REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6002/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ZM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Aleksandri Raach, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćnici Ivi Markotić Bagarić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 2. srpnja 2026. u nazočnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenice punomoćnice tuženika UM, odvjetničke vježbenice, dana 20. kolovoza 2026., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, isplatiti tužiteljici ZM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 4.038,21 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i nadoknaditi mu prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.500,00 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke od 20. kolovoza 2026. do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 18. siječnja 2008. sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5103792243, kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 61.580,00 CHF obračunatom po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. U članku 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, odnosno, na dan plaćanja za CHF. S tuženikom je 1. veljače 2016. sklopila Aneks br. 1 Ugovoru o kreditu kojim je konvertirala kredit u valutu EUR. Navodi da su navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) ništetne. Poziva se na utvrđenja iz predmeta kolektivne zaštite potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ističe da je plaćala veći iznos mjesečno od onoga koji bi plaćala da je plaćala anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita. Navodi da joj je tuženik dužan, po osnovi stjecanja bez osnove, vratiti sve što je plaćeno povrh onoga što je bila dužna platiti, odnosno preplaćenu razliku anuiteta koja je nastala zbog rasta tečaja CHF. Iako je konvertirala kredit, nije obeštećena slijedom čega ustaje s tužbom protiv tuženika i tužbenim zahtjevom konačno uređenom u podnesku od 1. srpnja 2026. (stranica 390-392 spisa) kojim traži isplatu iznosa od 4.038,21 EUR koje je tužiteljica preplatila do dana konverzije na temelju promjene tečaja sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate, a eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom potražuje obračunate zatezne kamate u visini 2.602,26 EUR sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe, 9. lipnja 2023. do isplate, uz naknadu troška postupka.

2. Tuženik, u odgovoru na tužbu čini neprijepornim sklopljeni Ugovor o kreditu i Aneks br. 1. Ugovora o kreditu. Osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Osporava tužiteljici status potrošača. Navodi da je kredit konvertiran, te su sve uplate po obje osnove uzete u obzir prilikom izrade konverzije i uračunate za otplatu usporednog kredita u valuti EUR, u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tužiteljica je stavljena u položaj kao da je od početka ugovornog odnosa koristio kredit u valuti EUR. Prihvaćanjem konverzije po izboru tužiteljice stranke su riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan Zakonom. Ističe da su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Aneksom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužiteljica prihvatila i promjenjivu kamatnu stopu koja se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tužiteljica je bila dovoljno informirana i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u valuti CHF. Osporava tijek zateznih kamata. Na pripremnom ročištu održanom 27. veljače 2025. čini neprijepornom visinu tužbenog zahtjeva. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troška postupka.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je početni otplatni plan (stranica 11-14 spisa), Ugovor o kreditu od 18. siječnja 2008. (stranica 15-20 spisa), Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu od 1. veljače 2016. (stranica 28-33 spisa), obrazac za prihvat izračuna konverzije od 4.12.2015. (stranica 36-37 spisa), izračun konverzije (stranica 38-39 spisa), otplatni plan (stranica 40-48 spisa), pregled prometa po kreditu (stranica 49- 59, 256-266 spisa) i saslušao tužiteljicu (stranica 347-348 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su sklopile 18. siječnja 2008. Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51401652-5103792243, za iznos 61.580,00 CHF protuvrijednost u kunama na dan puštanja kredita u tečaj,

- da je rok otplate kredita je određen na 17 godina,

- da je namjena kredita gotovinski kredit uz hipoteku,

- da su sklopile Aneks br. 1. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103792243, 1. veljače 2016. kojim su stranke provele postupak konverzije iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR,

- da je tužiteljica prihvatila izračun konverzije u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015., te da iznos preostale glavnice na taj dan iznosi 28.433,59 EUR (čl. 5.2. Aneksa br. 1. Ugovoru o kreditu), kao i da iznos preplate iznosi 45.788,27 HRK (čl. 5.3. Aneksa br. 1. Ugovoru o kreditu) koji će koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos pretplate ne iskoristi.

6. Prijeporno je:

- tužiteljičin status potrošača,

- jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu, koje određuje visinu mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF, ništetne, pa posljedično tomu,

- je li tužiteljica preplatila svoje dugovanje po Ugovoru o kreditu do sklapanja Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu 1. veljače 2016. ,

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužiteljice.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju se odredbe čl. 96.-102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ .

8. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je 2008. dizala kredit i došla kod službenice tuženika tražeći kredit u valuti EUR, no međutim, ista joj je sugerirala da podigne kredit u valuti CHF budući je kamata niža, a radi se o stabilnoj valuti. Namjena kredita je bila da pozatvara sve dugove koje joj je ostavio suprug. Sjeća se da je pitala službenicu što bi ona učinila na njenom mjestu, na što joj je odgovorila da bi definitivno uzela kredit u CHF, slijedom čega je pristala podići kredit u toj valuti. Tom prilikom ju službenica tuženika nije upozorila na rizike koje preuzima na sebe ugovaranja te valute. Prvih nekoliko godina su mjesečni anuiteti bili sukladni otplatnom planu, no međutim, isti su počeli rasti i sve do konverzije su stalno rasli. kada se pojavila mogućnost konverzije valute ugovora u EUR, istu je prihvatila. Kredit još uvijek otplaćuje, a dio je zatvorila kada je odlazila u mirovinu. Po zanimanju je ekonomski tehničar i radila je u Gradskoj plinari na javnoj nabavi. Pročitala je Ugovor o kreditu, ali nema formalno financijsko obrazovanje.

9. Sud prihvaća iskaz tužiteljice jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužiteljica bila prosječan potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapala je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, uzevši u obzir namjenu ovog Ugovora, a tuženik je bio dužan dokazati suprotno, što nije učinio. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužiteljici što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje ona preuzima na sebe ugovaranjem te valute.

10. Među strankama nije prijeporno ni da je, sukladno čl. 502. a ZPP-a, vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, među ostalim i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, u kojem je sud donio presudu 4. srpnja 2013. posl.br. P-1401/2012., kojom je utvrđeno da je, među ostalim, tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirao o svim bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice koju je potrošač u obvezi vratiti te jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

11. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike (dalje u tekstu VTSRH) posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a VSRH je 9. travnja 2015. donio presudu broj Revt-249/2014-2 kojom je odbijena, između ostalih, i revizija tuženika protiv navedene presude VTSRH.

12. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, za istaknuti je da je VTSRH presudom posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te je VSRH odlukom posl. br. Revt- 249/2014-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu VTSRH o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

13. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015., U- III-2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III-2603/2015., U-III-2604/2015. i U-III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu VSRH kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, nakon čega je VSRH rješenjem broj Revt- 575/2016-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom VTSRH 14. lipnja 2018. donio presudu posl.br. Pž-6632/2017, kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013.

14. VSRH je presudom posl. br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu VTSRH posl. br. Pž-6632/2017 i u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu CHF uz koju je vezana glavnica.

15. Prema utvrđenjima iz te presude, tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik, kao trgovac, i korisnici kredita, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali o pojedinim ugovornim odredbama, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, odnosno svim rizicima takvog pravnog posla, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci.

16. Stoga je odredba konkretnog Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke, u dijelu u kojem je obveza tužiteljice vezana za valutu CHF, nepoštena i kao takva ništetna. Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora u cijelosti, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan, čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora, u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

17. Prema odredbama čl. 1021. ZOO, bitni sastojci ugovora o kreditu su obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, slijedom čega, ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli nije element bez kojeg ugovor o kreditu ne može opstati, jer je iznos kredita koji je tužiteljici stavljen na raspolaganje utvrdiv u kunama i iznos koji je on morao vratiti prema otplatnom planu i bez te odredbe, a isto se odnosi i na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa ništetnost navedenih odredbi nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora.

18. U tom smislu valja naglasiti da se ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. u vezi s čl. 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.

19. Sklapanjem Aneksa Ugovoru, neravnoteža u pravima i obvezama otklonjena je za buduće razdoblje, jer je istim Ugovor konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, što, međutim, ne znači da je tužiteljica, iako joj je priznata preplata tom prilikom, uistinu i obeštećena kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, odnosno, ne znači da je u potpunosti dovedena u pravni položaj u kojem bi bila da u predmetnom Ugovoru nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, o pitanju postojanja pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj ističe ništetnost ili traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, već se je izjasnio i VSRH u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u predmetu posl. br. Rev-2868/2018 povodom izvanredne revizije, u kojoj je postavljeno pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

20. Na tako izričito postavljeno pravno pitanje, navedeni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u valuti EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. Ovo stoga što korisnik kredita i nadalje tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO. Isto stajalište je taj sud izrazio i u kasnije donesenoj odluci posl. br. Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020.

