Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-645/2024-3

U I M E R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, te Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i suca Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JT, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužiteljice HT, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], te oboje zastupanih po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Nobilo i dr. iz Zagreba, protiv tuženika Z1 Televizije d.o.o. iz Zagreba, Ljudevita Posavskog 48, OIB:93559902375, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Potočnjak & Šušnjar d.o.o. iz Zagreba, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika OAR d.o.o. – Osječka televizija, Osijek, Ulica Ariša 2, OIB:26045420112, zastupanog po punomoćniku Emilu Havkiću, odvjetniku iz Zagreba, radi naknade štete, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3754/2016-56 od 14. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  je

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3754/2016-56 od 14. ožujka 2024.

II. Trošak žalbe tuženiku te trošak odgovora na žalbu tužiteljima se ne dosuđuju.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju JT iznos od 6.636,14 EUR-a i tužiteljici HT iznos od 3.981,68 EUR-a sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom preciziranoj kao u izreci, a tekućoj od 14. prosinca 2016. pa do isplate, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da naknadi tužiteljima trošak postupka u iznosu od 3.648,16 EUR-a s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. ožujka 2024. pa do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženik iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud istu usvoji te preinači presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev, a podredno da se ista preinači u dijelu u kojem je sud sudio previsoki iznos naknade štete te da preinači odluku o troškovima, a podredno da se presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. U odgovoru na žalbu tužitelji navode da je žalba tuženika neosnovana, pa predlažu da ovaj sud istu odbije i potvrdi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Kako je predmet spora zahtjev tužitelja radi naknade štete zbog informacija iznesenih u emisiji Bujica od 30. rujna 2016. i 10. listopada 2016. u kojima je prema navodima tužitelja iznesen niz netočnih navoda kojima su tužitelji optuženi za počinjenje ratnog zločina na području [adresa] i [adresa], prvostupanjski sud navodi da tuženik i umješač na strani tuženika ne spore da su predmetne informacije iznesene, no spore da bi tuženik bio pasivno legitimiran za naknadu štete i da se radi o netočnim informacijama, a navode da se radi o informacijama za čije iznošenje tuženik ne odgovara.

6. Vezano uz prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika, tvrdeći da je samo prenio emisiju čiji sadržaj je urednički oblikovan od strane Osječke televizije, sud navodi da kako prenošenje sadržaja ne ekskulpira tuženika od odgovornosti za štetu pozivom na odredbu čl. 2. Zakona o medijima („Narodne novine“ broj: 59/04, 84/11 i 84/13 – dalje: ZM), jer je emitiranjem predmetnih emisija tuženik sudjelovao u javnom informiranju budući da bez emitiranja od strane tuženika navedeni sadržaji ne bi bili dostupni gledateljstvu na području emitiranja programskog sadržaja tuženika.

7. Navodeći da je tužiteljima šteta nastala upravo objavom predmetnih informacija u kojoj objavi je sudjelovao tuženik emitiranjem na svojoj televiziji, to sud zaključuje da je tuženik pasivno legitimiran u ovom postupku, neovisno od činjenice što je voditelj emisije zaposlenik druge TV kuće, obrazlažući da i kada nakladnik prenosi sadržaj iz drugih medija da je dužan postupati u skladu s odredbama ZM-a, što uključuje i provjeru točnosti informacija koje se objavljuju, a sve iz razloga što se upravo objavom tih informacija širi krug ljudi koji imaju uvid u te informacije, slijedom čega smatra da navod tuženika da se radi o prenesenoj informaciji ne dovodi do isključenja odgovornosti tuženika.

8, Nadalje, dovevši u vezu sve dokaze koji su izvedeni u ovom postupku sud zaključuje da tuženik nije dokazao postojanje ekskulpacijskog razloga iz čl. 21. st. 4. ZM-a, odnosno da nije dokazao da su informacije koje su objavljenje u predmetnim emisijama utemeljene na točnim činjenicama, ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo sve mjere potrebne za provjeru njihove točnosti, sve obzirom da je već u vrijeme emitiranja navedenih emisija postojala odluka nadležnih tijela kojom su kaznene prijave protiv tužitelja odbačene.

