Poslovni broj: P-2270/2021-33

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23000 Zadar

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Maji Ivković, u pravnoj stvari tužitelja: 1) IR, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2) DR, OIB [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], zastupani po punomoćniku Željku Ostoji, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika: 1) RR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Doris Obratov Kličković, odvjetnici u Zadru i 2) HR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Ireni Gulan Šimurina, odvjetnici u Zadru, radi utvrđenja ništetnosti, nakon glavne, usmene i javne rasprave održane i zaključene 9. srpnja 2026. u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika pod 1) i 2), te objave 20. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„1. Utvrđuje se ništavnim kupoprodajni ugovor sklopljen između LR kao prodavatelja i RR, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao kupca od dana 24. srpnja 1995., ovjeren kod javne bilježnice Vere Marčine iz Zadra pod brojem ovjere; OV-2306/95, a predmet kojeg ugovora je kupnja prava vlasništva nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina].

2. Utvrđuje se ništavnim Ugovor o kupoprodaji nekretnine sklopljen između RR, OIB; 41093436405 kao prodavatelja i HR OIB; 87859895630 kao kupca od dana 10. svibnja 2002., ovjeren kod javnog bilježnika Davora Miškovića iz Zadra pod brojem ovjere OV- 3429/2002, a predmet kojeg ugovora je kupnja prava vlasništva nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina].

3. Utvrđuje se da su tužitelji IR, OIB: [osobni identifikacijski broj] i DR, OIB: [osobni identifikacijski broj] naspram tužene HR, OIB: [osobni identifikacijski broj] suvlasnici nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i to svaki za po 1/2 dijela, pa im je tužena HR, OIB: [osobni identifikacijski broj] dužna izdati ispravu podobnu za upis prava vlasništva u Zemljišnoj knjizi za k. o. [katastarska općina] u Z. U. [broj ZK uloška] na nekretnini označenoj kao čest. zem. [katastarska čestica], na ime IR, OIB; 68543102411 za 1/2 dijela, i na ime DR, OIB: [osobni identifikacijski broj] za 1/2 dijela, uz istodobno brisanje tog prava s imena HR, OIB: [osobni identifikacijski broj] za cijelo, a koju ispravu će u slučaju neizdavanja zamijeniti ova presuda, pa su tužitelji temeljem ove presude ovlašteni zatražiti i postići uknjižbu prava suvlasništva na ime IR, OIB; 68543102411 za 1/2 dijela i DR, OIB; 17988899333 za 1/2 dijela na nekretnini označenoj kao čest. zem. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], uz istodobno brisanje tog prava s imena

HR, OIB; 87859895630 za cijelo.”

II. Nalaže tužiteljima da tuženiku pod 1) naknade parnični trošak u iznosu od 1.450,00 eura, a tuženici pod 2) parnični trošak u iznosu od 1.937,50 eura, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se preko dosuđenog odbija kao neosnovan zahtjev tuženika pod 1) i 2) za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelji pod 1) IR i 2) DR u tužbi podnesenoj 13. srpnja 2021. navode da su suvlasnici nekretnine oznake čest. zem. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi jednokatna stambena zgrada sa zemljištem koja se sastoji od dva trosobna stana, i to svaki za po 1/2 dijela. Dana 24. travnja 1995. je OR, u svojstvu punomoćnika LR kao prodavatelja s tuženikom pod 1) kao kupcem sklopio kupoprodajni ugovor za predmetnu nekretninu, a nakon što je prethodno pribavio lažni ugovor o zamjeni nekretnina 28. travnja 1995. u kojem se kao stranke ugovora navode LR i tužitelji, ovjeren krivotvorenim štambiljom i pečatom Osnovnog suda Banja Luka, BiH i Općinske uprave društvenih prihoda Općine Laktaši, BiH. Tuženik pod 1) se temeljem presude Općinskog suda Zadar broj P-2234/95 od 4. prosinca 1995. upisao u zemljišnoj knjizi kao vlasnik predmetne nekretnine za cijelo. Potom je tuženik pod 1) 10. svibnja 2002. sklopio ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine, kao prodavatelj, s tuženom pod 2), kao kupcem, te se tužena pod 2) temeljem navedenog ugovora u zemljišnoj knjizi upisala kao vlasnica predmetne nekretnine za cijelo. U trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora između tuženika pod 1) RR kao prodavatelja i tužene pod 2) HR kao kupca je tuženik pod 1) bio upoznat s činjenicom da postoji utemeljena sumnja da je kupoprodajni ugovor, kojeg je kao kupac sklopio s OR kao punomoćnikom prodavatelja LR, sklopljen temeljem lažne isprave, budući je isti saslušan u svojstvu svjedoka u postupku koji se vodio kod Općinskog državnog odvjetništva Zadar, pod brojem DO- K-145/98. S navedenom činjenicom je tuženik pod 1) bio upoznat i temeljem podnijetog prijedloga tužitelja za ponavljanjem postupka u kojem je donijeta presuda temeljem koje se tuženik pod 1) upisao kao vlasnik nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Presudom Općinskog suda Zadar, broj K-721/00 od 22. travnja 2005. je utvrđeno je da je OR **.**.1995., u [adresa], u namjeri da se u znatnoj mjeri protupravno okoristi, nakon što je na prethodno na neutvrđeni način pribavio lažni ugovor o zamjeni nekretnina od 28. travnja 1995., između LR kao vlasnika k. č. [katastarska čestica] u p.l. 964 k. o. [katastarska općina] Luka i tužitelja kao vlasnika k. č. [katastarska čestica] u p.l. 1975 k. o. [katastarska općina], površine 297 m2 ovjeren štambiljem i pečatom Osnovnog suda u Banja Luci, SRBIH, te Opštinske uprave društvenih prihoda Opštine Laktaši pod brojevima koji pripadaju drugim ispravnim dokumentima, koristeći okolnost što mu je LR **.**.1995. u [adresa] izdao generalnu punomoć za zastupanje oko zamjene i prodaje neoznačene nekretnine u Banja Luci, navedeni ugovor predočio zainteresiranom kupcu tuženiku pod 1) RR kao dokaz da je LR stekao valjanu pravnu osnovu za vlasništvo nekretnine- obiteljske kuće katnice sa garažom na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], pa je tuženik pod 1) s njim kao punomoćnikom pristao sklopiti kupoprodajni ugovor i isplatio mu ugovoreni iznos od 55.000,00 DEM koji je zadržao za sebe, dok je tuženik pod 1) pomoću tih isprava nakon provedenog parničnog postupka Općinskog suda Zadar posl broj P-2234/95 ishodio uknjižbu prava vlasništva na toj nekretnini na svoje ime koju tužitelji nikada nisu zamijenili. Dakle, da je razvidno da su kupoprodajni ugovor sklopljen između LR kao prodavatelja i tuženika pod 1) kao kupca od dana 24. srpnja 1995., ovjeren kod javne bilježnice Vere Marčine iz [adresa] pod posl. brojem; OV-2306/95 i ugovor o kupoprodaji nekretnine sklopljen između tuženika pod 1) kao prodavatelja i tužene pod 2) kao kupca od dana 10. svibnja 2002., ovjeren kod javnog bilježnika Davora Miškovića iz [adresa] pod brojem ovjere; OV-3429/2002, sklopljeni kao posljedica počinjenog kaznenog djela. S obzirom na navedeno da je razvidno da su pobijani kupoprodajni ugovori sklopljeni protivno prisilnim pravnim propisima, pa i moralu, te se isti ukazuju ništavnima sukladno odredbi čl. 100. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima. Stoga se predlaže da sud presudom utvrdi ništavost ovih pravnih poslova.

