REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2678/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jelene Čuveljak, predsjednice vijeća, Tatjane Kujundžić Novak, suca izvjestitelja i Nevenke Baran, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Beben d.o.o., Bosna i Hercegovina, Sarajevo, Prijedor, Svale bb, OIB: 55119671613, kojeg zastupa punomoćnik Mislav Bradvica, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Bradvica Marić Wahl Cesarec, Zagreb, protiv tuženika HOK-OSIGURANJE d.d., Zagreb, Capraška ulica 6, OIB: 00432869176, kojeg zastupa punomoćnica Iva Pezić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Olujić, Pezić & Partneri d.o.o., Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika i tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2427/2024-97 od 24. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 20. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2427/2024-97 od 24. travnja 2026. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 4.880,17 EUR sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 2.671,54 EUR od 24. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a na iznos od 2.208,63 EUR od 5. ožujka 2020. do isplate, sve po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a u slučaju promjene po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana i u točkama III. i V. izreke.

II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2427/2024-97 od 24. travnja 2026. u točki II. izreke i točki IV. izreke u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za trošak u iznosu od 2.116,31 EUR kao neosnovan.

III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2427/2024-97 od 24. travnja 2026. u dijelu točke I. izreke u odnosu na tijek zatezne kamate na iznos od 2.671,54 EUR i točki IV. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužiteljev zahtjev za trošak u iznosu od 1.237,17 EUR i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate koja na iznos od 2.671,54 EUR teče od 31. prosinca 2019. do 23. travnja 2026.

2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.237,17 EUR u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 432,56 EUR, kao neosnovan.

V. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 503,08 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku HOK-OSIGURANJE d.d. Zagreb, Capraška ulica 6, OIB: 00432869176, isplatiti tužitelju Beben d.o.o., Bosna i Hercegovina, Sarajevo, 79101 Prijedor, Svale BB, OIB: 55119671613, iznos od 4.880,17 EUR sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 2.671,54 EUR od 31. prosinca 2019. do isplate, a na iznos od 2.208,63 EUR od 5. ožujka 2020. do isplate, sve po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a u slučaju promjene po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 2.480,51 EUR sa zateznim kamatama i zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 2.208,63 EUR počev od 31. prosinca 2019. do 4. ožujka 2020., kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.023,34 sa zateznim kamatama tekućom od 24. travnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a u slučaju promjene po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.353,48 EUR sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu do 3.500,00 EUR sa zateznim kamatama, kao neosnovan.“

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud temeljem dokaza u spisu (posebice službenih bilješki o izjavama danih pred policijskim djelatnicima, saslušanjem svjedoka i prometnim vještačenjem) utvrdio da je do prometne nezgode došlo na način da je u noćnim uvjetima, odmah nakon izlaska iz nepreglednog zavoja na ravni dio ceste, došlo do naleta vozila osiguranika tuženika u poluprikolicu tužitelja. Pritom se osiguranik tuženika kretao 70 km/h, vozilo tužitelja 10 km/h, dok je dozvoljena brzina kretanja jednaka prilagođenoj brzini kretanja na toj dionici u noćnim uvjetima za duga i kratka svjetla od 60 km/h. Nadalje, sud je utvrdio da u slučaju i da se osiguranik tuženika kretao dozvoljenom i time prilagođenom brzinom kretanja od 60 km/h, to ne bi uspio izbjeći sudar u vozilo tužitelja. Stoga je zaključio da je osiguranik tuženika isključivo kriv za štetni događaj pa je prihvatio tužbeni zahtjev na temelju odredbe iz čl. 1072. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.) Odluka o trošku postupka donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP).