21. Po utvrđenju ovoga suda, tužiteljica, neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji, ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlaštena je u istoj pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga ostvarila zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da joj pripadaju, odnosno kako bi ostvarila pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi, a takav zaključak je u skladu i s pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. godine u predmetu C-118/17 (Z protiv Erste bank Hungary), prema kojem shvaćanju odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, i to kao da nikada nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Stoga u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama s ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem neke zakonske odredbe, kao što je to ovdje slučaj, to nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača, što znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužiteljica, mora imati mogućnost uspostave, činjenično i pravno, one situacije u kojoj bi se nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

22. Konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje ZID ZPK) ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i to da se tužiteljica niti jednom odredbom sklopljenog Aneksa Ugovoru ne odriče prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu. Iz sadržaja Aneksa Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužiteljica pristala slobodnom voljom, niti da je sporazumno s tuženikom, kako to tvrdi tuženik, pristala da se iznosi uplaćeni s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je bila regulirana valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa uračunaju u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30. rujna 2015., niti je tuženik na kojem je teret dokaza takvu činjenicu dokazao, niti je predložio provođenje dokaza na takvu okolnost. Nadalje, tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaza na okolnost utvrđivanja da bi se tužiteljica odrekla svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništetnih odredbi ugovora o kreditu za koje je utvrđeno odlukama VTSRH i VSRH da su ništetne, niti je to utvrđeno njezinim iskazom, kojim dokazuje da ga je potpisala, jer nije imala izbora zbog povećanog iznosa mjesečnih anuiteta. Ujedno se ističe kako čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19. c. točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.), dočim u točki 2. čl. 19. c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

23. Zaključno, s obzirom na ništetnost navedenih odredbi, tuženik ne bi imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju istih, odnosno, sukladno čl. 323. ZOO, bio bi dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Nadalje, i člankom 1111. ZOO, koji uređuje institut stjecanja bez osnove, propisano je da je stjecatelj dužan vratiti dio imovine druge osobe koji je prešao u njegovu imovinu, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, ako taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Pritom je za istaknuti da se tužiteljica može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, iako ne potražuje naknadu štete, jer pravilnim tumačenjem odredbe članka 502. c ZPP, proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste, odnosno oblike kompenzacija koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo zahtjeve za naknadu štete, jer ona tvrdi da provedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećena.

24. Pri donošenju ove odluke, sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. u kojoj je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kao i stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. u kojoj se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Pod točkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;.“

25. Također je sud imao u vidu i odluku VSRH poslovni broj Rev-457/2025 od 27. svibnja 2026.

26. Kako je prethodno navedeno, imajući u vidu sadržaj Aneksa Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile, te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda pravde, po utvrđenju ovoga suda, tužiteljica osnovano zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti valutne klauzule u CHF. Kao što je prethodno navedeno i obrazloženo, tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao u tijeku ovog postupka, niti je dostavio dokaz, da bi se tužiteljica odrekla svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtijeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužiteljici predočio i informirao je o ekonomskim posljedicama koje za nju nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose, pa i one koje je tužiteljica uplatila na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u postupku konverzije.

27. Sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu potrošač svojom voljom nije pristao s bankom urediti posljedice ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF na način da bi iste otklonili za razdoblje koje je prethodilo sklapanju Sporazuma o konverziji. To nije bila volja niti banaka, a niti je ZID ZPK/15 to predviđao i propisao, a niti se korisnik kredita dobrovoljnim sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu mogao odreći prava koja mu pripadaju temeljem posljedica nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana sklapanja Sporazuma o konverziji. Tim Sporazumom samo je redefiniran ugovorni odnos između korisnika kredita i banke „pro futuro“ i retroaktivno, ali time se nije rješavalo pitanje nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

28. To posebno iz razloga jer odredbe o valutnoj klauzuli ugovora u CHF u vrijeme provedbe konverzije nisu uopće bile utvrđene ništetnima u kolektivnom sporu (tek je presudom VTSRH posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno između ostalog, da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući s istima ugovore o kreditima i koristeći ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF, te je u odnosu na navedenu presudu odbijena revizija tuženice presudom VSRH posl. br. Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019.