1.1. Tužitelji se u tijeku postupka pozivaju i na nedopuštenost pobude kao razlog za ništavnost ugovora koja postoji kada su kumulatino ispunjene pretpostavke da postoji nedopuštena pobuda, da je ta pobuda bitno utjecala na jednog od ugovaratelja da sklopi ugovor i da je drugi ugovaratelj za to znao ili morao znati. Navode da je kod kupoprodajnog ugovora sklopljenog između LR kao prodavatelja, zastupanog po punomoćniku OR, te tuženika pod 1) kao kupca, nedopuštena pobuda postojala kod prodavatelja jer je punomoćnik prodavatelja znao da se koristi krivotvorenim ispravaka, dok je kod kupoprodajnog ugovora sklopljenog između tuženika pod 1) kao prodavatelja i tužene pod 2) kao kupca nedopuštena pobuda je postojala kod tuženika pod 1) jer je isti bio upoznat s činjenicom da postoji utemeljena sumnja da je kupoprodajni ugovor koji je kao kupac sklopio s OR, kao punomoćnikom prodavatelja LR, sklopljen temeljem lažne isprave, budući je isti saslušan u svojstvu svjedoka u postupku koji se vodio kod Općinskog državnog odvjetništva Zadar, pod brojem DO- K- 145/98 i temeljem podnijetog prijedloga tužitelja za ponavljanjem postupka u kojem je donijeta presuda temeljem koje se tuženik tuženik pod 1) upisao kao vlasnik predmetne nekretnine. Kod sklapanja oba ugovora i drugi ugovaratelj je morao znati za nedopuštenu pobudu, što je u odnosu na kupoprodajni ugovora sklopljen između LR kao prodavatelja zastupanog po punomoćniku OR i tuženika pod 1) kao kupca razvidno je iz zemljišnoknjižnog stanja upisa prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, budući su u trenutku sklapanja ugovora tužitelji bili upisani u zemljišnoj knjizi kao vlasnici nekretnine, pa je bilo nelogično da osoba koja bi od njih stekla pravo vlasništva to ne bi upisala u zemljišnoj knjizi, kao i iz kasnijeg postupanja ovog tuženika, davanje njegovih proturječnih izjava u postupcima, te osobito sklapanjem kupoprodajnog ugovora s tuženom pod 2), kojom prigodom je ista morala biti upoznata s poduzetim pravnim radnjama od strane tužitelja poradi nezakonitog otuđenja predmetne nekretnine.