9. Također je utvrđeno da se ne radi o informaciji objavljenoj unutar autoriziranog intervjua, obzirom da sud navodi da je velik broj informacija iznesen i od strane voditelja emisije, uz napomenu da i kada se radi o autoriziranoj informaciji čiji pojedini dijelovi sadrže očevidne uvrede ili klevete, da autorizacija ne isključuje i solidarnu odgovornost nakladnika i glavnog urednika, ukoliko nisu postupali u dobroj vjeri sukladno odredbi čl. 21. st. 7. ZM-a, pa da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o postupanju u dobroj vjeri obzirom na citirane odluke nadležnih tijeka, te da se iz istih razloga ne može govoriti niti o vrijednosnim sudovima, jer da prenesene informacije predstavljaju činjenice o događajima koji su utvrđen i netočnim odlukom nadležnog tijela – Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku. Osim toga tuženikov prigovor kojim upućuje na postojanje opravdanog javnog interesa, prema mišljenju suda ne opravdava tuženika u odnosu na iznošenje netočnih činjenica i negativnih zaključaka u odnosu na tužitelje za koje sud smatra da nisu izneseni u dobroj vjeri, zbog čega je istima nastala šteta, jer je sud stava da je interes javnosti usmjeren kao objavu istinitih podataka, dok da netočne informacije nisu od interesa javnosti, niti su korisne za društvo općenito.

10. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 21. st. 1. ZM-a sud tvrdi kako su tužitelji dokazali da im je objavom predmetnih informacija nanesena šteta u vidu povrede prava osobnosti na ugled i čast, a tuženik nije dokazao postojanje pretpostavki koje ga oslobađaju odgovornosti za štetu, sijedom čega je primjenom odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO) odlučeno da je tuženik dužan naknaditi tužiteljima štetu koja im je nastala spornom objavom, a pritom je u pogledu određivanja visine sud uzeo u obzir jačinu štete nastale tužiteljima, kao i činjenicu da je demanti djelomično obavljen nakon objave informacija, čime je šteta djelomično sanirana, s obzirom na zaključak suda da je i objava ispravka način popravljanja štete nastale objavom informacije u medijima.

11. Stoga je tužiteljima dosuđena naknada nastale neimovinske štete u traženoj visini od 6.363,14 EUR-a za tužitelja JT i u iznosu od 3.981,68 EUR-a za tužiteljicu HT, dok je zakonska zatezna kamata dosuđena od dana podnošenja tužbe u skladu sa zahtjevom, a na temelju odredbe čl. 1103. ZOO - a.

12. U žalbi tuženik navodi da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i da je izreka presude nerazumljiva i proturječna razlozima, te da nema razloga o odlučnim činjenicama, slijedom čega ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/19 s izuzecima iz čl. 117. st. 2. i 3. tog Zakona i u skladu s čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 80/22 s izuzecima iz čl. 107. st. 2., 3. i 4. tog Zakona). Brani tezu da je samo tehnički prenositelj programskog sadržaja - sporne emisije pa ne može utjecati na njen sadržaj i teme koja se uživo prenosi na Osječkoj televiziji, te da urednici i novinari iste nisu zaposlenici tuženika. Ukazuje da iz iskaza svjedoka proizlaze ekskulpacijski razlozi iz čl. 21. st. 4. ZM-a zbog kojih tuženik nije odgovoran za eventualnu štetu koja bi nastala tužiteljima. Pojašnjava da iz iskaza svjedoka proizlazi da su informacije koje su objavljene u predmetnim emisijama utemeljene na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog vjerovati da su točne i poduzeo je sve mjere potrebne za provjeru njihove točnosti. Smatra da navod suda da su u vrijeme emitiranja emisije protiv tužitelja odbačene kaznene prijave ne znači da određene informacije nisu točne, nego samo znači da nisu počinjena kaznena djela prema mišljenju nadležnog tijela koje je vodilo postupak. Stoga navodi da je autor imao pravo misliti da su činjenice koje su im iznesene i prikazane točne i dovoljno utemeljene te da je stoga mogao izvesti svoj vrijednosni sud, isto kao i gosti emisije. Pojašnjava da autor emisije i tuženik nisu znali da su kaznene prijave odbačene, dok sud u postupku i obrazloženju presude nije utvrdio da su tuženik i autor znali za navedeno. Vezano za slobodu govora tuženik ističe da je Europski sud za ljudska prava u nizu svojih odluka postavio temelje zaštite slobode govora i izražavanja, pogotovo kada se radi o izražavanju koje predstavlja dio javne debate i kada se radi o kritici rada i javnih postupaka javnih osoba, jer takve osobe sukladno praksi navedenog suda uživaju niži stupanj zaštite svojih prava osobnosti, budući da su se svojevoljno izložili sudu javnosti. Stoga smatra da tužitelji nisu dokazali pretpostavke naknade štete i to protupravnost radnji tuženika jer su u spornim emisijama gosti i voditelj emisije zauzeli i izrekli vrijednosne sudove na temelju dostatne činjenične osnove te da su se koristili svojim ustavnim i konvencijskim pravom na slobodu govora, kao i da je u postupku dokazano postojanje pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti, odnosno ekskulpacijske razloge, te da je poduzeo sve mjere oko provjere točnosti informacija slijedom čega je imao osnovani razlog povjerovati da su informacije točne, a pritom je postojao i još uvijek postoji opravdano zanimanje javnosti, dok je autor postupao u dobroj vjeri, prigovarajući pri tom i dosuđenoj visini štete.

