastarska čestica], dvorište, Kninska cesta, ukupne površine od 5372 m2 upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] - tuženik. Navodi da nekretnina u vlasništvu tuženika dugi niz godina nije bila održavana pa je tužitelj 2002. godine pribavio potrebnu dozvolu za provođenje čišćenja i uređenja nekretnine, a prilikom preuzimanja, nekretnina da je bila u izrazito zapuštenom stanju; obrasla u gustu šikaru i korištena kao nelegalno odlagalište raznovrsnog komunalnog otpada. Takvo je stanje trajalo više od deset godina, sve do 2002. godine, kada je tužitelj poduzeo sve potrebne mjere čišćenja i uređenja terena. Od tada tužitelj koristi dio te nekretnine kao pristupni put svojim gore istaknutim nekretninama označenima kao čkbr. [katastarska čestica], putem iz smjera Kninske ulice. Tužitelj se od tada do danas nalazi u poštenom, istinitom i stvarnom posjedu stvarne služnosti, koju izvršava već više od 22 godine dok tuženik ni u kojem trenutku nije iskazivao protivljenje ovom posjedu stvarne služnosti, niti se suprotstavljao svakodnevnom korištenju dijela svoje nekretnine u svrhu pristupa tužiteljevim posjedima. Navodi da već više od dva desetljeća koristi navedeni dio nekretnine kao pristupni put, te da i danas nastavlja s održavanjem nekretnine, osiguravajući njezinu urednost i sigurnost. S obzirom na dugotrajan, nesmetan i kontinuiran način korištenja te na okolnosti pod kojima je tužitelj preuzeo odgovornost za održavanje i uređenje nekretnine, smatra da je posjed stvarne služnosti uspostavljen u skladu s načelima poštenja i zakonitosti. Smatra da je na temelju odredbe iz čl. 229. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima stekao pravo služnosti puta odnosno prolaska na dijelu nekretnine tuženika gledano s glavnog ulaza te se tužbeni zahtjev obvezuje urediti nakon provedenog vještačenja, radi čega predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da priznaje da je ovlaštena osoba tužitelja od Grada Varaždina u ožujku 2002. ishodila suglasnost radi čišćenja nekretnine tuženika, koja u tom času nije bila održavana (obrasla šikarom te je na istoj bila odložena veća količina komunalnog otpada). Međutim osporava da bi se tužitelj nalazio u poštenom i istinitom posjedu stvarne služnosti dijela nekretnine tuženika jer upravo iz priloženog dopisa Komunalnog redarstva Grada Varaždina Klasa: UP/I-363- 04/02-12 od 5. ožujka 2002. proizlazi kako je to komunalno redarstvo dozvolilo čišćenje navedene nekretnine sa naznakom da se radi o nekretnini u vlasništvu Republike Hrvatske, te da sam čin čišćenja nekretnine ne znači ujedno da bi tužitelj stekao kakvo pravo ili posjed na nekretnini tuženika, a pogotovo ne istinit. Smatra da tužitelj nije stekao pravo služnosti na dijelu nekretnine tuženika na temelju odredbe iz čl. 229. st. 1. ZV jer da Zakon propisuje kako se stvarnu služnost osniva na temelju zakona dosjelošću ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz 20 godina, a vlasnik poslužne nekretnine se tome nije protivio. Navodi da je upravo tužitelj nepošteni posjednik dijela nekretnine tuženika i to iz razloga što je u času čišćenja nekretnine znao da je ta nekretnina vlasništvo tuženika Republike Hrvatske. Kako tužitelj nije pošteni posjednik, to nema zakonskog temelja za stjecanje prava stvarne služnosti radi čega predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao zahtjev za mirno rješenje spora tužitelja upućen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, očitovanje o zahtjevu za mirno rješenje spora Županijskog državnog odvjetništva u Varaždinu, dostavljeni dopis Varaždinske županije Grada Varaždina, Upravnog odjela za komunalne djelatnosti i uređenje prostora Komunalno redarstvo od 5. ožujka 2002., zapisnik istog odjela od 30. siječnja 2002., izvatke iz BZP-a za predmetne nekretnine, te je saslušao direktora tužitelja. Sud je odbio provođenje dokaza uviđajem u prisustvu vještaka mjerničke struke kao nepotreban što će biti obrazloženo u kasnijem dijelu obrazloženja.

4. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem postojanja prava stvarne služnosti puta na nekretnini tuženika u korist nekretnine tužitelja stečenog dosjelošću.

6. Nesporno je između stranaka da je tužitelj vlasnik nekretnina čkbr. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i čkbr. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a tuženik nekretnine čkbr. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Nesporno je i da je tužitelj od Grada Varaždina 2002. ishodio suglasnost radi čišćenja predmetne nekretnine tuženika koja je u to vrijeme bila obrasla šikarom i na kojoj se nalazio komunalni otpad. Nespornim se tijekom postupka ukazalo i to, a sve budući da tuženik tijekom postupka nije osporavao ove navode tužitelja, da tužitelj predmetnu nekretninu održava i čisti od 1995., za što je dobio i dozvolu 2002., te da dio predmetne nekretnine od tada tužitelj koristi kao pristupni put do svoje nekretnine, a čemu tuženik nije nikada prigovarao.

7. Sporno je među strankama da li je tužitelj u poštenom i istinitom posjedu prava stvarne služnosti puta na dijelu nekretnine tuženika, odnosno da li je tužitelj pošteni posjednik.

8. Iz dopisa Grada Varaždina, Upravnog odjela za komunalne djelatnosti i uređenje prostora Komunalno redarstvo od 5. ožujka 2002. proizlazi da su na poziv DN da je uz njegov objekt u Optujskoj ulici na česticama (tadašnjih oznaka čkbr. [katastarska čestica]) u posjedu Varaždinka d.d. iz [adresa], a u stvarnom vlasništvu Republike Hrvatske odložena veća količina komunalnog otpada na lice mjesta izašli komunalni redarstvenici 30. siječnja 2002. koji su potvrdili ove navode DN, te je prema sadržaju dopisa ČN dobio ovlaštenje da izvrši čišćenje navedenih čestica uz navođenje lokacije na koju se može odložiti otpadni materijal (većinom građevinski otpad), a isto tako da ga se ovlašćuje da površinu s ulične strane ogradi.

9. Iz iskaza direktora tužitelja DN proizlazi da tužitelj predmetnu nekretninu za koju se traži utvrđenje postojanje prava služnosti koristi još od 1995. odnosno da je direktor tužitelja održava i čisti od tada, time da je 2002. od Grada dobio dozvolu da može raščišćavati tu predmetnu nekretninu koja je bila odlagalište smeća i kojekakvog otpada, a koje održavanje i čišćenje te nekretnine itekako košta. Nekretninu je ogradio i postavio žicu te od tada istu kosi, dok je prije toga nekretninu raščistio i zasipao postojeće grabe. U trenutku kada je tražio dozvolu nije znao u čijem je nekretnina vlasništvu iako je znao da nije njegova. Naveo je da je još 1995. asfaltirao put preko te nekretnine za koji sada traži da se utvrdi da na njemu postoji pravo služnosti puta u korist nekretnine tužitelja. Do objekta u vlasništvu tužitelja koji se nalazi na nekretnini pored ove predmetne nekretnine može se doći i drugim putem, odnosno, osim predmetnim putem, kamioni mogu doći do objekta tužitelja i drugim putem direktor tužitelja navodi da kamioni mogu do skladišta time da taj drugi put vodi preko druge parcele koja je za sada još u vlasništvu tužitelja no da u slučaju da se ista proda tada se do objekta na nekretnini tužitelja ne bi moglo doći drugim putem odnosno taj put više ne bi bio na nekretnini u vlasništvu tužitelja. Dakle, za slučaj da nekretnina koja je sada u vlasništvu tužitelja i preko koje sada još uvijek mogu ići kamioni do skladišta tužitelja bude u vlasništvu neke treće osobe, tada bi bio otežan put šleperima do nekretnine tužitelja jer bi se morali vraćati i do 150 m unazad do mjesta istovara. Naveo je da preko te predmetne nekretnine prolaze dalekovodi i da je svojedobno Grad Varaždin naveo da je vrijednost te predmetne nekretnine 195.000 eur, dok sam je on angažirajući privatno sudskog vještaka došao do saznanja da je vrijednost te nekretnine 27.000 eur. Naime, svojedobno je tu nekretninu namjeravao kupiti, no više ga to ne zanima jer smatra da ima pravo odnosno da tužitelj ima pravo služnosti puta na toj nekretnini.

10. Sud je iskaz direktora tužitelja našao uvjerljivim i životnim, a istome nije prigovarao tuženik te ga je sud u cijelosti prihvatio.

11. Međutim, navodi direktora tužitelja samo potvrđuju tezu tuženika da je posjed prava služnosti puta tužitelja nepošten. Prema stavu ovoga suda samim faktičnim izvršavanjem sadržaja prava služnosti kroz određeni period bez protivljenja vlasnika poslužne nekretnine nisu ostvarene zakonom propisane pretpostavke za stjecanje prava stvarne služnosti dosjelošću. Iz dokaznog postupka proizlazi da tužitelj nije imao valjani pravni temelj posjedovanja dijela nekretnine kao puta. Naime, nesporno je tijekom postupka da je tužitelj 2002. znao da je predmetna nekretnina u vlasništvu tuženika, i da je dobio dozvolu da predmetnu nekretninu čisti. Tužitelj nije dokazao tijekom postupka niti je tvrdio da je od tuženika ili Grada Varaždina imao dopuštenje da istu nekretninu koristi kao pristupni put svojoj nekretnini, dakle nije dokazao da je imao pravo na posjed dijela nekretnine kao puta do svoje nekretnine, a s obzirom na to da je i znao da nekretnina nije u vlasništvu tužitelja niti u vlasništvu Grada Varaždina koji mu je odobrio čišćenje navedene nekretnine, već da je ista u vlasništvu tuženika, imao je dovoljno razloga posumnjati da mu stoga ne pripada pravo na posjed puta na tuđoj nekretnini čime je presumpcija poštenja posjeda od strane tužitelja oborena.

12. Naime, odredbom članka 18. st. 1. do st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96., 68/98., 137/99. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 22/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. – pročišćeni tekst i 94/17. – ispravak pročišćenog teksta, dalje: ZV) određeno je da je posjed zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed). Posjed je istinit ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja. Posjed koji je pribavljen silom, potajno ili prijevarom, ili zlouporabom povjerenja, postaje miran kad osobi od koje je tako pribavljen prestane njezino pravo da štiti svoj posjed koji joj je tako oduzet. Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Ako je u sporu o pravu na posjed pravomoćno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nepošten od časa kad je primio tužbu; to na odgovarajući način vrijedi i kad je o pravu na posjed konačno odlučilo drugo nadležno tijelo ili sud u nekom drugom postupku. Posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno.

13. Prema članku 229. st. 1. ZV stvarna služnost osniva se na temelju zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio. Ne može se dosjelošću osnovati stvarna služnost ako se njezin sadržaj izvršavao zlouporabom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine, silom, potajno ili na zamolbu do opoziva.

14. Prema tome, budući da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je kao posjednik povlasne nekretnine pošteno (da nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed ) izvršavao sadržaj stvarne služnosti, to isti nije niti mogao steći pravo stvarne služnosti puta dosjelošću. Imajući u vidu i činjenicu da tužitelj ima načina kako pristupiti svojoj nekretnini drugim putem, odnosno da se ne radi o tome kako bi predmetni put bio jedini kojim je tužitelju s javne prometnice moguće pristupiti svojoj nekretnini, sud je ocijenio da nije osnovan zahtjev tužitelja za utvrđenjem stjecanja prava služnosti dosjelošću.

15. S obzirom na to da se tijekom postupka našlo nespornim postojanje samog puta preko nekretnine tuženika, sud nije provodio uviđaj jer sukladno pravilima ZPP ne treba dokazivati nesporne činjenice. Mjerničko vještačenje je sud našao nepotrebnim budući da je isti dokaz predložen za slučaj usvajanja tužbenog zahtjeva, a sve kako bi se mogao urediti tužbeni zahtjev na način da se odredi dio nekretnine u vlasništvu tuženika za koji tužitelj tvrdi da je stekao pravo stvarne služnosti puta u korist nekretnine tužitelja. Kako je sud tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim, sud je odbio ovaj dokazni prijedlog.

16. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1., članka 155. i članka 163. ZPP. Tuženik je zatražio dosudu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 eur, no sud je tuženiku priznao zatraženi trošak u iznosu od 500,00 eur sukladno tbr. 7. st. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 - dalje Tarifa) kojom je određeno da odvjetniku pripada jednokratna nagrada za postupak radi služnosti.

U Varaždinu 20. kolovoza 2026.

Sutkinja

Ana Lazić

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćniku Franu Ježiću odvjetniku iz [adresa]

2. Tuženiku Republika Hrvatska, Zagreb, po Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na broj P-DO-3/2025