2. Tuženik pod 1) RR se u odgovoru na tužbu usprotivio tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu te je ponajprije istaknuo prigovor presuđene stvari, jer su tužitelji protiv tuženika pod 1) u svezi predmetne nekretnine vodili parnični postupak više od 18 godina, i to od 24. veljače 1998. do 4. srpnja 2016. temeljem prijedloga za ponavljanje postupka pred Općinskim sudom u Zadru, posl. br. P- 2234/1995, a koji postupak su tužitelji pravomoćno izgubili. Nadalje je tuženik pod 1) istaknuo prigovor zastare budući da je podnošenje brisovne tužbe tužiteljima ograničeno trogodišnjim prekluzivnim rokom, dok je od upisa prava vlasništva tuženika u zemljišnu knjigu prošlo skoro više od 27 godina. Nadalje navodi da su neistiniti navodi tužitelja da su oni suvlasnici predmetne nekretnine, jer je vlasnik predmetne nekretnine tuženica pod 2) koja je još 2002. godine kupila predmetnu nekretninu od tuženika pod 1) RR, a koji je po tada važećem Zakonu o osnovnim vlasničkopravnim odnosima stekao pravo vlasništva i po drugom pravnom osnovu kao savjestan graditelj građenjem nanovo gotovo potpuno novog objekta, dok se tužitelji, iako su za građenje znali, tome se nisu usprotivili, što proizlazi iz dokaza provedenih u parničnom predmetu Općinskog suda u Zadru posl. br. P-2234/1995 i kaznenom predmetu Općinskog suda u Zadru posl. br. K-721/2000. Tužiteljima je bilo vrlo dobro poznato da je tuženik pod 1) RR kupio predmetnu nekretninu kao savjestan kupac tijekom Domovinskog rata, prije 27 godina odnosno 1995. godine za iznos od 55.000,00 DEM u devastiranom stanju – spaljenu i uništenu, što je uobičajeno bilo sa imovinom građana srpske nacionalnosti koji su napustili Republiku Hrvatsku tijekom Domovinskog rata, te je tuženik pod 1) RR izgradio gotovo potpuno novi objekt kao savjestan graditelj uložio dodatan iznos od 120.000,00 DEM. Netočni su navodi da bi OR nakon prije prodaje nekretnine tuženiku pod 1) prethodno pribavio lažni ugovor o zamjeni nekretnina datiran s datumom 28. travnja 1995. jer to Općinski sud u Zadru u kaznenom postupku nije utvrdio. Rješenjem Općinskog suda u Zadru posl. broj: K- 721/2000 od 22. travnja 2005. je kazneni postupak obustavljen protiv IV-okrivljenika LR radi učina kaznenog djela krivotvorenja isprave predmetnog ugovora o zamjeni nekretnina, koje rješenje su tužitelji kao oštećenici u tom predmetu po punomoćniku zaprimili dana 5. srpnja 2005. radi odustanka zastupnika optužbe. Nadalje je povodom žalbe I i II-optuženika, presudom Županijskog suda u Zadru poslovni broj Kž-255/05 od dana 29. kolovoza 2005. odbijena optužba u odnosu na II- optuženika ŠR i III-otpuženika OR, te stoga presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj K-721/2020 od 22. travnja 2005. ne egzistira. Slijedom iznijetog neutemeljeni su navodi tužitelja da bi predmetni ugovori o kupoprodaji bili posljedica počinjenja kaznenog dijela. Tuženik pod 1) RR je bio savjestan kupac i savjestan graditelj predmetne nekretnine, te upisani zk. vlasnik s čistim zk. izvatkom i bez iti jedne plombe ili zabrane otuđenja imao puno zakonsko pravo prodati svoju (predmetnu) nekretninu 2002. godine trećoj osobi, ovdje tuženici pod 2). Na kraju tuženik pod 1) navodi da nije ni od kakvog utjecaja činjenica da bi tuženik pod 1) znao za postojanje optužnice Općinskog državnog odvjetništva u Zadru, posl. broj: DO-K- 145/98 od dana 8. studenog 2000. jer je bio svjedok u tom kaznenom postupku, jer tužitelji vrlo dobro znaju da je tuženik pod 1) RR kupac u dobroj vjeri i da je osim kupnje pravo vlasništva predmetne nekretnine stekao i građenjem kao savjestan graditelj. Osim toga da je u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Zadru pod poslovnim brojem P-2234/95 (tužitelj: RR / tuženik: 1) Grad Zadar, 2) IR i 3) DR), donijeta je pravomoćna presuda Općinskog suda u Zadru, posl. broj: P-2234/95 od 4. prosinca 1995. kojom je utvrđeno kako je tužitelj RR stekao valjani pravni osnov za upis prava korištenja predmetne nekretnine. Dakle, tužitelji pod 1) i 2) su pravomoćno izgubili vlasnički spor u parničnom postupku P- 2234/95 od ovdje tuženika pod 1) u odnosu na dokazivanje prava vlasništva u odnosu na tuženika pod 1).

2.1. Tuženica pod 2) HR se u odgovoru na tužbu usprotivila tužbi i postavljenom tuženom zahtjevu. Navodi da je teško bolesna osoba, koja je pretrpjela moždani udar u siječnju ove godine i kojoj se zdravstveno stanje dodatno pogoršalo nakon primitka ove tužbe. Tuženici pod 2) da je neshvatljiv primitak ove tužbe nakon gotovo 21 godinu od kupnje predmetne nekretnine i nesmetanog korištenja iste, a ona ne zna tko su tužitelji niti je ikada čula za njih. Tuženica pod 2) je predmetnu nekretninu kupila u dobroj vjeri još 2002. godine, dakle prije skoro 21 godinu i od tada se nalazi u istinitom, poštenom i zakonitom posjedu iste, odnosno točnije od 10. svibnja 2002. Tuženica pod 2) je tek primitkom ove tužbe 16. ožujka 2023. saznala o sudskim postupcima koji su se vodili protiv ovdje tuženika pod 1) RR u vezi predmetne nekretnine, te je kao savjesni kupac, a pouzdajući se u istinitost zemljišnoknjižnog upisa, predmetnu nekretninu kupila od upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika RR ovdje tuženika pod 1). Isto tako je tuženik pod 1) 2002., u vrijeme kupnje predmetne nekretnine od strane tuženice pod 2), bio je upisan i kao posjednik predmetne nekretnine u katastarskom operatu Ureda za katastar Zadar. U trenutku sklapanja predmetnog kupoprodajnog ugovora, kao i trenutku podnošenja prijedloga za uknjižbu prava vlasništva, u zemljišnoj knjizi nije postojala nikakva uknjižba, zabilježba niti predbilježba, zatražena ni izvršena, koja bi trećim osobama konkretno tuženici pod 2) ukazivala na to da bi na predmetnoj nekretnini eventualno moglo biti neko pravo koje bi u potpunosti ili djelomično ograničilo njezino pravo stečeno predmetnim kupoprodajnim ugovorom. Stoga da tuženicu pod 2) štiti i načelo povjerenja u zemljišne knjige, a svakako se ističe, ukoliko bi se i utvrdila eventualno nekakva nepravilnost prilikom upisa prava vlasništva prednika tuženice pod 2) u zemljišne knjige (odnosno tuženika pod 1), da je tuženica pod 2) kao pošten posjednik stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine i neprekidnim samostalnim posjedovanjem iste već gotovo 21 godinu.

3. Ovaj sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i pročitao: presudu Općinskog suda Zadar broj K-721/2000 od (l.s. 5-20), ugovor o kupoprodaji 10. svibnja 2002. (l.s. 21-23 i 155-156), povijesni zk. izvadak (l.s. 24-29, 121-125 i 153-154), zk. izvadak (l.s. 221-222), optužnicu Općinsko državno odvjetništvo Zadar posl. broj DO-K-145/98 od 8. studenoga 2000. (l.s. 30-41), prijedlog za ponavljanje postupka P-2234/95 od 23. veljače 1998. (l.s. 42-43, 74-75 i 197-198), kupoprodajni ugovor od 24. srpnja 1995. (l.s. 44-46), rješenje Općinskog suda u Zadru P-2234/1995 od 31. prosinca 2013. (l.s. 66-68 i 187-189), rješenje Županijskog suda u Zadru poslovni broj od 4. srpnja 2016. (l.s. 69-73 i 180-184), presudu Općinskog suda u Zadru P-2234/95 od 4. prosinca 1995. (l.s. 76-79 i 182-185), presudu Županijskog suda u Zadru Kž-255/05 od dana 29. kolovoza 2005. (l.s. 80-82 i 212-214), povijest promjena na katastarskim česticama od 18. siječnja 2024. (l.s. 118-120), prijedlog za uknjižbu od 13. svibnja 2002. (l.s. 157), rješenje Općinskog suda u Zadru Z-2533/2002 (l.s. 158), zapisnik K-721/00 od 17. studenog 2003. (l.s. 189-193), zapisnik P-2334/1995 od 3. listopada 2006. (l.s. 164- 165 i 199-201), zapisnik Kio-50/1998 od 3. ožujka 1998. (l.s. 162), zapisnik P- 2334/1995 od 17. siječnja 2006. (l.s. 159, 161 i 201-204), zapisnik K-721/2000 od 17. studenog 2003. (l.s. 167-171), zapisnik K-721/00 (l.s. 203-207), rješenj K-721/00 od 22. travnja 2005. (l.s. 209-210), prijedlog za izvršenje (l.s. 216-217), rješenje I-69/1996 od 19. veljače 1996. (l.s. 219 i 236), presudu P-3157/2004 od 9. studenog 2004. (l.s. 223-224), izjavu i potvrdu primitka novca od 13. svibnja 2022. (l.s. 225), fotografije (l.s. 231-235 i 237), P-3157/2004 (u privitku), Z-2533/2002 (u privitku) i Z-219/96 (u privitku), te je provedeno stranačko saslušanje tužitelja pod 1) IR (l.s. 241- 242), tužiteljice pod 2) DR (l.s. 242-243) i tuženice pod 2) HR (l.s. 243).

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Predmet postupka je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem da su ništetni kupoprodajni ugovori od 24. srpnja 1995. i 10. svibnja 2002., te posljedično traže i brisanje uknjižbe prava vlasništva tuženika. Tužitelji tvrde da su pobijani ugovori zaključeni kao posljedica počinjenja kaznenog djela, i to temeljem krivotvorene isprave, ranije zaključenog ugovora o zamjeni.

5.1. Tužitelji se dodatno pozivaju i na nedopuštenost pobude kod zaključenja pobijanih ugovora kao razlog ništetnosti.

6. Nije sporno da su tužitelji pod 1) IR i 2) DR (brat i sestra) raniji uknjiženi suvlasnici predmetne nekretnine označene kao k. o. [katastarska općina], da se potom vlasnikom upisao tuženik pod 1) RR **.**.1996. temeljem pravomoćne sudske presude P-2234/95 da bi se konačno 13. svibnja 2002., temeljem kupoprodajnog ugovora s tuženikom pod 1), vlasnicom upisala tuženica pod 2) HR, koja je i danas upisana vlasnica, sve kako to proizlazi i iz povijesnog zk. izvatka za utuženu nekretninu (l.s. 24-29).

6.1. Uvidom u kupoprodajni ugovor sklopljen između LR kao prodavatelja i tuženika pod 1) kao kupca od 24. srpnja 1995. (l.s. 42-43) proizlazi da je sklopljen za predmetnu nekretninu, te da je prodavatelja zastupao OR kao punomoćnik prodavatelja LR.

6.2. Prema sadržaju ugovora o kupoprodaji nekretnine od 10. svibnja 2002. (l.s. 21-23) proizlazi da je tuženik pod 1) RR prodao predmetnu nekretninu tuženici pod 2) HR, te da su potpisi ugovornih strana ovjereni kod javnog bilježnika.

6.3. Presudom Općinskog suda u Zadru P-2234/95 od 4. prosinca 1995. (l.s. 76-79) je utvrđeno da je tamo tužitelj, ovdje tuženik pod 1) RR stekao valjani pravni osnov za upis prava korištenja čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], zgrade i zemljišta, u odnosu na tuženike [adresa], IR i DR. Iz presude proizlazi da su tuženici IR i GR bili zastupani po privremenom zastupniku kao odsutni i nepoznata boravišta.

6.4. Uvidom u prijedlog za ponavljanje postupka Općinski sud Zadar P-2234/95 od dana 23. veljače 1998. (l.s. 42-43) proizlazi da su tužitelji, tamo označeni tuženicima, zatražili ponavljanje postupka ističući kao razlog činjenicu da im je onemogućeno raspravljanje u postupku i da je pravomoćna presuda donesena na temelju krivotvorenog ugovora o zamjeni kojeg oni nisu zaključili s LR, osobom koja je prodala predmetnu nekretninu tuženiku pod 1).

6.5. Prema zapisniku Općinskog suda u Zadru P-2334/1995 od 7. siječnja 2006. (l.s. 164-165) proizlazi da su tužitelji tamo saslušani u svojstvu tuženika izjavili da su pokušali telefonski kontaktirati tuženika pod 1) RR krajem 1995. godine, da se javljala njegova supruga i da su joj rekli da su čuli da je tuženik pod 1) kupio kuću, ali da ništa ne rade na kući jer je to njihova kuća koju oni nisu prodali. Prednji iskaz tužitelja pod 1) je istovjetan i njegovom iskazu danom na zapisnik pred istim sudom u predmetu K-721/2000 od 28. srpnja 2003. (l.s. 167-171),

6.6. Prema rješenju Općinskog suda u Zadru P-2234/1995 od 31. prosinca 2013. (l.s. 66-68) je odbijen i odbačen prijedlog za ponavljanje postupka, tamo tužitelja, ovdje tuženika, a koje ponavljanje je zatraženo temeljem čl. 421. st. 1. toč. 2. i 5. ZPP- a jer im nije bilo omogućeno raspravljanje obzirom da su u postupku bili označeni kao odsutni i nepoznata boravišta, kao i iz razloga što se odluka suda temelji na ispravi koja je krivotvorena, i to ugovoru o zamjeni nekretnina od 28. travnja 1995.

6.7. Uvidom u rješenje Županijskog suda u Zadru poslovni broj od 4. srpnja 2016. (l.s. 69-73) proizlazi da je odbijena žalba tuženika, ovdje tužitelja, te je potvrđeno rješenje ovoga suda poslovni broj P-2234/95 od 31. prosinca 2013.

6.8. Iz sadržaja optužnice Općinsko državno odvjetništvo Zadar posl. broj DO- K-145/98 od dana 8. studenoga 2000. (l.s. 30-41), koja prethodi predmetu K-721/00 ovoga suda, proizlazi da je tuženik pod 1) RR bio saslušan u tom postupku kao svjedok prije podizanja optužnice protiv III-okrivljenika OR i IV- okrivljenika LR.

6.9. Uvidom u zapisnik K-721/00 od 17. studenog 2003. (l.s. 167-171) razvidno je da tuženik pod 1) RR saslušan u svojstvu oštećenika navodi da je kuću kupio u devastiranom stanju temeljem oglasa u novinama kojeg je priložio, da je u nju uložio 120.000,00 DEM, te da nikakvih problema nije imao i nitko mu se nije javljao do tog kazneog postupka. Identičan iskaz tuženika pod 1) proizlazi i iz zapisnika P- 2334/1995 od 3. listopada 2006. povodom ponavljanja postupka (l.s. 195-196) u kojem dodatno navodi da je tamo tuženike, ovdje tužitelje, prvi put vidio u tom postupku, te da ne bi kupio kuću da su mu se tuženici obratili i da je znao za njihova prava. Jednaki su navodi tuženika pod 1) koji je ispitan kao oštećenik pred istražnim sucem, kako to proizlazi iz zapisnik Kio-50/1998 od 3. ožujka 1998. (l.s. 198-199).

6.10. Iz rješenja K-721/2000 od 22. travnja 2005. (l.s. 203-207) proizlazi da je obustavljen kazneni postupak protiv IV-okrivljenog LR za počinjenje kaznenog dijela iz čl. 311. st. 2. KZ jer je zastupnica optužbe odustala od progona radi nedostatka dokaza.

6.11. Uvidom u presudu Općinskog suda u Zadru broj K-721/00 od 22. travnja 2005. (l.s. 5-20) proizlazi da je OR proglašen krivim za kazneno djelo krivotvorenja isprave iz čl. 311. st. 2. KZ i kazneno djelo prijevare iz čl. 224. st. 4. KZ, te osuđen na deset mjeseci zatvora, a koja kaznena dijela je počinio tako što je, u svojstvu punomoćnika LR kao prodavatelja, s tuženikom pod 1) RR kao kupcem sklopio kupoprodajni ugovor za predmetnu nekretninu 24. srpnja 1995., i to nakon što je prethodno pribavio lažni ugovor o zamjeni nekretnina datiran s datumom 28. travnja 1995. u kojem se kao stranke ugovora navode LR, s jedne strane i tužitelji, s druge strane, ovjeren krivotvorenim štambiljem i pečatom Osnovnog suda Banja Luka, Bosna i Hercegovina i Općinske uprave društvenih prihoda Općine Laktaši, Bosna i Hercegovina,

6.12. Prema presudi Županijskog suda u Zadru Kž-255/05 od dana 29. kolovoza 2005. (l.s. 80-82) je odbijena optužba protiv OR vezano za kazneno djelo prijevare i krivotvorenja isprave radi nastupa apsolutne zastare kaznenog progona za oba kaznena djela.

6.13. Uvidom u povijest promjena na katastarskim česticama od 18. siječnja 2024. (l.s. 118-120) proizlazi da su tužitelji upisani posjednicima predmetne nekretnine 1993. godine provedbom rješenja suda Z-196/89, a potom je provedbom rješenja suda I-69/96 posjednikom 1996. godine upisan tuženik pod 1) i na koncu je provedbom rješenja suda Z-2533/02 posjednikom upisana tuženica pod 2).

6.14. Iz prijedloga za izvršenje (l.s. 216-217), te rješenja I-69/1996 od 19. veljače 1996. (l.s. 223) proizlazi da je tuženik pod 1) zatražio i ishodio uknjižbu prava vlasništva uz istovremeno brisanje društvenog vlasništva na predmetnoj nekretnini temeljem pravomoćne presude P-2234/95 od 4. prosinca 1995. Prijedlog za uknjižbu od 13. svibnja 2002. (l.s. 157) je podnijela tuženica pod 2), te je rješenjem Općinskog suda u Zadru Z-2533/2002 od 13. svibnja 2002. (l.s. 158) dopuštena uknjižba prava vlasništva na predmetnoj nekretnini.

6.15. Uvidom u predmet P-3157/2004 (u privitku) proizlazi da se vodio postupak između ovdje tuženika TR i HR na suprotnim stranama, radi isplate ostatka kupoprodajne cijene od 8.000,00 kn iz kojeg proizlazi da je tuženica HR isplatila ostatak kupoprodajne cijene od 201.000,00 DEM tuženiku pod 1). Postupak je okončan presudom zbog ogluhe od 9. studenog 2004. kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja RR na isplatu.

