Poslovni broj: Usž-1765/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Silvija Čovića, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja PH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Nina Botica Jončić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Lučke kapetanije Split, OIB: 22874515170, radi izdavanja i ovjere dnevnika, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu poslovni broj: Us l-927/2025-12 od 19. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 20. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu poslovni broj: Us l-927/2025-12 od 19. prosinca 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja tuženika KLASA: UP/I-342-35/25-06/24, URBROJ: 530-04-9-2-25- 2 od 27. ožujka 2025. i da se presudom naloži tuženiku da u roku od 30 dana od dostave presude donese rješenja kojim se tužitelju izdaje i ovjerava dnevnik palube (točka I. izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga, odnosno zbog bitne povrede upravnog spora, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud svoju odluku donio temeljem pogrešnog utvrđenja da tužitelj nema dokaz o završenom obrazovanju te ističe da je stekao svjedodžbu o završnom radu koju je izdalo Suvremeno učilište u Splitu (dalje: Suvremeno učilište) KLASA: 602-07/24-117/03 kojom je stekao zanimanje pomorski nautičar. Smatra da je, priloživši navedenu svjedodžbu uz zahtjev za izdavanjem i ovjerom dnevnika vježbenika palube, dokazao da ispunjava uvjet traženog obrazovanja. Odlučnom u ovom sporu smatra ocjenu predstavlja li priložena svjedodžba o završnom radu dokaz njegova obrazovanja ili ne. Smatra da tumačenje prvostupanjskog suda, prema kojem svjedodžba koja je izdana od učilišta koje u trenutku izdavanja svjedodžbe nije ima lo suglasnost za provođenje programa obrazovanja ne može biti dokaz o završenom obrazovanju, predstavlja pretjerani pravni formalizam. Osim toga, smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da nema povrede načela stečenih prava i legitimnih očekivanja. Također smatra da je Suvremeno učilište zainteresirana osoba te predlaže da se isto pozove da sudjeluje u sporu i očituje se na sve izloženo te da je prvostupanjski sud mogao pozvati zainteresiranu osobu i po službenoj dužnosti. Ukazuje da je isti prvostupanjski sud, u presudi broj UsI-592/2025 od 12. siječnja 2026., u gotovo identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji donio potpuno suprotnu odluku, odnosno izrazio suprotno pravno stajalište. Ponavlja da je Suvremeno učilište od Ministarstva mora, prometa i infrastrukture ishodilo suglasnost za provođenje programa osposobljavanja pomoraca za buduće razdoblje te da je i ranije, prije spornog razdoblja u kojem je izdana svjedodžba tužitelju, imalo potrebnu suglasnost. Smatra i da je u razdoblju bez suglasnosti, Suvremeno učilište poslovalo pod istim kriterijima i istom kvalitetom te da su ti polaznici, pa tako i tužitelj, stekli sva znanja i vještine kao i polaznici koji su pohađali Suvremeno učilište za vrijeme dok je imalo suglasnost. Navodi da odredbom članka 91. Pravilnika o zvanjima i svjedodžbama o osposobljenosti pomoraca („Narodne novine“, 130/13., 45/14., 124/15., 72/16., 69/18., 77/18., 85/21. i 77/24. – dalje: Pravilnik) nije propisano da treba postojati suglasnost Ministarstva da taj uvjet nije određen niti drugim propisima pa da je, stoga, riječ o povredi upravnog, odnosno materijalnog prava. Poziva se na zakonsku definiciju javne isprave iz članka 56. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24.) te naglašava da je svjedodžba javna isprava, da nije poništena te da je imao opravdano očekivanje da mu tuženik neće osporavati pravo koje je stekao, kao i legitimna očekivanja da Suvremeno učilište posluje u skladu s propisima te da institucije surađuju. Navodi da se prvostupanjski sud nije očitovao na praksu Europskog suda za ljudska prava niti na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske na koje se tužitelj pozivao. Predlaže drugostupanjskom sudu da održi raspravu, poništi prvostupanjsku presudu i presudom riješi stvar, podredno da vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, sve uz naknadu tužitelju troškova upravnog spora, uključujući i trošak sastava žalbe.