3. Tuženik je protiv točke I., III. i V. izreke podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da ono što je sud mogao utvrditi temeljem iskaza svjedoka UC, proizlazi kako se i on sa skupom vozila iz kojeg je dimilo mimoišao „oko pola 9 ili 9“, dakle najmanje 40 minuta prije nezgode. Iz iskaza svjedoka ĆC proizlazi kako se isti kretao iza kamiona tužitelja preko 6-7 km te da je iz kamiona neprekidno izlazio gusti crni dim, slijedom iznesenog, zaključak suda o tome kako vozač skupa vozila u konkretnoj prometnoj situaciji nije mogao napraviti ništa da bi izbjegao predmetni nalet, ne samo da ne proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka Šimunovića i Jakoplića koje sud uopće ne preispituje, već je suprotno iskazu svjedoka kojeg prihvaća u cijelosti te ispravama koje prileže spisu. Nadalje, zaključak suda o tome kako je osiguranik tuženika u konkretnom slučaju pravodobno mogao vidjeti skup vozila, posebice donji dio vozila i reflektirajuće oznake uopće se ne može ispitati budući iz usmenog očitovanja vještaka Šimunovića i Jakoplića jasno proizlazi kako veličina i gustoća dimne zavjese (čije je postojanje usput rečeno vozač skupa vozila čak i negirao). Budući ni vještak Šimunović ni Jakoplić nisu mogli utvrditi uzrok kvara, a niti su imali podatke o vremenskim prilikama, ostaje nejasno kako je to sud onda utvrdio gustoću i veličinu dimne zavjese pa se u tom dijelu presuda ne može ni ispitati. Ni vještak Šimunović, ni vještak Jakoplić čije nalaze i mišljenja sud ne preispituje ni u kojem dijelu svog nalaza ne navode da osiguranik tuženika mogao vidjeti donji dio skupa vozila, a kako to u obrazloženju navodi sud. S tim u svezi sud u obrazloženju čak nastoji sugerirati kako je i osiguranik tuženika priznao kako gornji dio prikolice nije bio prekriven dimom što je potpuno suprotno iskazu istog razlozi kojima sud obrazlaže svoju ocjenu nalaza vještaka su nejasni, nerazumljivi i neprihvatljivi budući se isti svode na paušalne navode o tome da sud propustio na nedvojbeni način utvrditi činjenice od kojih ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva što je dovelo do povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 261. ZPP-a. Povrh svega, upravo iz nalaza i mišljenja vještaka Jakoplića za kojeg sud navodi kako ga u pogledu utvrđene dinamike prihvaća u cijelosti jasno proizlazi kako je vozač teretnog skupa vozila nezgodu mogao izbjeći paljenjem sva četiri pokazivača smjera. Iz istih razloga nije moguće ispitati ni odluku u dijelu utvrđenog broja dana potrebnih da se pribavi prikolica, dok je obrazloženje suda u pogledu troška najma suprotno detaljno obrazloženom nalazu i mišljenju vještaka Jakoplića pri čemu sud tužitelju za najam zamjenske prikolice priznaje cijenu po kojoj bi mjesečni najam iznosio isto koliko i vrijednost neoštećenog vozila, a na što ni jedan poduzetnik zasigurno ne bi pristao Sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio zakonsku zateznu kamatu na iznos koji se odnosi na totalnu štetu od dana traženja 31. 12. 2019. Pogrešna je i odluka o trošku budući sud tužitelju dvaput sudi trošak sastava žalbe, prvo u iznosu od 200,00 EUR, a potom i u iznosu od 250,00 EUR, sve uvećano za PDV, a potom dvaput spominje i troškove vještačenja. Predlaže da ovaj sud preinači presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u smislu žalbenih navoda, taži trošak sastava žalbe u iznosu od 503,08 EUR, podredno ukine presudu prvostupanjskog suda i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Tužitelj je podnio žalbu protiv presude, a iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali na točku II. i IV. izreke presude zbog svih žalbenih razloga. Navodi da je sud pogrešno utvrđuje činjenično stanje suprotno nalazima i mišljenjima vještaka kada utvrđuje koliko je dana bilo potrebno da se pribavi nova polu prikolica. U točki 46. navodi: razlika u vještačenjima je u odnosu na broj dana potrebnih da se pribavi nova poluprikolica u vještu vještaka Šimunovića je to 17 radnih dana, a u vještvu Jakoplića je to 21 radnih dana. Te je sud i ovoj situaciji, primijenio čl. 223. ZPP-a i s obzirom na minimalnu razliku između 17 i 21 dan primijenio srednju vrijednost od 19 dana (17 dana+21dana):2=19 dana. U dopuni nalaza i mišljenja od 14. srpnja 2025. vještak Šimunovića navodi: Početkom 2020. godine za nabavku poluprikolice kao što je tužiteljeva trebalo je prosječno oko 17 radnih dana, tj. 3 do 4 tjedna. U nalazu i mišljenju od 8. siječnja 2026. vještak Jakoplić navodi: Za kupnju, dovoz, po potrebi carinjenje i registraciju drugog priključnog vozila je tužitelju bilo potrebno prosječno oko 15 radnih dana (tri tjedna), a s uračunata tri vikenda sveukupno 21 dan. Srednja vrijednost iz nalaza g. Šimunovića iznosi 24,5 dana. (21+28)/2=24,5 Ako onda uzmemo tu vrijednost i broj dana koji je utvrdio g. Jakoplić (21 dan), dobijemo 22,75 dana. Stoga je sud trebao uzeti da je za nabavu nove prikolice bilo potrebno 23 dana. Sud je iznos zakupa računao i uzeo u obzir po ugovoru koji je u spis dostavio tužitelj, već uz tužbu od 300,00 KM po danu. Time se sud koristio vrijednosti od 300,00 KM, uvećanoj za PDV od 17%. Slijedom navedenog, pogrešno je utvrđeno činjenično stanje. Sud čini bitnu povredu odredbi parničnog postupka jer pri računanju troškova nije uzeo u obzir činjenicu da je tužitelj uspio u potpunosti dokazati osnovu zahtjeva, odnosno uspio je sa osnovom u cijelosti (100%). Sukladno praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud je bio dužan odrediti uspjeh stranaka u sporu na način da postotku uspjeha u osnovi pribroji postupak uspjeha u visini te izračuna aritmetičku sredinu te dvije vrijednosti koja predstavlja konačan postotak uspjeha u sporu. Tek potom je sud od postotka stranke koja je u većoj mjeri uspjela trebao oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela. Sud je uspjeh stranaka u sporu trebao utvrditi na sljedeći način: uspjeh tužitelja: (100% osnove + 66,30% visine) / 2 = 83,15% uspjeh tuženika 16,85% pravo na troškove tužitelja:

