Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska ulica 26d

Poslovni broj: Gž-511/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, izvjestitelja i člana vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Nicole Kwiatkowski, odvjetnici u Zagrebu, Gjure Deželića 70/II, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima PL, Pauli Kiš i Hrvoju Novaku, odvjetnicima u Zagrebu, Strossmayerov trg 8, radi utvrđenja i isplate, povodom žalbe tuženika podnesene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-2948/2023- 20 od 28. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 20. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-2948/2023-20 od 28. veljače 2025., u pobijanom dijelu, toč. I., II., III. i IV. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika u dijelu u kojem pobija toč. V. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-2948/2023-20 od 28. veljače 2025., odbacuje se kao nedopuštena.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, toč. I. izreke, utvrđeno je da je ništetan dio odredbe 7. NAČIN OTPLATE Ugovora o kreditu broj 069-50-3331226, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF…", u toč. II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 26.279,86 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate, u toč. III. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 3.622,26 EUR sa zakonskim zateznim kamatama počevši od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 28. veljače 2025. do isplate, u toč. IV. izreke odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, dok je u toč. V. izreke odbijen zahtjev tužiteljice koji glasi: "Utvrđuje se da je ništetna odredba 1. IZNOS KREDITA Ugovora o kreditu broj 069-50-3331226, sklopljenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "Kunska protuvrijednost CHF 148.530,00 (stočetrdesetosamtisuća petstotrideset švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita."

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženik pobija presudu navodeći da to čini u cijelosti i iz svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07 -odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14-odluka US RH; 70/19; 80/22; 114/22; 155/23 i 146/25; dalje: ZPP). Predlaže da nadležni sud preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev te naloži tužiteljici plaćanje troška cjelokupnog postupka, a podredno da ukine presudu i vrati predmet na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba dijelom nije osnovana, a dijelom je nedopuštena.

5. Kako tuženik izričito navodi da presudu pobija u cijelosti, dakle i u dijelu (toč. V. izreke) u kojem je djelomično odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, to je primjenom odredbe čl. 367. st. 1. u vezi čl. 358. st. 3. ZPP-a ovaj sud odlučio kao u toč. I. izreke ovog rješenja, jer tuženik nema pravnog interesa za podnošenje žalbe u odnosu na dio u kojem je uspio u sporu.

6. Predmet spora u dijelu koji je relevantan u žalbenom postupku, zahtjev je tužiteljice da se utvrdi ništetnim dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj 069-50- 3331226, sklopljenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), kao i zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati iznos od 26.279,86 EUR koji je plaćen po osnovi ništetnog dijela ugovorne odredbe.

7. Prvostupanjski sud konstatira da u postupku nije bilo sporno da su stranke i to tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor, dana 11. ožujka 2006. sklopili Ugovor o kreditu na iznos 148.530,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja uz redovnu kamatu od 4,50% godišnje, promjenjivu uz rok otplate 180 mjeseci (dalje: Ugovor o kreditu), dok je bila sporna valjanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (CHF), u vezi koje tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te je bilo sporno je li riječ o ništetnoj odredbi i pripada li u tom slučaju tužiteljici utuženi iznos.

8. Prvostupanjski sud polazeći od utvrđenja:

- da tužiteljica ima svojstvo potrošača i da je aktivno legitimirana u ovoj parnici,

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07; 125/07; 75/09; 79/09; 89/09 i 133/09; dalje: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ZPP -a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, a u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati ,

- da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene,

- da imajući u vidu da je Ugovor o kreditu između tužiteljice i tuženika sklopljen upravo u razdoblju obuhvaćenom presudama donesenim u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, to je sud sukladno odredbi 502.c ZPP-a, vezan za pravna utvrđenja iz spomenutih presuda, što potvrđuje sadržaj Ugovora o kreditu koji sadrži sporne odredbe o ugovorenoj valuti CHF uz koju je vezana glavnica, a te su odredbe identične odredbama koje su obuhvaćene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.,

- da Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj ica mogla shvatiti promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, a niti joj je prilikom potpisivanja Ugovora dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti,

- da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca i zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati,