29. Napominje se da je u vrijeme donošenja ZID ZPK/15 i sklapanja Sporazuma o konverziji na snazi bila odluka VSRH posl.br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. kojom je odbijena revizija tamo tužitelja i na koji način je u to vrijeme egzistirala pravomoćna odluka VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014 kojom je preinačena prvostupanjska odluka Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti devizne klauzule u CHF. Tek nakon odluke Ustavnog suda RH broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U- III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. kojom je Ustavni sud Republike Hrvatske djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja u kolektivnom sporu te ukinuo odluku VSRH posl. br. Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. došlo je do donošenja odluka i konačno tek u rujnu 2019. do jasno izraženog stajališta VSRH da je i devizna klauzula u Ugovorima o kreditu u CHF nepoštena i ništetna.

30. Stoga je jasno da ZID ZPK/15 nije mogao otklanjati posljedice ništetnosti devizne klauzule u CHF jer je ona u vrijeme donošenja tog Zakona i posljedično tome u vrijeme sklapanja Sporazuma o konverziji bila pravomoćno utvrđena valjanom.

31. ZID ZPK izvršio je izjednačavanje korisnika kredita u CHF s korisnicima kredita u EUR, ali time je samo djelomično provedena i restitucija koja pripada korisnicima kredita u CHF za razdoblje od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do provedbe konverzije prema ZID ZPK/15, odnosno sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu.

32. Nije sporna zakonitost i provedba bilo kojeg dijela konverzije sukladno ZID ZPK, međutim, posljedice tako provedene konverzije nemaju utjecaj na ugovorni odnos na način da bi otklonile ili izmijenile učinke ugovora o kreditu do dana sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu, a samim time i učinke ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koji proizlaze iz presuda povodom kolektivne tužbe radi ništetnosti promjenljive kamatne stope i valutne klauzule u CHF. Tuženik nije dokazao da bi tužiteljicu informirao kako uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („namirenje budućih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30. rujna 2015., niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljicom.

33. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda pravde u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici, niti je dokazao da bi joj pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Stoga, po shvaćanju ovog suda, tužiteljica, kao korisnica kredita u CHF koja je sklopila Aneks ugovora o kreditu, ima pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi isključivo u odnosu na razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana provedbe konverzije sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu, u vidu razlike preplate koja je dobivena konverzijom i one koja bi joj pripadala temeljem posljedica ništetnosti ugovora o kreditu u CHF.

34. Pri tome je sud imao u vidu pravno shvaćanje VSRH iz odluke posl. br. Rev- 457/2025 od 27. svibnja 2026. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da "Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.", no međutim, iz naprijed navedenih razloga ovaj sud je shvaćanja kako je obrazloženo u točkama 21.-33. obrazloženja ove presude.

35. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da je VSRH u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina pa je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja je podnesena 4. travnja 2012., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka prekinula je zastarijevanje. Presuda u kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Individualnu je tužbu tužiteljica u ovom predmetu podnijela 9. lipnja 2023., dakle očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Osim toga, prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.

36. Budući da među strankama nije bila prijeporna visina tužbenog zahtjeva, sud je usvoji tužbeni zahtjev i tužiteljici dosudio traženi iznos od 4.038,21 EUR s osnove pretplate temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF (razlike u iznosu anuiteta u odnosu na početno ugovoreni tečaj CHF), temeljem čl. 1111. ZOO-a.

37. Budući da je razlog ništetnosti prijepornih ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužiteljici je uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata od 1. listopada 2015. u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

38. Napominje se da sud nije uzeo u obzir podnesak tuženika od 30. srpnja 2026., budući je glavna rasprava u ovom predmetu zaključena na ročištu održanom 2. srpnja 2026. u 9.45 na kojem je bila nazočna zamjenica punomoćnika tuženika, a punomoćniku tuženika je podnesak tužiteljice od 1. srpnja 2026. dostavljen prije održavanja ročišta na kojem je zaključena glavna rasprava, a tuženik je isti dostavio sudu 27. dan od dana zaključene glavne rasprave.

39. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (4.038,21 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23).

40. Tužiteljici zastupanoj po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 100 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 17.2.2025., 8.9.2025., 9.2.2026. i 2.7.2026. (Tbr 9. toč. 1. OT 400 bodova), sastava podneska od 1.7.2026. (Tbr 8. toč. 1. OT 100 bodova), odnosno 600 bodova ili 1.200,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 300,00 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 1.500,00 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

41. Budući da je tužiteljica tražila zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud joj je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 20. kolovoza 2025. do isplate.

42. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 20. kolovoza 2026.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od objave ove presude.

Dna:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika