REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4732/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednika vijeća, dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i Radovana Raduke, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TRIGLAV OSIGURANJE d.d., OIB 29743547503, Zagreb, Heinzova 4, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika BINA-ISTRA d.d., OIB 13439120211, Lupoglav, Zrinščak 57, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o. u Zagrebu, uz sudjelovanje umješača na strani 1. tuženika BINA-ISTRA UPRAVLJANJE I ODRŽAVANJE d.o.o., OIB 76757137512, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o. u Zagrebu, i 2. tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d., OIB 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 22, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukić i partneri d.o.o. u Rijeci, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika i umješača na strani tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d., protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-259/2023-57 od 10. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 20. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalba tuženika i umješača na strani tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d. i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-259/2023-57 od 10. listopada 2025. u točki I. izreke.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-259/2023-57 od 10. listopada 2025. u točki III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku nakaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.281,79 EUR (dvijetisućeosamdesetjedan eur i sedamdesetdevet centi) sa zateznim kamatama od 10. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana.

III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-259/2023-57 od 10. listopada 2025. u točki III. izreke u dijelu za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 675,00 EUR (šestosedamdesetpet eura) s pripadajućim zateznim kamatama i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 675,00 EUR sa zateznim kamatama od 10. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 250,00 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-259/2023-57 od 10. listopada 2025. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 8.118,71 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačnih iznosa do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka I. izreke). Točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu iznosa od 44,13 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.956,79 EUR sa zateznim kamatama od 10. listopada 2025. do isplate po istoj stopi.

2. Protiv presude žalbu su podnijeli tuženik i umješač na strani tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d.

3. Tuženik je podnio žalbu protiv presude u točkama I. i III. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine presudu u tom dijelu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 250,00 EUR.

4. Umješač na strani tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d. pobija presudu u istom dijelu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine presudu u tom dijelu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Odgovor na žalbe nije podnesen.

6. Žalbe su djelomično osnovane.

7. Presuda u pobijanom dijelu ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

8. Iz obrazloženja presude i podataka u spisu proizlazi da je predmet spora isplata iznosa od 8.118,71 EUR kao regresnog potraživanja tog iznosa kojeg je tužitelj isplatio svom osiguraniku na temelju police kasko osiguranja za štetu koja je nastala na njegovom vozilu kao posljedica prometne nesreće za koju smatra odgovornim tuženika. Sporna je tuženikova pasivna legitimacija, odgovornost tuženika osiguranika za štetni događaj te visina štete.

9. Prigovor promašene pasivne legitimacije prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim utvrdivši da je tuženik društvo za financiranje, gradnju, upravljanje i održavanje autocesta te nositelj koncesije za predmetnu dionicu Istarskog ipsilona, kao i da njegova pasivna legitimacija proizlazi iz odredbe članka 50. stavka 2. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 144/21, 114/22 i 4/23; dalje: ZC).

10. Na temelju provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je zaključio da je do predmetne prometne nezgode došlo jer je divljač naletjelo na vozilo na autocesti zbog nepravilnog održavanja prometnice, odnosno postavljanjem ograde visine 1,4 m, a ne visine od 2m do 2,45 m kao je to propisano. Stoga je zaključio da u konkretnom slučaju postoji tuženikov propust poduzeti mjere radi sigurnog i neometanog prometa mjere održavanja sigurnosti autoceste pa i postavljanjem ograde one visine koja će spriječiti izlazak divljači na cestu.

11. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a jer presuda ima nedostatka zbog kojih se ne može ispitati, proturječna je sama sebi, nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno o njima postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku. Navodi da nije postojala zakonska obveza tuženika za izmjenom postojeće ograde visine 4,4 m i obveza postavljanja nove zaštitne žičane ograde visine 2 -2,45 m na koji način je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 78. stavka 6. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama („Narodne novine“ broj 92/19; dalje: Pravilnik). Stoga smatra da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju divljač preskočila zaštitnu žičanu ogradu zbog njene visine od 1,45 m. Ukazuje da je dokazao kako je poduzeo sve mjere za sigurno odvijanje prometa te da u konkretnom slučaju lovačko društvo odgovara po principu objektivne odgovornosti. U odnosu na trošak parničnog postupka navodi da je ročite od 24. lipnja 2025. odgođeno, odnosno da se na njemu nije raspravljalo o glavnoj stvari zbog čega nije bilo osnove za dosudom tog troška u punom iznosu. Navodi i da se na ročištu održanom 12. travnja 2024. također nije raspravljalo o glavnoj stvari, a da podnesci od 14. studenog 2024. i 9. siječnja 2025. nisu bili potrebni za vođenje postupka.

12. Umješač na strani tuženika Croatia osiguranje d.d. u žalbi u bitnome navodi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je tuženik odgovoran za nastalu štetu. Ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, proturječna je sama sebi, nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno o njima postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku. Ukazuje da nije podnesen zahtjev od strane lovačkog društva za postavljanje prometne signalizacija ili dodatne zaštitne mreže te da je tuženik dokazao da cesta i zaštitna ograda imaju sve potrebne uporabne dozvole i suglasnosti zbog čega nema tuženikove odgovornosti za nastanak štetnog događaja. Ističe i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 78. stavaka 6. i 7. Pravilnika.

13. Presuda u pobijanom dijelu nije zahvaćena niti jednom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a niti onom iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju upiru žalitelji. Suprotno žalbenim navodima, ovaj sud smatra da pobijana presuda nije proturječna, da je prvostupanjski sud valjano ocijenio izvedene dokaze i utvrdio činjenice koje nisu u suprotnosti sa sadržajem izvedenih dokaza.

14. Točno je da je odredbom članka 89. Pravilnika propisano da se na cestama koje su izgrađene ili su u fazi gradnje do stupanja na snagu Pravilnika mjerodavno postojeće staje prometne signalizacije i opreme temelje na propisima prema kojima su projektirani i izvedeni te da je prometne znakove koji nisu u skladu s Pravilnikom potrebno uskladiti s odredbama Pravilnika najkasnije do 31. prosinca 2029. Stoga konkretno u trenutku nastanka štetnog događaja nije postala zakonska obveza tuženika za izmjenom postojeće ograde visine 1,45 m i postavljanjem nove zaštitne žičane ograde visine 2-2,45 m prema odredbi članka 78. stavka 6. Pravilnika.

15. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno zaključio o postojanju odgovornosti tuženika na temelju odredbe članka 50. stavka 2. ZC-a jer je šteta nastala naletom divljači na vozilo na dionici autoceste kojom upravlja upravo tuženik.

16. Odredbom članka 50. stavka 1. ZC-a propisano je da se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje. Odredbom stavka 2. tog članka propisano je da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz stavka 1. ovoga članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.

17. Dakle, radi se o zakonskoj odredbi koja uređuje pravno područje javnih cesta o pravnom uređenju odgovornosti pravne osobe koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionara javne ceste, za štetu koja na javnoj cesti bude prouzročena trećim osobama naletom divljači (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I/6264/2014 od 4. ožujka 2015.).

18. U konkretnom slučaju na kolniku autoceste našla se divljač (srna) što ukazuje na to da zaštitna ograda nije bila pravilno postavljena jer se u suprotnom ne bi smjelo dogoditi da se divljač nađe na prostoru kolnika autoceste, a kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Teret dokaza da su poduzete sve radnje radi odvijanja nesmetanog i sigurnog prometa bile su na strani tuženika. Sama činjenica što je on izvršio ophodnju spornog dijela autoceste i što nisu nađena oštećenja na zaštitnoj ogradi ne znači da nema njegove odgovornosti za štetu ili da nema njegovog propusta u održavanju ili postavljanju zaštitne ograde. Tuženik upravlja tom dionicom autoceste i bio je u obvezi održavati autocestu na način koji omogućava siguran promet pa i postavljanjem ograde koja će spriječiti izlazak divljači na autocestu.