- da se u konkretnom slučaju kada je Ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, smatra da se o spornoj odredbi (dio čl. 7. u vezi načina otplate kojim je ugovoreno ispunjenje kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF) nije pojedinačno pregovaralo,

- da je uvažavajući presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., kao i relevantne odredbe ZZP/03, posljedica nepoštenih odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetnost takvih odredbi u smislu čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - NN br. 35/05; 41/08; 125/11; 78/15; 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) pa je utvrđen ništetnim dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu,

- da je u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, pa tužiteljica ima pravo na zatraženu isplatu,

- da je odredbom čl. 1111. ZOO-a, određeno da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi , a obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala,

- da je odredbom čl. 1115. ZOO-a, određeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva ,

- da kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na dio ugovorne odredbe koja je utvrđena ništetnom, a visina potraživanja utvrđena je na osnovi nalaza i mišljenja vještakinje financijske struke, to je tuženik temeljem citiranih odredbi ZOO-a, dužan te iznose vratiti tužiteljici,

- da je u ovom predmetu provedeno financijsko vještačenje, a iz nalaza i mišljenja je utvrđeno da ukupan iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju otplate kredita do dana prijevremene otplate iznosi 26.279,86 EUR, a tužiteljica je tužbeni zahtjev za isplatom u potpunosti uskladila s nalazom i mišljenjem vještakinje,

- da je tuženikov prigovor zastare odbije pozivom na mjerodavnu pravomoćnu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., pa kako je tužiteljica podnijela tužbu 25. travnja 2023., to je tužba podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz čl. 225 . ZOO-a,

slijedom čega prvostupanjski sud zaključuje da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan i odlučuje kao u izreci.

9. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

10. U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a koja postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom, na koju tuženik upućuje tvrdnjom da je prvostupanjski sud propustio provesti sve njegove dokazne prijedloge kod čega izričito tvrdi da sud: „(…) nije čak niti saslušao parnične stranke (…)“ i javnog bilježnika. Suprotno tome, iz sadržaja prvostupanjskog spisa i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je na ročištu održanom 21. siječnja 2025. saslušana tužiteljica (čiji iskaz je sud reproducirao i ocijenio u toč. 8. i 9. obrazloženja), dok dokaz saslušanjem zakonskog zastupnika tuženika nije niti predložen.

10.1. Nadalje, postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda Republike Hrvatske o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora o kreditu jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (isti stav izražen je u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. i poslovni broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.), slijedom čega je taj žalbeni navod potpuno promašen.

10.2. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

10.3. Nadalje nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 221. ZPP-a na koju tuženik upućuje u odnosu na činjenicu da se prvostupanjski sud pozvao na sadržaj presude iz kolektivnog spora, a da nije izvršio uvid u taj predmet.

10.4. Prema odredbi čl. 221. st. 1. ZPP-a ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice, ali sud može narediti da se dokazuju i takve činjenice ako smatra da stranka njihovim priznanjem ide za tim da raspolaže zahtjevom kojim ne može raspolagati (čl. 3. st. 3.), prema st. 2. sud će, uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju, ocijeniti hoće li uzeti za priznatu ili osporenu činjenicu koju je stranka najprije priznala, a onda potpuno ili djelomično porekla ili ograničila priznanje dodavanjem drugih činjenica, prema st. 3. činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali se može dokazivati da te činjenice ne postoje ako zakonom nije što drugo određeno, dok prema st. 4. ne treba dokazivati činjenice koje su opće poznate.

10.5. Prema odredbi čl. 354. st. 1. ZPP-a bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu tog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

10.6. Imajući u vidu da tijekom postupka tuženik nije osporavao činjenične navode tužiteljice istaknute već u tužbi u vezi sadržaja presude donesene u kolektivnom sporu na koju se tužiteljica pozivala tijekom postupka, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, kod čega nije bilo nikakve dvojbe da je Ugovor o kreditu između tužiteljice i tuženika sklopljen upravo u razdoblju obuhvaćenom presudama donesenim u postupku pokrenutim radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, pa je sud prema odredbi čl. 502.c ZPP -a vezan za pravna utvrđenja iz spomenutih presuda.