83,15% - 16,85% = 66,30% ovom slučaju, Sud je odredio uspjeh tužitelja u sporu uzevši u obzir samo visinu, čime su povrijeđena pravila iz članka 154. Zakona o parničnom postupku. (Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-6/2024 od 14. svibnja 2025. - Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 181/2024 od 5. ožujka 2024.- Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 953/2021 od 13. veljače 2024.) Predlaže preinačiti pobijanu presudu. Potražuje i troškove sastava žalbe i pristojbe na žalbu u iznosu od 432,56 EUR.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Tuženikova i tužiteljeva žalba su djelomično osnovane.

7. Pobijanu presudu ovaj je drugostupanjski sud ispitao u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. i čl. 381. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava i utvrdio da je presuda pravilna i zakonita osim u dijelu odluke o trošku gdje je sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u ukupnom iznosu od 4,880,17 EUR, a koji se odnosi na štetu nastalu na priključnom vozilu tužitelja u iznosu od 2,671,54 EUR i na štetu nastalu tužitelju zbog najma drugog priključnog vozila u iznosu od 2.208,63 EUR, a do čega je došlo jer tužitelj nije mogao zbog prometne nezgode koristiti svoje priključno vozilo za obavljanje redovnih poslovnih aktivnosti.

9. Između stranaka nije sporna pasivna legitimacija i nastanak štetnog događaja. Također, između stranaka nije sporno da je tuženik tužitelju isplatio na temelju sporazuma iznos od 2.598,50 EUR, koji se odnosi na imovinsku štetu na vozilu – totalnu štetu u iznosu od 1.350,00 EUR, imovinsku štetu – najam vozila u iznosu od 1.165,50 EUR i troškove zastupanja po odvjetniku u iznosu od 83,00 EUR (str. 26 spisa).

10. U ovom žalbenom postupku sporna je (su)odgovornost za nastanak štetnog događaja, iznos štete na vozilu i visina štete, te visina najma i obračun troškova postupka.