6.16. Tužitelj pod 1) IR (l.s. 241-242), rođen 1952. godine, je naveo da nije poznavao niti jednog sudionika prodaje, pa tako ni OR, LR, a niti tuženika pod 1), pa tako ne može odgovoriti na pitanje je li tuženik pod 1) bio upoznat s tim da nešto nije u redu s ispravama i da postoje prava trećih osoba kada je kupovao predmetnu nekretninu. Svi originali dokumentacije za predmetnu nekretninu su bili kod njega i njegove sestre kao što su i sada. On je RR vidio tek u sudskim postupcima, a ranije ga nije vidio i nije se s njim čuo ni telefonom. Ne zna je li tužena pod 2) mogla znati da postoje njihova vlasnička prava na predmetnoj nekretnini. Negdje 1996. godine je čuo da s njihovom kućom nešto nije u redu. On tu kuću ni do danas nije vidio, a niti je čuo da netko tu nešto gradi i radi. Čuo je da je njihova kuća bila oštećena, da su ulazna vrata bila obijena i to je sve što zna, to je čuo negdje 1996. godine. On se nikada nije obratio tuženiku pod 1) mimo sudskih postupaka. On je po saznanju da s kućom nešto ne štima angažirao odvjetnika Slavena Dmitrovića i to tako što mu je ispustio punom. putem veleposlanstva u Beogradu. Iz sudskih spisa je vidio da je RR prodao kuću.

6.17. Tužiteljica pod 2) DR, rođena 1948., je navela (l.s. 242-243) da se pridružuje iskazu svoga brata tužitelja pod 1) u cijelosti i da je istina sve što je on naveo u iskazu. Ona ne može znati da li su tuženici znali ili mogli znati za njihova prava na predmetnoj nekretnini i da nešto nije u redu s ispravama. Ona je tuženike prvi puta vidjela u sudskom postupku. Nije se s tuženicima čula s telefonom prije ovih sudskih postupaka. Ona je na isti način i sve kako je to njezin brat opisao vremenski saznala da je nekretnina stradala u ratu i da su treće osobe kupile ovu nekretninu. Tuženu pod 2) je na sudskom ročištu kod saslušanja vidjela prvi put i nikada više u životu i iz sudskih spisa je saznala da je nekretnina prodana tuženici pod 2). Koliko se ona sjeća na suđenju je tuženiku pod 1) bilo zabranjeno da se dalje prodaje nekretnina, to je zabranio sud, pa njima nije jasno kako je ta nekretnina ipak prodana. Nije istina da je saznala da je kuća prodana tuženici pod 2) 2004. tijekom kaznenog postupka, a kako se to navodi u zapisniku s ročišta od 17. siječnja 2006. godine u predmetu P- 2214/1995. Možda je za tu prodaju tužene pod 2) saznala 2010/2011. godine. 6.18. Tuženica pod 2) HR, rođena 1953. godine, je navela (l.s. 243) da u vrijeme zaključenja ugovora o kupnji 2002. nije znala ili mogla znati da postoje prava trećih osoba na ovoj nekretnini i da nešto nije u redu. Ona se nakon obilaska nekretnine kod kupnje obratila odvjetniku Miši Papiću da provjeri isprave jer je pravno neuka za Hrvatske propise, ali ne i za Njemačke, ona je 57 godina živjela u [adresa] kao i danas i bavila se Managementom u zdravstvenom sektoru. Tužitelje ne poznaje. Zadatak odvjetnika je bio da provjeri sve dokumente vezano za predmetnu nekretninu, pa tako zk, katastar, da li ima drugih osoba i da li ima kredit banke, jer ona ne bi kupila tu nekretninu da odvjetnik nije utvrdio kako je sve uredu. Ona nije znala da se vodio kazneni one 2.000,00 DEM nakon više godina, a radi se o iznosu koji je on trebao platiti odvjetniku, na kraju je ona platila taj iznos, nakon puno vremena. Prije tri godine je prvi puta saznala za tužitelje kada je dobila ovu predmetnu tužbu.

7. Ponajprije je navesti da je neosnovan prigovor presuđene stvari u odnosu na postupak koji se pod ovim sudom vodio pod poslovnim brojem P-2334/95 jer je predmet tog postupka bilo utvrđenje da je tuženik pod 1) stekao valjani pravni osnov za upis prava korištenja predmetne nekretnine temeljem kupoprodaje i uknjižba, dok je predmet ovog postupka ništetnost kupoprodajnih ugovora i brisanje prava vlasništva tuženika, a iz čega je vidljivo da se u navedenim postupcima ne radi o istom predmetu spora.

7.1. Neosnovan je i prigovor prekluzije dijela tužbenog zahtjeva koji je brisovna tužba iz čl. 150. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" br. 63/19, 128/22, 155/23 i 127/24- dalje: ZZK) u svezi s odredbom čl. 168. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12, 94/17- službeni pročišćeni tekst, 152/14, dalje: ZV) jer pravo knjižnog vlasnika nije ograničeno rokom u konkretnom slučaju. Naime, prema toj zakonskoj odredbi nositelj knjižnog prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten je radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjeg zemljišno knjižnog stanja (brisovna tužba) sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drugačije određeno.

8. U ovoj pravnoj stvari je osnovno pitanje jesu li predmetni kupoprodajni ugovori zaključeni kao posljedica počinjenja kaznenog dijela krivotvorenja isprave i radi toga ništetni. Također je potrebno postoji li na nedopuštenost pobude kao razlog ništetnosti istih ugovora.

8.1. Tužitelji se pozivaju na to da je OR, kao punomoćnik prodavatelja LR, kod prodaje predmetne nekretnine tuženiku pod 1) RR, njemu, kao kupcu, pokazao prethodno zaključeni krivotvoreni ugovor o zamjeni nekretnina s tužiteljima kao vlasnicima, pa da je radi toga ništetan taj ugovor o prodaji tuženiku pod 1) od 24. srpnja 1995., kao i ugovor o kupoprodaji zaključen između tuženika kojim je ista nekretnina 10. svibnja 2002. nekretnina prodana tuženici pod 2). Dakle da prednik tuženika pod 1) LR nikada nije stekao predmetnu nekretninu zamjenom s tužiteljima i da su oni još uvijek vlasnici te nekretnine.

9. Odredbom čl. 460. Zakona o obveznim odnosima (1978), ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, "Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 i 35/05- dalje: ZOO/1978), čije se odredbe primjenjuju u ovoj pravnoj stvari temeljem članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (2005), ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 i 69/26- dalje ZOO/2005), s obzirom na vrijeme zaključenja pobijanih ugovora, je propisano da prodaja tuđe stvari obvezuje ugovaratelje, ali kupac koji nije znao ili nije morao znati da je stvar tuđa može, ako se uslijed toga ne može ostvariti svrha ugovora, raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete.

9.1. Pretpostavke za ništetnost ugovora propisane su u čl. 100. ZOO/1978 u kojem je navedeno da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva.

10. Sud je temeljem provedenih dokaza utvrdio da tužitelji nisu dokazali da su pobijani ugovori zaključeni kao posljedica počinjenja kaznenog dijela.

11. Naime, u konkretnom slučaju, sama činjenica da je vođen kazneni postupak pod poslovnim brojem K-721/00 ne dokazuje krivotvorenje ugovora o zamjeni od 28. travnja 1995., koji ugovor prethodi pobijanim ugovorima, bez obzira na sadržaj prvostupanjske nepravomoćne odluke kaznenog suda. Ovo iz razloga što je taj postupak pravomoćno okončan obustavom u odnosu na okrivljenika LR radi odustanka zamjenika državnog odvjetnika uslijed nedostatka dokaza i odbijajućom presudom u odnosu na okrivljenika OR radi nastupa apsolutne zastare. Prema tome, prvostupanjska osuđujuća kaznena presuda koja nije postala pravomoćna ne predstavlja dokaz koji veže sud jer se ne radi o pravomoćnoj odluci o krivnji. Činjenica da je u vođenom kaznenom postupku nastupila zastara kaznenog progona jest od utjecaja na presuđenje u ovoj pravnoj stvari, jer je pravomoćno okončan kazneni postupak odlukom kojom nije utvrđeno počinjenje kaznenog dijela. Stoga, suprotno od tvrdnji tužitelja, radi nastupa zastare nije utvrđeno, a kamoli neprijeporno utvrđeno, da su predmetni kupoprodajni ugovori zaključeni kao posljedica počinjenja kaznenog dijela.

11.1. Tim više, što tužitelji nisu tražili da ovaj sud sam odlučuje o postojanju kaznenog djela kao o prethodnom pitanju, već su tražili da sud uzme kako je pitanje kaznene odgovornosti utvrđeno nepravomoćnom presudom K-721/00 od 22. travnja 2005. (l.s. 5-20), što nije, a u tijeku postupka su stranke odustale od dokaznog prijedloga da se u okviru dokaznog postupka pročita cjelokupni predmet K-721/2. Prema tome, proizlazi da tužitelji nisu dokazali temelj ništetnosti, odnosno, da su pobijani kupoprodajni ugovori zaključeni kao posljedica krivotvorenog prethodno zaključenog ugovora o zamjeni, odnosno da je pravni temelj pobijanih ugovora bio krivotvoren.

12. Nedokazane su i neosnovane tvrdnje tužitelja da se kod zaključenja oba pobijana ugovora radi o nedopuštenoj pobudi kao razlogu ništetnosti, kod čega tužitelji navode da je nedopuštena pobuda postojala kod prodavatelja u ugovoru od 24. srpnja 1995. jer je punomoćnik prodavatelja OR znao da se koristi krivotvorenom ispravom-ugovorom o zamjeni od 28. travnja 1995., dok je kod kupoprodajnog ugovora od 10. svibnja 2002. nedopuštena pobuda postojala kod tuženika pod 1) RR jer je isti bio upoznat s činjenicom da postoji utemeljena sumnja da je kupoprodajni ugovor koji je kao kupac sklopio s OR kao punomoćnikom prodavatelja LR sklopljen temeljem lažne isprave, budući je isti saslušan u svojstvu svjedoka u postupku koji se vodio kod Općinskog državnog odvjetništva Zadar, pod brojem DO-K-145/98 i temeljem podnijetog prijedloga tužitelja za ponavljanjem postupka u kojem je donijeta presuda temeljem koje se tuženik pod 1) upisao kao vlasnik predmetne nekretnine.

12.1. Niti iz jednog provedenog dokaza ne proizlazi da je kod tuženika pod 1) kao prodavatelja u drugom pobijanom ugovoru iz 2002. godine postojala nedopuštena pobuda za prodaju predmetne nekretnine tuženici pod 2), a niti da su tuženici kao kupci u oba ugovora znali ili morali znati za nedopuštenu pobudu prodavatelja. Takvo što ne proizlazi niti iz stranačkih iskaza tužitelja u kojima izričito navode da im nije poznato jesu li tuženici znali da njima (tužiteljima) pripada predmetna nekretnina kod kupnje predmetne nekretnine ugovorima iz 1995. i 2002. godine i da su tuženike prvi put vidjeli u sudskim postupcima. Ovdje se napominje da su tužitelji saslušani u ranijim postupcima tvrdili da su tuženika pod 1) kontaktirali još 1995. godine, što tamo nije dokazano, a niti se može prihvatiti kao istinito jer je u suprotnosti s njihovima iskazima u ovoj pravnoj stvari.