19. Dakle, tuženik je društvo koje upravlja predmetnom dionicom autoceste Redovito održavanje autoceste uključuje poduzimanje odgovarajućih mjera i radnji sa svrhom održavanja prohodnosti i tehničke ispravnosti cesta, ali i sa svrhom održavanja i omogućavanja sigurnog i neometanog prometa na autocesti. Upravo činjenica da se divljač našla na kolniku autoceste, ukazuje da zaštitna ograda nije bila pravilno postavljena jer da je bila, tada se ne bi moglo dogoditi da se divljač nađe na prostoru kolnika autoceste, a za što po načelu predmnijevane krivnje odgovara tuženik (članak 1045. ZOO-a).

20. Sama činjenica što je tuženik izvršio ophodnju spornog dijela autoceste i što nisu nađena oštećenja na zaštitnoj ogradi, ne znači da nema odgovornosti tog tuženika za štetu ili da nema njegovih propusta u održavanju ili postavljanju zaštitne ograde. Budući da tuženik upravlja tom dionicom autoceste i da ju je bio u obvezi održavati na način koji omogućava siguran promet, tuženik je dužan naknaditi štetu korisniku ceste prouzročenu njegovim propustom da poduzme mjere radi sigurnog neometanog prometa i mjere održavanja sigurnosti prometnice pa i postavljanjem ograde koja će spriječiti izlazak divljači na autocestu.

21. Opisani propust osobe koja je zadužena za upravljanje i održavanje autoceste lovoovlaštenik nije mogao ukloniti ili spriječiti jer to nije njegova obveza, već je to obveza tuženika koji upravlja tom dionicom autoceste (tako i u odlukama ovog suda poslovni broj Pž-4589/2020, Pž-2605/2022 i Pž-36/2025). Riječ je o autocesti koja mora biti ograđena žičanom ogradom i ne smatra se lovištem zbog čega odgovornost pravne osobe koja upravlja autocestom ne ovisi o tome je li tuženik zahtijevao postavljanje odgovarajuće prometne signalizacije (tako i u presudama ovog suda poslovni broj Pž-2568/2023, Pž-3832/2024 od 3. lipnja 2025.).

22. Stoga je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu u točki I. izreke.

23. U odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka prvostupanjski sud je pravilno tužitelju priznao trošak sastava podneska od 14. studenog 2024. kojim se očituje na odgovor na tužbu te za sastav podneska od 9. siječnja 2025. kojim se očituje na nalaz i mišljenje RO, dipl. ing. (Studio Monas d.o.o.), svaki u iznosu od 250,00 EUR prema Tbr 8/1, 42. i 54. Tarife.

24. Međutim, prvostupanjski sud je tužitelju neosnovano priznao trošak zastupanja na ročištu od 12. travnja 2024. u iznosu od 250,00 EUR budući da iz stanja spisa proizlazi da ono nije ni održano slijedom čega tužitelj nema pravo na naknadu troška za radnju koja nije ni poduzeta. Također, za ročište održano 24. lipnja 2025. tužitelj ima pravo samo na naknadu troška u visini od 25% naknade iz Tbr. 7/1 Tarife, dakle, u iznosu od 75,00 EUR jer je ono odgođeno prije početka raspravljanja zbog nedolaska na ročište svjedoka koji je trebao biti saslušan na tom ročištu.

25. Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.281,79 EUR. Slijedom toga valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi oduku o troškovima parničnog postupka u dijelu za naknadu tih troškova u iznosu od 2.281,79 EUR s pripadajućim zateznim kamatama (članak 151. stavak 3. ZPP-a), a u dijelu koji prelazi taj iznos (675,00 EUR) primjenom odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a preinačiti odluku o troškovima parničnog postupka i odbiti tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u tom iznosu.

26. Tuženik nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 250,00 EUR jer je u žalbenom postupku uspio samo djelomično u odnosu na troškove parničnog postupka koji čine sporednu tražbinu, što nema za obvezu tužitelja da mu naknadi troškove žalbenog postupka.

Zagreb, 20. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća

Tatjana Kujundžić Novak