10.7. Zaključno, pravilno je prvostupanjski sud odlučio o tužbenom zahtjevu koji je tužiteljica postavila (smanjila) nakon provedbe financijskog vještačenja u podnesku od 22. listopada 2024., jer u smislu odredbe čl. 191. st. 3. ZPP-a tužba nije preinačena ako je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev.

11. Nisu ostvareni niti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno pogrešne primjene materijalnog prava.

11.1. Prije svega, neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da prvostupanjski sud nije utvrdio status tužiteljice kao potrošača iz Ugovora o kreditu. Naime , sud pravilno zaključuje da svojstvo potrošača tužiteljice i njena aktivna legitimacija proizlazi kako iz sadržaja Ugovora o kreditu tako i iskaza tužiteljice kojeg ocjenjuje logički povezanim i uvjerljivim, a iz kojeg proizlazi da je tužiteljica sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu u svrhu zadovoljavanja stambenih potreba sebe i svoje obitelji nevezano uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

11.2. Iako se može prihvatiti žalbena tvrdnja tuženika da nije dovoljno pozvati se samo na utvrđenja iz kolektivnog spora bez da se u pojedinačnim postupcima provede kontradiktorni postupak, tuženik gubi iz vida odredbu čl. 220. ZPP-a prema kojoj dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke (st. 1.), a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (st. 2.). Naime iz stanja spisa i obrazloženja pobijane presude ovaj sud zaključuje da je prvostupanjski sud utvrdio sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, pa u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu odluku donesenu u kolektivnom sporu.

11.3. Neosnovano se tuženik (i) u žalbi poziva na prigovor zastare jer prema sada već ustaljenoj sudskoj praksi zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenim u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, a što je u skladu i s Objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetim na sjednici održanoj 31. siječnja 2022. Kako tuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, konkretno da je u vezi ništetnosti valutne klauzule mjerodavna pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a da je tužiteljica podnijela tužbu 24. travnja 2023., to je pravilan zaključak da je tužbu podnijela unutar općeg zastarnog roka od 5 godina u smislu odredbi čl. 225. ZOO-a, koji se primjenjuje na konkretni slučaj.

11.4. Protivno žalbenim tvrdnjama tuženika pravilno ga je prvostupanjski sud obvezao na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a jer je i prema stavu ovog suda tuženik nepošteni stjecatelj, s obzirom da je utužene iznose primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koju je sam unio u unaprijed pripremljeni standardni (tipski) ugovor o kreditu, pa je upravo postupanje samog tuženika kod zaključenja Ugovora o kreditu uzrok ništetnosti, radi čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenih iznosa. U tom kontekstu nejasna je žalbena tvrdnja tuženika da je tužiteljica predmetni kredit vraćala u anuitetima, a ne u ratama, slijedom čega da je cjelokupni tužbeni zahtjev pogrešno formuliran i da je zadatak vještaka išao u potpuno pogrešnom smjeru, s obzirom da prvostupanjski sud u toč. 22. obrazloženja izričito navodi:

„Na osnovi nalaza i mišljenja (list 83-89 spisa) utvrđeno je da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana prijevremene otplate iznose 26.279,86 EUR.“,

iz čega se može pouzdano zaključiti da je prvostupanjski sud, a time i vještak inja, imala u vidu okolnost da je tužiteljica predmetni kredit vraćala u anuitetima.

11.5. U vezi prigovora tuženika oko obračuna tzv. negativne razlike ističe se da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tužiteljica u ovom postupku potražuje razliku više plaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF i u tužbenom zahtjevu obuhvaća samo razdoblje preplate, dok tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti je prigovor radi prijeboja točno i određeno (specificirano) postavio prije zaključenja prethodnog postupka, pa sud nije niti mogao uzeti u obzir tzv. negativne tečajne razlike.

12. Pravilna je i valjano obrazložena odluka o troškovima postupka koju tuženik u žalbi posebno niti ne pobija.

13. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a odbijena je žalba tuženika, potvrđena prvostupanjska presuda i odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.

14. Tuženik nije uspio sa žalbom te je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijen njegovom zahtjev za naknadom troškova postupka i odlučeno kao u toč. II. izreke ove presude.

U Varaždinu 20. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun