REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-107/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja dr. sc. Jelena Čuveljak, u pravnoj stvari tužitelja AUTO KANTOCI d.o.o., OIB 61995520253, Zagreb, Samoborska cesta 118b, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., OIB 94472454976, Zagreb, Listopadska ulica 2, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1456/25 od 10. studenog 2025., 20. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1456/25 od 10. studenog 2025. u točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Trgovački sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-1456/25 od 10. studenog 2025. naložio je tuženiku platiti tužitelju iznos od 273,80 EUR sa zateznim kamatama od 14. veljače 2025. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka I. izreke). Točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu zateznih kamata na iznos od 273,80 EUR preko stope koja se odnosi na ostale odnose pa do stope zatezne kamate koja se odnosi na trgovačke ugovore. Točkom III. izreke naložio je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 144,91 EUR sa zateznim kamatama od 10. studenog 2025. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose. Točkom IV. izreke odbio je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 69,14 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik iz čijeg sadržaja proizlazi da je pobija u točkama I. i III. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 114,04 EUR.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Presuda u pobijanom dijelu je ispitana na temelju odredaba članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje: ZPP), pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a), osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. stavak 2. ZPP -a), imajući u vidu odredbu članka 467. stavka 1. ZPP-a.

6. Kako je ovaj spor u smislu odredbe članka 502. stavka 1. ZPP -a spor male vrijednosti, presuda ili rješenje kojima se on završava može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP -a (osim zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U smislu odredbe članka 467. stavka 1. ZPP-a žalba se ne može izjaviti zbog relativno bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa tuženikovi žalbeni navodi izneseni u tom pravcu nisu uzeti u razmatranje, kao ni takvi navodi izneseni u okviru dopuštenih žalbenih razloga.

7. Predmet spora je potraživanje tužitelja u iznosu od 273,80 EUR na temelju Ugovora o ustupu tražbine koji je s tužiteljem sklopio ĆD kao ustupitelj, čije vozilo je oštećeno u prometnoj nesreći, a za koje je s tuženikom imao sklopljen ugovor o kasko osiguranju, prenijevši na tužitelja svoje potraživanje koje je imao prema tuženiku kao osiguratelju. Prvostupanjski sud je utvrdio spornim aktivnu i pasivnu legitimaciju, odgovornost za štetu i visinu štete.

8. Prvostupanjski sud je utvrdio da je ĆD Ugovorom o ustupu potraživanja prenio svoje potraživanje od tuženika u iznosu od 273,80 EUR tužitelju te da tuženik nije sporio da je bio obaviješten o tom ustupu. Stoga je primjenom odredbe članka 80. stavka 1. i članka 84. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) zaključio da je tužitelj aktivno legitimiran potraživati isplatu utuženog iznosa.

9. Utvrdivši nespornom činjenicu da je tuženik isplatio nesporni iznos štete po predmetnom štetnom događaju u iznosu od 3.093,40 EUR od ukupno traženih 3.367,20 EUR te da je u svojoj ponudi na listu 13. spisa procijenio štetu na vozilu u iznosu od 3.093,40 EUR, ocijenio je neosnovanim tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije.

10. U odnosu na tuženikovo osporavanje odgovornosti za štetu, prvostupanjski sud taj prigovor ocjenjuje paušalnim budući da nije jasno što tuženik podrazumijeva pod tim osporavanjem s obzirom na to da se konkretno radi o kasko osiguranju i potraživanju osiguranika prema tuženiku, a koje je preneseno na tužitelja.

11. Prvostupanjski sud zaključuje da oštećenik može slobodno izabrati servis u kojem će popraviti svoje vozilo te da ga nije bio dužan popraviti u onom servisu koji mu je preporučio tuženik te da okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe članka 1092. ZOO-a.

12. Stoga je naložio tuženiku plaćanje utuženog iznosa s pripadajućim zateznim kamatama od 14. veljače 2025., kako to tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom, a što je kasnije od dana podnošenja odštetnog zahtjeva oštećenika.

13. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije i promašene pasivne legitimacije, nastanak štete i odgovornost za nastanak štetnog događaja, da je pogrešno ocijenio osnovanom osnovu i visinu tužbenog zahtjeva glede slobode izbora vlasnika vozila u pogledu radionice u kojoj će popraviti vozilo te ukazuje na odredbu članka 1092. stavka 1. ZOO-a. Ističe da presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati jer nema valjanih razloga o odlučnim činjenicama, zbog čega je presuda obuhvaćena i bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Smatra i da tužitelj cesijom nije preuzeo pravo potraživanja zateznih kamata.

14. U postupku donošenja pobijane presude, ni u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje je ovaj sud dužan pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju tuženik ukazuje u žalbi. Prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Razlozi iz obrazloženja pobijane presude u suglasnosti su s ispravama u spisu.

15. Analizirajući i ocjenjujući razloge sadržane u obrazloženju pobijane odluke, u odnosu na žalbene navode, a sve u vezi s relevantnim zakonskim odredbama, utvrđenje je ovog suda da njima tuženik nije uspješno osporio prosudbe i utvrđenja prvostupanjskog suda koji je, u zakonito provedenom postupku, pravilnom primjenom materijalnog prava, pravilno i zakonito odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

16. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije primijenivši odredbu članka 81. stavka 1. i članka 84. stavka 1. ZOO-a budući da je između vlasnika vozila ĆD kao ustupitelja i ovdje tužitelja kao primatelja sklopljen Ugovor o ustupu tražbine, i to upravo za predmetnu tražbinu. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tužitelj aktivno legitimiran potraživati isplatu utuženog iznosa.