11. Naime iz isprava u spisu, a na koje se sud poziva, odnosno iz obveznog prekršajnog naloga PU karlovačke, PP Ozalj, klasa: 511-05-10/05-4-62-1/2019 od 31. prosinca 2019. (listovi 75. i 76. spisa) proizlazi da je PC (vozaču vozila osiguranog kod tuženika) stavljeno na teret da nije držao potreban razmak kada se kretao iza drugog vozila tako da ne ugrožava sigurnost prometa uslijed čega je prednjim dijelom vozila sustigao i udario u stražnji dio priključnog vozila u vlasništvu tužitelja, čime je počinio prekršaj iz čl. 109. st. 1. i čl. 163. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22., 114/22.; dalje: ZSPC). Isto proizlazi iz zapisnika o očevidu od 6. siječnja 2020. (str. 79. do 83. spisa), kao i iz izvješća o poduzetom od 31. prosinca 2021. (str. 91 spisa). Nadalje Iz sporazuma o namirenju proizlazi da je tuženik isplatio tužitelju ukupan iznos od 2.598,50 EUR, koji se odnosi na imovinsku štetu na vozilu – totalnu štetu u iznosu od 1.350,00 EUR, imovinsku štetu – najam vozila u iznosu od 1.165,50 EUR i troškove zastupanja po odvjetniku u iznosu od 83,00 EUR (str. 26 . spisa).

12. Odredbom čl. 1072. ZOO-a je propisano kad je šteta prouzročena pogonom dvaju ili više vozila, svu štetu snosi vlasnik vozila koji je isključivo kriv za štetni događaj (st. 1.). Ako postoji obostrana krivnja, svaki vlasnik odgovara drugomu za njegovu štetu razmjerno stupnju svoje krivnje (st. 2.). Ako nema krivnje nijednog, vlasnici odgovaraju na jednake dijelove ako pravičnost ne zahtijeva što drugo (st. 3.). Krivnjom vlasnika smatra se i krivnja osobe kojom se on poslužio prilikom nastanka štetnog događaja ili kojoj je vozilo povjerio (st. 4.).

13. Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda (dinamike štetnog događaja) proizlazi da se 30. prosinca 2019. dogodila prometna nezgoda u mjestu Žakanje u kojoj su sudjelovali EC, koji je upravljao vozilom reg. oznaka [registarska oznaka], osiguranim kod tuženika, i LC, koji je upravljao skupom teretnih vozila i to vučnim vozilom reg. oznaka [registarska oznaka] i priključnim vozilom reg. oznaka [registarska oznaka]. Sud je utvrdio da je do prometne nezgode došlo na način da je u noćnim uvjetima, odmah nakon izlaska iz nepreglednog zavoja na ravni dio ceste, došlo do naleta vozila osiguranika tuženika u poluprikolicu tužitelja. Pritom je sudarna brzina osiguranika tuženika 69,5 km/h - 70 km/h, skupa vozila osiguranog kod tužitelja 10 km/h, dok je dozvoljena brzina kretanja, koja je jednaka prilagođenoj brzini kretanja na toj dionici u noćnim uvjetima za duga i kratka svjetla 60 km/h. Također, sud je utvrdio da prije samog mjesta štetnog događaja, a i 350 m prije mjesta štetnog događaja, nije bilo sigurnog mjesta na kojem je vozač skupa vozila osiguranog kod tužitelja morao zaustaviti svoje vozilo.

14. Neosnovan je žalbeni navod tuženika o obostranoj krivnji sudionika prometne nezgode.

15. Pravilno je sud zaključio da brzina kojom se kretao osiguranik tuženika nije bila primjerena noćnim uvjetima na cesti, odnosno brzina pri kojoj je vozač vozila osiguranog kod tuženika mogao pravovremeno i na siguran način za imovinu i ljude zaustaviti svoje vozilo. Vozač vozila osiguranog kod tuženika trebao je moći pravovremeno reagirati i u takvoj nepredviđenoj situaciji jer su i takve situacije koje se mogu očekivati u prometu.

