Poslovni broj: Usž-2502/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Silvija Čovića i Ljiljane Karlovčan -Đurović, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja GĆ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupaju opunomoćenici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Santica & Đapić iz Splita, Mažuranićevo šetalište 11, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak (OIB: 18683136487), Zagreb, Katančićeva 5, radi naplate uvoznog carinskog duga, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu poslovni broj: Us l-2754/2025-6 od 19. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj 20. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu poslovni broj: Us l-2754/2025-6 od 19. veljače 2026.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom, u točki I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika KLASA: UP/II-415-05/25-01/23, URBROJ: 513-04-25-3 od 30. rujna 2025. i Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split KLASA: UP/I -415-03/24- 22/25, URBROJ:513-02-8005/65-25-9 od 7. siječnja 2025., a, u točki II. izreke, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Tužitelj je podnio žalbu protiv navedene presude zbog svih zakonskih razloga, bitne povrede postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tvrdi da je 19. kolovoza 2024. zakonito unio predmetno vozilo u Hrvatsku u režimu privremenog uvoza i da se zbog određenih poslovnih obveza morao vratiti u Bosnu i Hercegovinu, a da je vozilo ostavio uredno parkirano ispred kuće svoga poznanika CĆ u [adresa]. Tvrdi i da nije dao ikakvo ovlaštenje, dopuštenje niti suglasnost CĆ za korištenje vozila (iako je nenamjerno u žurbi ostavio ključeve vozila u kući CĆ), da je to potvrdio i sam CĆ i da je žrtva samovoljnog i protupravnog postupanja treće osobe. Smatra pravno neutemeljenom ocjenu da je nezakonito postupao s vozilom samo zbog toga što ga nakon odlaska nije izvezao iz Hrvatske ili ga privremeno smjestio pod carinski nadzor. Smatra da je počinjena bitna povreda upravnog spora, jer obrazloženje ne sadrži propis na temelju kojeg je riješena upravna stvar i jer ni Konvencija ni Carinski zakonik Unije ne zabranjuje korisniku privremenog uvoza da vozilo ostavi parkirano u Hrvatskoj dok nakratko napusti carinsko područje Unije. Ocijenio je arbitrarnim zaključak da on nakon uvoza nije raspolagao, koristio vozilo za privatnu uporabu, da niti jedan propis ne uvjetuje privremeni uvoz obvezom da strani državljanin mora kontinuirano boraviti fizički i biti prisutan u Hrvatskoj za vrijeme trajanja privremenog uvoza, da uporaba motornog vozila ne znači isključivo njegovu neprekidnu vožnju , da je vozilo u uporabi vlasnika i kada je ono privremeno parkirano, da nije bio u zakonskoj obvezi izvoziti niti podnositi vozilo carini na privremeni smještaj pri svakom kratkom izlasku iz Republike Hrvatske i da činjenica da je napustio teritorij Hrvatske ne prekida zakonitost postupka privremenog uvoza. Smatra i da ne može snositi teret solidarne odgovornosti za carinski dug, kada je nezakonito postupanje samo posljedica samovoljnih radnji treće osobe, da sud nije uzeo u obzir njegov stupanj krivnje ili opreza, da njegovo kažnjavanje za carinski dug u okolnostima kada je treća osoba bez njegova znanja i dopuštenja neovlašteno koristila vozilo predstavlja nerazmjeran teret i povredu prava vlasništva i prava na pravično suđenje te da prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Agosi protiv Ujedinjenog kraljevstva mora postojati veza između ponašanja vlasnika nezakonite robe i kršenja zakona da bi se opravdale sankcije. Zaključno je istaknuo da je riječ o arbitrarnoj odluci i samovoljnoj primjerni mjerodavnog prava. Stoga je predložio poništiti osporenu presudu i odluke carinskih tijela te predmet vratiti na ponovni upravni postupak.

3. Tuženik nije odgovorio na žalbu, iako mu je ona uredno dostavljena.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući ju u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na razloge ništavosti u skladu s odredbom članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. i 39/26., u daljnjem tekstu: ZUS), Sud ocjenjuje da je prvostupanjska presuda zakonita i pravilna te da je valjano i dostatno obrazložena.

6. Predmet spora je ocjena zakonitosti odluka carinskih tijela, kojima je tužitelj, kao solidarni dužnik obvezan na plaćanje uvoznog carinskog duga u iznosu od 12 .141,43 eura (carina, porez na dodanu vrijednost i pripadajuće kamate) nastalog 22. kolovoza 2024. za rabljeno motorno vozilo marke BMW, model X6M, stranih (BiH) registarskih oznaka [registarska oznaka]-069, prosječne emisije ugljičnog dioksida (CO2) 258 g/km, carinske vrijednosti 31.696,39 eura.

7. Nije sporno da je 22. kolovoza 2024. u trenutku carinskog nadzora vozilom, u vlasništvu tužitelja GĆ, upravljao CĆ, državljanin Republike Hrvatske s prebivalištem u [adresa] te da je o tomu sačinjen zapisnik, koje je CĆ vlastoručno potpisao bez stavljanja ikakvih primjedbi. Nije sporno ni da je CĆ koristio vozilo stranih registarskih oznaka na području Republike Hrvatske , koje je vozilo prethodno 19. kolovoza 2024. uvezao u Republiku Hrvatsku vlasnik GĆ.

7.1. Nije sporno ni da tužitelj, nakon odlaska u Bosnu i Hercegovinu, nije konkretno vozilo ponovno izvezao niti stavio u neki drugi carinski postupak, već je ga je ostavio na mjestu koje nema odobrenje za smještaj stranih vozila, čime je on nezakonito postupao s vozilom, jer ga nije stavio u neki od carinski dopuštenih postupaka.

8. Pokazalo se spornim je li tužitelj u izloženim činjenicama u solidarnoj obvezi plaćanja uvoznog carinskog duga.

9. Prema odredbi članka 2.(a) glave III Aneksa C Konvencije o privremenom uvozu ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj: 16/98., 8/99. i 8/03., u daljnjem tekstu: Konvencija) privremeni uvoz će biti prema ovoj Konvenciji odobren za prijevozna sredstva za komercijalne ili privatne svrhe, dok prema članku 5. stavku 1. glave III Aneksa C Konvencije za primjenu povlastica koje jamči ovaj Aneks: (a) prijevozna sredstva za komercijalnu uporabu moraju biti registrirana na teritoriju različitom od teritorija privremenog uvoza, na ime osobe sa sjedištem ili prebivalištem na teritoriju izvan teritorija privremenog uvoza, a moraju ih uvesti ili koristiti osobe koje rade na tom teritoriju; (b) prijevozna sredstva za privatnu uporabu moraju biti registrirana na teritoriju različitom od teritorija privremenog uvoza, na ime osoba sa sjedištem ili prebivalištem na teritoriju izvan teritorija privremenog uvoza, i moraju ih uvesti i koristiti osobe koje žive na tom teritoriju.

9.1. Člankom 9. stavak 2. Aneksa C navedene Konvencije propisano je da prijevozna sredstva za privatnu uporabu mogu ostati na teritoriju privremenog uvoza u razdoblju, kontinuirano ili ne, šest mjeseci za svako dvanaestomjesečno razdoblje.

10. Uzimajući u obzir da je riječ o vozilu stranih registarskih oznaka, koje je rabljeno na području privremenog uvoza od osobe s prebivalištem na carinskom području [adresa] nakon što je tužitelj, vlasnik vozila napustio Republiku Hrvatsku, pravilno je zaključio sud da nisu ispunjene kumulativno propisane pretpostavke za primjenu povlastice – privremeni uvoz uz potpuno oslobođenje i da je za tužitelj nastao carinski dug u skladu s odredbom članka 79. stavka 1. točke a) i stavka 3. točke a) Uredbe (EU) broj: 952/2013 od 9. listopada 2013. Europskog parlamenta i Vijeća o Carinskom zakoniku Umije (SL. L. 269.10.102013 – Carinski zakonik Unije).

11. S obzirom na posebnosti konkretnog predmeta i osobito uzimajući u obzir da tužitelj nije, u biti, osporio ijednu ključnu činjenicu o kojoj je ovisila pravilna primjena materijalnog prava, nije počinjena ni bitna povreda upravnog spora iz članka 126. stavka 2. u vezi s člankom 119. stavkom 5. ZUS-a, na koju je ukazao žalitelj.

12. Sud ocjenjuje i da ustavno-sudska i upravno-sudska praksa na kojoj je žalitelj utemeljio osnovanost svojih navoda u kontekstu obrazloženog nije primjenjiva u konkretnom predmetu, jer je riječ o različitim pravnim prijeporima i činjeničnim situacijama.

13. Stoga je valjalo, na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS -a, u točki I. izreke, odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

14. S obzirom na to da tužitelj nije uspio žalbom, trebalo je, na temelju odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, u točki II. izreke, odbiti njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu 20. kolovoza 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Sanja Štefan