REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4884/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednika vijeća, dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i Radovana Raduke, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A , kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-551/2025-10 od 10. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 20. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-551/2025-10 od 10. listopada 2025. u točki I. izreke te u točki II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 973,64 EUR (deveststosedamdesettri eura šestdesetčetiri centa) sa zateznim kamatama od 22. srpnja 2006. do 31. prosinca 2007. na temelju odredbe članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 735,89 EUR (sedamstotridesetpet eura i osamdesetdevet centi) sa zateznim kamatama od 10. listopada 2025. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-551/2025-10 od 10. listopada 2025. u točki II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 240,20 EUR (dvjestočetrdeset eura i dvadeset centi) s pripadajućim zateznim kamatama i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 240,20 EUR sa zateznim kamatama od 10. listopada 2025. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 378,86 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103003487 od 26. svibnja 2006., sklopljenog između JZ i tuženika, koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,700% (nula cijelih sedamdeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno=200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom plasmana.“. U točki II. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 973,64 EUR sa zateznim kamatama od 22. srpnja 2006. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose te naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 976,09 EUR sa zateznim kamatama od 10. listopada 2025. do isplate po istoj stopi. Točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu zateznih kamata na iznos od 973,64 EUR od 22. srpnja 2006. do isplate po stopi koja prelati stopu dosuđenu točkom I. izreke presude te u dijelu za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je ugovorna odredba članka 10. stavka 1. predmetnog Ugovora o kreditu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a radi se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - „Narodne novine“ broj 96/03; dalje: ZZP/03). Prvostupanjski sud zaključuje i da nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije i prigovor zastare. Svoju odluku je donio na temelju odredbe članka 81., članka 83. i članka 87. stavka 1. ZZP-a i članka 80., članka 84. stavka 1., članka 295., članka 323. stavka 1., članka 1111. stavka 1. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/ 21, 114/ 22, 156/22 i 155/ 23; dalje: ZOO).

3. Protiv presude u točkama I. i II. izreke žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka (članak 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku) i pogrešne primjene materijalnog prava. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije ističe da prvostupanjski sud zanemaruje činjenicu da je zbog kreditnog odnosa između tuženika i korisnika kredita, iako nije riječ o tražbini koja je strogo osobne naravi, ali da je riječ o tražbini kojoj se po svojoj prirodi protivi prenošenju na drugoga. Tuženik je kao kreditor sklopio predmetni Ugovor o kreditu s korisnikom kredita i to na temelju zahtjeva korisnika kredita kao klijenta tuženika. Tuženik je prilikom odobravanja predmetnog Ugovora o kreditu sukladno prisilnim zakonskim propisima morao provjeriti brojne činjenice u odnosu na korisnika kredita te je tuženik u kreditni odnos ušao na temelju kreditnog zahtjeva korisnika kredita i s ciljem odobravanja predmetnog kredita upravo korisniku kredita. Stoga ističe da je riječ tražbini korisnika kredita kojoj se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, a sve u smislu odredbe članka 80. stavka 1. ZOO-a. Imajući u vidu specifične okolnosti kreditnog odnosa tuženika i korisnika kredita, odnosa banke i klijenta, ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo s obzirom na to da je riječ o tražbini kojoj se po svojoj prirodi protivi prenošenje na drugoga, slijedom čega korisniku kredita i tužitelju na temelju odredbe članka 80. stavka 1. ZOO -a nije bilo moguće ustupiti predmetnu tražbinu, odnosno to je nedopušteno. Nadalje navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje zaključivši da se o naknadi za ugovor nije pregovaralo. Nadalje navodi da je za ocjenu nepoštenosti određene odredbe potrošačkog ugovora, potrebno je poći od odredbi članka 83., članka 84. i članka 85. ZZP/03. Radi se o odredbama koja su inkorporirane u ZZP -a na temelju Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ (dalje: Direktiva). Odredba članka 85. ZZP/03 korespondira članak 5. Direktive kojim je propisano a u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Navedena odredba propisuje tzv. načelo transparentnosti razvijeno u praksi Suda EU, a na temelju kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacija na temelju kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Dakle, naglasak je na odgovoru na pitanje je li potrošač shvatio ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe, tj. je li mu bilo poznato koju novčanu obvezu i kojem iznosu mora ispuniti prilikom sklapanja određenog ugovora. Notorno je da banke naplaćuju naknade za obradu kredita i da se iz samog naziva te odredbe (naknada za obradu kredita) može razumno shvatiti o kakvim troškovima se radi i da nije potrebno da korisnik kredita kao banka određeno navodi troškove koji su obuhvaćeni tom naknadom. Korisnik kredita je kao potrošač prije sklapanja ugovora bio upoznat s obvezom plaćanja naknade za obradu kredita u točno određenom iznosu, a priroda stvarno pruženih usluga može se razumno shvatiti i izvesti iz cjelokupnog ugovora kao i prirode bankarskog poslovanja što korisniku kredita nije moglo ostati nepoznato. Osim toga, kad je riječ o izračunu visine naknade radi se o bazičnoj matematičkoj operaciji te je svaki razuman, razboriti pažljiv potrošač mogao bez ikakvih poteškoća utvrditi visinu svoje obveze i ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Također, tijekom postupka nedvojbeno je utvrđeno da je visina naknade bila sadržana u samom Ugovoru. Poziva se na presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. Za utvrđenje postojanja znatne neravnoteže sud je dužan utvrditi utječe li ta odredba nepovoljno na pravni položaj korisnika kredita te mogu li se usluge koje se pružaju u zamjenu za naknadu razumno uključiti u odobrenje kredita odnosno je li iznos navedene naknade koji je stavljen na teret korisnika kredita nerazmjeran u odnosu na iznos kredita. Navodi i da u vrijeme kada je bio sklopljen Ugovor o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade. Tvrdi da je sud pogrešno ocijenio istaknuti prigovor zastare. Neosnovan je stav prvostupanjskog suda da bi od utjecaja na ovaj spor bilo navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Takvo pravno shvaćanje odstupa od općih pravila obveznog prava te je posljedica postupanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske suprotno njegovoj ustavom određenoj zadaći, a to je ujednačavanje prava, a ne kreiranje pravnih normi Institut ništetnosti na način kako je predviđen odredbama Zakona o obveznim odnosima ima za svrhu zaštitu javnog poretka odnosno javnih interesa, pa je stoga i opravdano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi odnosno ne zastarijeva. Takav pravni standard se nikako ne može primijeniti za restitucijske zahtjeve iz razloga što se radi o drugačijoj svrsi koja se štiti zastarnim rokovima, a to je svrha osiguranja pravne sigurnosti, pa je u tom smislu i bio opravdan raniji stav sudske prakse da kondemnatorni zahtjevi ugovornih stranaka proizašli iz takvog ugovornog odnosa zastarijevaju unutar općih zastarnih rokova predviđenih obveznim pravom. U konkretnom slučaju značilo bi da je potraživanje tužitelja u zastari. Smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Ukoliko se restitucijski zahtjev finalizira pravomoćnošću sudske odluke kojom je utvrđena ili ustanovljena ništetnost, to izravno rješava i pitanje početka tijeka zatezne kamate u smislu da zatezna kamata počinje teći od idućeg dana od dana dospijeća, tj. od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, u konkretnom slučaju od dana pravomoćnosti pobijane presude. U konačnici, tuženik ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci dosudio tužitelju zatezne kamate za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 83/20), a što je u cijelosti nezakonito i nepravilno. Naime, u razdoblju od 1. svibnja 2020. pa do 18. listopada 2020., na temelju odredbe članka 7. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 83/20), određeno je kako za vrijeme trajanja posebnih okolnosti u smislu toga Zakona ne teku zatezne kamate. U odnosu na troškove postupka smatra da vrijednost predmeta spora nije pravilno određena. Ukazuje da se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, a ne kako je to pogrešno odredio prvostupanjski sud uzimajući i vrijednost deklaratornog zahtjeva. Odluku o trošku osporava i zbog odluke o glavnoj stvari te smatra da je prvostupanjski sud neosnovano tužitelju dosudio i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude jer se presuda objavljuje na e-Oglasnoj ploči suda zbog čega taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice. Slijedom navedenog predlaže ovome sudu preinačiti presudu i odbiti tužbene zahtjeve, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sud na ponovan postupak. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 378,86 EUR.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Presuda u pobijanom dijelu ispitana je na temelju odredaba članka 365. Zakona o parničnom postupku, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava i ovaj sud je utvrdio da je pravilna i zakonita, osim djelomično u odnosu na troškove parničnog postupka.

7. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe članka 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103003487 od 26. svibnja 2006., sklopljenog između tuženika kao kreditora i korisnice kredita JZ, kojom je ugovorena obveza plaćanja korištenja kredita 0,700% naknade na iznos kredita, obračunate s datumom plasmana, te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 973,64 EUR, na ime plaćenog za navedenu naknadu.

8. U postupanju prvostupanjskog suda koje je prethodilo donošenju pobijane odluke a niti u pobijanoj odluci, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku na koju tuženik posebno ukazuje u žalbi, s obzirom na to da prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Razlozi iz obrazloženja pobijane presude u suglasnosti su s ispravama u spisu i sadržajem zapisnika o provedenim dokazima, kao i rezultatima provedenog postupka.

9. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, ni trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi članka 3. ZZP -a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U odredbi članka 3. ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita - kupovina nekretnine.

10. Nije sporno da su tuženik i JZ sklopili ugovor o kreditu 26. svibnja 2006. te da je JZ na temelju Ugovora o ustupu tražbine ustupila tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu i to tražbinu s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

11. Isto tako nije sporno da Ugovor o kreditu u odredbi članka 10. sadrži odredbu o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita prema kojoj je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 0,700% (nula cijelih sedamdeset posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom plasmana. Nije sporno ni da je na ime naknade korisnica kredita platila tuženiku iznos od 973,63 EUR.

12. U ovom žalbenom postupku sporno je, je li osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije, je li odredba ugovora o kreditu iz članka 10. ništetna, a u vezi s tim osnovanost zahtjeva za isplatu, kao i prigovor zastare i tijek zateznih kamata.

13. Žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio prigovor nedostatka aktivne legitimacije i da na temelju odredbe članka 80. stavka 1. ZOO -a nije bilo moguće ustupiti predmetnu tražbinu, nije osnovan.

14. Iz ugovora o ustupu tražbine koji je sklopljen između korisnice kredita i tužitelja vidljivo je da je korisnica kredita, kao ustupitelj, ustupila tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog 26. svibnja 2006. Navedenim ugovorom o cesiji je korisnica kredita na tužitelja prenijela sve novčane tražbine po osnovi ništetnih odredbi u vidu valute, kamata i svih plaćenih naknada.

15. Prema odredbi iz članka 80. stavka 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugog.

16. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da ustupljena tražbina nije tražbina čiji je prijenos zabranjen zakonom niti se radi o strogo osobnoj tražbini, odnosno tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog (članak 80. stavak 1. ZOO-a). U ovom slučaju, riječ je o novčanoj tražbini koju je tuženik dužan platiti po pravilima o stjecanju bez osnove.

17. Ugovorom o kreditu kojeg je korisnica kredita sklopila s tuženikom kao kreditorom, korisnici kredita je stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od 227.535,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti. Radi se o potrošačkom ugovoru jer korisnica kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi članka 3. točka 1. ZZP-a. Svrha ugovora je namjenska, a radilo se o stambenom kreditu (kupnja nekretnine). Pritom je Ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude donesene u postupku povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava (poslovni broj P-1401/12), te sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima, pa se utvrđenja o ništetnosti odredbi iz potrošačkih ugovora o kreditu sklapanih u navedenom razdoblju između potrošača i prednika tuženika, odnose i na taj Ugovor o kreditu.

18. Korisnik kredita ima status potrošača kako to proizlazi iz podataka u spisu i korisnica kredita je svoju tražbinu na temelju Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine prenijela na tužitelja. Dakle, radi se o novčanoj tražbini koja se može ustupiti i Ugovorom o ustupu tražbine bilo je dopušteno novčanu tražbinu prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, zbog čega je neosnovan žalbeni navod o nedostatku aktivne legitimacije.

19. Naime, prema odredbi članka 84. stavka 1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, pa se isti može pozvati na utvrđenja iz postupka koji se vodio povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF) obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, ali isto tako i u postupcima koje pokrenu treće osobe koje su singularni ili univerzalni sukcesori potrošača i nemaju osobno status potrošača. Takav stav izražen je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1014/2023-2 od 19. prosinca 2023.

20. Suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je ugovorna odredba iz članka 10.1. Ugovora o kreditu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, jer se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (članak 81. stavak 2. ZZP/03), nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. stavak 1. ZZP/2003.).

21. Naime, iz spisa proizlazi da banka nije prezentirala korisnici kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Prema tome povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Pravilno sud zaključuje da tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, već je u Ugovoru samo navedeno da naknada iznosi 0,700% za bankarske usluge. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnica kredita nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

22. Žalitelj tvrdi da su troškovi obrade kredita jasno definirani i da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita, pritom ukazuje da za ocjenu nepoštenosti određene odredbe potrošačkog ugovora treba uzeti u obzir odredbe članka 83., članka 84. i članka 85. ZZP/03. Radi se o odredbama koja su inkorporirane u ZZP na temelju Direktive 9 3/13/EEZ. Odredba članka 85. ZZP/03 korespondira članak 5. Direktive kojim je propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

23. Naime, iz presude suda EU C-186/16 J i dr. / Banca Romaneasca SA; ECLI: EU:2017:703, proizlazi kako nije dovoljno da predmetna odredba potrošaču bude razumljiva na formalnoj i gramatičkoj razini, već je potrebno da potrošač može procijeniti potencijalne znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Odredba o naknadi za odobrenje kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj, a kako se o njoj nije prigovaralo korisnik kredita nije ni mogao procijeniti potencijalne znatne ekonomske posljedice.

24. U postupku je nesporno utvrđeno da „je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke“ jer je svjedok JZ iskazala da prije potpisivanja Ugovora nije imala nikakvu mogućnost pregovaranja o bilo kojoj odredbi tog Ugovora pa tako ni o odredbi o naknadama za obradu kredita, niti joj je itko iz banke dao kakva pojašnjenja vezana za visinu te naknade i usluge banke koje bi se njome podmirivale. Dakle, nije imala nikakvu mogućnost utjecati na sadržaj ugovora o kreditu pa tako niti na odredbe čije utvrđenje ništetnosti su predmet tužbenog zahtjeva.

25. Suprotno žalbenim navodima ni iz navedenog iskaza niti iz bilo kojeg drugog dokaza u spisu ne proizlazi da se o predmetnim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da bi korisnik kredita imala bilo kakvu mogućnost utjecati na sadržaj tih odredaba. S obzirom na to da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja utvrđenja prihvaća prvostupanjski i ovaj drugostupanjski sud.

26. Žalitelj se poziva na odluku Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. Međutim, u pogledu administrativne - bankarske naknade odnosno naknade za obradu ugovora o kreditu svoj stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudama poslovni broj Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024., Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-1035/2024-2 od 6. studenog 2024.) s kojom je suglasan i ovaj sud i koja glasi:

„Imajući u vidu da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili niže stupanjski sudovi.“

27. Stoga pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je odredba koja je predmet tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, ništetna sukladno odredbama članka 81., članka 83. i članka 87. stavka 1. ZZP-a. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetnih odredaba o naknadama, sukladno odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a, je vratiti tužitelju iznos od 1.105,02 EUR.

28. Tuženikov žalbeni navod da je sud pogrešno ocijenio prigovor zastare nije osnovan. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe, te se prvostupanjski sud, s tim u vezi, pravilno pozvao na ustaljenu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

29. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi članka 1115. ZOO -a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje da je tuženik nepošten stjecatelj jer je povrijedio prava i interese korisnika kredita kao potrošača koristeći nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strna na štetu korisnika kredita slijedom čega je takvu odredbu nametnuo korisniku kredita kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja slijedom čega je nepošten stjecatelj. Zbog toga zatezne kamate teku od dana izvršenog plaćanja, a sve prema kamatnoj stopi za ostale odnose iz članka 29. stavka 2. ZOO -a, što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio pa su u vezi s tim neosnovani žalbeni navodi.

30. Tuženik se neosnovano u žalbi poziva na odredbu članka 7. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti sugerirajući da u razdoblju od 18. travnja 2020. do 18. listopada 2020. ne teku zatezne kamate. Ovo iz razloga jer su odredbom članka 1. tog Zakona propisane posebne interventne mjere (samo) u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2. Međutim, navedena odredba o zastoju tijeka zateznih kamata ne odnosi se na parnični postupak. Odredba članka 25.a stavka 7. Zakona o provedbi ovrhe ne odnosi se na Zakon o obveznim odnosima pa se niti odredba o zastoju tijeka zateznih kamata u posebnim okolnostima ne može primijeniti u konkretnom slučaju.

31. S obzirom na sve navedeno, ovaj drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika da tužitelju podmiri utuženi iznos s pripadajućim zateznim kamatama od dana izvršenog plaćanja po stopi propisanoj za ostale odnose.

32. Dakle, na pravilno utvrđene činjenice je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, te da je donio pravilnu i zakonitu odluku o tužbenom zahtjevu osim u odluci o troškovima postupka, zbog pogrešno utvrđene vrijednosti predmeta spora.

33. Naime, u pravu je žalitelj da je sud previsoko odredio vrijednost predmeta spora.

34. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 10. Ugovora o kreditu, a koja obveza se odnosi na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, i isplatu iznosa od 973,64 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

35. Tužitelj je u tužbi označio vrijednost predmeta spora, predlažući donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba ugovora o kreditu iz članka 10. i nalaže tuženiku isplata iznosa od 2.300,87 EUR s kamatama.

36. Prvostupanjski sud je po prigovoru tuženika rješenjem na ročištu održanom 29. kolovoza 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.947,28 EUR.

37. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u revizijskoj odluci poslovni broj Rev-665/2021 ukoliko prvostupanjski sud nije odlučio o pravovremenom prigovoru tuženika kojim je on istaknuo da je tužitelj suviše visoko ili suviše nisko naznačio vrijednost predmeta spora, te prvostupanjski sud nije provjerio točnost naznačene vrijednosti predmeta spora u smislu odredbe članka 40. stavka 3. ZPP-a, ne može se smatrati mjerodavnom vrijednost predmeta spora naznačena u tužbi (ili tijekom postupka, ukoliko je došlo do objektivne preinake tužbe) već je prvostupanjski sud dužan odlučiti o pravovremenom prigovoru tuženika.

38. Također, prema ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim ubrojim odlukama u postupku u kojem je, povodom pravodobnog prigovora tuženika, propustio provjeriti točnost naznačene vrijednosti predmeta spora najkasnije na pripremnom ročištu, prvostupanjski sud i nakon toga mora odlučiti o prigovoru tuženika i odrediti vrijednost predmeta spora jer propuštanje da se o tome pravodobno odluči (najkasnije na pripremnom ročištu) ne može ići na štetu stranke.

39. Prema tome, prvostupanjski sud je bio dužan odlučiti o tuženikovom prigovoru i odrediti vrijednost predmeta spora, što je u konkretnom slučaju i učinio te odredio vrijednost predmeta spora tim rješenjem.

40. Ovaj sud ukazuje na ustaljenu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj se, u slučaju kada je deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu (kondemnatorni zahtjev) i kada se zapravo radi o tzv. deklaratornom preambulu (prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva), vrijednost predmeta spora određuje prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, dakle, ovdje, prema iznosu od 973,64 EUR. To posredno proizlazi i iz odredaba članka 35. i članka 40. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku.

41. Slijedom toga prvostupanjski sud je pogrešno odredio utvrdio kao vrijednost predmeta spora iznos od 1.947,28 EUR utvrdivši da i vrijednost deklaratornog zahtjeva iznosi 973,64 EUR kao i vrijednost kondemnatornog zahtjeva.

42. Budući da u ovom predmetu vrijednost predmeta spora iznosi 973,64 EUR, odluka o dosuđenim troškovima je pogrešna, odnosno previsoka, budući da je tužitelju priznato po 100 bodova za svaki podnesak (tužbu i jedan podnesak) i za jedno ročište, umjesto po 75 bodova, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškovima za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23).

43. Slijedom navedenog tužitelju pripada pravo na naknadu troška na temelju odredbi članka 154. i članka 155. stavka 1. ZPP-a te primjenom Tarife i Zakona o sudskim pristojbama i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/23) prema VPS 973,64 EUR. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio potrebnim za vođenje spora radnje navedene u točki 38. obrazloženja. Također, suprotno tuženikovim žalbenim navodima, pravilno mu je priznao i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude jer prema shvaćanju izraženom u brojnim odlukama ovog suda, troškovi zastupanja na ročištu za objavu presude su parnični troškovi čiju naknadu može osnovano zahtijevati stranka koja je uspjela u parnici budući da se radi o troškovima učinjenim u povodu postupka. Međutim, prema vrijednosti predmeta spora taj trošak iznosi prema Tbr. 9/3, 46. i 54. Tarife 93,75 EUR, a ne 125,00 EUR. Stoga je pravilnom primjenom propisanih bodova za sve priznate radnje tužitelju trebalo dosuditi trošak u iznosu od EUR (po 150,00 EUR za tužbu i jedan podnesak za svaki te za zastupanje na ročištu od 29. kolovoza 2025., a za ročištu za objavu presude 75,00 EUR), što uvećano za PDV u iznosu od 131,25 EUR i sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 39,82 EUR i presudu u iznosu od 39,82 EUR sveukupno iznosi 735,89 EUR.

44. Zbog navedenog je valjalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi točku III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 735,89 EUR, a za preostali iznos dosuđenog troška je na temelju odredbe članka 373. točke 3. Zakona o parničnom postupku odlučeno kao točki II. izreke ove presude.

45. Tuženik nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka jer je njegova žalba djelomično osnovana samo djelomično u pogledu odluke o troškovima postupka, a prema odredbi članka 35. stavka 2. Zakona o parničnom postupku parnični troškovi ne uzimaju se u obzir za utvrđivanje vrijednosti predmeta spora ako ne čine glavni zahtjev.

Zagreb, 20. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća

Tatjana Kujundžić Novak