REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3559/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac dr. sc. Srđan Šimac, u pravnoj stvari tužitelja Grad Zagreb, OIB 61817894937, Trg Stjepana Radića 1, Zagreb i tuženika EKSPERT d.o.o., OIB 50542907850, Selska cesta 126, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Bićan, odvjetnik u Zagrebu, Božidara Adžije 22, radi isplate iznosa od 2.276,76 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-738/2022-26 od 30. lipnja 2025., 20. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-738/2022-26 od 30. lipnja 2025. u točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 2.276,76 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na dvanaest mjesečnih iznosa od po 189,73 EUR, te je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 94,11 EUR sa zakonskim zateznim kamatama (točke I. i III. izreke). U preostalom dijelu zahtjeva za isplatu zakonskih zateznih kamata platni nalog je ukinut i tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II. izreke).

2. Rješenjem je prvostupanjski sud ukinuo platni nalog sadržan u navedenom rješenju o ovrsi u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 316,68 EUR sa zakonskim zateznim kamatama te je utvrdio da je u tom dijelu tužba povučena.

3. Tuženik je protiv ove presude podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka.

4. U bitnome navodi da prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio ni obrazložio presudu na temelju čega zaključuje da je tuženik predmetni poslovni prostor koristio bez valjane pravne osnove i da je bio nepošteni posjednik. Tvrdi da je prostor koristio na temelju ugovora sklopljenog s Akcijom socijaldemokrata Hrvatske, da je tužitelj za njegovo korištenje prostora znao i odobravao ga tijekom dugog niza godina te da mu se kao korisniku prostora više puta neposredno obraćao. Smatra da prvostupanjski sud nije ocijenio činjenice i dokaze koji se odnose na način i trajanje njegova korištenja prostora, osobito tužiteljev dopis od 4. studenoga 1998., niti je razjasnio okolnosti na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je tuženikov posjed bio nepošten.

5. Tuženik osporava i visinu dosuđene naknade. Navodi da se tijekom postupka protivio njezinoj visini te smatra da se ona nije mogla utvrditi samo primjenom kriterija i parametara koje je odredio tužitelj, već da je visinu zakupnine trebalo utvrditi vještačenjem. Prigovara stoga odluci prvostupanjskog suda kojom je odbijen dokazni prijedlog za provođenje vještačenja.

6. Ističe da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da nema razloga o odlučnim činjenicama te da su njezini razlozi proturječni sadržaju izvedenih dokaza, zbog čega smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku.

7. Pobija i odluku o troškovima postupka navodeći da je tužitelj tijekom postupka djelomično povukao tužbu, a dio tužbenog zahtjeva je odbijen, zbog čega smatra da prvostupanjski sud nije pravilno odlučio o uspjehu stranaka u postupku.

8. Tuženik je predložio drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, a podredno, ukinuti je i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz naknadu troškova postupka.

9. Tuženikova žalba nije osnovana.

10. Nakon što je pobijana presuda ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11. i 13. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, utvrđeno je da je pravilna i zakonita.

11. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu naknade za korištenje poslovnog prostora u Zagrebu, Park Stara Trešnjevka 6, u razdoblju od siječnja do prosinca 2020., za koji tužitelj tvrdi da ga je tuženik koristio bez valjane pravne osnove.

12. Između stranaka nije sporno da je tužitelj vlasnik nekretnine u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor, da je tuženik u utuženom razdoblju koristio taj prostor u površini od 46 m² te da je iz prostora naknadno iselio.

13. Između stranaka sporno je je li tuženik u utuženom razdoblju imao valjanu pravnu osnovu za korištenje predmetnog poslovnog prostora i je li bio njegov pošteni ili nepošteni posjednik. Sporna je i visina naknade koju tuženik duguje tužitelju za korištenje poslovnog prostora.

14. Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim jer je utvrdio da je tužitelj vlasnik predmetnog poslovnog prostora, a da ga je tuženik u utuženom razdoblju koristio bez valjane pravne osnove. Na temelju zapisnika s očevida Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada od 10. svibnja i 24. srpnja 2018. utvrdio je da je tuženik bespravno koristio predmetni poslovni prostor. Nakon provedenih očevida tužitelj je 24. srpnja 2018. zatražio od GSKG -a d.o.o. evidentirati tuženika kao bespravnog korisnika i zadužiti ga za plaćanje naknade za korištenje prostora u visini mjesečne zakupnine za uredsku djelatnost.

15. Prvostupanjski sud je stoga zaključio da je tuženik nepošteni posjednik tužiteljeve nekretnine koji je dužan naknaditi tužitelju koristi koje je imao za vrijeme njezina korištenja, u skladu s odredbom čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZV). Prvostupanjski sud je ujedno ocijenio da pravnu osnovu tužiteljeva zahtjeva predstavlja stjecanje bez osnove u smislu odredbi čl. 1111. i 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO).

16. Visinu naknade prvostupanjski sud je utvrdio prema Zaključku o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor i Zaključku o određivanju vrijednosti boda za određivanje zakupnine za poslovni prostor, uzimajući u obzir površinu poslovnog prostora od 46 m², zonu u kojoj se nalazi, djelatnost koja se u njemu obavlja i položaj poslovnog prostora u zgradi. Na temelju tih kriterija utvrdio je mjesečnu naknadu u iznosu od 189,73 EUR, odnosno ukupno 2.276,76 EUR za razdoblje od siječnja do prosinca 2020. Ocijenio je da provođenje vještačenja nije potrebno jer izračun visine naknade prema navedenim kriterijima predstavlja jednostavnu matematičku operaciju.

17. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava zaključak prvostupanjskog suda da je predmetni poslovni prostor u utuženom razdoblju koristio bez valjane pravne osnove nisu osnovani.

18. Okolnost da je tuženik predmetni poslovni prostor koristio dugi niz godina te da je tužitelj znao za njegovo korištenje, sama po sebi ne daje tuženiku pravo na posjed niti ga oslobađa obveze plaćanja naknade vlasniku za korištenje njegove nekretnine. Dugotrajno korištenje tuđe nekretnine uz znanje njezina vlasnika ne može se samo zbog proteka vremena pretvoriti u pravo nevlasnika da tu nekretninu nastavi koristiti bez valjane pravne osnove i bez plaćanja naknade vlasniku.

19. Navedeno vrijedi i za tuženikovo pozivanje na ugovor sklopljen s Akcijom socijaldemokrata Hrvatske. Za odluku u ovom sporu nije odlučno samo postojanje ugovora između tuženika i treće osobe, već je odlučno je li na temelju tog ugovora tuženik imao pravo koristiti tužiteljevu nekretninu upravo u utuženom razdoblju. Tuženik nije dokazao da mu je na temelju tog ugovora ili drugog pravnog posla s tužiteljem pripadalo pravo koristiti predmetni poslovni prostor tijekom 2020. bez obveze plaćanja naknade tužitelju.

20. Pritom nije odlučno je li tuženik u nekom ranijem razdoblju mogao opravdano smatrati da predmetni prostor koristi uz tužiteljevu suglasnost. Iz utvrđenih činjenica proizlazi da je tužitelj nakon očevida provedenih 10. svibnja i 24. srpnja 2018. tuženika evidentirao kao bespravnog korisnika predmetnog poslovnog prostora te zatražio njegovo zaduženje naknadom za korištenje prostora. GSKG d.o.o. potom je dopisom od 7. kolovoza 2018. pozvao tuženika na podmirenje naknade za korištenje prostora.

21. Stoga, čak i ako bi se prihvatila tuženikova tvrdnja da je prije toga predmetni poslovni prostor koristio uz tužiteljevo znanje i da je zbog toga mogao smatrati da ima pravo na njegov posjed, takvo uvjerenje nije mogao opravdano zadržati nakon što mu je tužitelj jasno dao do znanja da njegovo korištenje prostora ne smatra pravno osnovanim i od njega zahtijevao plaćanje naknade. Slijedom toga, u utuženom razdoblju tijekom 2020. tuženik nije mogao biti pošteni posjednik predmetnog poslovnog prostora.