12.2. Činjenica da je tuženik pod 1) bio saslušan pred istražnim sucem 1998. godine prije podizanja optužnice i da je iste godine zaprimio prijedlog za ponavljanje parničnog postupka kojeg su podnijeli tužitelji nije dokaz da je tuženik pod 1) RR prodao nekretninu tuženici pod 2) 2002. godine iz nedopuštene pobude, a kamoli da je znao ili morao znati za nedopuštenu pobudu punomoćnika prodavatelja OR kod prethodne kupnje iste nekretnine 1995. godine. Iz činjenice postojanja sumnje da je počinjeno kazneno djelo i pojavljivanje ovdje tužitelja, tamo kao tuženika u postupku P-2234/95, s traženjem da se parnični postupak ponovi ne proizlazi zaključak da je kazneno djelo zaista i počinjeno, te da postoje legitimna vlasnička prava trećih osoba. Tim više što je kazneni postupak 2005. godine obustavljen u odnosu na prodavatelja LR radi nedostatka dokaza i iste godine pravomoćno okončan odbijajućom presudom u odnosu na punomoćnika prodavatelja OR, te da je tuženik pod 1) tuženik ishodio i pravomoćnu sudsku presudu u parničnom postupku P-2234/95, te se još 1996. godine uknjižio vlasnikom predmetne nekretnine, a da je tužiteljima pravomoćno 2013. godine odbijen zahtjev za ponavljanje postupka P-2234/95. Sve ove okolnosti ukazuju da tuženik pod 1) nije znao ili morao znati za nedopuštenu pobudu prodavatelja kod kupnje predmetne nekretnine 1995. godine, a također ukazuje da na njegovoj strani nije postojala nedopuštena pobuda 2002. godine, kada je prodao istu nekretninu tuženici pod 2).

12.3. Navesti je da prema čl. 53. st. 1. i 2. ZOO/1978 pobude zbog kojih je ugovor zaključen ne utječu na njegovu valjanost i nema za posljedicu ništetnost, već ukoliko je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor, a drugi ugovaratelj je to znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka.

13. Temeljem provedenih dokaza, te sadržaja pobijanog ugovora je sud utvrdio da sporni ugovori nisu protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Također nije dokazano da bi prilikom sklapanja spornog ugovora postojale druge okolnosti koje uzrokuju ništetnost ugovora, a niti je u postupku dovedena u pitanje poslovna sposobnost koje od stranaka.

14. Slijedom navedenog sud je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev u cijelosti kao u izreci ove presude.

15. Bitno je navesti da je sud donio meritornu odbijajuću odluku, iako na pasivnoj strani, u odnosu na ništetnost kupoprodajnog ugovora iz 1995. godine, nije bio strankom označen prodavatelj LR, a s obzirom da je sudska praksa zauzela prevladavajući stav, koji prihvaća i ovaj sud, da, kod utvrđenja ništetnosti, stranke ugovora o kupoprodaji nekretnine nisu jedinstveni i nužni suparničari, pa da ne moraju biti obuhvaćene istom parnicom, tako i Vrhovni sud RH u odlukama Rev-1205/2017-6 i Rev-221/2021-2. Sud je imao u vidu da i kod suprotnog pravnog stava, da se radi o jedinstvenim i nužnim suparničarima, to ne bi utjecalo na zakonitost ove presude jer je tužbeni zahtjev neosnovan iz drugih razloga.

16. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 i 107/25, dalje Tarifa), te ukupnu vrijednost predmeta spora od 22.231,07 eura, a koja vrijednost predmeta spora (VPS) za svakog tuženika iznosi 11.115,53 eura, sve sukladno čl. 40. st. 2. ZPP u svezi čl. 37. st. 2. ZPP.

16.1. Tako je tuženiku pod 1) dosuđen trošak za: sastav odgovora na tužbu 100 bodova (Tbr. 8.1.), za sastav podnesaka od 8. siječnja 2026. i 6. ožujka 2026. po 100 bodova za svaki podnesak (Tbr. 8.1.), za pristup na odgođeno ročište od 10. svibnja 2023. 25 bodova (Tbr. 9.5.), za pristup na ročišta od 20. siječnja 2026., 17. ožujka 2026., 7. svibnja 2026., 9. srpnja 2026. po 100 bodova (Tbr. 9.1.), ukupno 725 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura, iznosi 1.450,00 eura, dok se preko dosuđenog odbija kao neosnovan zahtjev tuženika pod 1) za naknadom parničnog troška.

16.2. Nadalje je tuženici pod 2) dosuđen trošak za: sastav odgovora na tužbu 100 bodova (Tbr. 8.1.), za sastav podnesaka od 7. siječnja 2026. i 16. veljače 2026. po 100 bodova za svaki podnesak (Tbr. 8.1.), za pristup na odgođeno ročište od 10. svibnja 2023. 25 bodova (Tbr. 9.5.), za pristup na ročišta od 20. siječnja 2026., 17. ožujka 2026., 7. svibnja 2026., 9. srpnja 2026. po 100 bodova (Tbr. 9.1.) i trošak pristupa na ročište za objavu presude 20. kolovoza 2026. 50 bodova (Tbr. 9.3.), ukupno 775 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura i PDV od 25 % iznosi 1.937,50 eura, dok se preko dosuđenog odbija kao neosnovan zahtjev tuženice pod 2) za naknadom parničnog troška.

16.3. Stoga je naloženo tužiteljima pod 1) i 2) da tuženiku pod 1) naknadi parnični trošak u iznosu od 1.450,00 eura, a tuženici pod 2) u iznosu od 1.812,50 eura, sve kao u točki II. izreke presude.

U Zadru, 20. kolovoza 2026.

Sutkinja

Maja Ivković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke, u roku od 15 dana od dana objave odluke, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

-Tužiteljima pod 1) i 2) po punomoćniku

-Tuženiku pod 1) po punomoćnici

-Tuženici pod 2) po punomoćnici