3. U opširnom odgovoru na žalbu tuženik smatra pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da priložena svjedodžba o završenom radu učilišta koje nije imalo propisanu suglasnost ne može biti prihvaćena kao dokaz o završenom potrebnom obrazovanju. Ističe da je pravo na ukrcaj u svojstvu vježbenika u pomorstvu strogo vezano uz ispunjenje formalno-pravnih uvjeta obrazovanja kod ovlaštenog nositelja suglasnosti te da bi svaka drugačija odluka suda značila izravno kršenje imperativnih propisa o sigurnosti plovidbe. S tim u vezi, naglašava da je, u cilju održavanja i trajnog unaprjeđenja visoke razine sigurnosti u pomorskom prometu te sprječavanja onečišćenja mora, sustav obrazovanja i izobrazbe pomoraca utemeljen na strogim međunarodnim standardima utvrđenim Međunarodnom konvencijom o standardima izobrazbe, izdavanju svjedodžbi i držanju straže pomoraca (STCW) koje je Republika Hrvatska stranka na temelju notifikacije o sukcesiji („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, 1/92.) - dalje: STCW Konvencija, te navodi da su njene odredbe implementirane u pravni poredak Republike Hrvatske kroz Pomorski zakonik („Narodne novine“, 181/04., 76/07., 146/08., 61/11., 56/13., 26/15. i 17/19. – dalje: PZ) i Pravilnik. Upućuje na Pravilo 1/6 STCW Konvencije kojim je propisano da svaka stranka STCW Konvencije osigurava da se obrazovanje/izobrazba i provjera osposobljenosti pomoraca provode, nadziru i prate u skladu s odredbama dijela A-I/6 STCW Kodeksa, a kojim su detaljno utvrđuju uvjeti koje je potrebno ispuniti u cilju povjeravanja programa obrazovanja pomoraca, kao i na Pravilo 1/8 koje propisuje da se sve aktivnosti moraju kontinuirano nadzirati putem sustava standarda kvalitete (QSS) kako bi se osiguralo postizanje definiranih ciljeva. Ukazuje da STCW Konvencija zahtijeva, između ostalog, da se u svakom trenutku može dokazati da je polaznik točno određenoga datuma bio na simulatoru koji je ispravan i atestiran, a da se naknadnim uvidom u isprave neovlaštene ustanove to ne bi moglo utvrditi. Navodi da je Pravilnikom propisan postupak izdavanja suglasnosti za izvođenje programa obrazovanja koji služi kao ključni instrument osiguranja da pomorska učilišta ispunjavaju propisane uvjete u pogledu kvalifikacija nastavnog kadra, tehničke opremljenosti i sustava upravljanja kvalitetom te, kao i sadržaj zahtjeva za izdavanje suglasnosti. Ističe da navedena suglasnost predstavlja pravni temelj koji ustanovi daje ovlast za provođenje obrazovanja te da se radi o upravnom aktu koji proizvodi učinke od trenutka izvršnosti odnosno koji djeluje samo ubuduće. Ukazuje da, ako učilište nema izdanu suglasnost, Ministarstvo nema nadležnost za provođenje inspekcijskog nadzora za konkretni program i zapisi koji iz njega proizlaze ne mogu predstavljati službenu evidenciju s pravnom težinom. Ukazuje da su pravila STCW Konvencije, uz odredbe članka 132. stavak 2. i 3. PZ-a, detaljno uređena odredbama petog dijela Pravilnika, u člancima 78. – 89. Stoga smatra neosnovanim žalbeni navod tužitelja da u članku 91. Pravilnika nije propisano da treba postojati neka suglasnost Ministarstva te ukazuje da navedenu odredbu treba čitati i tumačiti u kontekstu mjerodavnih odredaba PZ-a i Pravilnika. Tuženik ponavlja da je uspostavljeno propisivanje strogih obrazovnih standarda u javnom interesu, da ono ima za cilj ukrcavanje na brodove kompetentnih kadrova, ali i zaštitu sigurnosti plovidbe, smanjenje pomorskih nesreća uzrokovanih ljudskim faktorom te sprječavanje onečišćenja morskog okoliša te da načelo zakonitosti jamči da je svaka svjedodžba o osposobljenosti rezultat programa koji je bio odobren prije početka njegove provedbe , da je on bio provjerljiv u realnom vremenu od države i da bi retroaktivno priznavanje učinilo besmislenim nadzor i stvorilo pravnu nesigurnost. Smatra i da nikakav naknadi uvid u isprave i u program obrazovanja ne može sanirati nedostatak postojanja suglasnosti prije početka obrazovanja. Stoga smatra neutemeljenima pravna stajališta izražena u presudi Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsI-592/2025 od 12. siječnja 2026. te ističe da su ona suprotna članku 132. stavku 2. PZ-a i 79. Pravilnika te ukazuje na suprotna pravna stajališta o istom pitanju izražena u presudi istog prvostupanjskog suda poslovni broj: Us I-1039/2025 od 5. prosinca 2025. Na kraju, tuženik navodi kako činjenica da su tužitelju, nakon izdavanja svjedodžbe o završenom obrazovanju, izdane dvije svjedodžbe o osposobljenosti, nije odlučna za ovaj spor te potvrđuje da su se nekim osobama koje su završile program obrazovanja koje se provodilo u vremenu koje nije bilo pokriveno suglasnošću, priznavale svjedodžbe o završenom obrazovanju, ali da načelo zakonitosti ne jamči pravo na ponavljanje pogreške, već jamči jednakost postupanja u skladu s važećim propisima – PZ-om, Pravilnikom i STCW Konvencijom. Predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući zakonitost prvostupanjske presude, kao i postupka koji joj je prethodio, pazeći pritom na razloge ništavosti po službenoj dužnosti, sukladno članku 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24. i 39/26. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: ZUS), ovaj Sud ocjenjuje da nisu osnovani žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija, odnosno nisu odlučni za ocjenu zakonitosti pobijane presude.