22. Prema odredbi čl. 18. st. 3. ZV-a posjed je pošten ako posjednik kada ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, a poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Od časa kada je pošteni posjednik postao nepošten, njegova prava i obveze ravnaju se prema pravilima propisanim za nepoštenog posjednika (čl. 165. st. 6. ZV-a).

23. Stoga je za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno je li tuženik bio nepošteni posjednik u razdoblju za koje tužitelj zahtijeva naknadu, a ne je li njegovo korištenje poslovnog prostora možda započelo kao pošten posjed. Budući da je tužitelj još 2018. tuženiku jasno iskazao da njegovo korištenje prostora smatra bespravnim i od njega zahtijevao plaćanje naknade, tuženik tijekom 2020. više nije mogao opravdano smatrati da mu pripada pravo na posjed predmetnog poslovnog prostora bez obveze plaćanja naknade njegovu vlasniku.

24. Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjena odredba čl. 165. st. 1. ZV-a prema kojoj je nepošteni posjednik tuđe stvari dužan vlasniku naknaditi sve koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario. Tuženik je korištenjem tužiteljeva poslovnog prostora ostvarivao korist koja se sastoji u tome što je prostor koristio za svoju djelatnost bez plaćanja naknade njegovu vlasniku.

25. Okolnost da se prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude, uz odredbu čl. 165. ZV-a, pozvao i na odredbe čl. 1111. i 1120. ZOO-a o stjecanju bez osnove nije utjecala na pravilnost pobijane odluke. U okolnostima ovog slučaja, u kojem je tuženik zadržao posjed tužiteljeve stvari koja je sačuvala svoj identitet, na njegovu obvezu naknade koristi vlasniku primjenjuju se posebna pravila o pravnom položaju nepoštenog posjednika iz čl. 165. ZV-a.

26. Nije osnovan ni žalbeni navod da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti su razlozi jasni i međusobno neproturječni, a izreka presude razumljiva je i ne proturječi razlozima navedenima u njezinu obrazloženju, zbog čega se pobijana presuda može ispitati.

27. Neosnovano tuženik žalbom prigovara i odluci prvostupanjskog suda kojom nije prihvaćen njegov dokazni prijedlog za provođenje vještačenja. Sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, pa neizvođenje svakog dokaza koji je stranka predložila samo po sebi ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

28. U ovom slučaju prvostupanjski sud visinu naknade nije utvrdio proizvoljno, već prema kriterijima određenima Zaključkom o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor i Zaključkom o određivanju vrijednosti boda za određivanje zakupnine za poslovni prostor, primjenjujući utvrđene podatke o površini prostora od 46 m², zoni u kojoj se nalazi, djelatnosti koja se u njemu obavlja i položaju prostora u zgradi. Budući da se visina naknade prema tim unaprijed određenim kriterijima dobiva njihovom primjenom na utvrđene podatke o predmetnom prostoru, za takav izračun nije bilo potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

29. Tuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost pojedinog podatka koji je prvostupanjski sud primijenio pri tom izračunu niti je konkretizirao zbog čega tako utvrđena naknada ne bi odgovarala koristi koju je imao korištenjem predmetnog poslovnog prostora. Sama tvrdnja da je visinu naknade trebalo utvrditi vještačenjem nije dovoljna za zaključak da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio visinu tužiteljeve tražbine.

30. Nije osnovan ni tuženikov žalbeni navod kojim pobija odluku o troškovima postupka. Tuženik taj žalbeni navod nije određeno obrazložio niti je naveo koje troškove i zbog čega smatra neosnovano priznatima tužitelju. Takvim općenitim žalbenim navodom tuženik nije doveo u sumnju pravilnost odluke prvostupanjskog suda o troškovima postupka.

31. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 20. kolovoza 2026.

Sudac

dr. sc. Srđan Šimac