REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-231/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jelene Čuveljak, predsjednika vijeća, Tatjane Kujundžić Novak, suca izvjestitelja i Nevenke Baran, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB: 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj i tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1666/23 od 3. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1666/23 od 3. prosinca 2024. u točkama I., II. i III. izreke.

II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1666/23 od 3. prosinca 2024. u točki IV. izreke u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za trošak u iznosu od 552,92 Eur kao neosnovan.

III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1666/23 od 3. prosinca 2024. u točki IV. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužiteljev zahtjev za trošak u iznosu od 125,00 Eur i sudi:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 125,00 Eur, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 122,50 Eur u roku od 15 dana, dok se za više zatraženi trošak u iznosu od 333,75 Eur njegov zahtjev odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1666/2023 od 3. prosinca 2024. u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 7.2. ugovora o kreditu broj 9011448074 sklopljenog 30. svibnja 2006. između korisnika kredita TU, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] , i tuženika, solemniziranog 30. svibnja 2006. kod javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta, Karlovačka ulica 2, pod poslovnim brojem OU-932/06, u dijelu koji glasi: „plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja“. U točki II. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 913,22 Eur sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate po odgovarajućoj kamatnoj stopi. U točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.228,55 Eur sa zateznim kamatama od 3. prosinca 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana. U točki IV. izreke odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 677,92 Eur sa zateznim kamatama od 3. prosinca 2024. do isplate.

Rješenjem je odlučeno da je tužba povučena u dijelu kojim je tužitelj zahtijevao isplatu iznosa od 58,63 Eur sa zateznim kamatama od 3. veljače 2006. do isplate.

2. U obrazloženju pobijane odluke prvostupanjski sud je utvrdio da je predmet spora zahtjev za povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i da je ništetna odredba čl. 7.2. ugovora o kreditu broj 9011448074 sklopljenog 30. svibnja 2006. između korisnika kredita TU, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i tuženika, solemniziranog 30. svibnja 2006. kod javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta, Karlovačka ulica 2, pod poslovnim brojem OU-932/06, u dijelu koji glasi: „plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja“. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije sud je ocijenio neosnovanim jer je utvrdio da je tužitelj sklopio ugovor o ustupu tražbine s TU kojim je on ustupio svoju novčanu tražbinu nastalu po osnovi nepoštetnih i ništetnih odredbi Ugovora kao i da je tražbina odrediva i nije strogo osobne naravi te može biti predmet ustupa. Sud je zaključio da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine i da nije odlučno što je ustupitelj potrošač, a tužitelj nije, kao i da se i u odnosu na tužitelja kao primatelja tražbine primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, a tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača. Također je sud zaključio da je i na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07 i 75/09; dalje: ZZP) vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, koja presuda je pravomoćna, stoga da se pravna shvaćanja zauzeta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose i na predmetni Ugovor. Prigovor zastare ocijenio je neosnovanim jer nije istekao opći zastarni rok propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO). Odluka o trošku postupka donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP).

3. Protiv presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže preinačiti pobijanu presudu, podredno ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali na točke I., II. i III. izreke. U bitnome navodi da je pogrešno ocijenjen neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Tvrdi da tužitelj nije ovlašten zahtijevati isplatu razlike zbog povećanja tečaja valute CHF po osnovi Ugovora o kreditu iz razloga što je prijenos takve tražbine nedopušten slijedom čega je Ugovor o ustupu tražbine ništetan. Automatskim pozivanjem na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, bez sagledavanja opravdanosti primjene načela zaštite apstraktnog potrošača na konkretnog tužitelja, počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, te je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U svakom pojedinačnom slučaju potrebno je utvrditi je li sporna ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, je li se o istoj pojedinačno pregovaralo, te ukoliko bi se utvrdilo da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, kumulativno utvrditi uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tvrdi kako je prihvaćanjem financijskog izračuna stalnog sudskog vještaka Darka Prpića iz nalaza i mišljenja sud pogrešno odlučio o osnovanosti visine tražbine tužitelja. Smatra kako je izračun vještaka iz nalaza i mišljenja pogrešno uzet kao dokaz visine tražbine tužitelja jer u određenju zadatka vještačenja nisu uzeti u obzir svi bitni elementi koji su u vrijeme sklapanja Ugovora utjecali na formiranje cijene kredita. Nadalje, navodi kako je ocjenom da restitucijski zahtjev tužitelja nije zastario te ocjenom da tužitelju zakonske zatezne kamate pripadaju od svakog pojedinog stjecanja počinjena povreda pogrešne primjene materijalnog prava. Poziva se na opće pravilo o zastarnom roku od pet godina iz čl. 225. ZOO-a navodeći da je zastarni rok od pet godina počeo teći za svaku od tih isplata od dana kada je izvršena te je zastara nastupila istekom pet godina nakon toga. Ističe kako u konkretnom predmetu nema mjesta primjeni pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020-2 od dana 30. siječnja 2020., odnosno (objedinjenog) pravnog shvaćanja donesenog na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/2) poslovni broj Su-IV-33/2022-2 održanoj 31. siječnja 2020., a prema kojem pravnom shvaćanju zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. Osporava i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjevom iz razloga što se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem budući je tijekom otplate kredita u svemu postupao u skladu s propisima kojima je strogo regulirano tuženikovo poslovanje te se stoga tuženik eventualno može smatrati poštenim stjecateljem. Iz obrazloženja pobijane presude razvidno je da je sud propustio ocijeniti (ne)poštenje stjecanja tuženika u pogledu primjene odredbe čl. 1115. ZOO-a. Pored toga, odredbom čl. 215. st. 1. ZOO-a određeno je kada počinje teći zastara, a odredbom čl. 29. st. 1. ZOO-a određeno od kada se duguju zatezne kamate. Opće pravilo je da zastara počinje teći prvi dan poslije dana kada je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje, odnosno prvi dan nakon dospijeća . Odredbom čl. 1115. ZOO-a kojom se općenito u odnosu na institut stjecanja bez osnove uređuje pitanje dugovanja zateznih kamata, temelji na jedinoj mogućoj premisi da tražbina povrata onog što je stečeno bez osnove dospijeva trenutkom stjecanja. Pobija i odluku o trošku. Osim navedenog tvrdi da je sud neosnovano tužitelju dosudio i trošak pristupa na ročište za objavu presude budući da je na predmetno ročište pristupio odvjetnik tužitelja, a odvjetnici su upoznati s načinom objavljivanja presuda na e-Oglasnoj ploči, stoga navedeni trošak nije bio nužan za vođenje postupka.

4. Tužitelj pobija presudu u točki IV. izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da mu je djelomično odbijen zahtjev za naknadu troška za sastava podneska od 28. studenog 2023., te trošak pristupa na ročište za objavu presude 3. prosinca 2024. Tvrdi da se podneskom očitovao na navode tuženika iznesene tijekom postupka i u tuženikovim podnescima, što je parnična radnja predviđena Zakonom o parničnom postupku. Nadalje navodi da mu je odbijen zahtjev za naknadu troška za pristup na ročište za objavu presude uz obrazloženje da „…nije izvjesno hoće li ista pristupiti ročištu za objavu ili ne“, čime je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 335. ZPP-a. Naime, sukladno čl. 335. st. 7. ZPP-a „Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ovoga Zakona o dostavi pismena“, iz čega jasno slijedi da se strankama presuda ne dostavlja, već se ista uručuje na ročištu koje je za tu svrhu zakazano. Budući da su stranke dužne pristupati na ročišta koja sud zakazuje, tužitelj je (putem punomoćnika) na isto pristupio, jer je riječ o procesnoj disciplini. Tek u slučaju da uredno obaviještena stranka ne pristupi na zakazano ročište, dolazi do primjene st. 9. i st. 10. čl. 335. ZPP -a. Predlaže preinačiti odluku u ovom dijelu i traži trošak sastava žalbe uvećano za sudsku pristojbu u iznosu od 456,25 Eur.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalba tuženika nije osnovana, a žalba tužitelja je djelomično osnovana.

7. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP -a u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8. i 9. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je zaključio da je pobijana presuda pravilna i osnovana na zakonu osim u dijelu odluke o trošku gdje je sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

8. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, ni u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a nije ni počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a koju tuženik ističe u žalbi.

9. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje da je ništetna odredba čl. 7.2. ugovora o kreditu broj 9011448074 sklopljenog 30. svibnja 2006. između tuženika i korisnika kredita TU, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], solemniziranog 30. svibnja 2006. kod javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta, Karlovačka ulica 2, pod poslovnim brojem OU-932/06, u dijelu koji glasi: „plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja“, te plaćanje iznosa od 913,22 Eur sa zateznim kamatama.

10. Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita TU i tuženik **.**.2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9011448074 kojim ugovorom je tuženik, kao davatelj kredita, korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 11.116.89 CHF za kupnju vozila obračunato prema srednjem tečaju tuženika važećeg na dan korištenja kredita i da je tuženik korisniku kredita odobrio kredit s valutnom klauzulom u CHF. Nije sporno da je kredit otplaćen i da je TU Ugovorom o ustupu prijenosa tražbine 8. lipnja 2023., ustupio svoju tražbinu tužitelju.

11. Sporna je aktivna legitimacija, je li ugovor o cesiji ništetan i je li potraživanje tužitelja zastarjelo kao i početak tijeka zatezne kamate .

12. Naime, prvostupanjski sud se u obrazloženju presude pravilno pozvao na utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u kojem postupku se radilo o kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, kojom je utvrđena ništetnost odredaba ugovora koje su banke, pa tako i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapale s potrošačima, u koju kategoriju ulazi i ugovor kojeg je s tuženikom sklopio kao korisnik kredita TU. Sud je pravilno primijenio i odredbu čl. 138.a ZZP-a kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. U konkretnom slučaju tužitelj se legitimira kao treća osoba kojoj je korisnik kredita ustupio tražbinu s osnove preplaćenih sredstava po ništetnim odredbama predmetnog ugovora, a radi se o prenosivoj tražbini, sukladno odredbi čl. 80. st. 1. i 2. ZOO-a.

14. Na temelju odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a primatelj prema dužniku ima ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Identitet tražbine ne mijenja se njezinim ustupanjem i sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj, ima i tužitelj kao primatelj tražbine, slijedom čega su neosnovani svi žalbeni navodi koji osporavaju pravilnost ocjene prvostupanjskog suda u odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Naime, pravna osoba kojoj je potrošač na temelju ustupa prenio svoje tražbine koje mu pripadaju primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača/03 ili Zakona o zaštiti potrošača/07, može od potrošačeva dužnika, potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu nego o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora (u ovom sporu ugovora o kreditu).

15. Novčana tražbina koja proizlazi iz djelomično ništetnog potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Naime, u smislu čl. 80. st. 1. ZOO-a, ustup takve tražbine nije zabranjen nijednim zakonom (tražbina nije izvan prometa), odnosno nije strogo osobne naravi (nije vezana za osobnost i strogo osobna prava vjerovnika) jer pravo na ispunjenje ovisi o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora.

16. Dakle, cesionar ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je cedent imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a), a dužnik sukladno čl. 84. st. 2. ZOO-a može prema cesionaru, pored prigovora koje ima prema njemu, isticati i one prigovore koje je mogao istaknuti cedentu do časa kada je saznao za ustupanje. Navedena pravna shvaćanja zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-692/2023 od 4. siječnja 2024. i Rev-258/2024 od 8. svibnja 2024. i Sud Europske Unije u predmetu C- 383/18, Lexitor, od 11. rujna 2019. u točki 20. glede pitanja cesije i primjene Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58.) te u predmetu C-519/19, DelayFix, od 18. studenog 2020. (točka 53. i točka 54.). Slijedom navedenog, neosnovan je žalbeni navod da je ništetan Ugovor o ustupu tražbine, koji je između korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja TU (kao cedenta) i tužitelja (kao cesionara) sklopljen 8. lipnja 2023. (str. 65. – 68. spisa).

17. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženik ističe da utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite nemaju nikakav učinak na utuženo potraživanje, odnosno da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP-a, kao i da je sud pogrešno utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i kamatnoj stopi u konkretnom ugovoru o kreditu ništetne.

18. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju čl. 502.c ZPP-a, kao i na temelju odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15; dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

19. Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude, Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio reviziju tuženika stoga suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo .

20. Pravilno žalitelj smatra da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno utvrditi je li sporna ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, je li se o istoj pojedinačno pregovaralo, te ukoliko bi se utvrdilo da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, kumulativno utvrditi uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

21. Radi utvrđenja tih odlučnih činjenica uz suglasnost stranaka da se navedena izjava koristi kao dokaz u postupku sud je pročitao ovjerenu izjavu svjedoka korisnika kredita TU (str. 80.-82. spisa) i saslušan je kao svjedok na ročištu 25. studenog 2024. (str. 171. spisa). Iz isprave i iskaza TU proizlazi da je kredit uzeo u valuti Švicarski franak jer mu je kao takav ponuđen, da mu tijekom sklapanja ugovora ništa posebno nije objašnjeno vezano uz kamatnu stopu i valutnu klauzulu i da mu nije dana mogućnost da pojedinačno pregovara o bilo kojoj odredbi ugovora već je dobio formulirani, tipizirani ugovor na potpis i da mu nitko nije objasnio što znači da je kredit vezan uz stranu valutu kao i da je kamata promjenjiva. Nadalje, kako iz izjave proizlazi da ga nitko od djelatnika banke nije upozorio da bi se on trebao posebno informirati o tome što predstavljaju pojedini uvjeti kredita, promjenljiva kamatna stopa, ulazna naknada, izlazna naknada kao i povezanost sa stranom valutom, te da mu je prilikom potpisivanja ugovora kod javnog bilježnika pročitan ugovor bez obrazloženja i objašnjenja, a kako tuženik tijekom postupka nije predlagao dokaze iz kojeg bi se moglo utvrditi da se o valutnoj klauzuli u CHF između pravnog prednika tužitelja TU i tuženika moglo pregovarati sud je pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) zaključio da se o spornoj odredbi u konkretnom predmetu nije pregovaralo, čime je navedena odredba ništetna, kao što je to i utvrđeno u kolektivnom sporu.

22. Neosnovan je i žalbeni navod da je prihvaćanjem financijskog izračuna stalnog sudskog vještaka Darka Prpića prvostupanjski sud pogrešno odlučio o osnovanosti visine tražbine tužitelja.

Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o. od 19. srpnja 2024. (str. 114.-139. spisa) proizlazi da je vještak izračunao ukupan iznos preplata zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju od dana isplate kredita do dana prijevremene otplate kredita, u iznosu od 913,22 Eur. Stranke su se na ročištu 25. studenog 2024. suglasile da se pročita nalaz i mišljenje, nisu tražile i dodatno usmeno saslušanje, a s obzirom na to da na matematički izračun nalaza i mišljenja nisu imale prigovore, a niti je tuženik predložio novo vještačenje suprotno žalbenim navodima pravilno je sud prihvatio nalaz i mišljenje u cijelosti.

23. Neosnovan je i žalbeni navod da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o istaknutom prigovoru zastare. Tužitelj ima prema dužniku, ovdje tuženiku, ista prava koja je imao ustupitelj prema dužniku do ustupanja, a to znači da je zastarni rok za tužitelja onaj zastarni rok koji se odnosi i na njegova prednika. U tom smislu je sud pravilno ocijenio da je tužba podnesena unutar općeg zastarnog roka iz čl . 225. ZOO-a računajući od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužba u ovom parničnom predmetu podnesena 13. lipnja 2023. (str. 1. spisa), dakle prije proteka općeg zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti presude (14. lipnja 2018.), stoga nije istekao petogodišnji zastarni rok, pa je i ovaj žalbeni navod neosnovan.

24. Žalbeni navod da je sud pogrešno odlučio o tijeku zateznih kamata također nije osnovan. Naime, u konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora pa se o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi čl. 1115. ZOO -a kojom je propisano da je nepošteni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Pravomoćna presuda donesena po kolektivnoj tužbi kojom je utvrđeno nepošteno postupanje tuženika kod ugovaranja valutne klauzule izražene u švicarskom franku uz koju je vezana glavnica i kamata, isključuje savjesnost tuženika kroz razdoblje otplate kredita, stoga je prvostupanjski sud pravilno odlučio o tuženikovom nepoštenju pa posljedično tome kamate na pojedine iznose dosudio od trenutka kada je tuženik stekao utužene iznose bez pravne osnove. Takvo shvaćanje zauzeto je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj su banke dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja (Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., Revd-3537/2023 od 21. studenog 2023., Revd-5487/2021 od 2. ožujka 2022., Revd 2597/2024-2 od 18. lipnja 2024.)

25. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli ništetne, s obzirom na to da je takvim odredbama došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost takvih odredbi. Stoga je valjalo potvrditi odluku suda u točkama I .i II. izreke.

26. Sud je u točki III. izreke dosudio trošak tužitelju koji je uspio u sporu na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a tuženik osim što navodi da pobija i odluku o trošku ne ukazuje na konkretne razloge zbog kojih bi obračun troškova postupka, kako ga je sačinio prvostupanjski sud i dosudio tužitelju bio nepravilan, a ovaj sud nije dužan u po službenoj dužnosti paziti na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. st. 2. ZPP-a). Ujedno je neosnovan žalbeni navod tuženika da tužitelju ne pripada pravo na trošak pristupa na ročište za objavu presude.

27. Osnovano žalitelj-tužitelj navodi da je sud pogrešno odbio njegov zahtjev za trošak pristupa na ročište za objavu presude. Naime, punomoćnik tužitelja je zatražio trošak za pristup na ročite za objavu presude (troškovnik str. 173. spisa) i pristupio je na ročište za objavu, stoga budući da mu je taj trošak stvarno i nastao trebalo ga je i dosuditi tužitelju u iznosu od 100,00 Eur uvećano za trošak PDV-a od 25%, ukupno 125,00 Eur. U preostalom dijelu pravilno je sud odbio tužiteljev zahtjev za trošak jer za podnesak od 28. studenog 2023. tužitelju ne pripada naknada po Tbr. 8.1. s obzirom na to da su u tom podnesku ponavljani navodi izneseni tijekom postupka što je sud pravilno zaključio kada je u tom dijelu odbio tužiteljev zahtjev za trošak.

28. Nadalje, tužitelju pripada s obzirom na to da je djelomično uspio svojom žalbom (VPS 100,00 Eur) i trošak sastav podneska-žalbe po Tb. 10. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 i 107/25) u iznosu 50,00 Eur uvećano za trošak PDV-a od 12,50 Eur, ukupno 62,50 Eur i trošak sudske pristojbe na žalbu prema Tbr. 3.(1) Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 50/26) u iznosu od 60,00 Eur, sveukupno 122,50 Eur, dok je za više zatraženi trošak u iznosu od 333,75 Eur valjalo odbiti kao neosnovan njegov zahtjev.

29. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a valjalo je djelomično potvrditi prvostupanjsku presudu i djelomično preinačiti na temelju odredbe čl. 373. ZPP-a.

Zagreb, 20. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Jelena Čuveljak