17. Pravilno je ocijenio neosnovanim i prigovor promašene pasivne legitimacije. To iz razloga jer iz izvida štete (list 10. spisa) proizlazi da je upravo tuženik izvršio izvid štete na vozilu oštećenika ĆD u povodu predmetne prometne nesreće od 7. siječnja 2025. te je navedeno da je izvid štete izvršen na temelju police broj [broj police], da se radi o djelomičnoj šteti, dok iz ponude tuženika (list 13. spisa) proizlazi da upravo tuženik kao odgovorni osiguratelj po odštetnom zahtjevu oštećenika iz predmetne prometne nesreće dostavlja BD kao oštećeniku navedenu ponudu, a da visinu štete procjenjuje kao cjelokupnu naknadu štete na iznos od 3.093,40 EUR.

18. Slijedom toga uzimajući u obzir Izvid štete i ponudu tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio povezanost predmetnog štetnog događaja i nastanka štete te odgovornost tuženika kao osiguratelja štetnika po polici broj [broj police] (na koji ugovorni odnos temeljem police kasko osiguranja se sam tuženik poziva i u žalbi), pravilno utvrdivši da se sporan iznos štete odnosi na razliku u cijeni sata rada koju tužitelj naplaćuje za svoje usluge i cijeni sata rada koju tuženik priznaje. Takvo pravno shvaćanje izraženo je i u odluci ovog suda poslovni broj Pž-2291/2025-3 od 30. rujna 2025. u sporu između istih stranaka glede drugog štetnog događaja.

19. U odnosu na žalbene navode glede visine same tražbine, valja ukazati kako između stranaka nije sporno da je cijena satnice rada tužitelja veća od one koju priznaje tuženik te da tuženik takvu višu satnicu nije platio zbog čega tužitelj tu razliku potražuje predmetnom tužbom.

20. Prema ocjeni ovog suda činjenica da tuženik kao osiguravatelj odgovorne osobe ne prihvaća visinu satnice rada ovlaštenog servisera (tužitelja) nije od nikakvog utjecaja na njegovu dužnost da taj trošak nadoknadi, posebno imajući u vidu kako obujam rada nije sporan, dok tuženik nije ni iznio činjenicu da je ugovorno ograničio glede visine satnice popravka, niti da je u sporno vrijeme imao takav ograničavajući ugovor sa serviserima, a takvo ograničenje ne postoji niti u zakonu.

21. Ovaj sud prihvaća stav prvostupanjskog suda o tome da oštećenik može slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo u mjestu svog boravišta, u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila po cijeni koju taj servis redovito naplaćuje svojim klijentima, a ukoliko i postoje druge radionice s jeftinijom cijenom radnog sata, da nije riječ o eventualnom doprinosu oštećenika šteti iz odredbe članka 1092. ZOO-a kao i da tuženik nema ovlast niti pravo određivati autoservisima cijene sata rada. Takav stav izražen je u mnogim sudskim odlukama sličnog predmeta spora.

22. Prema ocjeni ovog suda, odredba stavka E.2. postupka koja predviđa da tuženik „...ima pravo odrediti mjesto popravka vozila ili organizirati i izvršiti popravak vozila“, ako se tumači kao pravo tuženika da onemogući oštećeniku izbor nekog drugog mjesta popravka, u suprotnosti je s pravom osiguranika da sam slobodno odabere gdje će popraviti vozilo, pa samo po sebi ne može biti argument za uskratu plaćanja razlike u cijeni u situaciji kada oštećenik odabere neki alternativni i skuplji servis. U situaciji u kojoj je opseg radova i sati potrebnih da alternativni od strane oštećenika odabrani servis izvrši potrebne popravke radi naturalne restitucije nesporan, tj. sporna je jedino cijena sata tih radova, navedena odredba Uvjeta tuženika ne može biti argument za uskratu plaćanja razlike u cijeni. Stoga činjenica da tuženik kao osiguravatelj ne prihvaća visinu satnice rada ovlaštenog servisera (tužiteljice) nije od nikakvog utjecaja na njegovu dužnost da taj trošak nadoknadi, posebno imajući u vidu kako obujam rada nije sporan, dok tuženik nije ni iznio činjenicu da je ugovorno ograničio glede visine satnice popravka, niti da je u sporno vrijeme imao takav ograničavajući ugovor sa serviserima, a takvo ograničenje ne postoji niti u zakonu (tako i u presudi ovog suda poslovni broj Pž -3786/2022-2 od 26. travnja 2023., Pž-3616/2024-2 od 25. rujna 2024. i Pž-4499/2024-4 od 22. svibnja 2025.).

23. S obzirom da sukladno odredbi članka 81. stavka 1. ZOO-a s tražbinom na primatelja prelaze i sporedna prava, pa tako i pravo na kamate, na tužitelja je prešlo i pravo oštećenika na zakonske zatezne kamate na temelju odredbe članka 29. stavka 1. ZOO-a i članka 12. stavka 6. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23; dalje: ZOOP) prema kojem oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete ima pravo i na isplatu iznosa zakonskih zateznih kamata, i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Budući da tužitelj potražuje isplatu zateznih kamata od kasnijeg dana 14. veljače 2025. pravilno mu je prvostupanjski sud priznao zatezne kamate od tog dana do isplate po stopi iz odredbe članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose (tako i u Pž-2221/2024-2 od 4. srpnja 2024.).

24. Odluka o troškovima parničnog postupka, na koju tuženik niti ne ističe neke posebne žalbene razloge, također je pravilna i zakonita, te ju je prvostupanjski sud pravilno utemeljio na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, kao i na odredbi članka 155. ZPP-a.

25. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u točkama I. i III. izreke.

Zagreb, 20. kolovoza 2026.

Sutkinja

dr. sc. Jelena Čuveljak