13. Ispitujući pobijanu presudu sukladno žalbenim navodima, ovaj sud ocjenjuje da prvostupanjska presuda nema nedostataka ni manjkavosti zbog kojih je ovaj sud ne bi mogao ispitati u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, dok su razlozi o odlučnim činjenicama jasno i detaljno obrazloženi, te bez proturječnosti sa stanjem spisa, a isto tako u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene ni ostale povrede iz te zakonske odredbe na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

14. Nadalje u svezi s istaknutim prigovorom promašene pasivne legitimacije na strani tuženika, pravilno je prvostupanjski sud isti otklonio kao neosnovan, obzirom da je tuženik sukladno čl. 2. ZM-a u konkretnom slučaju nastupao kao nakladnik, jer je sporne emisije emitirao u svom programu kao dio svoje programske sheme, čime je preuzeo ulogu nakladnika za taj emitirani sadržaj, pa tužitelji mogu tražiti i od tuženika naknadu štete.

15.Osim toga, iako ovaj sud prihvaća navode tuženika da javnost ima pravo znati što čine i kako se ponašaju javne osobe, a ovaj sud smatra da je tužitelj JT javna osoba, kao i osobe koje nisu javne kao tužiteljica HT, ako je neko njihovo ponašanje takve prirode da s istim javnost treba biti upoznata, u svezi s čime je očekivano i dopušteno da se o tome raspravlja, isti smatra, suprotno žalbenim navodima tuženika, da je u pobijanoj odluci prvostupanjski sud dao valjane i dostatne razloge zbog kojih smatra da iznošenje neistinitih, neprovjerenih i nedokazanih tvrdnji o tužiteljima u širokoj javnosti dostupnim emisijama, kao što su navedene, nije u interesu doprinosa javnoj raspravi.

16. Stoga, kako se tužitelje u navedenim televizijskim emisijama tereti za počinjenje teških kaznenih djela, iako za to ne postoji ni jedan relevantan dokaz, niti je u svezi tih navoda i informacija koje su iznošene u navedenim emisijama bilo od pozvanih gostiju, bilo od voditelja emisije, tuženik prije emitiranja provjeravao istinitost istih, iako su u vrijeme emitiranja navedenih emisija donijeta rješenja nadležnog županijskog državnog odvjetništva u kojima je utvrđeno da tužitelji nisu počinili kaznena djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i protiv ranjenika i bolesnika, odnosno kazneno djelo pomaganja u ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva, što im nije moglo ostati nepoznato, pravilno smatra prvostupanjski sud da navodi koji su izrečeni u navedenim emisijama ne predstavljaju vrijednosni sud o predmetnoj temi čije je objavljivanje bilo u javnom interesu, niti su te informacije dane u dobroj vjeri i u skladu s novinarskom etikom, obzirom da je interes javnosti sigurno usmjeren ka objavi istinitih informacija (isti stav proizlazi i iz presude Europskog suda za ljudska prava Stoll protiv Švicarske broj:69698/01 od 10. prosinca 2007.)

17. Kako su čast, dostojanstvo i ugled vrijednosti istog ustavnog ranga kao i sloboda informiranja, pa u tom smislu pravo na čast ugled i dostojanstvo predstavlja temeljno ljudsko pravo koje nikada nije ograničeno medijskim pravima, dok su, s druge strane medijska prava uvijek ograničena pravom na časti i ugled sukladno odredbi čl. 3. st. 3. ZM-a, ali i čl. 10. st. 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“- Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06 ) a ko ji stav proizlazi i iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci broj U-III- 4057/2013 od 17. rujna 2014., a ni čl. 38. Ustava ne jamči neograničenu slobodu izražavanja, jer ona može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu i mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, obzirom da sloboda medija ne smije prekoračiti određene granice, a posebno kada se tiče zaštite ugleda i prava drugih, pa kod priopćavanja informacija od strane medija o pitanjima od javnog interesa isti ne mogu prijeći te granice, jer u situacijama kad neka izjava utječe na ugled, časti i dostojanstvo pojedinca, sukob između prava na informiranje i prava na ugled, čast i dostojanstvo potrebno je rješavati vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na te dvije zaštićene vrednote s obzirom na okolnost svakog pojedinog slučaja (isti stav proizlazi i iz presude Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine broj: 17224/11 od 27. lipnja 2017.) i ovaj sud smatra da su emitirane emisije zbog načina na koje su iznijete informacije o tužiteljima izašle iz okvira dobre vjere te su emitirane protivno novinarskoj etici, nastojeći tužitelje moralno diskvalificirati kao osobe, izvještavajući pri tom neistinito, netočno i pristrano.

18. Kako su u predmetnim emisijama iznesena imena i prezimena tužitelja te se iste povezivalo s počinjenjem teških kaznenih dijela na štetu trećih osoba, a nema relevantnih i nepobitnih dokaza koji bi tužitelje dovele u vezu s počinjenjem istih, ovaj sud smatra da je javnost iznošenjem takvih netočnih tvrdnji u široko dostupnoj gledanosti navedenih emisija stekla pogrešno izrazito negativnu sliku o tužiteljima, pa kako u konkretnom slučaju nije poštivana ni dobra vjera ni novinarska etika da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je zaključio da tuženik nije dokazao da postoje ekskulpacijski razlog iz čl. 21. st. 4. ZM-a za oslobođenje od odgovornosti za naknadu štete, kao i da je poduzeo sve oko provjere navedenih informacija, iako sud ne spori da i dalje postoji interes javnosti za tu temu.

19. Cijeneći da je sud prvog stupnja pravilno zaključio da okolnosti konkretnom slučaja, značaj povrijeđenog dobra, a posebno činjenica da su sporne informacije nesumnjivo izazvale negativne reakcije i ogorčenje okoline zakonito dovode do zaključka o odgovornost tuženika za nastalu štetu, pa kako je predmetni javni medij dostupan velikom broju gledatelja, a tužitelji i dalje žive u [adresa] koji nakon rata gradi temelje da bude grad tolerancije i mirnog suživota, posljedice koje su zbog navedenog tužitelji trpjeli, prema mišljenju ovog suda opravdavaju dosuđenje zatražene neimovinske štete koja je prema mišljenju ovog suda adekvatno odmjerena.

20. Stoga, kako su svi žalbeni navodi ocijenjeni neosnovanim valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijanjem žalbe tuženika potvrditi pobijanu presudu u cijelosti, uključujući i odluku o troškovima postupka.

21. Naime, kako ovaj sud primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava kod odluke o troškovima postupka, a tuženik u žalbi samo prigovara izračunu visine troškova s obzirom na vrijednost boda, valja istači da je sukladno Tbr. 52. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 - dalje: Tarifa) propisano da kad sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava da primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, slijedom čega, a kako tuženik ne osporava da je u trenutku donošenja pobijane presude vrijednost boda bila 2,00 EUR-a, neosnovan je žalbeni navod tuženika da je za radnje prije važenja navedene Tarife trošak trebalo obračunati po vrijednosti boda u času poduzimanja te radnje ( isti pravni stav izražen je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-574/24 od 16. travnja 2024., Rev-360/24 od 25. lipnja 2024. i Rev-873/2025-2 od 7. listopada 2025.).

22. Trošak žalbe tuženiku se ne dosuđuje jer isti nije uspio s istom, dok se trošak odgovora na žalbu tužiteljima ne dosuđuje jer isti nije bio potreban za vođenje postupka, odnosno odlučivanja po žalbi primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP -a.

U Varaždinu 20. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun