Poslovni broj: Ovr-905/2026-7

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Ulica Plemića Borelli 9

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

i

Z A K LJ U Č A K

Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, na temelju prijedloga višeg sudskog savjetnika Marina Vencla, u pravnoj stvari ovrhovoditelja Dr. Leopold Specht Beteiligungs und Vermögensverwaltung GmbH, Seilerstätte 7/9, Beč, Austrija, OIB: 34329796123, zastupanog po punomoćniku Mislavu Bežovanu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Miškulin Novak & Vukšić d.o.o. iz Zagreba, protiv ovršenika Općina Preko, Trg hrvatske nezavisnosti 2, Preko, OIB: 13458425443, zastupanog po punomoćnici Ani Smoljan, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Franko Kotlar, Ana Vidov & partneri d.o.o. iz Zadra, radi pravna sredstva ovršenika, 20. kolovoza 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prijedlog ovršenika od 02. lipnja 2026. za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev ovršenika za naknadu troškova ovog ovršnog postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troškova ovog ovršnog postupka.

z a k l j u č i o j e

Upućuje se ovršenik da u roku od 15 dana od dostave ovog zaključka pokrene parnicu protiv ovrhovoditelja radi proglašenja predmetne pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava nedopuštenim u smislu čl. 210. st. 2. u svezi sa čl. 52. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 06/24; dalje: OZ), a zbog žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. točka 7., 9. i 10. OZ-a.

Obrazloženje

1. Ovršenik Općina Preko je ovom sudu podnijela prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim navodeći kako je 12. svibnja 2026. Financijska agencija zaprimila zahtjev za izravnu naplatu po osnovi rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ovr-1322/2022-85 od 29. svibnja 2025. i rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ovr-1019/2025 od 18. ožujka 2026. kojim je potvrđeno navedeno rješenje Općinskog suda u Zadru, a u kojem se u točki IV. ovrhovoditelju priznaju troškovi ovršnog postupka u iznosu od 20.758,61 eura, te se nalaže ovršeniku da u roku od 8 (osam) dana po primitku rješenja ovrhovoditelju namiri navedeni iznos . Nadalje navodi da je u odnosu na navedeni ovršni postupak između stranaka 07. travnja 2025. sklopljen sporazum kojim su iste u cijelosti regulirale međusobne odnose glede troškova postupka, da je u navedenom sporazumu u čl. 3. ugovoreno da sporazumne strane suglasno utvrđuju da se ovršenik obvezuje isplatiti 08. travnja 2025. nesporni odvjetnički trošak u iznosu od 58.576,72 EUR uvećano za materijalne troškove ovrhovoditelja u iznosu od 2.610,67 EUR, da se ovrhovoditelj obvezuje odmah nakon što mu ovršenik dostavi dokaz da je izvršio isplatu nespornog odvjetničkog troška i materijalnih troškova podneskom predložiti sudu obustavu ovrhe bez odgode, da ovrhovoditelj zadržava pravo da popiše trošak ovršnom sudu , da ukoliko trošak od strane ovršnog suda bude određen u visini većoj od nespornog odvjetničkog troška uvećano za materijalne troškove da se ovršenik obvezuje po pravomoćnosti rješenja o trošku izvršiti isplatu na račun punomoćnika ovrhovoditelja razlike odvjetničkog troška ovrhovoditelja bez odgode, da je u čl. 5. st. 5.1. sporazuma ugovoreno da sporazumne strane potpisom sporazuma suglasno utvrđuju da jedna prema drugoj nemaju nikakvih daljnjih potraživanja na temelju ovršnog postupka opisanog u čl. 1. sporazuma, osim u slučaju da ovršni sud odredi ovršni trošak za predmetni postupak u visini većoj od one kako je određena u čl. 3.1. sporazuma. Kako iz rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ovr-1322/2022-85 od 29. svibnja 2025. koje je doneseno nakon sklapanja sporazuma proizlazi da je ovrhovoditelju priznat trošak u iznosu od samo 20.758,61 EUR, što svakako ne prelazi iznos koji je već isplaćen po sporazumu (58.576,72 EUR) to je jasno da ovrhovoditelj nije bio ovlašten pokrenuti postupak prisilne naplate, jer je tako ugovorio u samom sporazumu sa ovršenikom. Dakle, sam ovrhovoditelj je prema sklopljenom sporazumu priznao da je ovršni trošak koji potražuje 58.576,72 EUR-a, koji je ovršenik u cijelosti isplatio, te da ovrhovoditelj nema pravo na daljnji trošak osim ukoliko sud svojim rješenjem ne dosudi ovršni trošak u iznosu koji bi prelazio ugovoreni iznos od 58.576,72 EUR -a. Kako se rješenjem Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ovr-1322/2022-85 od 29.05.2025. u točki IV. ovrhovoditelju priznaje trošak ovršnog postupka u iznosu od 20.758,61 eura, što ne prelazi iznos od 58.576,72 EUR-a, to je jasno da ovrhovoditelj nema pravo na naplatu opisanog troška u iznosu od 20.758,61 eura, jer se toga odrekao sukladno čl. 3. st. 2. sporazuma. Predmetni zahtjev za izravnu naplatu nije na zakonu osnovan, jer su stranke sklopile pisani sporazum kojim su uredili svoje međusobne odnose vezano za ovršni trošak, ovrhovoditelj se odrekao ovršnog troška koji bi bio dosuđen od strane suda, osim u slučaju da sud dosudi trošak koji je veći od ugovorenog sporazumom, a što ovdje nije slučaj. S obzirom na činjenicu da je obveza ovršenika prestala, te da ne postoji osnova za prisilnu naplatu ovršnog troška u iznosu od 20.758,61 EUR, jasno je da je tražbina ovrhovoditelja prestala te da ista više ne postoji. Slijedom svega navedenog, predlaže donijeti rješenje kojim će proglasiti pljenidbu i prijenos nedopuštenim, te da naloži ovrhovoditelju da ovršeniku naknadi troškove ovog postupka.

2. U odgovoru na prijedlog ovrhovoditelj u cijelosti osporava navode ovršenika navodeći da je točno da su stranke sklopile izvansudski sporazum od 07. travnja 2025. kojim je isplaćen tada nesporni dio troška, da je preostali dio troška koji je ovrhovoditelj potraživao bio među strankama sporan jer ga je ovršenik odbijao platiti, da su upravo zbog toga stranke dogovorile da će se u odnosu na taj osporeni dio dati sudu da odluči o njemu sukladno zakonu, da je ovrhovoditelj preostali dio troška zatražio sudskim putem, a sud mu ga je pravomoćno i ovršno dosudio rješenjem Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Ovr-1322/2022-85 od 29. svibnja 2025. godine u iznosu od 20.758,61 EUR, da ovršenik sada iznosi potpuno apsurdnu i logički neodrživu tvrdnju da se ovrhovoditelj odrekao tog troška jer taj novodosuđeni iznos sam po sebi ne prelazi ranije isplaćenih 58.576,72 EUR, da ovršenik time namjerno miješa dvije potpuno različite stavke. Navodi da je sud dosudio trošak koji je veći od onoga što je ovršenik priznavao, i to veći za iznos iz rješenja, odnosno za 20.758,61 EUR i taj iznos predstavlja naknadno utvrđenu i pravomoćnu obvezu ovršenika, da taj trošak više nije i ne može biti sporan jer ga je sud pravomoćno i ovršno utvrdio kao opravdanu razliku povrh ranije isplaćenog iznosa, da je pokretanje izravne naplate zbog navedenog potpuno zakonito i osnovano. Nadalje navodi da je točno da su stranke tim sporazumom dogovorile isplatu nespornog odvjetničkog troška u iznosu od 58.576,72 EUR, uvećano za materijalne troškove od 2.610,67 EUR, da je jednako tako točno i da se ovrhovoditelj tim sporazumom nije odrekao prava da sud odluči o preostalom spornom trošku, nego upravo suprotno, da sporazum izrijekom predviđa da ovrhovoditelj zadržava pravo popisati trošak ovršnom sudu, a da će ovršenik po pravomoćnosti rješenja o trošku platiti iznos koji sud utvrdi kao osnovan, da je smisao sporazuma bio jasan, to jest da se nesporni dio troška plaća odmah, a sporni dio prepušta se odluci ovršnog suda, da se upravo to i dogodilo, da je ovrhovoditelj popisao trošak, ovršenik se protivio, sud je odlučio, a Županijski sud u Zagrebu prvostupanjsko je rješenje potvrdio, da je time obveza ovršenika postala pravomoćna i ovršna. Dakle, smisao članka 3.1. sporazuma nije bio zatvaranje cjelokupnog pitanja troška, nego upravo razdvajanje nespornog i spornog dijela troška. Nesporni dio troška ovršenik se obvezao platiti odmah, dok je za preostali sporni dio ovrhovoditelj izrijekom zadržao pravo popisati trošak ovršnom sudu. Time su stranke jasno ugovorile da plaćanje nespornog dijela nema učinak odricanja od daljnjeg troška, nego da će o tom daljnjem trošku odlučiti sud. Nakon što je sud pravomoćno dosudio iznos od 20.758,61 EUR, taj iznos predstavlja upravo sudski utvrđeni dodatni trošak povrh ranije plaćenog nespornog dijela, a ne novi ukupni trošak koji bi se matematički uspoređivao s već plaćenim iznosom od 58.576,72 EUR. Takvo tumačenje ovršenika izravno izokreće smisao sporazuma i pretvara klauzulu kojom je ovrhovoditelju sačuvano pravo na sudsko odlučivanje o trošku u klauzulu odricanja, što iz njezina teksta i svrhe očito ne proizlazi, da ovršenik u prijedlogu tvrdi da je tražbina ovrhovoditelja prestala , da je ta tvrdnja pravno i činjenično neodrživa, da se prestanak tražbine mora dokazati činjenicom koja je nastala nakon nastanka ovršne isprave činjenicom koja ovršeniku nije mogla biti ranije poznata ni ranije istaknuta, da ovdje toga nema. Navodi da se pravna neutemeljenost ovršenikova tumačenja sporazuma jasno vidi i iz njegova postupanja u ovršnom postupku, naime, da je točna teza ovršenika prema kojoj je isplatom nespornog dijela troška zatvoreno cjelokupno pitanje troškova, tada bi potpuno izostao svaki razuman pravni interes ovrhovoditelja da 14. travnja 2025. podnosi poseban podnesak radi dosude dodatnog troška u iznosu od 20.758,61 EUR, kao i svaki pravni interes ovršenika da protiv rješenja kojim je taj trošak dosuđen podnosi žalbu. Upravo suprotno, činjenica da je ovrhovoditelj taj trošak posebno zatražio, a ovršenik se protiv dosude tog troška posebno žalio, jasno pokazuje da se radi o zasebnom, dodatnom i sudski utvrđenom trošku, a ne o iznosu koji bi bio obuhvaćen ranijom isplatom, da je također u cilju uspjeha i s punim pravnim interesom ovrhovoditelj podnio i očitovanje na žalbu. Dakle, ovršenik vlastitom žalbom potvrđuje da rješenje o trošku za njega proizvodi novu, konkretnu i ovršivu obvezu, zbog čega je njegovo sadašnje tumačenje sporazuma očito naknadno konstruirano radi izbjegavanja plaćanja pravomoćno dosuđenog iznosa. Sukladno svemu navedenom predlaže odbiti prijedlog ovršenika te naložiti FINI isplatu zaplijenjenog iznosa na račun ovrhovoditelja, te obvezati ovršenika na naknadu troškova ovrhovoditelja.

3. Odredbom čl. 210. st. 1. OZ-a propisano je da nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju isprave iz čl. 209. st. 1. OZ-a, prema odredbi čl. 209. st. 5. OZ-a ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će se pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim. Nadalje, na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, na odgovarajući se način primjenjuje odredbe OZ-a o žalbi protiv rješenja o ovrsi (čl. 50. i 53. OZ-a)

4. Odgovarajuća primjena odredaba Ovršnog zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi sukladno čl. 210. st. 2. OZ-a podrazumijeva da sud prijedlog ovršenika za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim može prihvatiti ili odbiti, odnosno uputiti ovršenika u parnicu ako je isti u prijedlogu iznio žalbene razloge iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i toč. 9. - 11. OZ-a.

5. Prijedlog ovršenika nije osnovan. Naime, intencija zakonodavca iz članka 210. OZ- a prilikom dodjeljivanja sudu takvih ovlasti nije i ne može biti preispitivanje valjanosti odluka donesenih u ovršnom postupku, već je intencija zakonodavca da sud onemogući i proglasi pljenidbu i prijenos novčanih sredstava putem izravne naplate tražbine po Financijskoj agenciji nedopuštenim ukoliko bi takva tražbina primjerice bila već naplaćena, ili bi došlo do ukidanja ovršne isprave i sl., što u ovom postupku nije slučaj. Sud nije utvrdio postojanje razloga iz čl. 50. st. 1. OZ-a na koje pazi po službenoj dužnosti, kao niti postojanje bitnih povreda ovršnog postupka, odnosno pogrešnu primjenu materijalnog prava, a na što također pazi po službenoj dužnosti, sve sukladno čl. 50. točki 5. OZ-a, zbog čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

6. Ovršenik je zatražio trošak sastava prijedloga od 02. lipnja 2026. Zahtjev ovršenika za naknadu troškova postupka nije osnovan. Čl. 14. st. 5. OZ -a propisuje da je ovrhovoditelj dužan ovršeniku naknaditi troškove koje mu je neosnovano prouzročio. S obzirom da ovršenik nije uspio sa svojim prijedlogom budući je isti odbijen kao neosnovan, sud je stava da ovrhovoditelj nije neosnovano prouzročio troškove ovršeniku pa obzirom nisu ispunjene pretpostavke propisane čl. 14. st. 5. OZ-a, valjalo je odbiti zahtjev ovršenika za naknadu troškova postupka te odlučiti kao pod točkom II. izreke rješenja.

7. Ovrhovoditelju nije priznat trošak sastava podneska od 15. lipnja 2026. iz razloga što taj trošak nije bio potreban za provedbu ovršnog postupka, odnosno postupka izravne naplate. Naime, ovrhovoditelju je dostavljen prijedlog ovršenika na očitovanje, uvažavajući pri tome pravo stranaka da se očituju o zahtjevima i navodima protivne stranke. Međutim, stranka nema obvezu očitovanja, niti je očitovanje ovrhovoditelja u ovom slučaju bilo nužno za provedbu ovršnog postupka (tako i Županijski sud u Osijeku, poslovni broj: Gž Ovr-159/2025-2, od 3. ožujka 2025.). Primjenom članka 14. stavka 4. OZ-a, te ocjenjujući koji su troškovi bili potrebni za provedbu ovršnog postupka, to jest postupka izravne naplate, sud je odlučio kako je navedeno u točki III. izreke ovog rješenja.

8. S obzirom da u konkretnom slučaju prijedlog ovršenika predstavlja žalbu protiv rješenja o ovrsi, a ovršenik je sadržajno istaknuo žalbene razloge iz čl. 50. st. 1. točka 7., 9. i 10. OZ-a, na temelju odredbe čl. 52. st. 1. i 3. OZ, u svezi s odredbom čl. 210. st. 2. OZ-a, upućen je ovršenik na pokretanje parnice radi proglašenja spomenute izravne naplate nedopuštenom.

U Zadru, 20. kolovoza 2026.

Viši sudski savjetnik

Sutkinja

Marin Vencl

Neva Lukin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba u roku od 8 (osam) dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi putem ovog suda za drugostupanjski sud, pisano u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

Protiv ovog zaključka nije dopušten pravni lijek (čl. 11. st. 5. Ovršnog zakona)

DNA:

1. Ovrhovoditelju po punomoćniku

2. Ovršeniku po punomoćniku

Na znanje: FINA