6. Iz podataka spisa predmeta razvidno je da je tužitelj 11. ožujka 2025. podnio tuženiku zahtjev za izdavanje vježbeničkog dnevnika vježbenika palube, kojem je priložio Svjedodžbu o završnom radu KLASA: 602-07/24-117/03, URBROJ: 2181-177- 24-236 matični broj: [matični broj]/PN o stjecanju zanimanja pomorski nautičar (dalje: Svjedodžba). Nadalje, rješenjem tuženika KLASA: UP/I-342-35/25-06/24, URBROJ: 530-04-9-2-25-2 od 27. ožujka 2025. odbijen je tužiteljev zahtjev za izdavanje i ovjeru dnevnika vježbenika palube s obrazloženjem da za školsku godinu 2019/2020 u kojoj je tužitelj upisao program obrazovanja pomorski nautičar, nije postojala suglasnost tuženika pa da se Svjedodžba ne može priznati kao dokaz o završenom srednjoškolskom obrazovanju, stoga da nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbama članka 17. Pravilnika u vezi odredbe članka 132. PZ-a.

6.1. Iz podataka spisa predmeta nadalje je razvidno da je tužitelj 29. rujna 2022. upisan u program obrazovanja za zanimanje pomorski nautičar na Suvremenom učilištu, da je on 20. svibnja 2024. stekao uvjete za obranu završnog rada; da je on od 8. svibnja 2024. do 5. srpnja 2024. izradio i obranio završni radi te da mu je navedeno učilište 9. srpnja 2024. izdalo Svjedodžbu.

6.2. Također je razvidno da je Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture, Uprava pomorske i unutarnje plovidbe, brodarstva, luka i pomorskog dobra (dalje: Ministarstvo), rješenjem KLASA: UP/I-342-35/14-01/192, URBROJ: 530-03-2-1-2-15- 8 od 21. travnja 2015., izdalo Suvremenom učilištu suglasnost na četverogodišnji program obrazovanja za pomorskog nautičara i tehničara za brodostrojarstvo za školske godine 2014./2015. do 2018./2019., kojom se potvrđuje usklađenost i sa STCW Konvencijom i Pravilnikom.

7. Iz navedenog činjeničnog stanja proizlazi da Suvremeno učilište nije imalo navedenu suglasnost nadležnoga ministarstva za razdoblje u kojem je tužitelj pohađao srednjoškolski program obrazovanja za zanimanje pomorski nautičar.

8. Uzimajući u obzir žalbene navode i navode odgovora na žalbu, može se zaključiti da u konkretnom predmetu između stranaka nije sporno činjenično stanje, već postoji prijepor vezano za primjenu materijalnog prava , odnosno je li tužitelj u izloženim činjenicama ispunjavao kumulativno propisane pretpostavke za izdavanje i ovjeru dnevnika vježbenika palube.

9. Člankom 131. stavkom 1. PZ-a propisno je da član posade broda koji obavlja poslove u pogledu sigurne plovidbe broda može biti osoba koja ima odgovarajuću životnu dob, koja je stekla odgovarajuće zvanje i koja za obavljanje poslova toga zvanja na brodu ima odgovarajuću svjedodžbu o osposobljenosti.

9.1. Prema odredbi članka 132. stavka 2. PZ-a, obrazovanje pomoraca radi stjecanja svjedodžbi o osposobljenosti iz članka 131. toga zakonika obavlja pomorsko učilište ovlašteno posebnim propisima i uz suglasnost Ministarstva, dok prema stavku 3. toga članka u svrhu ishođenja suglasnosti o povjeravanju obrazovanja iz stavka 2. toga članka, pomorsko učilište mora ispuniti uvjete za održavanje obrazovanja i/ili izobrazbe u pogledu nastavnika i programa, tehničke opremljenosti te uvedenoga i održavanog sustava kvalitete.

9.2. U skladu s člankom 17. stavkom 1. podstavcima 2., 3., 4. i 5. Pravilnika, svjedodžbu o sposobnosti za časnika plovidbene straže na brodovima od 500 BT ili većim (STCW II/1), stječe pomorac koji je završio je srednjoškolsko obrazovanje nautičkog smjera ili drugog odgovarajućeg smjera u trajanju od najmanje 4 godine, u kojem su obuhvaćeni najmanje sadržaji sukladno programu iz dijela A -II/1 STCW Pravilnika odnosno iz Priloga A1 tog Pravilnika ili koji je odslušao i položio sve ispite prve dvije godine preddiplomskog sveučilišnog studija nautičkog smjera ili drugog odgovarajućeg smjera u kojima su obuhvaćeni najmanje sadržaji iz dijela A-II/1 STCW Pravilnika odnosno iz Priloga A1 tog Pravilnika, ili koji je završio preddiplomski sveučilišni studij nautičkog smjera ili drugog odgovarajućeg smjera u trajanju od tri godine u kojima su obuhvaćeni najmanje sadržaji sukladno programu iz dijela A -II/1 STCW Pravilnika odnosno iz Priloga A1 tog Pravilnika, te položio ispit za stjecanje takve svjedodžbe, sukladno programu iz Priloga C6 toga Pravilnika.

9.3. Prema članku 79. Pravilnika, obrazovanje koje je uvjet za stjecanje svjedodžbi o osposobljenosti sukladno odredbama toga pravilnika provode pomorska učilišta ovlaštena sukladno posebnim propisima i uz suglasnost Ministarstva (stavak 1.); suglasnost iz stavka 1. ili dopusnicu iz stavka 2. toga članka Ministarstvo izdaje na temelju pisanog zahtjeva pomorskog učilišta, odnosno brodarske kompanije (stavak 3.); zahtjev iz stavka 3. toga članka mora sadržavati dokaze o ispunjavanju uvjeta za održavanje obrazovanja i/ili izobrazbe u pogledu uvedenog i održavanog sustava kvalitete, tehničke opremljenosti, nastavnika i programa (stavak 4.), a rješavajući po zahtjevu pomorskog učilišta, Ministarstvo će izdati suglasnost odnosno dopusnicu pomorskom učilištu kada utvrdi da su ispunjeni uvjeti propisani PZ-om i tim pravilnikom (stavak 11.).

10. Imajući u vidu navedene zakonske i podzakonske odredbe, a osobito uzimajući u obzir da Suvremeno učilište, u cijelom razdoblju tužiteljeva obrazovanja i u trenutku izdavanja Svjedodžbe nije imalo suglasnost za provođenje programa obrazovanja za zanimanje pomorskog nautičara, kojom se potvrđuje da ono ispunjava uvjete za provođenje obrazovanja za to zanimanje glede nastavnika i programa, tehničke opremljenosti te uvedenoga i održavanog sustava kvalitete te kojom se potvrđuje usklađenost programa obrazovanja u odnosu na odgovarajuće dijelove STCW Konvencije i Pravilnika, ovaj Sud smatra da Svjedodžba koju je tužitelju izdalo Suvremeno učilište nije vjerodostojan dokaz o završenom potrebnom obrazovanju, na temelju kojeg bi mu se mogao izdati i ovjeriti vježbenički dnevnik vježbenika palube u cilju ostvarenja prava ukrcaja na brod.

11. Ovaj Sud također smatra da bi izdavanje tužitelju dnevnika vježbenika palube i njegova ovjera bilo u suprotnosti s obvezama koje je Republika Hrvatska prihvatila ratificiranjem STCW Konvencije i implementacijom STCW Pravilnika. Navedena konvencija definira standarde izobrazbe i obrazovanja pomoraca, a suglasnost Ministarstva na određeni program obrazovanja predstavlja jamstvo poštivanja tih jedinstvenih standarda. To znači da izdavanje (prethodne) suglasnosti za provođenje četverogodišnjeg programa obrazovanja pomoraca za određeno zanimanje ne znači puku formalnost, već pravni temelj za provođenje obrazovanja i osnovni preduvjet da bi se svjedodžba određenoga prethodno od ministarstva ovlaštenog učilišta mogla smatrati valjanim i vjerodostojnim dokazom o stečenom odgovarajućem obrazovanju u smislu citiranih odredbi PZ-a i Pravilnika.

12. Vezano za prigovor žalitelja da se pogreške ili propusti državnih i javnopravnih tijela ne bi smjele ispravljati na štetu građana, valja istaknuti da se, prema dosljednoj ustavno-sudskoj praksi, u situaciji ispravljanja pogreške koju je počinila javna vlast, prema načelu dobrog upravljanja, vlastima nameće obveza da odmah djeluju u cilju ispravljanja svoje pogreške, pri čemu se te pogreške ne smiju ispravljati na štetu dotičnoga pojedinca osobito i samo ako ikakav drugi suprotstavljeni interes nije doveden u pitanje.

13. Polazeći od obveze prosuđivanja konkretnih predmeta kroz prizmu odredbi ustavnog i konvencijskog prava i u cilju postizanja tražene poštene ravnoteže između zahtjeva općeg interesa i zahtjeva zaštite osnovnih prava pojedinca, Sud smatra da je ne izdavanje tužitelju vježbeničkog dnevnika kojim bi ostvario pravo ukrcaja na brod težilo legitimnim ciljevima održavanja i trajnog unaprjeđenja visoke razine sigurnosti u pomorskom prometu i sprječavanje pomorskih nesreća uzrokovanih ljudskim faktorom i posljedično tomu ostvarenju legitimnog cilja zaštite života i zdravlja ljudi i morskog okoliša od onečišćenja. U konkretnoj situaciji javni interes ima prevagu nad pojedinačnim pravima građana te su oni dužni poštovati i postupati po mjerama koje nadležna tijela donose s ciljem zaštite života i zdravlja cjelokupne populacije i očuvanja okoliša pa i onda kada one podrazumijevaju ispravljanje pogrešaka koje je učinila javna vlast. Sud ocjenjuje i da tužitelju, s obzirom na osobite posebnosti konkretnog predmeta, nisu povrijeđena ni osnovna načela zaštite legitimnih očekivanja, pravne sigurnosti, vladavine prava i dobrog upravljanja (dobre uprave).

14. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prema ocjeni ovog Suda, prvostupanjska presuda temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude dao jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama u skladu s pravilima propisanim odredbom članka 119. stavka 5. ZUS -a te tijekom upravnog spora nije počinio nikakve postupovne povrede koje bi utjecale na donošenje pravilne i zakonite odluke.

15. S obzirom da tužitelj žalbenim navodima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost pobijane presude, temeljem odredbe članka 135. stavak 1. ZUS-a, odlučeno je kao pod točkom I. izreke ove presude.

16. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, odlučeno je kao pod točkom I. izreke ove presude.

17. Kako tužitelj nije uspio u upravnom sporu, osnovano je pravilnom primjenom odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a, odbijen i sa zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora. U kontekstu iste zakonske odredbe, nije osnovan niti njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Zagrebu 20. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Štefan