16. Pritom iz isprava u spisu proizlazi i što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da vozač vozila osiguranog kod tužitelja nije imao mjesto gdje bi mogao sigurno zaustaviti svoje vozilo čak i 350 m prije samog štetnog događaja. Naime, odredbom čl. 78. ZSPC-a propisano je da se vozač ne smije zaustaviti ili parkirati vozilo na mjestu na kojem bi ono ugrožavalo sigurnost drugih sudionika u prometu ili predstavljalo smetnju za normalan tok prometa ili kretanje pješaka. Kamion -skup vozila se kretao 10 km na sat i neovisno o tome što je ispuštao gusti dim iza sebe, a s obzirom na to nije bilo sigurnog mjesta za zaustavljanje nije mogao poduzeti ništa da do štetnog događaja ne dođe, te nema doprinosa vozača skupa vozila za nastanak štetnog događaja. Pritom je potrebno ukazati da su vještaci Šimunović i Jakoplić, suglasno naveli da je vozač vozila osiguranog kod tuženika mogao pravovremeno sa kratkim, i dugim svjetlima na razini izvjesnosti vidjeti skup vozila i da do štetnog događaja ne bi došlo da je upotrijebio dužnu pažnju pri vožnji, s obzirom na to da je skup vozila bio označen sa retro reflektirajućim oznakama, a što proizlazi iz fotografija uzetih nakon očevida.

17. Dakle, krivnja osiguranika tuženika se sastoji u tome što se u suprotnosti s odredbom čl. 53. st. 1. ZSPC-a kretao svojim vozilom brzinom većom od dopuštene i više od prilagođene brzine, te u skladu s odredbom čl. 109. st. 1. i čl. 163. st. 1. ZSPC-a. nije držao potreban razmak prilikom udara na priključno vozilo tužitelja. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika o suodgovornosti tužitelja.

18. Nastalu štetu sud je u postupku utvrdio temeljem nalaza vještaka Šimunović i Jakoplić, prema kojima je razlika u samoj visini štete bila 20,92 EUR. Stoga je sud, nakon provođenja tri vještačenja, dva dopunska, saslušanja u tri navrata vještaka, odlučio, koristi srednju vrijednosti između navedena dva iznosa totalne štete – odnosno iznos od 4.021,54 EUR (4.011,08 + 4.032,00 EUR): 2 = 4.021,54 EUR), sve primjenom čl. 223. ZPP-a. Ovo stoga jer je razlika od cca 20,00 EUR minimalna čime je sud primijenio srednju vrijednost. Ista takva razlika u vještačenjima je u odnosu na broj dana potrebnih da se pribavi nova poluprikolica – u vještvu vještaka Šimunovića je to 17 radnih dana, a u vještvu Jakoplića je to 21 radnih dana. Stoga je sud i ovoj situaciji, primijenio čl. 223. ZPP-a i s obzirom na minimalnu razliku između 17 i 21 dan – primijenio srednju vrijednost od 19 dana (17 dana + 21 dana): 2 = 19 dana, što prihvaća i ovaj sud.

19. Osnovan je žalbeni navod tuženika da je sud pogrešno dosudio tužitelju zatezne kamate na iznos od 2.671,54 EUR od 31. prosinca 2019. (štetni događaj je bio 30. prosinca 2019.).

20. Prema odredbi st. 1. čl. 1089. ZOO-a oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete tako i izmakle koristi. Prema odredbi iz st. 2. tog članka visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, osim slučaja kad zakon određuje što drugo.

21. Tužitelji su u ovom postupku ostvarili naknadu obične štete -imovinske koja se sastoji u oštećenju skupa vozila, a visina štete je utvrđena vještačenjem u postupku, dakle, visina štete je utvrđena prema cijenama u vrijeme donošenja prvostupanjske presude.

22. Zatezne kamate po svojoj pravnoj naravi su sankcija zbog zakašnjenja u ispunjenju novčane obveze. U konkretnom slučaju obveza tuženika na isplatu dosuđene naknade štete tužitelju koja nije popravljena, određena je prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke dospjele danom presuđenja, od kada počinje obveza tuženika na isplatu zateznih kamata. (Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-7/2017-2 od 20. svibnja 2020., Rev 1096/06-2 od 9. srpnja 2008.) Stoga je u tom dijelu osnovan tuženikov žalbeni navod i valjalo je u tom dijelu preinačiti točku I. izreke.

23. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je sud dosudio zatezne kamate koje teku na iznos zakupnine od 2.208,63 EUR od 5. ožujka 2020 ., kao dana kada je ovaj oblik štete, po svojoj osnovi i visini nastao. Naime, tada je osiguranik tužitelja platio iznos zakupnine na ime zakupa priključnog vozila. Pritom tijekom postupka nije bilo dovedeno u sumnju da tužitelji predmetnu štetu nisu platili, dakle radi se o repariranoj šteti.

24. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da je sud trebao zaključiti da je za nabavu nove prikolice bilo potrebno 23 dana, a ne 19 dana. Naime, u vještvu vještaka Šimunovića je za nabavu nove prikolice bilo potrebno 17 radnih dana, a u vještvu Jakoplića je to 21 radni dan. Stoga je sud i ovoj situaciji, primijenio čl. 223. ZPP-a i s obzirom na minimalnu razliku između 17 i 21 dan – primijenio srednju vrijednost od 19 dana (17 dana + 21 dana): 2 = 19 dana, što prihvaća i ovaj sud. Sud je iznos zakupa računao i uzeo u obzir po ugovoru koji je u spis dostavio tužitelj, već uz tužbu od 300,00 KM po danu. Time se sud koristio vrijednosti od 300,00 KM, uvećanoj za PDV od 17 % = 351,00 KM za jedan dan zakupa, sve prema ugovoru kojeg stranke nisu pobijale i prema računu koji je izdan za zakup priključnog vozila koji je osiguranik tužitelja platio.

25. O troškovima postupka sud je pravilno odlučio na temelju odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a kao i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova zarad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 i 107/25). Međutim, sud je pogrešno izračunao postotak uspjeha u sporu tužitelja. Sud je uspjeh stranaka u sporu trebao utvrditi na sljedeći način: Tužitelj je s osnovom uspio 100% s visinom 66,30%, dakle 166,30%:2 = 83,15% kada se od toga oduzme uspjeh tuženika 16,85% dobije se iznos od 66,30% što predstavlja postotak tužiteljeva uspjeha u sporu.

26. Tužitelju je valjalo priznati slijedeći trošak:

- trošak sastava odštetnog zahtjeva u iznosu od 200,00 EUR na temelju Tbr. 32. 1. Tarife,

- trošak sastava podnesaka od 4. listopada 2022., 9. studenog 2022., 11. travnja 2025. i 21. srpnja 2025., za svaki po 200,00 EUR na temelju Tbr. 8.1.u vezi s Tbr. 7.1.,

- troškove zastupanja na ročištima 23. rujna 2021., 11. studenog 2021., 30. ožujka 2022., 12. listopada 2022., 30. siječnja 2023., 21. svibnja 2025. i 2. travnja 2026., za svako iznos od 200,00 EUR na temelju Tbr. 9.1 u vezi s Tbr. 7.1,

- trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 EUR na temelju Tbr. 10.1. Tarife, - trošak PDV-a 25% u iznosu od 662,50 EUR ukupno 3.312,50 EUR. S obzirom na njegov uspjeh u sporu 66,30% pripada mu pravo na trošak u iznosu od 2.196,19 EUR uvećano za trošak sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 120,14 EUR, na žalbu u iznosu od 120,00 EUR, i troškove vještačenja u iznosima 398,17 EUR i 400,00 EUR te troškove svjedoka u iznosu od 26,01 EUR, sveukupno 3.260,51 EUR. Stoga je trebalo preinačiti u dijelu točke IV. izreke i dosuditi tužitelju trošak u iznosu od 1.237,17 EUR, a za razliku gdje je odbijen njegov zahtjev za trošak u iznosu od 2.116,31 EUR, potvrditi odluku suda.

27. Tužitelju i tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka s obzirom na to da su sa svojim žalbama djelomično uspjeli i to u odnosu na sporedni dio zahtjeva (tužitelj u odnosu na odluku o trošku, a tuženik u odnosu na tijek zatezne kamate).

28. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a djelomično potvrditi presudu prvostupanjskog suda i djelomično preinačiti na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a.

Zagreb, 20. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

dr. sc. Jelena Čuveljak