REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-1567/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Mariji Šipek, u pravnoj stvari tužitelja TŽ (nominativ UŽ) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika HPB d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. srpnja 2026., u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 20. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništava odredba članka 5. NAKNADE Ugovora o kreditu broj 310391 od 5. studenog 2004. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao kreditora u dijelu koji glasi „Administrativna naknada: 1,25% (slovima: jedancijelihdvadesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita“.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 788,09 eura sa zateznim kamatama od 20. kolovoza 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi u tužbi podnesenoj 9. ožujka 2026. navodi da je s pravnim prednikom tuženika (dalje tuženik) 5. studenog 2004. sklopio ugovor o kreditu broj 310391 kojim mu je tuženik odobrio kredit u iznosu 47.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom deviznom tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Ističe da je čl. 5. ugovora tužitelju nametnuta/ugovorena naknada u visini od 1,25% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Ističe da se radi o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno isplatiti da bi mogao dobiti traženi kredit i kojom je regulirana obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita. Ističe da je po ovoj osnovi tužitelju naplaćen iznos od 391,12 eura. Nadalje navodi da radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo koji uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo te da je stoga sporna odredba ništetna. Ističe da je sporna odredba umetnuta u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe te da je tužitelju sve bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Ističe da tuženik tužitelju uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove imao u vezi s postupkom odobravanja kredita te da mu nije prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada. Tužbenim zahtjevom traži donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna odredba članka 5. NAKNADE Ugovora o kreditu broj 310391 od 5. studenog 2004. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao kreditora koja glasi „Administrativna naknada: 1,25% (slovima: jedancijelihdvadesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita“. Traži i naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor nedostatka pravnog interesa za podnošenje deklaratorne tužbe. Ističe prigovor zastare. Ističe da je sporna odredba propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita te da je sporna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva. Ističe da se o toj odredbi pregovaralo s obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife i da je tužitelj u svakom trenutku mogao odabrati neki drugi model kredita. Navodi da tužitelj nije dokazao da se radi o tipskom ugovoru na čiji sadržaj nije imao utjecaj uz obrazloženje da je svaki ugovor prilagođen potrošaču s kojim se sklapa te da se ugovori razlikuju u bitnim sastojcima kao što su kamatna stopa, iznos glavnice te vrijeme otplate. Predlaže tužbeni odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je izveo dokaz čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu te dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Čitanjem ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao fizičke osobe i pravnog prednika tuženika 5. studenog 2004. (list 31-38 spisa) utvrđeno je da se člankom 5. tužitelj obvezao banci platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama banke, a naročito administrativnu naknadu 1,25% jednokratno na iznos odobrenog kredita. Također je utvrđeno da se radi o namjenskom kreditu za kupnju stana.

6. U odnosu na prigovor nedostatka pravnog interesa za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari treba reći da postojanje pravnog interesa ne treba dokazivati kad zakon ovlašćuje određenu stranku da traži određenu deklaratornu zaštitu. Čl. 187. st. 2. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25 dalje ZPP propisano je da se tužba za utvrđenje može podići kada je to posebnim propisima predviđeno. Sukladno čl. 109. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje ZOO/91) sud na ništavost pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Tužitelj, kao ugovorna strana na koju se sporna ugovorna odredba odnosi (što znači da uvijek ima konkretnu i subjektivnu pravnu vezu s ništavom odredbom), svakako je zainteresirana osoba koja je ovlaštena na traženje deklaratorne zaštite koja je predmet ovog spora. Uostalom, utvrđenje ništavosti osnova je za eventualnu kasniju restituciju jer potrošač može u zasebnoj parnici ili naknadno koristiti tu pravomoćnu presudu kao temelj za povrat (ne postoji zakonska obveza tužitelja da u istom postupku istakne i kondemnatoran zahtjev). Zastara restitucijskog zahtjeva teče tek od pravomoćnosti odluke o ništavosti što znači da potrošač koji prvo postigne utvrđenje ništetnosti ne gubi pravo na povrat. Stoga je prigovor tuženika istaknut u tom pravcu nije osnovan.

7. Nije osnovan niti prigovor zastare. Naime, sukladno čl. 110. ZOO/91 pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

8. Nadalje, tužitelj je već dostavljenim ugovorom (koji je sklopio kao fizička osoba) dokazao svoj status potrošača. Tuženik tu okolnost nije niti osporio.

9.1. Iz iskaza tužitelja (list 223 spisa) proizlazi da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da se radilo o odredbi po principu uzmi ili ostavi te da mu nitko nije objasnio koji su to troškovi obrade kredita niti koja je struktura tih troškova.

9.2. Sud je u prihvatio iskaz tužitelja kao istinit jer je životno uvjerljiv i logičan.

9.3. Na temelju iskaza tužitelja sud nalazi utvrđenim da se radilo o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, da se radilo o odredbi koja je tužitelju ponuđena po principu uzmi ili ostavi te da tužitelju nitko nije objasnio koji su troškovi obrade kredita i njihova struktura.

10. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

11. Člankom 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12.1. Kao što je to naprijed obrazloženo, na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da se radilo o odredbi koja je tužitelju ponuđena po principu uzmi ili ostavi. S druge strane, tuženik nije predložio izvođenje niti jednog dokaza na okolnost da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa spomenuto utvrđenje ničim nije doveo u sumnju.

12.2. U odnosu na tvrdnju tuženika da je svaki ugovor prilagođen za potrošača i da se ugovori između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugo, treba odgovoriti da to ne znači da sporna odredba nije bila unaprijed formulirana od strane trgovca i da je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj. Pritom treba reći da tuženik ne tvrdi niti ne dokazuje da je za nekog drugog potrošača u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora s istom namjenom dana neka druga kamatna stopa ili da su bili mogući i drugačiji uvjeti kreditiranja na temelju čega bi sud mogao zaključiti da se nije radilo o standardnom ugovoru tuženika u to vrijeme. Uostalom, sud je utvrdio da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o odredbi koja je tužitelju ponuđena po principu uzmi ili ostavi pa je sasvim neodlučno jesu li i ostale ugovorne odredbe unaprijed formulirane od strane tuženika.

13. Razmatrajući sadržaj sporne odredbe, ovaj sud je mišljenja da je navedena odredba transparentna u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (1,25% na iznos odobrenog kredita). No međutim, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno i da je odredba poštena. Odredba čl. 84. ZZP/03 dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi. Međutim, ostali aspekti financijskih obveza u koje spada i sporna naknada (ne radi se o odredbi kojom je određen "predmet i cijena"), podliježu testu nepoštenosti i kad su potpuno transparentne (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-240/2024-2 od 23. listopada 2024. i Rev- 1214/2024-2 od 30. listopada 2024.).

14. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

15. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Po ocjeni ovog suda ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Naime, tuženik ničim ne dokazuje da je stvarni administrativni trošak iznosio 1,25% iznosa kredita, niti je prije sklapanja ugovora predočio tužitelju od čega se sastoji taj trošak i njegova struktura (kako to proizlazi iz njegovog iskaza koji je sud prihvatio kao istinit).

16. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis administrativnih troškova koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi nisu samorazumljivi. Sud uvažava da je tuženik trebao analizirati prikupljenu dokumentaciju, ocijeniti prihode i rashode klijenta, ocijeniti kreditnu sposobnost klijenta, ocijeniti vjerojatnost vraćanja kredita i provesti proces odobrenja ili odbijanja kreditnog zahtjeva. Međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja spornom odredbom prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su stvarno nastali administrativni troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,25% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

17. Sud Europske unije je u presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

18. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti spornu odredbu o kojoj nije bio u poziciji pregovarati na način da mu se razjasni relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali podmiriti administrativnom naknadom. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

19. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o administrativnoj naknadi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

20. Slijedom svega navedenog, kako se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kako je ta odredba (iako jasna i uočljiva) unesena od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banaka mogla biti svjesna da je primjena iste stvorila značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana na štetu potrošača s obzirom da tužitelju nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ove naknade odnosno koje mu se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji se trebali podmiriti iz iznosa naknade), zaključak je ovog suda da se radi o ništavoj odredbi. Stoga je odlučeno kao u toč. I izreke.

21. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP te čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje Tarifa), vrijednosti predmeta spora (1.328,00 eura) te zatraženom troškovniku.

22. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7/1) i trošak pristupa na ročište 09.07.2026. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9/1) te trošak pristupa na ročište za objavu u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9/3). Navedeno sveukupno iznosi 250 bodova što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% ime PDV iznosi 625,00 eura. Priznat mu je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 53,09 eura i na presudu u iznosu od 110,00 eura. Dakle, sveukupni troškovi tužiteljice iznose 788,09 eura. Prihvaćen je i njegov zahtjev za isplatu zateznih kamata od donošenja ove presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP) po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO).

23. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 26.05.2026. Navedeno stoga što sud nije pozvao tužitelja na dodatno pisano očitovanje, a sud tužitelju nije niti odobrio takvo dodatno pisano očitovanje u smislu čl. 299.a st. 2. ZPP-a.

U Zagrebu 20. kolovoza 2026.

Sutkinja:

Marija Šipek

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.